Kako postoje opravdane sumnje i navodno dokazi o krajnje neprofesionalnom načinu rada britanskih tajnih službi u "slučaju Gotovina", Donji dom britanskog parlamenta trebao bi osnovati istražnu komisiju radi utvrđivanja svih okolnosti oko ponašanja bProšlotjedna objava rezultata istrage rada britanskih obavještajnih službi na prikupljanju obavještajnih informacija o iračkom oružju za masovno uništavanje, sadržana na dvije stotine stranica u izvješću britanske parlamentarne komisije pod vodstvom lorda Butlera, nedvojbeno je pokazala da su britanski obavještajci godinama zahvaljujući lošem i površnom radu dezinformirali i obmanjivali britansku vladu i premijera Tonyja Blaira o postojanju iračkog oružja za masovno uništenje, na temelju čega je britanski premijer i pokrenuo britansku vojnu mašineriju na Irak. Kako postoje opravdane sumnje i navodno dokazi o krajnje neprofesionalnom načinu rada britanskih tajnih službi u “slučaju Gotovina”, Donji dom britanskog parlamenta trebao bi osnovati istražnu komisiju radi utvrđivanja svih okolnosti oko ponašanja britanskih tajnih službi u tom slučaju. Ako Britanci to ne učine sami, pitanje je vremena kada će oko “slučaja Gotovina” buknuti skandal, koji će jako naštetiti britanskim službama. Kako Nacional doznaje, s aktivnostima britanskih obavještajaca vrlo su nezadovoljni njihovi partneri u Europskoj uniji, koji znaju za sve laži i smicalice kojima su se poslužili u kanaliziranju “slučaja Gotovina” koji je rezultirao zabranom ulaska u EU petorici hrvatskih građana. Pri tome čudi pasivnost Sanaderove vlade, koja poput zadnjeg poslušnika mirno gleda kako se krše ljudska prava građana Republike Hrvatske. Upravo bi Sanader trebao pokrenuti pitanje ispitivanja istinitosti svih navoda britanskih agenata, koji su dezinformirali Paddyja Ashdowna i Carlu Del Ponte u “slučaju Gotovina”, te tražiti egzaktne podatke i činjenice na osnovi kojih se ograničava sloboda kretanja petorici hrvatskih građana. Ono što se danas događa njima, sutra bi se moglo dogoditi Sanaderu ili bilo kojem drugom članu Vlade ili građaninu Hrvatske. Ne treba kriviti ni Ashdowna niti Carlu Del Ponte, jer oni su samo postupali prema podacima koje su im davali njihovi ljudi s terena, a te podatke bilo je gotovo nemoguće provjeriti. Dakle, bili su prepušteni na milost i nemilost istoj vrsti špijuna kao i Blair u slučaju Iraka.

Odluka o zabrani ulaska u EU petorici hrvatskih građana donesena je na sastanku ministara zaštite okoliša, na inicijativu Velike Britanije, bez ikakve raspraveZbog tih razloga trebalo bi se ustanoviti što je istina, javno prezentirati i obrazložiti potez EU koji je povučen na zahtjev Haaga, odnosno britanske vlade kojoj su s terena dostavljani lažni podaci engleske tajne službe, koja je pokazala svoju pouzdanost u slučaju Iraka. Po istome obrascu kako je sastavljena Butlerova komisija, trebalo bi sastaviti i komisiju za ispitivanje “slučaja Gotovina” ako Britanci žele zadržati ono malo svog kredibiliteta što im je ostalo na ovim prostorima. U javnost se treba izaći s provjerenim činjenicama, a ne pamfletima nastalima na osnovi dirigiranih novinarskih tekstova i podmetanjima Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije.

