Objavljeno u Nacionalu br. 459, 2004-08-31

Autor: Mario Duspara

BIJEDNO STANJE ČUVARA REDA

Hrvatski policajci opasnost su za sebe i građane

Neopremljeni i neuvježbani, sa zastarjelim i nestandarziranim naoružanjem koje se ne osude upotrijebiti, trošnim automobilima te nedorečenim ovlastima policajci u Hrvatskoj nisu se u stanju suprotstaviti agresivnim i često bolje naoružanim kriminalcima

Naoružanje je zastarjelo i nestandardiziranoNaoružanje je zastarjelo i nestandardiziranoNakon što su varaždinski policajci Mladen Šinko (39) i Goran Hudoletnjak (28) optuženi da su brutalno pretukli dvadesetogodišnjeg Miljenka Hipa, u rekordnom je roku održano prvo ročište. Javnost, opravdano ogorčena policijskim nasiljem, mogla je tako dodati još jednu etiketu policajcima koje ionako smatra korumpiranima, lijenima i nesposobnima. Policajac je zamijenio plavušu kao glavni lik viceva, a poštovanje prema njima u očima kriminalaca sveo se na nulu. Broj ubojstava u odnosu na prošlu godinu porastao je za 56 posto a neka su, poput višestrukog ubojstva u Slavonskom Brodu počinjena usred bijela dana. Kriminalci su u zadnje vrijeme opremljeni automatskim oružjem, a pljačku FINA-e u Zagrebu 4. kolovoza obavili su zaštićeni pancirkama. Koliko su kriminalci postali bezobzirni govori i prošlogodišnje ubojstvo trudne djelatnice u kutinskoj mjenjačnici. Neopremljeni i neuvježbani, slabo plaćeni i s nedorečenim ovlastima, policajci su postali veća opasnost za sebe i građane koje štite nego za prijestupnike protiv kojih se trebaju boriti. U potpuno neprikladnim uvjetima moraju se sukobljavati sa sve agresivnijim kriminalcima, a kad je “sisački monstrum” Srđan Mlađan hladnokrvno ustrijelio inspektora Milenka Vranjkovića Kinga, sasvim je nestao tabu napada na policajca.

CIVILI U OPASNOSTI Policija koristi pištolje vojničkog kalibra čija upotreba, zbog velike probojne moći metka, u pogibeljnu opasnost dovodi ljude na cesti OGORČENI POLICAJAC Nemamo pancirku, elektrošoker, suzavac, ni pušku za uspavljivanje, a o laserskom uređaju i komunikacijskim uređajima ne osudim se razmišljati ODORA LETI GRIJE ZIMI HLADI Ljetne hlače policajaca sastavljene su od 55 posto runske vune, a zimske kožne jakne teške su 7 kilograma i propuštaju vodu Nakon svakog napada na policijske službenike, uslijedili bi novi, a kriminalci su dodatno motivirani blagim kaznama.. “Kriminalci su sve odlučniji, a često kraći boravak u zatvoru koriste kako bi se fizički pripremili. Ne moraju raditi, jedu tri obroka dnevno, razmjenjuju iskustva i vježbaju. Van izlaze jači, spremniji i odlučniji. Često su i bolje naoružani od policije i pravo je čudo što nas još više ne strada”, rekao je Nacionalovom novinaru jedan policijski inspektor, koji je i sam više puta u karijeri bio žrtva napada.

Prije dva tjedna u samo tri dana dogodila su se tri oružana napada na policajce, a samo čudom u njima nije stradao nitko od policajaca ili građana. “I mi smo ogorčeni na svaki slučaj policijskog nasilja ili korupcije i smeta nam što nas zbog pojedinaca gledaju kao siledžije i lopove. Većina pošteno radi ovaj posao unatoč tomu što nismo dobro plaćeni ni opremljeni. Od sto prijestupnika njih 95 će se mirno predati kada ih krenem privoditi, a i oni koji pružaju otpor to čine jer su drogirani, pijani ili se već od prije u bijegu pred policijom. Ali sve češće se pojavljuju kriminalci koji su fizički spremni, izvrsno naoružani i opremljeni čak i pancirkama, koji ni najmanje ne zaziru od napada na policajca. Najgore je to što policajce ne napadaju samo okorjele ubojice nego i sitni kriminalci koji su vidjeli da se mogu izvući nekažnjeno. Za jednog kriminalca, koji me fizički napao dok sam ga privodio, čuo sam da je poslije mene u razmaku od dvije godine nasrnuo na još tri policajca, a još mu nije počelo ni suđenje za napad na mene.”

