Ajatolah Ali SistaniSpretnom političkom operacijom koja je započela početkom kolovoza kada je iznenada otputovao na jednu rutinsku koronarnu intervenciju u londonsku bolnicu, a završila trijumfalnim povratkom u Najaf i hitnom sklopljenim sporazumom o prekidu vatre u gradu, veliki ajatolah Ali Sistani, umjereni vjerski vođa iračkih šijita, legitimirao se kao najmoćnija osoba suvremenog Iraka. Dosad se činilo da se vlast u Iraku ipak polako počinje koncentrirati u privremenoj iračkoj vladi u Bagdadu, ali je ova Sistanijeva operacija pokazala da Najaf postaje drugi centar moći, možda i jači od Bagdada. Sistani se i odlaskom u London i povratkom u Irak pokazao lukavijim od svih ostalih. Otišao je u London kako bi Amerikanci umjesto njega obavili prljavi dio posla, oružanom silom slomili njegov radikalnog rivala, mladog islamskog svećenika Moqtadea Al-Sadra, koji je u Najafu pokrenuo pobunu protiv Amerikanaca, iračke vlade u Bagdadu, ali i protiv Sistanija. Kada su Amerikanci prorijedili pobunjenike okupljene u Armiji Mehdi i kada je još preostalo da njihovi saveznici iz novostvorene iračke armije zauzmu i središte starog Najafa, Sistani se odjednom vratio iz Londona te zaustavio konačni napad protiv Sadra, ali je njegove pobunjenike ipak otjerao iz grada. Postigao je što je želio: učvrstio je svoj autoritet među šijitima, ali i u cijelom Iraku, a uspostavio je dobar odnos s Amerikancima.

PLAN LUKAVOG POLITIČARA Sistani je isplanirao da u trenutku kada Amerikanci započnu ofenzivu na Najaf ode u London na operaciju, a vrati se kao spasitelj pobunjenika VEĆINA DOŠLA NA SVOJE Zahvaljujući Sistaniju Najaf je postao prvi grad potpune formalne samosvojnosti šijita u Iraku, skupine koja čini 60 posto stanovništva POLITIČAR OD FORMATA Ali Sistani shvatio je da američka okupacija može biti sredstvo uspostavljanja šijitske kontrole južnog IrakaZbog pobune Moqtade Al-Sadra svjetska javnost je stekla pogrešnu sliku o onome što se događa među iračkim šijitima. Izgledalo je da su svi šijiti protiv Amerikanaca, što nije bila istina. Naprotiv, šijiti su uglavnom odlično surađivali s Amerikancima u cijelom dosadašnjem političkog procesu nakon obaranja Saddama Husseina, ali se o tome nije mnogo govorilo jer su glavni šijitski vođe željeli da ta suradnja bude što diskretnija. Za SAD je dogovor sa šijitima bio ključan. Šijiti čine 60 posto iračkog stanovništva i predstavljaju većinski narod i bez dogovora s njima nema nikakve mogućnosti za bilo kakvo trajno političko rješenje u Iraku. Osim toga, irački šijiti su za Amerikance bili i globalno važni. Šijiti su druga najvažnija islamska frakcija i od njih su brojniji samo suniti. Muslimani su podijeljeni u brojne sekte, no dvije su najvažnije: suniti – koji čine većinu ukupnog broja muslimana u svijetu – i šijiti, koji čine većinu stanovništva u Iranu i Iraku. Svojedobno su iransku islamsku revoluciju vodili šijitski svećenici. Razdor između sunita i šijita potječe iz vremena kada se rađao islam, a u njegovim korijenima je neslaganje oko toga koja je linija islama “prava”. Šijiti smatraju da “pravu” liniju islama čine Muhamedov zet i četvrti kalif Ali i njegovi nasljednici, dok suniti ne priznaju Alija kao četvrtog kalifa.