Rezultati istrage pokazali su se toliko neugodnima za britanskog premijera da su analitičari zaključili kako je realno očekivati njegovu ostavku do kraja godine. Komisija koju čine petorica nekadašnjih visokih britanskih dužnosnika na čelu s lordom Butlerom sastavljena je nakon što je američki inspektor UN-a u Iraku David Kay ustvrdio da su svi bili u krivu kad je riječ o iračkom oružju za masovno uništavanje. Američki predsjednik George W. Bush nakon toga nije mogao izbjeći pokretanje istrage o radu obavještajnih službi zbog pritiska američkih demokrata, a Tony Blair se nije usudio suprotstaviti torijevcima u britanskom parlamentu zbog istog pitanja. Prvotna britanska istražna komisija, tzv. Huttonova komisija, bavila se problemom obavještajnih podataka o iračkom oružju za masovno uništavanje povezanih sa smrću vladina stručnjaka za biološko i kemijsko oružje Davida Kellyja, osumnjičenog da je odavao državne tajne BBC-ju. Huttonova komisija nije uspjela dublje prodrijeti u analize postupaka britanske obavještajne zajednice kada je Irak bio u pitanju, prije svega zbog hitne istrage o okolnostima Kellyjeve smrti i malog vremenskog odmaka od ratnih zbivanja u Iraku da bi se mogla ocjenjivati vjerodostojnost britanskih obavještajnih informacije. Osim toga, Huttonovo izvješće nije sadržavalo ni jednu preporuku za britansku vladu ili obavještajnu zajednicu, a premijer Blair je iz cijelog slučaja izašao neokrznut, no ne zadugo, jer je Butlerovo izvješće dramatično za njega.

Izvješće Butlerove komisije potvrđuje kako britanski obavještajci iz Iraka nisu raspolagali informacijama iz prve ruke, podaci su se temeljili uglavnom na izvješćima petorice suradnika britanske obavještajne zajednice, a svi su se u izvješću lorda Butlera pokazali nepouzdanima i problematičnim izvorima informacija. Osobit nedostatak obavještajnih informacija iz Iraka u britanskoj se obavještajnoj zajednici osjetio još 1998., odlaskom inspektora UN-a iz Bagdada. Butlerova je komisija ustanovila kako nije bilo dokaza za postojanje mobilnih laboratorija kemijskog i biološkog naoružanja.

Također, Butlerova je komisija utvrdila da nema ni dokaza kako su aluminijske cijevi izrađivane za potrebe Iraka u Jordanu trebale poslužiti za raketno nuklearno naoružanje. Osobito krupna dezinformacija bila je Blairova tvrdnja neposredno uoči američko-britanskog napada na Irak. Tada je Blair, pozivajući se na obavještajne informacije, tvrdio kako Iračani mogu u roku 45 minuta krenuti u nuklearni i biološki napad na britanske baze na Cipru. Butlerova komisija ocijenila je takvu dezinformaciju velikim propustom britanske obavještajne zajednice.

Promašaji britanskih obavještajaca vezani uz iračko naoružanje, informacije temeljene na dezinformacijama i tračevima, zbog nedostatka kvalitetnih i pouzdanih izvora, u britanskoj se obavještajnoj zajednici više ne mogu nazvati slučajnošću, jer se takav neprofesionalan model rada primjenjuje i na drugim područjima djelovanja, kako bi se opravdao rad britanskih obavještajaca i povećala financijska sredstva za njihove tajne operacije diljem svijeta.

Petorici hrvatskih državljana, bivšem predsjednikovu savjetniku Željku Bagiću, generalu Ljubi Ćesiću Rojsu, odbjeglom zagrebačkom poduzetniku Hrvoju Petraču, prijateljima generala Gotovine Anti Maksanu te Željku Dilberu, pod optužbama da štite i skrivaju haaškog optuženika Antu Gotovinu, ulazak u zemlje članice EU zabranjen je 28. lipnja 2004., na temelju preporuka visokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH Paddyja Ashdowna, koje su za njega pripremili britanski obavještajci.

Odluka europskog vijeća pod brojem 2004/528/CFSP od 28. lipnja 2004. usvojena je na sastanku ministara zaštite okoliša i na inicijativu Velike Britanije, i to bez ikakve rasprave, podastiranja dokaza ili dodatnog obrazloženja zbog čega EU ne dopušta ulazak i tranzit spomenute petorke kroz zemlje članice.

Posljednjim je Ashdownovim potezom kulminirala jednogodišnja obavještajno-medijska operacija britanskih špijuna stacioniranih u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu protiv sigurnosnog sustava Republike Hrvatske, odnosno zadnja faza slabljenja tog sustava i sklanjanja ljudi koji su ga štitili od infiltracije stranih službi, bivšeg ravnatelja POA-e Franje Tureka i Željka Bagića, bivšeg savjetnika hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.

Da su Britanci zaista premrežili hrvatski obavještajni sustav i da hrvatska obavještajna zajednica uopće ne funkcionira govori i činjenica da su upravo britanski špijuni inzistirali kod hrvatskih obavještajaca da stave na popis spomenutu petorku nepoželjnih hrvatskih državljana kako bi Ashdownove preporuke imale političku težinu i vjerodostojnost.

