Vlasnik kuće Amerikanac Jonathan Keith "Jack" Idema tvrdio je da su ta osmorica istaknuti pripadnici talibana i Al Qaede, da on zapravo traži njihove vođe, koji su u bijegu, te ih je uhitio kako bi od njih saznao gdje se krije Osama bin Laden.Afganistanski policajci zaprepastili su se onim što su vidjeli kada su u tijeku racije upali u kuću u mirnom kabulskom rezidencijalnom predgrađu Kart-i-Parwen. Dobili su zadatak da pretraže tu kuću jer su u njoj živjeli neki sumnjivi Amerikanci, koji su tvrdili da je tamo sjedište njihove izvozno-uvozne tvrtke. Kada su policajci došli pred kuću, stanari im nisu dopustili da uđu u nju, pa je čak došlo do kratkotrajne pucnjave. Kada je stiglo policijsko pojačanje, stanari su se predali policajcima, koji su tada otkrili nešto strašno.

U jednoj prostoriji visjela su naglavačke na užetima trojica muškaraca, gadno pretučena i prepuna masnica po tijelu. U kući je pronađeno još pet zatvorenika, koji su bili pretučeni. Bilo je očito da je ta mirna kuća američkog “izvozno-uvoznog poduzeća” zapravo bila privatni zatvor i mučilište. Vlasnik kuće Amerikanac Jonathan Keith “Jack” Idema tvrdio je da su ta osmorica istaknuti pripadnici talibana i Al Qaede, da on zapravo traži njihove vođe, koji su u bijegu, te ih je uhitio kako bi od njih saznao gdje se krije Osama bin Laden. Zainteresiran je da ga uhvati te tako zasluži i nagradu koja je raspisana za njega – 25 milijuna dolara.

Afganistanska policija predala je sudu Idemu i još dvojicu Amerikanaca koji su bili s njim. Za tu dvojicu je objavljeno da su policiji rekli kako se zovu Edward Caraballo i Brent Bennett, no na početku se nije znalo jesu li im to prava ili lažna imena. Uhićena su i četvorica Afganistanaca, koji su radili za Idemu kao prevoditelji i pomagači, a koji su također zatečeni u kući. Protiv sviju je podignuta optužnica zbog ilegalnog zatvaranja i mučenja ljudi, organiziranja privatnog zatvora, te ilegalnog djelovanja na afganistanskom teritoriju. Njihovo uhićenje izazvalo je veliku pozornost, ali ne i posebno iznenađenje, jer su mnogi u Kabulu Idemu znali kao jednog od brojnih sumnjivih američkih pustolova koji su stigli u Afganistan u nadi da će zaraditi veliki novac nekom paravojnom operacijom.

Idema je tvrdio da želi uloviti Bin Ladena ili nekog drugog od vođa talibana ili Al Qaede zato što se na takvim poslovima može dobro zaraditi. SAD je raspisao nagrade za hvatanje ne samo Bin Ladena, nego i mnogih drugih vođa talibana i Al Qaede u ukupnoj vrijednosti od čak 340 milijuna dolara. I za talibanskog vođu Mullaha Mohammeda Omara raspisana je nagrada od 25 milijuna dolara. Navodno je zbog uspjeha u hvatanju raznih talibanskih i terorističkih vođa isplaćeno već 54 milijuna dolara. Idema tvrdi da je u Afganistan stigao zbog toga, no uvelike se sumnja da mu je to bio jedini razlog dolaska.

Američki novinari tvrde da je Idema tipičan primjer avanturista koji su stigli u Kabul u potrazi za brzom zaradom, mahom bivših pripadnika američke vojske, koji poznaju vojnički zanat, imaju nekih znanja u sferi sigurnosti i obavještajnoj sferi i to žele unovčiti. Idema je američkim novinarima poznat otprije, a neki su napisali da ih uopće ne čudi što je upravo on u središtu ove afere.