Šijiti čine većinu i u Iraku, no država već desetljećima nije u popisima stanovništva, a ni drugim statističkim metodama odredila broj sunita i šijita. Husseinov režim to je učinio iz važnog razloga. Prema inozemnim procjenama, šijiti u Iraku čine 57 posto stanovništva, dakle većinu. Žive u južnom dijelu zemlje i to ponajviše u selima. Suniti su smješteni oko Bagdada i iako čine manjinu, za vladavine Husseina su držali potpunu vlast u Iraku. Svi irački državni i vojni rukovodioci su bili suniti, uključujući i samog Husseina. On je, kada je došao na vlast 1979. godine, kao prvu mjeru “počistio” iz rukovodstva nekoliko preostalih šijita.

Iako su šijiti brojniji u Iranu, a vrlo utjecajni i u Libanonu, Irak je središte šijitizma jer se tu nalaze njihova dva najveća svjetska svetišta. Ona pripadaju među pet najvažnijih islamskih svetišta na svijetu, odmah iza Meke, Medine i Jeruzalema, a riječ je o Najafu i Karbali. U Najafu je pokopan četvrti kalif Ali, dok se u Karbali 680. zbila ključna bitka u kojoj su Alijevi nasljednici poraženi od Umajada, pa je Karbala postalo svetilište za mučenike i veliko groblje gdje se šijiti rado pokapaju. Zbog takve povijesti i činjenice da u Iraku predstavljaju većinu, šijiti se smatraju zakinutim pa su odlučili da to promjene. Oni su 1969. s blagoslovom tadašnjeg najutjecajnijeg iračkog šijitskog svećenika ajatolaha Mushina Hakima osnovali tajnu organizaciju Al Daawa al Islamiya, što u prijevodu znači Islamski zov. Organizacija je okupila veliki broj aktivista koji su – koristeći džamije i vjerske funkcije – počeli širiti političke poruke. Režim je žestoko reagirao pa su sljedećih godina proganjani šijitski svećenici i došlo je do sukoba s vlašću. Najžešći se dogodio se 1977. kada su, nakon što je policija spriječila vjersku procesiju, izbili žestoki neredi u kojima je bilo i žrtava. Tada je policija uhapsila oko 2000 ljudi. Drugi veliki sukob izbio je 1991. nakon Zaljevskog rata, kada su šijiti podigli pobunu vjerujući da će im Amerikanci, koji su u tom ratu porazili Husseina, pomoći u njihovoj borbi. No Amerikanci su ih prepustili sudbini pa je Hussein ponovno ovladao jugom Iraka pobivši tada veliki broj šijita. Držao ih je pod stalnom pritiskom i obračunavao se s njihovim vođama. U atentatu 1999. je ubijen ondašnji šijitski vjerski vođa ajatolah Mohammed Saddeq al-Sadr. Ubojstvo je navodno naredio Uday Hussein, Husseinov sin, zato jer je ajatolah prkosio vlastima održavajući molitve u Najafu i unatoč zabrani organizirao političke skupine. Njega je naslijedio mnogo umjereniji ajatolah Ali Sistani.

