ODLAZAK u Rusiju Šoli je novi izazov kojim želi dokazati svoje vrijednosti i učiti uz trenere Zdravka Zovka i Matu MatijevićaVlado Šola sigurno je jedan od najosebujnijih sportaša u Hrvatskoj i rukometni golman čiju su karijeru obilježili veliki uspjesi, kontroverze, ali i detalji zbog kojih je rukomet kao sport svojevremeno bio među najpopularnijim sportovima u Hrvatskoj. Njegova crvena kosa, temperamentne reakcije tijekom utakmice te pozitivna energija kojom je zračio tijekom karijere, samo su dio njegove osobnosti, kao i činjenica da je Šola od rukometne igre uvijek tražio i davao više. Danas nakon nekoliko neuspjelih poduzetničkih poslova i odlično odrađenog posla u Rukometnom klubu Zagreb te u Hrvatskoj muškoj rukometnoj reprezentaciji, Šola odlazi u Rusiju, u klub Zvezda iz Zvenigoroda, gdje će uz Zdravka Zovka i Matu Matijevića biti trener vratarki ruskog kluba. Iako će u Rusiji raditi kao pomoćni trener,, Šolina je želja jednog dana započeti samostalnu trenersku karijeru, a kako nam je u razgovoru rekao, vjeruje da ima dovoljno znanja, ali i ideja koje su mu odlična preporuke za neke buduće samostalne trenerske angažmane.

“PUNO LJUDI ME PITALO zašto Rusija, zašto žene i zbog čega sam se odlučio na takav potez. Pa da budem iskren, prije svega je prevagnuo izazov, a onda i činjenica da ću raditi sa Zdravkom Zovkom kojeg smatram vrhunskim stručnjakom. I naravno lova, lagao bih kada bih rekao da i to nije bio jedan od razloga mojeg odlaska u Rusiju. Dosta sam razmišljao, konzultirao se s obitelji, prijateljima i na kraju odlučio prihvatiti ponudu i vidjeti kakva se to fama stvara oko ženskog rukometa”, rekao je Šola na početku našeg razgovora. Prema njegovim riječima, tijekom Svjetskog prvenstva u Švedskoj, održanog u siječnju 2011. godine, imao je nekoliko trenerskih ponuda, od kojih su najkonkretnije bile one iz Južne Koreje i Bahreina. Ipak, sve je to za njega bilo previše egzotično, pomalo i nepoznato, i nije želio prihvatiti posao u kojem ne zna što može očekivati. Ruska Zvezda za njega je svakako jedno novo iskustvo, a o uvjetima i ženskom rukometu općenito kaže:

“RUSIJA JE UISTINU VELIKO TRŽIŠTE i ne sumnjam da je Zvezda dobro sređen i organiziran klub. Iako još nisam imao priliku otići do Zvenigoroda, vjerujem Zovku i Matijeviću, njihovoj procjeni, i prihvatio sam sve njihove odluke. Jedino im nisam dao da mi izaberu stan. A zašto ženski rukomet? Mislim da su to glupe predrasude i da se danas u nekim zemljama igra vrhunski ženski rukomet koji je na razini muškog i gdje su razlike gotovo neprimjetne. Ista su pravila, igra isti broj igrača, lopta je nešto manja, a jedino je možda razlika u nekom psihološkom pristupu jer sa ženama sigurno treba biti nešto oprezniji, rekao bih pažljiviji, iako vjerujem da su žene lojalnije od muškaraca, da su odanije trenerima i ljudima s kojima rade. Sad, koliko će prihvatiti naše ideje, tek ćemo vidjeti, ali snaći ćemo se mi, ne sumnjam da ćemo s novim idejama osvojiti i to razvikano rusko tržište.” Unatoč činjenici da je u karijeri branio i u Njemačkoj, Francuskoj, Mađarskoj, pa čak jednu utakmicu i u Bosni i Hercegovini, Šoli će najteže biti odvojiti se od obitelji za koju je jako vezan i koja mu je velika potpora u svim njegovim poslovnim, ali i rukometnim izazovima. Ne boji se ruske hladnoće, čak vjeruje da će se vrlo brzo prviknuti na njihov mentalitet, a kada se spomenu putovanja, jedino ga brinu ruski avioni, a sve ostalo za njega je jedno novo iskustvo kojem se iskreno veseli. “Da, bez obitelji će mi biti teško jer kada se bavite ovim poslom, nakon svih vaših uspjeha i nesupjeha ljudi se mijenjaju, ali obitelj uvijek stoji uz vas. Ipak, ako napravimo dobar posao u Zvezdi, vjerujem da će vrlo brzo i oni put Moskve, tako da me se neće tako lako riješiti. Što se tiče same Rusije, ne brinu me putovanja, čak štoviše, veselim se tome jer vjerujem da ljudi trebaju što više putovati jer se na taj način razvijaju, stječu neka nova iskustva, upoznaju drugačije kulture. Previše smo zatvoreni, rekao bih i zatupljeni poslovima kojima se bavimo, ne razvijamo se, stagniramo, umjesto da prihvatimo izazove koje nam život nudi. Uostalom, izborna je godina, pa treba pobjeći dok je vrijeme”, rekao je Šola. Kako sam kaže, u Rukometnom klubu Croatia osiguranje Zagreb doživio je izvrsno iskustvo rada s mladim golmanima, gdje je uspio svoje znanje, ali i ideje, u potpunosti prenijeti na njih te gdje mu je samostalnost rada omogućila da pokaže koliko je uistinu dobar u svom poslu. Isto tako naglašava da je, unatoč svojim liberalnijim stavovima, uspio odlično surađivati i s Linom Červarom, Nenadom Kljaićem, Ivicom Obrvanom i Slavkom Golužom, koji su, kako je naglasio, nešto konzervativniji tipovi, ali odlični rukometni treneri.

“PA, ZAPRAVO, MISLIM DA JE ta moja liberalnost i njihova, nazovimo to, krutost odlična SVOJU SVESTRANOST Šola je pokazivao, bio je i vrlo uspješan sukomentator na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godinekombinacija jer smo se našli na sredini i uspjeli napraviti dobar posao. O svojim suradnicima sve najbolje, pa iako kao i u svakom poslu postoje razmirice, vjerujem da smo dobro surađivali i da će mi dopustiti da se jednog dana vratim u muški rukomet. Imam kapacitet da budem dobar trener, dobro se osjećam u toj ulozi i uopće ne razmišljam o nekom drugom filmu. Radio sam s mnogim trenerima, puno naučio od njih, ali i vidio što ne trebam raditi. Želim se uhvatiti ukoštac s ovim izazovom i ako mi dopuste da radim, ako cure prihvate moje ideje, tko zna, možda mi daju i titulu ruskog cara”, kaže Šola. Svoje najbolje rukometne trenutke doživio je u Njemačkoj, iako reprezentativnu karijeru ne bi mijenjao ni za ništa i ni za koga. Ponosan je na sve što je radio u u svojoj karijeri, na svoje uspjehe i neuspjehe, jer smatra da je život spoj dobrog i lošeg, a sport zanimanje u kojem opstaju samo najuporniji. “Stalno sam se susretao s pitanjima zašto ova boja kose, zašto ovaj posao, zašto ta investicija. Ja sam već kao klinac odskakao od svojih vršnjaka. Odrastao sam u konzervativnoj sredini gdje je sve bilo posloženo, jedino sam ja bušio uši, nos, puštao kosu, pa se šišao na ćelavo, jednostavno, želio sam biti drugačiji. Pa i moja kćer je željela crvenu boju kose, jer to sam tada bio ja, bez glume, preseravanja, jednostavan, a opet svoj. Tada, pa i danas, postojalo je 100 golmana moje kvalitete, čak su mnogi bili i bolji, ali njih nisu pamtili, mene jesu i vjerujem da sam tim svojim promjenama, i postupcima popularizirao rukometni sport”, rekao je Šola. Smetali su ga stalni komentari na rad Line Červara, kritike njegova uspjeha i stalna spočitavanja zbog metoda rada. Za Šolu je u sportu rezultat mjerilo svega, a sve popratne stvari mogu biti veliki plus, bez obzira na to o kojem se čovjeku ili sportu radilo.

“MA GLUPO MI SE UOPĆE vraćati na priču o Lini Červaru. Čovjek je osvojio sve što se može osvojiti i bespredmetno je tu uopće razgovarati o njegovoj stručnosti. Ljudi su ljubomorni, jalni, ne znam ni sam, umjesto da uživaju u svakom uspjehu i pobjedama. Lino je bio zanimljiv svima, medijima, politici, običnom narodu, iskakao je iz prosječnosti i vjerojatno ga zato mnogi nisu voljeli. Ja osobno smatram da trener treba biti osoba koja ima šire poglede na sva društvena zbivanja, da mora biti specifičan u svom radu i ponašanju jer na taj način može kod ljudi isprovocirati osjećaje, što vjerujem da je dobro za sport, ali i što vrhunskog trenera izdiže iz prosječnosti”, zaključio je Šola.