Prema izjavi jednog stanara koji je želio ostati anoniman, privođenja prijestupnika u ulici Tome Matića 28 u zagrebačkoj Dubravi bila je borba na život i smrt neopremljenih i pravno nezaštićenih policajaca s kriminalcima.

Pogledao sam kroz prozor kada sam čuo kako netko viče: ”Šta čekaš, sve ih pobij, pobij pičke. Čovjek (Dragan Bojić, državljanin SiCG op.a.) je na to izvadio pištolj i pucao prema drugoj dvojici policajaca koji su mu prilazili. Nakon toga sakrio sam se u strahu da me ne pogodi metak. Kada sam ponovno provirio, vidio sam da dvojica pokušavaju svladati čovjeka (Z. C., državljaninu RH, op. a.) koji je vikao prije prve pucnjave i na podu mu oteti pištolj. Ponovno sam čuo pucnjeve, a pištolj je bio blizu glave jednog od dvojice policajaca koji su ga pokušavali svladati. Kada sam opet pogledao, uspjeli su ga svladati i staviti mu lisice”.

Prema iskazu očevidca, kad su Z.C-a policajci napokon svladali, čak su mu dali i vode, valjda u strahu da njihovu borbu za goli život sud ne procijeni previše agresivnom prema njihovom nesuđenom ubojici. Bojić, koji je prvi zapucao, uspio je pobjeći, ali su ga pronašli sutradan. Ovaj put nije bilo greške; specijalci su ga za tren oka svladali. Sudeći prema uobičajenoj praksi hrvatske policije, policajci na koje je pucano u ulici Tome Matića nisu dobili psihološku pomoć. Prioritet MUP-a je u takvim situacijama pisanje izvještaja, kao i testiranje krvi na alkohol i drogu. Nakon svake uporabe sile nadređeni propitkuju policajce o događaju i traže objašnjenja je li baš moralo biti tako; zašto nisu pregovarali i zašto su vadili oružje…

Novinar Nacionala pripremajući ovaj članak razgovarao je s dvadesetak policijskih djelatnika, od temeljne policije do visokih dužnosnika. Svi oni unatoč žalbama na neprikladne uvjete vole svoj posao i obavljaju ga najbolje što znaju. Mnogi samostalno vježbaju borilačke vještine, streljaštvo, sami nabavljaju jednokratne rukavice za uviđaje. Zanimljivo je kako su američki instruktori bili začuđeni motiviranošću, ali i nepripremljenošću hrvatskih policajaca kad su ih obučavali za obavljanje posla u prijelaznoj policiji koja je radila u Vukovaru za vrijeme mandata UN-a. “Jedan od predavača rekao je da nikad nije vidio tako motivirane i predane policajce, ali je dodao da zbog njihova mekana pristupa poslu i straha od uporabe sredstava prisile na ulici nekog velikog američkog grada ne bi preživjeli ni dvadeset minuta”, kaže Dubravko Jagić, predsjednik Sindikata policije Hrvatske. “Mi smo ponosni što ne rješavamo sve probleme silom, ali mislimo da bi zakonodavac trebao stati uz nas i omogućiti nam da je primijenimo kada je to neophodno.” Ali oni nisu spremni da ih država nastavi ovako tretirati.

“Zaposleni o vlastitom trošku kupuju papire za kopiranje i pisanje jer ga nema dovoljno. Naoružanje je zastarjelo i nestandardizirano. Nema adekvatnih zaštitnih prsluka, reflektirajućih prsluka za prometnu policiju, kompjutorske opreme. Ljudi rade na računalima iz 1990. godine. Zbog lizinga kojim su kupljena policijska vozila i plovila, policajcima je ograničen broj kilometara koji mogu prijeći. Kriminalci vrlo dobro znaju u kojim su postajama policajci već potrošili dozvoljenih 20.000 kilometara godišnje u službenim automobilima”, kaže Jagić. “Opremljenost zaposlenih u MUP-u je sramotna, ljudi čekaju i po godinu dana dijelove policijske odore i rade neprimjereno obučeni. Zimi odora ne grije dovoljno, a ljeti je u njoj prevruće. Ljetne hlače sastavljene su od 55 posto runske vune! Kožne jakne na koje su svi tako ponosni teške su sedam kilograma, a nisu vodonepropusne. Kada se natope vodom, čovjek u njoj ne može stajati na ulici dulje od sat vremena, a da ga ne zabole leđa. Neću ni spominjati da za talačke krize nemamo osposobljene psihologe, a ljudi koji rade u doticaju s narkomanima nisu cijepljeni protiv hepatitisa.”