Sistani danas ima 73 godine, a rodom je iz iranskog grada Mashada. Kao i mnogi drugi mladi iranski svećenici, kao dvadesetogodišnjak je došao u šijitski sveti grada Najaf na daljnje školovanje. Tu je i ostao, kao uostalom i mnogi drugi šijitski svećenici koji su u Najaf stigli iz raznih dijelova svijeta. Zahvaljujući proučavanju Kurana, počeo se penjati na šijitskoj hijerarhijskoj ljestvici pa je i postao vođom 1999. godine. Danas se Sistani smatra – uz iranskog vjerskog vođu ajatolaha Alija Khamneija i vođe libanonskih šijita, ajatolaha Muhammada Husseina Fadlallaha – jednim od tri najutjecajnija i najmoćnija šijitska svećenika na svijetu. Sistani je uvijek pripadao umjerenoj struji među iračkim šijitskim vođama a tako se ponaša i dandanas jer je procijenio da šijiti svoje političke ciljeve mogu ostvariti upornim, mirnim političkim i društvenim djelovanjem i da im nasilje ne koristi. Oduvijek je bio vrlo diskretan pa se nije javljao ni kada su se prošle godine Amerikanci izvršili invaziju na Irak. U javnosti je samo u izuzetnim prilikama komentirao kasniji razvoj događaja, odluke američkih okupacionih vlasti, formiranje privremenog Iračkog vladajućeg savjeta i druge događaje. No mnogo važnija od njegovih riječi bila su njegova djela. On je zaključio da američka invazija može šijitima donijeti mnogo dobroga i postati katalizator za njihove političke ciljeve. Oni žele potpunu kontrolu nad područjem južnog Iraka i utjecaj na sveukupne iračke prilike postavljanjem ključnih ljudi u vladu. Zbog toga je Sistani odlučio da surađuje s Amerikancima u formiranju novih iračkih vlasti. Na temelju te odluke šijitska zajednica ima svoje predstavnike u privremenoj iračkoj vladi, a šijitski političari surađuju s američkim vojnim vlastima. No Sistani ne želi javno ići dalje od toga. Poznato je da je bivši šef američke civilne administracije u Iraku, ambasador Paul Bremer, u više navrata tražio sastanak sa Sistanijem, ali ga je on uvijek odbio.

Sistaniju se nigdje nije žurilo, jer je procijenio da cjelokupni razvoj situacije u Iraku ide šijitima na ruku. Nije mu bilo važno hoće li političke aspiracije ostvariti odmah ili nešto kasnije. Kontrolu nad teritorijem više im nitko ne može oduzeti, a u Iraku nema mogućnosti da se oformi bilo kakva represivna centralna vlast kakvu je formirao Hussein. Jedino je moguća vlast u kojoj će sudjelovati šijiti, suniti i Kurdi, ali u kojoj će šijiti imati snažnu, ako ne i presudnu riječ. To će postići na izborima kada se dopuste, a imaju i drugih sredstava pritisaka da bi postigli što žele, pa čak i radikalnih.

No s takvom Sistanijevom politikom nisu se svi slagali. On je u šijitskoj zajednici od početka imao radikalnu opoziciju koja nije bila brojna, ali je bila vrlo glasna i agresivna. Ti radikalni šijiti smatrali su da trebaju napasti Amerikance s oružjem, istjerati ih iz šijitskog dijela Iraka, možda čak odcijepiti taj dio i stvoriti samostalnu šijitsku državu. Čula su se čak i mišljenja da bi se irački šijiti trebali pripojiti Iranu. Vodstvo tih radikala preuzeo je Moqtada al-Sadr, najmlađi sin ubijenog ajatolaha Mohammeda Saddeqa al-Sadra. Nakon očevog ubojstva on je odlučio nastaviti njegov rad i u početku je – da bi povećao utjecaj – koristio očev mit i ugled te infrastrukturu koju je stvorio. Naime, otac mu je oformio cijelu mrežu humanitarnih organizacija koje su djelovale na širem šijitskom prostoru Iraka i utjecale na lokalne prilike. Posebno su bile aktivne u istočnom siromašnom šijitskom dijelu Bagdada koji se za Husseinova režima zvao Saddamov grad. Kada su Amerikanci srušili Husseina s vlasti, tamošnji šijiti su svoju četvrt po njemu preimenovali u Sadrov grad. Al-Sadr je nakon rušenja Husseinove vlasti počeo okupljati radikalne šijite pa je stvorio, unatoč američkoj zabrani, paravojsku koja se zove Armija Mehdi. Čini se da s njegovim djelovanjem nisu bili zadovoljni umjereni šijitski vođe pa je dolazilo do sve žešćih sukoba između al-Sadra i ostalih šijitskih vođa. Nekoliko dana nakon ulaska Amerikanaca u Irak u svetom šijitskom gradu Najafu ubijen je umjereni ajatolah Abdul Majid al-Khoei, a sumnja je pala na pristalice al-Sadra.