Najnovijom odlukom EU bez jednog valjanog dokaza ne samo da su prekršena temeljna ljudska prava o slobodi kretanja petorice hrvatskih državljana, nego odluka ima dalekosežne političke implikacije za Hrvatsku. U političkom je smislu skandalozno da međunarodni birokrat Paddy Ashdown, kojem je povjeren mandat da u ime međunarodne zajednice upravlja Bosnom i Hercegovinom, istodobno može odlučivati o pitanjima hrvatske suradnje s Haaškim sudom, te sudbini hrvatskih državljana. Kao suverena i samostalna država, najozbiljniji kandidat za članstvo u EU i NATO-u, Hrvatska raspolaže svim potrebnim mehanizmima nužnim da suradnja bude potpuna, što je priznala i glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte.

Isto tako, Hrvatskoj su na raspolaganju svi instrumenti da osobe koje eventualno surađuju s haaškim optuženicima ili im pomažu uhiti, provede kriminalističku obradu i procesuira ih. Potez koji je povukao Ashdown prava je pljuska hrvatskoj državi na koju premijer Sanader uopće nije reagirao. Premda je Sanader znao koliki su razmjeri obavještajno-medijske afere u koju su bili uključeni i neki hrvatski novinari, nije se usudio bilo što poduzeti, jer bi izazvao sukob s Britancima neposredno uoči odlučivanja EU o hrvatskoj kandidaturi za članstvo u toj zajednici. Unatoč tome što je suradnja Hrvatske s Haaškim tribunalom potpuna i besprijekorna, Gotovina se u posljednje vrijeme uvijek pojavljivao kao dodatno sredstvo ucjena i vanjskopolitičkih pritisaka moćnih država na Hrvatsku dok su stvarni razlozi bili sasvim drukčiji.

Primjerice, unatoč nedavnoj nedvosmislenoj poruci glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte da Hrvatska u potpunosti surađuje s Haaškim sudom, što je Hrvatskoj omogućilo dobivanje statusa kandidata za EU, SAD je slučaj Gotovina iskoristio kako bi Hrvatskoj uskratio pozivnicu za članstvo u NATO-u. Stvarni razlozi, američko nezadovoljstvo HDZ-ovom vanjskom politikom i nepotpisivanje članka 98 o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, ostali su skriveni.

Na identičan način postupili su i Britanci, koji već dulje vrijeme pokušavaju staviti pod kontrolu hrvatski sigurnosni sustav, tražeći unutar političkog i javnog života osobe pomoću kojih bi takav sustav bio oslabljen. Slabljenjem sigurnosnog sustava i infiltracijom sebi podobnih kadrova bili bi na korak do političkog vrha Republike Hrvatske. Osim toga, skandali s britanskim špijunima u BiH, pogrešni podaci o iračkom oružju za masovno uništenje i sve češće javne kritike na račun njihova rada u Velikoj Britaniji alarmirali su britanske i američke žbire diljem svijeta da opravdaju svoje postojanje i troškove, pa makar se služili najobičnijim manipulacijama i tračevima. Kako se to radi, može vidjeti svaki čitatelj ako ode do videoteke u susjedstvu i posudi film “Krojač Paname” s Pierceom Brosnanom u glavnoj ulozi. Kakve su do sada sve gluposti strani agenti, predvođeni britanskom službom, napravili na ovom području?