Velik je problem što na svaki postupak policajca s ceste nadređeni podozrivo gledaju. “Kada privodim čovjeka koji u dosjeu ima 200 kaznenih djela, ne smijem mu preventivno staviti lisice. U Americi stavljaju lisice svakom koga uhvate pijanog za volanom, kako ne bi ozlijedio policajce ili sebe. Ja svako stavljanje lisica moram popratiti dokumentacijom kojom se opravdavam nadređenima. Ispada da sam ja kriminalac jer se u strahu za svoj život odlučim nekoga vezati. Zašto me onda šalju po njih ako su to tako drage osobe?”, žali se jedan zagrebački policajac koji je u službi oko pet godina. Probleme ima i prometna policija. “Probajte u bilo kojoj zemlji spustiti ruke s upravljača vozila dok vas zaustavlja prometni policajac. Nećete se dobro provesti… A kod nas je normalno da kod zaustavljanja prekopavaju ladice, svađaju se s tobom, jebu ti mater i za to plate manju kaznu nego kad ne pokupe drek za svojim psom u parku.” Nezadovoljni su i pripadnici temeljne policije. Jedan policajac iz mjesta u istočnoj Hrvatskoj kaže: “Čovječe, da znaš dokle je to došlo; pozvani smo na intervenciju jer čovjek, ratni invalid maše kalašnjikovim i puca. Mi stojimo i ne smijemo ništa. Gledamo jedan drugoga hoće li ga netko upucati kako ne bi ubio nekog na ulici. Ali nitko neće jer zna da će gotovo sigurno završiti u zatvoru ako njemu padne vlas s glave. Ne smije se pucati, a nitko i ne želi imati život na savjesti. Mi njega moramo nagovarati, a on ako poželi može nas poubijati k’o zečeve. Nemamo ni pancirku, ni elektrošoker, ni suzavac, ni pušku za uspavljivanje, a nemamo ni vremena čekati specijalnu policiju. O laserskom nišanu i dobrim komunikacijskim uređajima ne usudim se ni razmišljati.”

Čak i kad bismo htjeli pucati, često ne bismo mogli. “Kada sam došao na službeno pucanje u streljani, moj dvije godine star službeni pištolj češka Zbrojevka Model 75 je od deset ispaljenih metaka imao tri zastoja. Budući da je ovo kvalitetno oružje koje jednostavno ne može imati toliko zastoja, znao sam da je stvar u streljivu koje su nam dali”, kaže jedan iskusni inspektor. “Pedeset metaka koje zadužimo u pravilu i čuvamo, makar ih ne koristili čak i deset godina, jer na probnim gađanjima dobivamo drugo streljivo.” Ipak, bilo je i gorih slučajeva. Jednom se policajcu pištolj prilikom repetiranja jednostavno raspao i to ispred opasnog kriminalca kojeg je htio privesti. Srećom, bez posljedica. Staro streljivo, dotrajalo oružje i nepripremljenost nisu jedine opasnosti s kojima se susreće policajac koji želi obraniti svoj ili tuđi život. Zbog vojničkog kalibra 7,62 pištolja Crvena zastava M-57 (kopija ruskog TT-33) policajac će uporabom sile u opasnost dovesti i ljude na cesti. Naime, probojna moć metka 7,62×25 je takva da će bez problema prostrijeliti bilo kojeg čovjeka i zadržati dovoljnu energiju da ozlijedi ili usmrti još jednu osobu.

Čak ni kalibar 9 mm nije potpuno zadovoljavajuće rješenje za policijsku uporabu, osim ako se koriste posebna zrna šupljeg vrha (hollow point) koji učinkovitije zaustavljaju napadača i smanjuju mogućnost propucavanja i slučajnog ozljeđivanja nedužnih prolaznika. Prema tvrdnjama stručnjaka za oružje, bivšeg svjetskog prvaka u policijskom pucanju i umirovljenog inspektora Dubravka Gvozdanovića, upravo je izbor odgovarajućeg tipa streljiva važniji od samog izbora kalibra oružja, naravno ako kao najmanji kalibar koji je koristan u policijskom poslu uzmemo popularnu “dugu devetku”. Problem je u tome što hrvatski policajac na raspolaganju ima samo streljivo punjeno zrnima s punom košuljicom, često starih datuma proizvodnje koje je zbog nepravilna skladištenja često upitne kvalitete.

