Objavljeno u Nacionalu br. 814, 2011-06-20

Autor: Dean Sinovčić, Nina Ožegović

VLADIN UDAR NA UMJETNIČKU SCENU

Ludi zakon za zbunjene umjetnike

UMJETNICI IZ SVIH PODRUČJA žestoko protestiraju protiv novog zakona o pravima umjetnika i tvrde da će svojim apsurdnim odredbama dotući kreativce koji i sada jedva preživljavaju

NOVI ZAKON
pokušava razdvojiti
ozbiljne umjetnike od
hobista te regulirati
crno tržište i plaćanje
poreza, no sumnjivo je
to što ga Vlada želi dati u Sabor na usvajanje po
hitnom postupku, bez
javne raspraveNOVI ZAKON pokušava razdvojiti ozbiljne umjetnike od hobista te regulirati crno tržište i plaćanje poreza, no sumnjivo je to što ga Vlada želi dati u Sabor na usvajanje po hitnom postupku, bez javne rasprave“Treba se zapitati zašto se uopće donosi novi zakon o pravima umjetnika i obavljanju umjetničke djelatnosti”, rekao se filmski redatelj Dalibor Matanić te tako definirao srž diskusije koja se oko novog zakonskog prijedloga ovih dana uskovitlala u umjetničkim krugovima Zagreba, te nastavio: “Da li on služi popisivanju svih ljudi koji obavljaju umjetničku djelatnost pa da se onda u kriznim vremenima prepolovi broj ljudi kojima država pomaže? Ili zakon služi sistematiziranju umjetničke scene Hrvatske, odjeljivanju ljudi koji stvarno rade od onih koji s umjetnošću nemaju puno veze te pomaganju istaknutim članovima umjetničke scene?”


NAIME, NOVI ZAKON bi trebao regulirati prava i obveze samostalnih umjetnika te obavljanje umjetničkih djelatnosti, no po mišljenju mnogih umjetnika i kulturnjaka s kojima smo razgovarali, mnogi članci su sporni, nelogični i sumnjivi, te neusklađeni s Ustavom RH. Oštriji pak kritičari smatraju da novi prijedlog zakona služi u politikantske svrhe i da će pridonijeti sukobu interesa. Postoje i oni optimistični koji u prijedlogu pokušavaju pronaći nešto pozitivno pa kažu da je napravio razliku “između umjetničke djelatnosti i umjetnosti kao hobija”, te da pokušava regulirati tzv. crno tržište i staviti pod kontrolu plaćanje poreza, što do sada nije bio slučaj. U svakom slučaju, o sudbini prijedloga tog novog zakona odlučit će se tek nakon javne rasprave na kojoj bi se trebali, kako se nadaju umjetnici, ozbiljno i studiozno razmotriti te promijeniti mnogi članci. U protivnom, primjena tog zakona mogla bi po njihovu mišljenju dovesti do još goreg položaja hrvatskih umjetnika, koji su zbog krize dovedeni u nezavidan položaj. Matanić je objasnio da gotovo sve europske zemlje imaju i u kriznim vremenima model kako štititi najistaknutije umjetnike i njihovo djelovanje. Po njegovu mišljenju to na žalost zadnjih godina nije slučaj s Hrvatskom. Smatra da u predloženom zakonu ima puno članaka koje treba mijenjati, a s njim se slažu i mnogi drugi umjetnici iz drugih područja, od kazališta do plesne umjetnosti. Svi tvrde da je najsporniji članak o minimalnom i maksimalnom cenzusu. “Uvođenje minimalnog cenzusa je apsolutno nepotrebno, a maksimalni cenzus mora se hitno regulirati tako da ne ispaštaju ljudi koji konstantno rade”, kaže Matanić, dodavši da je on kao dugogodišnji član HZSU-a bio jedan od članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, koju je dotaklo uvođenje maksimalnog cenzusa prije nekoliko godina.

