Ranko Krivokappić, predsjednik skupštine Crne Gore, snimljen uz nova državna obilježja te republike.Vlast u Beogradu očekuje da će sportaši SiCG-a na Olimpijadi u Ateni osvojiti hrpu zlatnih medalja pa se po hitnom postupku usvaja nova himna, kako olimpijski prvaci ne bi i dalje na pobjedničkom postolju slušati “Hej, Slaveni”.

POLA SRPSKA, POLA CRNOGORSKA Najnoviji prijedlog himne SiCG naizmjence donosi kitice iz srpske neslužbene himne 'Bože pravde' i crnogorske službene 'Oj svijetla majska zoro' TEŠKO JE SVIMA UDOVOLJITI Na inauguraciji predsjednika Srbije Borisa Tadića pjevana je kao himna pjesma 'Bože pravde' bez stihova o kralju, što je razljutilo nacionalisteOlimpijada počinje 13. kolovoza, a nova himna trebala bi biti izglasovana na sjednici Skupštine SiCG-a 11. kolovoza. Rokovi za usvajanje državnih simbola odavno su prošli. SiCG nema ni zastavu, ni grb, ali na dnevnom redu bit će samo himna, da se izbjegne mogućnost da “Hej Slaveni” u Ateni bude dočekana zvižducima, što se već godinama događa na utakmicama nogometne reprezentacije u Beogradu, gdje publika želi “srpsku himnu”, a ne “Titovu”.

Teško je zamisliti da bi na bilo kojem borilištu u Ateni Srbi mogli biti većina među posjetiteljima. Kad je nogometna reprezentacija SiCG-a lani u veljači igrala protiv Azerbajdžana u Crnoj Gori, nije se zviždalo himni, naprotiv, sav je stadion složno pjevao “Hej, Slaveni”.

Kudikamo je paradoksalniji prijedlog novog državnog simbola. Vijeće ministara SiCG-a odlučio je da Skupštini ponudi himnu sastavljenu od dviju kitica srbijanske pjesme “Bože pravde” i dvije kitice nedavno usvojene crnogorske himne “Oj, svijetla majska zoro”. Himna će trajati minutu i 35 sekundi, a imat će i kraću verziju za sportska natjecanja. Kompilaciju nove himne napravio je poznati skladatelj i aranžer pop glazbe Slobodan Marković, nakon što zadatak mu je bio povjeren u lipnju.

Glazbeni stručnjaci ocijenili su da su te dvije pjesme nespojive i da se ne može praviti koktel od dviju glazbeno neovisnih cjelina, iz različitih povijesnih razdoblja i s različitim značenjima. Marković veli da je zadatak bio težak jer “Oj, svijetla majska zoro” navodno “nema harmonije”.

Reakcije na tekst buduće himne bile su mnogo oštrije od primjedaba na glazbu. “Oj, svijetla majska zoro” tretirala se kao crnogorska narodna pjesma u kojoj se spominje najslavniji crnogorski vladar i pisac Petar Petrović Njegoš, kojega pak nema u prijedlogu nove himne SiCG-a.

“Oj, svijetla majska zoro” najčešće se pjeva sa stihovima “na Lovćenu Njegoš spava, najmudrija srpska glava, Lovćen kite Petrovići, a Kosovo Obilići, Lovćen kiti grob Njegoša, a Kosovo grob Miloša”.

Njegoš kao “najmudrija srpska glava” i spominjanje Kosova nisu u skladu sa sadašnjom politikom crnogorskog vodstva, koje se što prije želi odvojiti od Beograda. U prijedlogu himne nema Njegoša navododno stoga što je originalni tekst za “Oj, svijetla majska zoro” napisao Sekula Drljević 1937. i u tih se 16 stihova nigdje ne spominje Njegoš. Tvrdi se da su stihove o Njegošu, Kosovu i Obilićima dodali srpski nacionalisti, jer je Drljević bio crnogorski nacionalist blizak Hrvatima. Dio beogradskog tiska Drljevića je proglasio “crnogorskim ustašom odgovornim za genocid nad Srbima”, a skladbu “Oj, svijetla majska zoro” smatra “kavanskom poskočicom”.

“Oj, svijetla majska zoro” nije bila jedina pjesma u konkurenciji za crnogorsku himnu. Spominjale su se i “Onamo, namo”, čiji je autor Slovenac Davorin Jenko, i “Ubavoj nam Crnoj Gori”, koju je u XIX. stoljeću skladao Čeh Anton Šulc, prema talijanskoj garibaldinskoj revolucionarnoj pjesmi “Si scopron le tombe, si levano i morti”.

Slično stoji i sa srbijanskom “Bože pravde”. Srbija je prvu himnu dobila potkraj XIX. stoljeća, pod Obrenovićima, “Bože pravde” koju je skladao Davorin Jenko. Kad su 1903. krvavim vojni pučem vlast prigrabili Karađorđevići, “Bože pravde” prestala se izvoditi pa je mala balkanska kraljevina bez himne bila sve do 1909., kad je Petar I. vratio “Bože pravde”. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. Stanislav Binički sklepao je himnu od po nekoliko taktova “Bože pravde”, “Lijepe naše” i “Naprej, zastava slave”. “Hej, Slaveni” prvi je put intonirana na II. zasjedanju AVNOJ-a 1943. u Jajcu. Ta je pjesma nastala 1834. u Pragu – autor teksta je Slovak Tomašik, a glazbe Poljak Oginski. Ona je službena poljska himna od 1926. a u DFJ, odnosno FNRJ, odnosno SFRJ od 1946. Raspad SFRJ 1991. u neuspješnim osvajačkim ratovima koje je Srbija povela protiv drugih južnoslavenskih republika potaknuo je pozive da se “napokon počne svirati srpska himna”, ali što bi to bila “srpska himna” kudikamo je kompliciranije nego što na prvi pogled izgleda. U svibnju 1992. na referendumu za srbijansku himnu nadmetale su se “Bože pravde” i “Marš na Drinu”. Nije prihvaćen ni jedan od tih dvaju prijedloga. Sada je “Bože pravde” u prvi plan izvukao srbijanski predsjednik Boris Tadić, na čijoj je inauguraciji (na dan srebreničkog pokolja) ta pjesma otpjevana, a svi uzvanici pritom stajali. Nakon inauguracije zaredale su primjedbe da je tekst pjesme promijenjen jer su izbačeni stihovi “Bože spasi, Bože hrani, srpskog kralja, srpski rod”. Ni u prijedlogu nove himne SiCG-a u kiticama iz “Bože pravde” nema ni traga srbijanskom kralju. Odmah se čulo da bi ubuduće na utakmicama publika mogla pjevati samo dvije srpske kitice, a tijekom crnogorskog dijela pjevati o kralju. Prijedlog himne ipak je ponuđen skupštinskim zastupnicima, ali Skupština SiCG-a kronično teško postiže kvorum, što 11. kolovoza može biti još izraženije zbog godišnjih odmora. Ako ih se i okupi dovoljno, nije izvjesno hoće li natpolovična većina glasovati za novu himnu. Parlament ima 91 zastupnika iz Srbije i 35 iz Crne Gore. To znači da za novu himnu treba glasovati 46 Srba i 18 Crnogoraca. Među Crnogorcima podršku himni dali su vladajuća Demokratska partija socijalista i oporbena Socijalistička narodna partija, što osigurava 24 glasa. Među Srbima himnu su podržali Demokratska stranka Srbije srbijanskog premijera Koštunice, Tadićeva Demokratska stranka i Srpski pokret obnove ministra vanjskih poslova SiCG-a Vuka Draškovića. Ali to je samo 41 glas, a Srpska radikalna stranka Šešelja i Tomislava Nikolića te G17 Plus potpredsjednika srbijanske vlade Labusa najavile su da će glasovati protiv prijedloga. Radikali predloženo rješenje smatraju “poniženjem”, a G17 Plus “ruganjem građanima SiCG-a”. Potrebnih pet glasova moglo bi stići iz Miloševićeve Socijalističke partije, ali je njen dužnosnik Žarko Obradović prijedlog ocijenio “neozbiljnim”.

Himna SiCG-a prvi bi put u Ateni trebalo biti izvedena 11. kolovoza u 16 sati, prilikom svečanosti dobrodošlice, kad će na jarbol u olimpijskom selu biti podignuta zastava SiCG-a. Organizacijskom odboru Olimpijskih igara predana je radna verzija nove himne, kako bi se izvedba uvježbala. Ne bude li Skupština SiCG-a djelotvorna, 11. kolovoza podizanje trobojnice SiCG-a bit će propraćeno s “Hej, Slaveni”, a osvoji li kakav sportaš SiCG-a zlatnu medalju, eventualno će se čuti nova himna.

Jedan nogometni navijač iz Beograda prijedlog nove himne ovako je komentirao: “Više nitko neće zviždati, sad ćemo se smijati toj nakazi.”

Od plavoga do plavetnoga
Nove poteškoće za buduću zastavu SiCG
Pitanje zastave SRJ 1992. je riješeno uklanjanjem petokrake s trobojnice SFRJ. Jednako je dobivena i nova crveno-plavo-bijela zastava Srbije. Smatralo se da je crnogorska istovjetna, ali je prošle godine to iz Podgorice demantirano: Objašnjenje je glasilo da crnogorska trobojnica nije crveno-plavo-bijela, nego crveno-plavetno-bijela. Objašnjenje “plavetne boje” iz Podgorice glasi: “čeličasto zagasita”. Neupućen radoznalac na prvi bi pogled zaključio da je to sam svjetlija nijansa plave, ali ne – riječ je o plavetnoj boji. Po mnogima, gornja pruga na barjaku trebala bi biti crvena, a donja bijela. Ali kako riješiti središnju prugu? Predlagalo se da ona bude djelomice plava, djelomice plavetna (plavičasta, možda plavkasta). Drugi su smatrali da bi se plava trebala prelijevati u plavetnu, treći su bili za “paragvajsko rješenje”: jedna zastava s dva lica – s jedne strane srbijanska crveno-plavo-bijela trobojnica, s druge crnogorska crveno-plavetno-bijela. Bilo je i maštovitih prijedloga da zastava bude plavo-bijelo-crvena trobojnica SRJ, ali s grbovima Srbije i Crne Gore. A onda je Skupština Crne Gore prije četiri tjedna usvojila novu crnogorsku zastavu: crvene boje sa zlatnim obrubom i grbom u sredini. Riječ je o grbu crnogorske dinastije Petrović, zlatnom dvoglavom orlu, sa štitom na kojem je lav. Potpuno je neizvjesno hoće li se ikad taj barjak uskladiti sa srbijanskom trobojnicom kako bi se stvorila zastava SiCG-a.