Incident koji je promijenio suvremeni policijski pristup izboru oružja dogodio se prije gotovo 20 godina, 11. travnja 1986. u Miamiju. Šest inspektora krenulo je privesti dvojicu naoružanih pljačkaša banaka, bivših vojnih policajaca u američkim marincima. Policajci su u obračun ušli naoružani pištoljima kalibra 9mm i revolverima .38 special. Razbojnici William Matix i Michael Platt zapucali su na policajce iz automatske puške i pumperice, dvije vrste oružja koje su postale omiljeno oružje i hrvatskih kriminalaca. Kriminalci su izrešetani s 11, odnosno 6 metaka, ali to ih nije spriječilo da, nakon što su smrtno ranjeni, u smrt sa sobom povuku još dvojicu policajaca, a trojicu teško rane. Iako je to praksa u stranim zemljama, hrvatski policajci u automobilima ne nose teže oružje, poput pumperica, nego zadužuju potpuno neprikladne vojničke kalašnjikove kada izbiju neredi.

Mladi inspektor koji je i sam nekoliko puta napadnut, srećom samo fizički, kaže: ”Što mislite kako se ja osjećam kada razbojnik i ubojica Srđan Mlađan, koji je ubio starca, djevojčicu pred školom i policajca, dobije 15 godina zatvora za sve prekršaje jer je to najveća kazna za mlađeg punoljetnika? Pa on će iz zatvora izaći s 36 godina, luđi nego ikada i ponovno će ubiti. Policija je više od dvadeset puta tražila da ga ne puštaju na vikende iz zatvora, ali su ga pustili. Zar moramo moliti državu da nam da opremu i ovlasti kako bismo zaštitili svoje i tuđe živote? Napad na policajca je napad na vašu djecu koju mi čuvamo. Kad dođe do problema, sigurno se nećete obratiti keramičaru ili zubaru za pomoć. Temeljna plaća mi je 3200 kuna, zar sam za taj novac dužan poginuti?”

“Dobro je da inspektori koji su privodili osumnjičene u Dubravi nisu pucali na kriminalca koji im je pokušao oteti oružje”, kaže Anto Pecirep, odvjetnik specijaliziran za zastupanje policijskih djelatnika. “Osim što bi dobili otpust iz službe, još bi i krivično odgovarali jer su ustrijelili nenaoružanog čovjeka.” Naime, tumačenje suda bilo bi da napadač nije neposredno ugrožavao život inspektora pokušavši mu oteti službeni pištolj. “Da mu ga je oteo i prislonio na glavu, drugi bi policajac smio pucati.” Ali ni onda ne bi bio potpuno siguran pred sudom. “Pred sudom bi morao dokazati da nije znao kako njegov kolega nije imao metak u cijevi oružja, tj. da oružje nije repetirano. A nerepetirano oružje prislonjeno na glavu sud u tom slučaju možda ne bi tretirao kao smrtonosan napad. “Policajac, koji bi htio pucati, morao bi pretpostaviti da će doći do opaljenja.”. U takvom slučaju policajci oklijevaju upotrijebiti silu i sve je stvar sreće. “U disciplinskom postupku dokazi se izvode iz nekakvih zabilješki, dojmova, a oni su neprecizni.” Sudski postupci protiv policajaca najčešće se odnose na nedolično ponašanje u i izvan službe.
“Najveći problem je to što postoje pravne praznine. Postojeći zakon o zaštiti na radu ne obuhvaća policiju. Ministar je trebao donijeti prijedlog zakona o zaštiti na radu MUP-a, ali to nikad nije napravio. Takav zakon bi puno stajao državni proračun jer bi njima morali osigurati sav novac koji je policajcu potreban za rad: oružje, vezu, odjeću, zaštitu i vozila.” Nedorečen je način uporabe oružja. “Čak i pokazivanje oružja predstavlja tešku povredu službene dužnosti izvan službe, zbog koje se dobiva otkaz”, kaže Pecirep. “Uporaba vatrenog oružja je rijetka jer se policajci boje da će biti krivi i da će im pronaći neku sitnicu koju nisu napravili, jer nisu postupali prema odredbama koje nisu praktične ni do kraja razjašnjene. Zbog toga se događa da kriminalci otimaju oružje policajcima jer ga se oni boje upotrijebiti.”
Pištolj ne smije ni pokazati, a kamoli izvaditi dok sva ostala sredstva nisu iscrpljena. Vađenje pištolja podrazumijeva napad istog ranga, to jest pucanje ili napad više osoba. Ako netko policajcu prijeti da će ga ubiti, on ne smije vaditi oružje dok ne vidi da ga je izvadio i napadač. “Napadač može držati ruku u džepu i prijetiti da će pucati, ali ako policajac reagira vatrenim oružjem, on će biti proglašen krivim čak i ako je napadač imao oružje u džepu.”
Pravilnik o načinu uporabe sredstava prinude je nedorečen i pun rupa jer su ga pisali ljudi s policijske akademije, a ne oni koji su se s problemima susretali u radu. Normalnog policajca sputava strah od kazne i zbog toga oklijeva upotrijebiti oružje. To će se promijeniti kad se dogodi nešto ekstremno. Zanimljivo je da se devet od deset disciplinskih postupaka protiv državnih zaposlenika vodi upravo protiv policajaca. Od svih postupaka protiv policajaca većina ih je za stvari učinjene izvan službe. “Policajci su opterećeni svim tužbama koje su često potpuno neopravdane. Primjerice, ako susjed policajcu koji više ni nije na dužnosti i u uniformi nešto opsuje, a on jednako odgovori, to je teška povreda službene dužnosti. Disciplinska mjera za to obično je odbijanje dvaput po 20 posto od plaće. Ako policajac, čak i izvan službe, svojim vozilom sleti u grabu ili izazove ma i najmanji sudar, uvijek je dodatno kažnjen. To se smatra kršenjem zakona, a policajac ne smije prekršiti zakon”, kaže Pecirep!»