On je radikalizirao svoju aktivnost jer je u prvom redu bio nezadovoljan privremenim ustavom što su ga uveli Amerikanci. Pokrenuo je i tjednik Al Hawza u kojem je iznosio svoje radikalne stavove i poticao ljude na neposluh, ali i na pobunu protiv Amerikanaca. Zbog toga je američka vlast krajem ožujka zabranila izlaženje lista. To ga je potaklo da još jače radikalizira svoju retoriku pa je održao govor u kojem je objavio da u potpunosti podržava djelovanje palestinske organizacije Hamas i libanonske šijitske organizacije Hezbolah i obznanio da se njegova organizacija smatra dijelom iste borbe koju vode te organizacije. Govor nije bio dobro primljen od strane Amerikanaca koji Hamas i Hezbolah smatraju terorističkim organizacijama. Početkom travnja američke vlasti su uz pomoć novih iračkih proameričkih vlasti pokrenule još jednu akciju protiv njega i uhitile Mustafu al-Yaqoubija, zamjenika. On je optužen za ubojstvo prije godinu dana ajatolaha Abdula Majida al-Khoeija. To je izazvalo veliko uzbuđenje među al-Sadrovim pristalicama što je bilo neposredan povod za šijitsku pobunu u nedjelju. Al-Sadrove pristalice najaktivnije su bile u Najafu, gdje su napali logor španjolskih trupa, te u bagdadskoj četvrti Gradu Sadru gdje su napali lokalne policijske stanice i američke patrole. Zauzeli su i jednu vladinu zgradu u južnom gradu Basri kojeg kontroliraju Britanci.

Sedam američkih vojnika ubijeno je u Gradu Sadru, a u Najafu je poginuo još jedan. Poginuo je i jedan vojnik iz Salvadora koji je sudjelovao u obrani logora španjolskih vojnika, gdje se nalazi manja salvadorska postrojba. Pobune su smjesta bile ugušene, ali je svima bilo jasno da to nije kraj nevoljama. Ondašnji šef američke administracije u Iraku Paul Bremer izjavio je da su ” prijeđene neke granice, a to američke vlasti neće tolerirati”. Al-Sadr se tada sakrio, plašeći se da ga Amerikanci ne uhapse, u glavnu džamiju u Najafu, u sklopu koje se nalazi i Alijev grob. Veliki ajatolah Sistani pozvao je na mir, ali nije politički osudio pobunu, iako ona nije bila uperena samo protiv Amerikanaca, nego i protiv njega. Al-Sadr je od tada džamiju držao pod svojom kontrolom i pretvorio je u tvrđavu vjerujući da je tamo siguran, budući da je procjenjivao kako se Amerikanci neće usuditi napasti džamiju koja je šijitima sveto mjesto. Kada su prošle godine Amerikanci ulazili u Najaf, čim su se počeli približavati džamiji to je izazvalo takav revolt šijita da su tijelima spriječili njihovo kretanje. Uvjeren da je siguran, nastavio je s agresivnim akcijama protiv Amerikanaca, što su oni neko vrijeme trpjeli, ali su početkom kolovoza odlučili reagirati. Pronašli su načina kako da ga istjeraju iz džamije. Naime, u međuvremenu su oformili, opremili i obučili jednu dobru iračku postrojbu koja pripada novoj iračkoj armiji i odgovara iračkoj privremenoj vladi. Amerikanci su smislili plan: krenuli bi na Najaf gdje bi američki tenkovi, helikopteri i avioni slomili većinu al-Sadrovih ljudi, a ostatak bi sabili u džamiju. Tada bi napad na džamiju izvela iračka postrojba pa se ne bi moglo reći da su američki nevjernici oskvrnuli najsvetije šijitsko mjesto.