“MAKSIMALNI CENZUS je uveden zbog velikih primanja nekih članova Zajednice, što se u tom trenutku odnosilo na pripadnike pop glazbene estrade”, objasnio je Matanić. “Tim činom je većina nas dovedena u nezahvalnu poziciju da zbog nevelikog prekoračenja maksimalnog cenzusa moramo sami plaćati doprinose, što je svima financijski vrlo neprihvatljivo. Ovakav predloženi maksimalni cenzus iznimno nam otežava rad i potreban mir za stvaranje. Da pojednostavnim, zbog nastupa neke pop pjevaljke ultralakih nota u crnogorskom kasinu, ja muku mučim s doprinosima i kad prikazujem film u čuvenom newyorškom muzeju MOMA-i”. Nora Krstulović, redateljica i urednica portala teatar.hr, smatra da je “od samog početka izrade tzv. Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva jasno da je riječ o još jednoj politikantskoj i predizbornoj ‘akciji’, bez ikakvog razumijevanja ili prave želje da se područje koje se regulira ujedno i unaprijedi”. Argumentirajući takav svoj stav, objasnila je da je donošenje zakona najavljeno još 6. svibnja 2010. godine u sklopu Plana provedbenih aktivnosti Programa gospodarskog oporavka Vlade RH, i to kao kratkoročna mjera s područja “sustava socijalnog osiguranja” koja se imala donijeti do prosinca 2010. No to se, kao ni gospodarski oporavak, kaže, nije dogodilo, nego se zakon sad pokušava donijeti navrat-nanos. “U Radnu grupu nisu pozvani predstavnici svih strukovnih udruga čije je članstvo doslovno životno zainteresirano za odredbe zakona, ali zato su pozvani članovi neformalne Inicijative za kulturu, koja je s radom počela tek nekoliko mjeseci ranije, da bi se potom Radna grupa proširivala po nejasnim i nepoznatim kriterijima”, nastavila je Nora Krstulović te dodala da konačno nije prihvaćena ni jedna od primjedbi koje je na zakon uputila Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Smatra da za nabrajanje svih nelogičnosti i odredbi upitne ustavnosti nema dovoljno mjesta u novinskom članku, no ipak je navela nekoliko najbesmislenijih ideja. “Ovakvim prijedlogom zakona pokušava se ozakoniti cenzura umjetničkog djelovanja propisivanjem kazni za bavljenje umjetnošću, i provesti potpuna centralizacija, te se njime širom otvaraju vrata korupciji, sukobima interesa i sumnjivim političkim arbitražama”, ističe Nora Krstulović. “Nadalje se sumnjivom kvalifikacijom ‘stručnjaka u kulturi’ značajno povećava baza iz koje se biraju nositelji statusa samostalnog umjetnika, a da ne postoji ni jedna naznaka da će se povećati i sredstva namijenjena njihovu financiranju. Dapače, Ministarstvo kulture ove je godine sredstva za financiranje statusa samostalnih umjetnika ‘pronašlo’ tek nakon žestokih kritika struke i javnosti. No zato očito ima sredstava za otvaranje još jedne javne ustanove - tzv. Hrvatskog umjetničkog centra.” Na kraju je kazala da “vladajuća garnitura već godinama sustavno smanjuje prava umjetnika, pa je ovakav zakon samo još jedan veliki korak u tom smjeru”. Zbog toga smatra da je iznimno važno objasniti hrvatskoj javnosti da samostalni umjetnici nisu, kako ih se često naziva, “proračunske krvopije”, nego ljudi koji sami sebi pronalaze posao, kaže, i pokušavaju privređivati na posve urušenom tržištu rada i u društvu posve poremećenih vrijednosti. “Država im pokrivanjem troškova zdravstvenog i mirovinskog osiguranja samo daje poticaj da bi uopće mogli raditi, a oni to višestruko vraćaju kako vlastitim djelovanjem, tako i porezima koje plaćaju”, zaključila je Nora Krstulović.