Jedan od najraširenijih uređaja koje policija koristi pri privođenju je M26 Taser, električni pištolj koji ispaljuje dvije elektrode i onesposobljava napadača. Koristi električni signal snage između 18 i 26 W koji prekida kontrolu mozga nad mišićima. Izgleda poput normalnog pištolja pa ga je lako uporabiti. Oružje ispaljuje dvije elektrode u obliku strelica koje za sobom vuku žicu što prenosi struju visoke voltaže. Kad strelice dodirnu tkivo, kratkim električnim impulsom ruše kontrolu centralnog živčanog sustava nad tijelom. Svaka jedinica ima ugrađen mikroprocesor i memoriju koja bilježi 585 ispaljenja s datumima i vremenom. Zbog ove odlike lako ga je nadzirati i spriječiti zloporabu. Optimalan domet ovog uređaja je do 6 metara, a policajac može precizno nanišaniti jer je Taser opremljen laserskim nišanom. Strelice ne moraju probiti kožu ili uzrokovati ozljedu da bi funkcionirale. Električni impuls može probiti gotovo 5 centimetara odjeće, čak i kožnu jaknu.
Najviše ovakvih uređaja koristi policija u američkom gradu Phoenixu, koja ih ima 1400 komada. Pokazalo se da je uporaba ovakva električnog pištolja smanjila broj ozljeda u sukobima policajaca i osumnjičenika. U 475 incidenata koji su zabilježeni tijekom nekoliko mjeseci, kada je vođena studija, Taser je upotrijebljen 128 puta. U tim incidentima ozljede osumnjičenika pale su s 33 na 9 posto, a ozljede policajaca s devet na dva posto.

Opremanje policajaca pancirnim prslucima s visokom razinom balističke zaštite nije skupo kao što se na prvi pogled čini. Naime, trenutačno najbolja pancir košulja koja se nosi preko odore je američki Interceptor koji pruža zaštitu i od metaka 7,62×51 kakve ispaljuju hrvatskim specijalcima i vojnicima dobro poznate puške Heckler&Koch G3. Interceptor se sastoji od četiri kilograma teške osnovne “jakne” od kevlara i dvije keramičke ploče teške po 2 kilograma. Interceptor stoji 650-700 USD po komadu u slobodnoj prodaji.

Dragan Bojić, koji je napao hrvatske policajce dobro je poznat policiji u SiCG. Prije nekoliko godina je uhićen zbog sumnje da je počinio razbojništvo u kući poznate pjevačice vlaških pjesama Ljubice Spasojević Boldeskić, a potom je silovao. Upao je u kuću, lovačkom je puškom natjerao prisutne da legnu na pod, vezao ih i zatvorio u kupaonicu. Nakon silovanja pokupio je novac, zlato i mobilne telefone. Još kao maloljetnik osuđen je na sedam godina zbog ubojstva. Sa Z. C.-om se upoznao prilikom služenja zatvorske kazne u Zenici, u Bosni i Hercegovini.

Vezane vijesti

Opet palo staklo sa zagrebačkog Hoto tornja, ozlijeđen zaštitar

Opet palo staklo sa zagrebačkog Hoto tornja, ozlijeđen zaštitar

Sa zgrade Hoto tornja (zgrada T-coma) u Savskoj ulici u Zagrebu pao je komad staklene stijene pri čemu je ozlijeđen zaštitar, doznaje se u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika