Vjerovali ili ne – išao sam i ja u Međugorje! I to ne bilo kad, nego prije četvrt stoljeća, u kasno proljeće 1986., u komunističko-totalitarističkome mraku, u ono grozno vrijeme kad se sasvim normalno smjelo reći da si Hrvat i katolik! Doduše, nisam išao kao hodočasnik, božemeprosti, nego kao novinar: radio sam u Večernjaku i poslalo me da napravim nekakvu reportažicu o tome zašto su Hercegovci tako visoki jer, eto, izišlo je baš bilo neko antropološko istraživanje prema kojemu su upravo Hercegovci, uz Škote, gledano u prosjeku, najviši Europljani. I tako se junoša iz buduće metropole, cinični i živčani asfalter od jedva metar i osamdeset, preko noći našao među gorštacima južno od Mostara. Prvo u rodno selo Franje Arapovića, potom u Čitluk i uokolo Brotnja, pa na kraju i u Međugorje. Pusto mjesto, ružna crkva, ali...

Uza stazu što je, pored vinograda blatine, od crkve vodila prema starom selu (danas je vjerojatno asfaltirana, pače četverotračna), s lijeve se strane, na ledini uz pojilo, okupilo tridesetak ovaca, a pastir, dida od sedamdeset godina najmanje, zasjeo uz njih i krenuo motati duhan. Sjedi on i pogrbljen mota, ne možeš tako ocijeniti ima li barem metar i devedeset pa da popričamo, bem ti antropometriju kao takvu, ali ja se ipak odvažim i priđem mu... Sljedećih desetak minuta, koliko nam je trebalo da pripalimo i popušimo po jednu, uz nekoliko šturih rečenica - ej, ljudi, to je najduhovnijih desetak minuta u mojem grešničkom životu! Pamtim ih do danas i pamtit ću ih zauvijek, svaki zarez i svaki starčev zabrinuti trzaj ramenom kad god bi se neka ovca malo okliznula uz rub pojila. Naše riječi bile su krajnje banalne, nikakve tu vrhunaravne mudrosti nije bilo (osim, možda, njegova zaključka prije pozdrava: "Vrijedi imat djece, znaš!") ali ja sam za to vrijeme gotovo fizički osjećao, ničim izazvan, neku čudesnost tog mjesta i tog susreta, a pamtim je, bome, i do danas. Zato vjerojatno i nisam nikad više otišao u Međugorje, od straha da ne izostane repriza tog osjećaja.

Par sati kasnije, kad sam poželio, nakon još nekolicine ispraznih razgovorčića s još nekolicinom visokih Hercegovaca, poći nazad u Mostar, ispostavilo se da je zadnji autobus otišao u pet i da se sad mogu samo umiljavati dvojici (jedinoj dvojici!) međugorskih štandera, koji su upravo pokušavali uvaliti kakav jadni suvenirčić buljuku belgijskih penzionera, iskrcanih iz autobusa pored crkve. I, bogme, svojim sam očima vidio kako su jednoj bakici, uzajamno se pomažući čuvenom "njemačkom pantomimom", uspjeli za sasvim solidne novce uvaljati majušnu repliku gusala, i to bez gudala. Svaka čast - pomislio sam - ovi bi momci jednog dana, ako ovo potraje, ovdje mogli zaraditi doista ozbiljnu lovu...

No, da ne duljim s nabrajanjem uspomena i propuštenih poslovnih prigoda, neki dan je obilježena trideseta godišnjica (sad već deset minuta razmišljam hoću li napisati "navodnog" ili "tobožnjeg", en ti političku korektnost...) ukazanja Djevice Marije na brdu iznad tog sela koje, koliko se meni pred televizorom ukazuje, ne sliči baš previše onome iz osamdeset i šeste. Tisuće i tisuće ljudi sa svih strana svijeta došle su se na taj dan pokloniti prototipu liberalnoga kapitalizma na hrvatski način, nevidljivom totemu koji nas je tijekom devedesetih svakog tjedna - možda se sjećate - oglasima u novinama pozivao da poslušamo njegovu (njezinu, naravno, pače - Njezinu) novu mirotočivu poruku na telefonskom automatu, po vrlo povoljnoj cijeni. Da, lijep su posao u zadnjih četvrt stoljeća napravila ona dva moja štandera iz lipnja '86. I neka im, zaslužili su! Osim trgovačkog talenta, naruku im je zacijelo išla i činjenica da Vatikan tako uporno odbija službeno potvrditi (kao ni zanijekati) da se na Podbrdu nevinim pionirima uistinu ukazala Kraljica mira i da im je kasnije godinama slala svoje tjedne kolumne za onaj telefonski automat. To što je Ivan Pavao II, marijanski papa (geslo njegova cijelog pontifikata - sjećate se, zar ne? - bilo je "Totus tuus", "Sav tvoj", nadahnuto upravo Djevicom Marijom i mitovima o njoj) uredno izbjegavao blagosloviti ili odbaciti legendu o međugorskom ukazanju (valjda je tražio neki znanstveni dokaz, što li?) dodalo je dašak kontroverze, tako omiljene potkraj prošlog milenija, a i kasnije. Ukratko, sve pretpostavke bile su tu, a u poslovnu inteligenciju Hercegovaca nikad nije ni trebalo sumnjati... Ali, ostavimo biznis po strani, ima tu i važnijih stvari.

Iz Međugorja, osim vizualnog i auditivnog neukusa, nikad ništa loše, zlo ili opasno nije pošlo u svijet. Stotine tisuća ljudi tamo su došle tražeći odgovore, utjehu, nadu ili zdravlje; neki su ih među njima i pronašli, barem tako tvrde, a to nije mala stvar u našoj dolini suza, pa još na ovu skupoću. S druge strane, nikad nije zabilježeno da je itko tamo imao ikakvih problema zbog boje svoje kože, nacionalnosti ili jezika; a ni to, složit ćete se, među Hrvatima nije mala stvar. I zato je čak i meni, raspetom između agnosticizma i ateizma (naime - ne vjerujem da vjerujem, a još nisam sasvim uvjeren da vjerujem da ne vjerujem, ispričavam se ako ne vjerujete da je takvo što vjerojatno) Međugorje uistinu veliko i važno mjesto, velika i važna priča. I zato najiskrenije čestitam ovaj prošlosubotnji jubilej svima koji su Međugorju dobili ono po što su došli, makar bilo i samo dopola. Uostalom, i ja sam svoje dobio: imam djecu i svake sekunde vidim da ih vrijedi imati. A ni ona reportažica mi, na kraju, uopće nije ispala loše, dobio sam za nju i stimulaciju...