Uz britanske agente, ključnu ulogu u regiji ima visoko pozicionirani obavještajac SFOR-a, Amerikanac Oscar Vera. Top agent bivšeg upravitelja u BiH Jacquesa Kleina bio je glavni čovjek za kontakte s bivšim hrvatskim ravnateljem policije Rankom Ostojićem, inače najzaslužnijom osobom za obavještajno-medijski skandal. Vera (ili kako mu je već ime, zato što ima nekoliko putovnica s lažnim imenom) svoju je špijunsku karijeru u BiH neslavno započeo već pri istrazi o ubojstvu bivšeg doministra MUP-a Federacije BiH Joze Leutara, jer je potpuno odbacio mogućnost da su ubojstvo počinili mudžahedini u BiH. Ove optužbe dobile su na težini nakon što je Munir Alibabić, smijenjeni direktor Federalne obavještajne službe (FOSS), jednom prigodom rekao kako ima saznanja o tome da iza atentata počinjenog 16. ožujka 1999. stoje radikalni muslimansko-fundamentalistički i mudžahedinski elementi. Glavni tijek istrage, uključujući i sporne isplate novca zaštićenom svjedoku Merimu Galijatoviću kojeg su doveli Kleinovi obavještajci, bio je u rukama međunarodnih organizacija u BiH. Prema tvrdnjama BiH medija, posredstvom Oscara Vere i britanskog pukovnika SAS-a Hectora Goolana Galijatoviću je isplaćeno 220.000 konvertibilnih maraka (oko 800.000 kuna), od novca koji je vlada Federacije BiH ponudila kao nagradu za informaciju koja će omogućiti da se otkriju Leutarovi ubojice.

Zaštićenom svjedoku Galijatoviću, čije se svjedočenje tijekom sudskog procesa navodnim Leutarovim ubojicama pokazalo nevjerodostojnim i dovelo do oslobađajuće presude za šestoricu optuženih Hrvata, isplaćen je samo dio obećanog iznosa od milijun maraka, no i to je previše jer je dokazani kriminalac, silovatelj i prevarant očito lažno svjedočio.

Desna ruka visokog predstavnika Julian Braithwaite, šef glasnogovorničkog ureda u BiH, zapravo je prekaljeni obavještajac s dugogodišnjim diplomatskim iskustvom. Srpski zet čija je supruga iz Bratunca stigao je u Sarajevo 2002. iz diplomatske misije u Beogradu. Braithwaite je bio 4-5 godina prije toga najviše rangirani diplomat u ambasadi Velike Britanije u SRJ, a Milošević ga je osobno protjerao iz zemlje zbog toga što se bavio špijunažom na Kosovu.

Bombardiranje Srbije Braithwaite je dočekao u Glavnom stožeru NATO-a gdje je u propagandnom ratu asistirao glasnogovorniku NATO-a Jamesu Shei. Osamdesete je proveo u Moskvi gdje mu je otac bio britanski veleposlanik u SSSR-u, kućni prijatelj Mihaila Gorbačova. Uz šefa obavještajnog odjela britanskog veleposlanstva u BiH Alistaira Sommerlanda, Braithwaitea smatraju najutjecajnijim britanskim obavještajcem u BiH.

Sommerland i njegovo poimanje demokracije i medijskih sloboda ostalo je u sjećanju iz ljeta 2002. Tada je bosanskohercegovački tjednik Slobodna Bosna na naslovnici najavio članak o bošnjačkom “Beverly Hillsu”, vilama, hotelima i poslovnim prostorima koje je bošnjačka politička i druga mafija nakon rata sagradila u sarajevskoj općini Ilidža. Objavljene su fotografije kuća koje su sagradili novokomponirani biznismeni Fahrudin Radončić, Bakir Alispahić, Kerim Lučarević, Šefkija Okerić i desetine drugih znanih i neznanih favorita Izetbegovićeva režima.

Istog je dana Sommerland zajapureno utrčao u kabinet direktora Federalne obavještajne službe Alibabića: “Zaustavite pisanje Slobodne Bosne i njihovu hajku na pojedine političare ili zahtijevajte od uredništva da pronađe vile, kuće i poslovne prostore lidera SDP-a i NHI-a.” Tadašnji direktor bosanske tajne službe Munibabić mu je uzvratio: “Federalna obavještajna služba nema nikakve zakonske temelje da utječe na medije da bilo što objavljuju ili ne objavljuju.” Ljutiti Sommerland mu je na to rekao: “Sve informacije koje o tome mislite upućivati visokom predstavniku morate prije toga dostaviti meni, pa ću ja procijeniti treba li ih Ashdown dobiti ili ne treba.” Međutim, Munibabić mu je odgovorio kako je i tu zakon protiv njega te da ne dopušta mogućnost da se povjerljive informacije FOSS-a smiju upućivati ambasadama bilo koje strane zemlje, pa tako i Velike Britanije. Poslije je Munibabić zbog svoje nekooperativnosti smijenjen s mjesta direktora FOSS-a. Slično bi se moglo dogoditi, ili se već događa, hrvatskim špijunima nakon odlaska Tureka s mjesta ravnatelja POA-e. A hrvatska vlada na to zatvara oči.