Prema raznim Ideminim biografijama koje su se pojavile u svjetskom tisku on je 17 godina proveo u američkoj vojsci. Rodio se 1957. u Sjevernoj Karolini. Kada je imao samo 18 godina, 1975., pristupio je američkim specijalnim snagama – Zelenim beretkama – u nadi da će vidjeti akciju u Vijetnamu, ali je Vijetnamski rat tada završio. Tvrdio je da je sudjelovao u mnogim operacijama američkih specijalnih snaga u raznim dijelovima svijeta, te da je neko vrijeme proveo i u Velikoj Britaniji na obuci u elitnoj britanskoj komandoskoj postrojbi SAS. Navodno je pripadnik američkih specijalnih snaga bio sve do 1992. Prema nekim vojnim izvorima bio je “rigger”, pripadnik postrojbe zadužen za logistiku, kako bi sve što je potrebno od oružja, streljiva i opreme stizalo do boraca na prvoj liniji.

O njemu je šira javnost prvi put čula 90-ih, i to zbog jednog bizarnog spora. Godine 1997. u američkim se kinima pojavio filmski akcijski spektakl “Mirotvorac” s Georgeom Clooneyjem i Nicole Kidman u glavnim ulogama. Film je govorio o bivšem pripadniku američkih specijalnih snaga koji je dobio zadatak da spriječi bivše ruske vojnike da sovjetsko nuklearno oružje isporuče islamskim teroristima povezanima s Iranom. Nakon što je film prikazan Idema je podigao sudsku tužbu protiv producenta filma, kompanije “DreamWorks”, kojoj je vlasnik Steven Spielberg, tražeći odštetu od 130 milijuna dolara. Idema je tvrdio da je Spielberg plagirao njegovu autobiografsku knjigu objavljenu nekoliko godina prije u kojoj je opisao jednu svoju tajnu operaciju iz početka 90-ih. On je u toj knjizi napisao kako je navodno, po nalogu nekih privatnih poslodavaca, boravio u Litvi, kako bi od tamo spriječio upravo takvu operaciju prebacivanja sovjetskog nuklearnog oružja Iranu. Tužba je izazvala pozornost medija, ali na sudu nije prošla, pa Idema nije dobio ništa.

U to vrijeme nije mu baš išlo osobito. Nakon što je napustio vojsku novac je zarađivao na bizarne načine. Izdavao je časopis namijenjen ljubiteljima vojničke igre Paintball, u sklopu koje igrači odlaze u neku šumu naoružani posebnim replikama pištolja, koje izbacuju kuglice s bojom, te se međusobno gađaju. Na toj igri je zarađivao dvojako, jer je prodavao i kacige potrebne za tu igru. Osnovao je i kompaniju za prodaju vojne opreme, a ta ga je kompanija otjerala u zatvor. Sklopio je poslove sa 60-ak drugih kompanija o prodaji vojnih uniformi, ali ih je prevario, pa je završio na sudu. Proglašen je krivim, te je tri godine proveo u zatvoru.

Ujesen 2001. ponovno se pojavio, ovaj put u Afganistanu. Odsjeo je u kabulskom hotelu “Mustapha”, što ga drže neki afganistanski povratnici iz SAD-a, i gdje su tada stanovali strani novinari. Pojavio se pred novinarima te im tvrdio da je on osobno imao velikih zasluga za to što su pripadnici antitalibanskog, proameričkoj Sjevernog saveza uspjeli ući u Kabul. Tvrdio je da je on uvježbavao uzbečke i tadžičke pripadnike Sjevernog saveza, te ih osposobio za operacije kada su krenuli prema Kabulu na jugu, kojima je on upravljao. Pričao je novinarima i druge zanimljive priče, od kojih su se neke činile vrlo uvjerljivim, a druge prilično nevjerojatnim. Neki novinari su mu vjerovali, jer ih se dojmio i svojim izgledom, stalno odjeven u vojničke kamuflažne hlače i crnu majicu, obavezno s pištoljem marke “Glock” za pojasom, drugi nisu.

Jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih američkih TV-novinara, voditelj večernjeg dnevnika američke TV-mreže CBS Dan Rather, koji je tih mjeseci bio u Afganistanu kao reporter, za Idemu je rekao da je “politički nekorektan, nasilan, nekonvencionalan i neupitno herojski hrabar”. Idema je posebno impresionirao Robina Moorea, bivšeg pripadnika specijalnih snaga i policajca, koji se proslavio još 1968. knjigom o Zelenim beretkama, te potom autobiografskim romanom “The French Connection” i filmom snimljenom 1971. po toj knjizi. Ti uspjesi potakli su ga da postane pisac, pa je napisao mnogo iznimno čitanih knjiga, romana i publicističkih knjiga, o policijskim i komandoskim operacijama i o podzemlju.

Premda je imao 76 godina, Moore je ujesen 2001. doputovao u Afganistan da napiše knjigu o tamošnjim pripadnicima specijalnih snaga. Razgovarao je s nekima od njih, posebno mnogo s Idemom, pa je tako nastala knjiga “Task Force Dagger: The Hunt For Bin Laden”, koja je izašla 2003. U njoj se često spominje Idema, njegova je slika čak i na naslovnici, a naveden je i kao jedan od suautora knjige. Idema je prikazan kao velik heroj, zaslužan za propast talibana, kojem je osobno umalo uspjelo uhvatiti Bin Ladena, dok se ovaj nakon pada Kabula i Kandahara skrivao u pograničnom području Tora Bora.

Idema je očarao i poznatog američkog TV-voditelja Geralda Riveru, bivšeg voditelja zabavnih talk-showova. Kad je počeo rat u Afganistanu, on je nagovorio vodstvo desničarske američke TV-mreže Fox da Idemu, iako nije imao nikakva novinarskog iskustva, angažiraju kao ratnog reportera u Afganistanu, što su tamošnji šefovi i učinili. Rivera se silom želio istaknuti kao reporter senzacionalnim otkrićima, ali je u nekoliko navrata uhvaćen kako laže. Idema je brzo shvatio o kakvom čovjeku je riječ, počeo mu je nuditi razne tobožnje senzacije, te mu je prodao i neke navodno ekskluzivne snimke vojnih operacija u Afganistanu. Kada je Rivera jednu njegovu snimku prikazao na TV-mreži Fox, Idema ga je tužio da je to objavio bez njegova odobrenja, te tražio veliku odštetu.

No mnogi koji su se tada u Afganistanu susreli s Idemom nisu bili oduševljeni njime, jer im se činilo da on više želi dobro zaraditi nego uhvatiti Bin Ladena. U vrijeme kada se tvrdilo da se Bin Laden povukao u planinskom područje Tora Bora uz granicu s Pakistanom, Idema je grupi novinara ponudio da ih odvede tamo kako bi prisustvovali lovu na Bin Ladena. Neki britanski novinari razgovarali su s predstavnicima britanske vojske u Afganistanu da čuju njihovo mišljenje o tome, ali su dobili savjet da s njim ne idu nikamo, jer je on sumnjiva osoba. Drugi su novinari ipak otišli s njim, ali nisu stigli do Tora Bore. Negdje na pola puta između Kabula i Tora Bore naoružani muškarci zaustavili su novinarski konvoj, ukrali novinarima novac i opremu te nestali. Mnogi od opljačkanih novinara i danas su uvjereni da ih je sam Idema namamio u klopku i organizirao pljačku.

Ideme neko vrijeme nije bilo u Afganistanu, a nedavno se ponovno pojavio, kao i mnogi drugi bivši američki vojnici, koji su stigli u raznim privatnim ili državnim aranžmanima. Strani dopisnici javljaju iz Kabula da ih ima sve više te da za mnoge uopće nije jasno zašto su došli. To ipak pokazuje jedan trend, koji nije slučajan, nego je povezan s američkom vojnom politikom, a vidljiv je i u Iraku. Amerikanci nemaju dovoljno aktivnih vojnika za obavljanje svih potrebnih vojnih i sigurnosnih poslova u Iraku i Afganistanu, pa je američka vlada počela unajmljivati razne civile s vojnim iskustvom. Budući da oni rade pod ugovorom s američkom vojskom, dobili su ime “contractors”. U Iraku, na primjer, takvi unajmljeni ljudi rade na zaštiti objekata, prate konvoje, što bi inače trebali raditi vojnici, čak obavljaju i istražiteljske polove, pa ispituju ratne zarobljenike. Ima i onih koji obavljaju u prvom redu sigurnosne poslove, štite humanitarne radnike u njihovim akcijama u unutrašnjosti, osiguravaju zgrade i osobe, pa su tako tjelohranitelji afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija također “contractorsi”, zaposlenici jedne američke privatne civilne tvrtke specijalizirane za poslove osiguranja. Mnogi rade i na raznim tajnim poslovima, stoga ne govore o svojim radnim zadacima.