NATAŠA RAJKOVIĆ, pomoćnica ravnatelja Studentskog centra za kulturu, šefica Kulture promjene te članica proslavljenog autorskog tandema Rajković/Jelčić, ocijenila je prijedlog zakona bizarnim ponajviše zbog toga što pokušava regulirati umjetničko djelovanje “umjesto da se bavi pravima i obavezama umjetnika i umjetničkih organizacija”. “Ideja o Umjetničkom centru koji dopušta i definira umjetničko djelovanje je totalitarna”, ističe Nataša Rajković dodajući da se nada da u 21. stoljeću to neće proći. Kao drugi ozbiljan promašaj prijedloga zakona navela je minimalni cenzus. “Njime će se ugroziti najugroženiji umjetnici i umjetničke djelatnosti i sama umjetnost jer se njime odriče pravo i mogućnost umjetnika da stvori vrijedno i značajno umjetničko djelo bez novčane nadoknade”, kaže zaključujući kako “svi znamo da kvaliteta rada nije uvijek i nužno proporcionalna njegovoj cijeni". Po njezinu mišljenju treći ozbiljan problem je uvođenje nove grupacije skupnog naziva “stručnjaka u kulturi”, koja je naoko demokratična, a u suštini diskriminatorna jer iako širi broj, struka ne uključuje sve one koji honorarno sudjeluju u produkcijama, programiranjima i drugim poslovima u kulturi i ne samo kulturi. “Ukratko, zakon o umjetnicima treba se ticati umjetnika, jer u ovom trenutku ne postoje naznake da će se uvećati sredstva namijenjena financiranju statusa samostalnih umjetnika u proračunu Republike Hrvatske, a pitanja rješavanja statusa honoraraca, dakle, i onih u kulturi i u drugim sektorima, a koji su uistinu građani drugog reda u Hrvatskoj, treba riješiti drugim zakonima i regulacijama”, zaključila je Nataša Rajković.

KNJIŽEVNIK ROBERT PERIŠIĆ ne podržava prijedlog novog zakona o pravima samostalnih DALIBOR MATANIĆ
smatra da bi u kriznim
vremenima trebalo štititi
umjetnike, a da će pod
ovim zakonom ispaštati
oni koji zaista radeDALIBOR MATANIĆ smatra da bi u kriznim vremenima trebalo štititi umjetnike, a da će pod ovim zakonom ispaštati oni koji zaista radeumjetnika. “U startu je problematično to što ga se, kako čujem, želi u Sabor progurati po hitnom postupku, a da se umjetničke udruge nisu stigle ni izjasniti”, ističe Perišić dodajući da ne zna gdje gori i čemu takva hitnja, osim ako se ne radi o doktrini šoka. “Umjetnicima su već prije nekoliko godina smanjili mirovinska davanja tako da će imati penziju ‘za kontejner’. Tržište u mnogim segmentima inače ne funkcionira, a još je tu i recesija, tako da ovo miriše na novi udar. Mislim da zakon ide ispod dosegnute razine umjetničkih prava, kao i dosegnute razine demokratskog odlučivanja, te da je usmjeren protiv mnogih samostalnih umjetnika, osobito onih koji su ionako već sustavno podcijenjeni, poput pisaca, jer u sustavu nisu stvoreni uvjeti da pisac išta zaradi, a sad će mu se još po zakonu moći reći: gle, ako slabo zarađuješ, onda nisi umjetnik! Znači, najprije te ostave bez love, a poslije ti kažu – ako nemaš love, onda se makni…” Perišić je zaključio da je taj minimalni cenzus jedna od izrazito problematičnih stvari u prijedlogu zakona. Po tome bi umjetnik morao godišnje zaraditi, nastavlja, oko 33.800 kuna, što je mjesečno oko 2800 kuna, ili će ga izbaciti s popisa Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske. “Tih 33.800 je čisti dohodak – onaj dohodak u godišnjoj prijavi nakon svih odbitaka – tako da je ono što se traži zapravo bitno više od 2800 kuna mjesečno”, objasnio je Perišić “Onaj tko se u prvom redu bavi pisanjem knjiga, sve i ako još nešto povremeno šićari po časopisima, taj to teško može zaraditi, tako da će ispadati i sasvim produktivni i kvalitetni pisci.”