Svima je bilo jasno da će uspjeh njihove operacije mnogo ovisiti o tome kako će reagirati Sistani, koji se posljednjih mjeseci držao jako rezervirano, što se objašnjavalo i tvrdnjama kako ima problema sa srcem. Amerikanci su krenuli u akciju prvih dana kolovoza. Upravo u trenucima kada su očistili Sadrov Grad, a potom krenuli protiv pristalica koji su se zabarikadirali u džamiji u Najafu, Sistani je iznenada otputovao u London na rutinsku intervenciju na koronarnim žilama, koja uopće nije bila hitna. Bilo je onih koji su smatrali da je Sistani trebao ostati u Najafu u tim osjetljivim trenucima kada su Amerikanci počeli ulaziti u najsvetiji šijitski grad i približavati se svetim mjestima. Sistani je ocijenio upravo obratno. Otišao je u London upravo zbog da u tom osjetljivom trenutku ne bude u Najafu, kako ne bi trebao intervenirati kada Amerikanci krenu u akciju. Naime, američka akcija itekako mu je odgovarala, jer su Amerikanci počeli uništavati vojnu snagu agresivnog al-Sadra, koji je i njemu unutar šijitske zajednice počeo smetati i otimati pristalice.

Sistani se zadržao u Londonu upravo onoliko koliko je Amerikancima trebalo da oslabe al-Sadra. U trenucima kada su Amerikanci počeli najavljivati konačnu ofenzivu čiji je vrhunac trebao biti ulazak postrojbe iračke vojske u džamiju i kada su počeli tvrdi da je do uništenja al-Sadra i njegovih pristalica ostalo još samo nekoliko sati, odjednom je objavljeno da se Sistani vraća u Irak. Stigao je iz Londona i jednu noć je odsjeo u Basri, odakle je pozvao pristalice da krenu iz svih dijelova Iraka za Najaf. Rekao im je da ga tamo pričekaju, kako bi zajedno krenuli do svetih mjesta i svojim tijelima zaštitili Alijev grob i spriječili konačan američki napad na al-Sadrove ljude. Izgledalo je da je u posljednji trenutak stigao kako bi spasio al-Sadra od smrti, a zapravo je došao sa sasvim drukčijim ciljem: da u najpogodniji trenutak oslabljenog al-Sadra izbaci iz svetih mjesta i onemogući da i dalje bude faktor nereda u šijitskoj zajednici i na iračkoj političkoj sceni. Po dolasku u Najaf zatražio je od njega da mu preda ključeve svetih mjesta i da raspusti pobunjeničku armiju, na što je on morao pristati.

Međutim, Sistani je istodobno objavio da Najaf postaje slobodni grad bez oružja i vojske i zatražio od “svih stranih trupa” da napuste Najaf. Bio je to zapravo poziv Amerikancima da odu a oni su taj zahtjev, da se ne bi sukobili sa Sistanijem, morali prihvatiti i počeli su se pripremati za odlazak iz grada. Najavio je da će sigurnost u gradu održavati lokalna policija koja formalno odgovara privremenoj iračkoj vladi u Bagdadu, ali je riječ zapravo o šijitima koji će prvenstveno biti lojalni Sistaniju. Iračka vlada u Bagdadu pozdravila je Sistanijevu akciju, prihvatila pet točaka mirovnog sporazuma koji je on predložio, uvrstivši u njega svoje stavove. Na taj je način iračka vlada prihvatila realnost da je Sistani vrhovni autoritet u šijitskoj zajednici u južnom dijelu Iraka. Najaf je postao prvi grad potpune i formalne šijitske samosvojnosti, a vjeruje se da je to samo početak jedne šire akcije širenja te samosvojnosti na cijelo područje gdje žive šijiti. Osim toga, riječ je o prvom području koje bi Amerikanci i njihovi saveznici mogli početi napuštati u većem broju, kao što sad napuštaju Najaf.