Mnogi su došli i iz nekog vlastitog razloga. Neki od onih koji su na početku radili kao “contractors”, kada su im istekli ugovori, ostali su u Afganistanu, jer su otkrili mogućnost privatne zarade. Ti se ljudi zapošljavaju kao savjetnici pojedinih mjesnih zapovjednika, guvernera nekih afganistanskih provincija, bave se trgovinom, otvaraju poduzeća, pokušavaju u Afganistan uvesti neke nove tehnologije, iskorištavaju liberalnu situaciju koja tamo vlada, a koja u nekim sferama graniči i s kaosom. Afganistan je mjesto vrlo prikladno za krijumčarenje raznih roba, u prvom redu droge.

U takvoj situaciji pojavio se Idema ne govoreći mnogo čime se bavi. Formalno se deklarirao kao da se bavi trgovinom, no ubrzo se pročulo koji je pravi razlog njegova dolaska. Iz američkih vojnih izvora se tvrdilo da službeno američke snage u Iraku s aktivnostima privatnih plaćenika nemaju ništa, da je riječ o privatnim pokušajima s kojima američke vojne vlasti u Afganistanu nemaju nikakvih veza. No novinari su otkrili da je Idema imao veze s američkom vojskom. U svibnju ove godine kontaktirao je zapovjedništvo američke vojske u Afganistanu, koje se nalazi u bazi Bagram sjeverno od Kabula, te mu predao jednog svojeg zatvorenika, za kojeg je tvrdio da je visoki vođa talibana. Američka vojska preuzela je tog čovjeka, ali je ustanovila da on nije ono što je Idema tvrdio, te ga je nakon mjesec dana pustila. Sama činjenica da je vojska preuzela zatvorenika od jednog sumnjivog privatnog pustolova, a da nije istražila kako jedan privatnik može uhititi i zatvarati ljude otvorila je pitanje o tome kakvi su doista bili odnosi američke vojske i Ideme.

No to je pitanje još jače otvoreno kada se Idema prije nekoliko dana prvi put pojavio pred sudom u Kabulu, gdje mu je pročitana optužnica zbog držanja privatnog zatvora. Tamo je on šokirao sve prisutne svojom izjavom kako on nije privatna osoba, nego je u Afganistan stigao po specijalnom zadatku sa znanjem samog američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda. Novinarima koji su pratili suđenje izjavio je da je on u Afganistan stigao “s punim znanjem Pentagona”, koji je on obavještavao redovito o svojim aktivnostima. Tvrdio je da je bio “u stalnom kontaktu s uredom ministra Rumsfelda putem telefona, faksa i e-maila”. Rekao je: “Američke vlasti su u potpunosti odobravale našu aktivnost, sve što smo radili.”

Američke vojne vlasti to niječu, tvrde da je Idema sve radio sam u privatnom aranžmanu, te da one s njim nemaju nikakve veze. Idemin odvjetnik je obznanio da će on lako dokazati da je Idema sve radio zajedno s američkom vojskom, o tome postoje dokumenti, čak i jedna videokaseta. Tko govori istinu ustanovit će se na suđenju u Kabulu, čiji je početak najavljen za ovaj mjesec. Budući da Idemi prijeti kazna od 20 godina zatvora, može se očekivati da će on svim silama nastojati dokazati kako zatvor u njegovoj kući u kabulskoj četvrti Kart-i-Parwen nije bio njegov privatni, nego da ga je otvorio uz odobrenje Pentagona.