PERIŠIĆ SE ZAPITAO odakle uopće ta želja “da se izbaci umjetnik-siromah, umjetnik koji malo zarađuje, a pritom je sustav takav da i ne može zaraditi”. Objasnio je kako bi - uz deset tisuća kuna honorara za knjigu, koliko samo rijetki dobiju - etablirani pisac morao napisati četiri, pet knjiga godišnje pa da eventualno zaradi traženi minimalac. “Zašto je uostalom Ministarstvo tako spremno određivati minimalne zarade, a nikad nije spremno reći: Evo, to će biti minimalni honorar za karticu teksta!” rekao je Perišić dodavši da se s te strane ništa ne određuje te zaključio: “Okej, odredite minimalce s obje strane… Ali ako je minimalni honorar za umjetnički tekst nula, onda je licemjerno postavljati cenzus! Zapravo, ne znam čemu sve to – ako misle da se netko prošvercao u HZSU, neka se to rješava po umjetničkim kriterijima, ne materijalnim. Ima u tom zakonu još problematičnih stvari – cijeli se stari sustav razara, formira se nova institucija, nove kategorije. Sve to zahtijeva ozbiljnu raspravu, nikakvo prelamanje preko koljena. Osobno tu nisam ugrožen, ali mnogi drugi jesu. Za napomenu – Slovenija, o čijoj se majušnosti u nas pričaju vicevi, ima u takvom statusu duplo više umjetnika.”

KAKO JE ISPRIČAO umjetnik Josip Zanki, predsjednik HDLU-a, uvođenje minimalnog cenzusa izazvalo je najviše komentara među likovnjacima, koji smatraju da bi na tom dijelu prijedloga novog zakona trebalo najviše poraditi. “Ako se prihvati taj minimalni cenzus u visini minimalne hrvatske plaće, HDLU će inzistirati na tome da se na državnoj razini predvide poticaji za samostalne likovne umjetnike, kao što postoje za pisce i klasične muzičare u vidu raznih natječaja pri Ministarstvu kulture”, najavio je Zanki. “To nam je bitno zbog naših multimedijskih umjetnika, koji nemaju gdje prodati svoje radove, a u ništa boljoj poziciji nisu ni ostali umjetnici. HDLU će prije svega štititi interese svojih članova. Naime, Hrvatska nema liberalni model potpore umjetnicima kao što ga imaju anglosaksonske zemlje gdje razne zaklade pri bankama i velikim korporacijama podupiru umjetnost tako da višak novca ulažu u umjetnike i umjetničke projekte. Kod nas umjetnost podupiru jedino T-HT i Erste banka, koji pružaju potporu mladim i nadarenim umjetnicima. Zbog toga ovisimo prije svega o državi”, zaključio je Zanki dodavši da im je svima u interesu, dakle, i autorima novog zakona, i umjetnicima različitih profila, da dobiju dobar zakon, koji će štititi umjetnike. “Ako se uvodi Zakon o samostalnim umjetnicima i obavljanju umjetničke djelatnosti, on bi morao misliti o nama koji svakodnevno promičemo hrvatsku kulturu široko po internacionalnoj i domaćoj sceni i kvalitativno je izdižemo iznad razine pop estrade”, zaključio je Dalibor Matanić dodavši da bi Ministarstvo kulture i država “u obrani svog kulturnog identiteta morali štititi članove umjetničke scene koji normalnom puku daju sliku umjetnika kao radnika, a ne ljenguza na državnim jaslama”.

Vezane vijesti

Bespravna gradnja je i pravno i moralno pitanje

Bespravna gradnja je i pravno i moralno pitanje

Zakonski prijedlog o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama nije samo pravno nego i moralno pitanje, no s rješavanjem tog problema više ne… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika