"François Truffaut, veliki francLjubitelj fi lma Igor Mirković toliko je oduševljen snimanjem svojeg prvog igranog filma da kaže da mu nije jasno zašto to nije prije počeo raditiuski redatelj, svojedobno je rekao da na početku snimanja redatelj želi napraviti najbolji film svih vremena, a već na polovini jedino ga želi završiti. Mi smo završili film - i zbog toga sam sretan. Hoće li 'Noćni brodovi' biti uspješan film ili neće, u ovom trenutku ne mogu znati. Ono što znam jest da nemam alibija, ne mogu reći da je nešto bilo protiv mene. Sve je bilo točno onako kao što sam htio i ako film ne bude dobar, jedino ću ja biti kriv", priča scenarist i redatelj dokumentarnih filmova Igor Mirković, koji je nedavno završio snimanje svog prvog igranog filma "Noćni brodovi", hrvatsko-srpsko-slovenske koprodukcije s Anom Karić i Radkom Poličem u glavnim ulogama.

Nakon što je sa svoja dva dokumentarca "Sretno dijete" i "Novo, novo vrijeme", koji potpisuje s Rajkom Grlićem, popularizirao dokumentarni film u Hrvatskoj i u kina privukao gotovo više publike nego što su to tada uspjeli neki domaći igrani filmovi, i Mirković se odlučio okušati u tom žanru.
"Samouk sam i još se ne bih usudio nazvati sebe režiserom. No ideolozi punka govorili su da nije važno znati svirati, nego imati potrebu da nešto kažete, a ja duboko vjerujem da je u svim umjetnostima tako", kaže. Prema ideji Elvisa Bošnjaka, s kojim potpisuje scenarij, odlučio je snimiti film o dvoje umirovljenika koji se zaljube u staračkom domu i odluče pobjeći iz njega. Film se u tom trenutku pretvara u film ceste, protagonisti putuju iz Zagreba prema Opatiji doživljavajući razne zgode, a Mirković kaže da radnja filma nakon napuštanja sivila umirovljeničkog doma počinje nalikovati tinejdžerskom filmu. Premijera se očekuje na zimu a, unatoč slaboj gledanosti hrvatskih filmova ove godine, Mirković kaže da se nada "malom presedanu - jer je film drukčiji i govori o stvarima o kojima filmovi uglavnom ne govore". Sa svojih 45 godina Mirković ima bogatu biografiju - od ratnog izvjestitelja kad mu je bilo 25, te voditelja Dnevnika HTV-a s 26 godina, postao je autor nezavisnih filmova i supokretač Motovun Film Festivala, projekta od kojeg je najmanje očekivao, a na koji je danas ponosan. Bez obzira na brzinu kojom je u životu mijenjao poslove i na potrebu da u profesionalnom životu neprestano eksperimentira, kaže da bi filmove mogao raditi do kraja života. "Zapravo mi nije jasno kako ih nisam prije počeo raditi", dodaje.

NACIONAL: Šest tjedana snimanja, osam lokacija, intenzivan tempo rada - koliko ste zadovoljni?
- U dvije godine koliko smo skupljali novac prošli smo na sedam natječaja u četiri zemlje - što malo koji film postigne. Unatoč tome, prikupili smo samo pola milijuna eura - u nekoj drugoj zemlji nitko ne bi ni pomišljao snimati takav film bez najmanje trostruko više novca. Posljedica toga je film koji smo morali snimiti jako brzo, za samo šest tjedana, što je tražilo pojačan angažman cijele ekipe i rad 12-17 sati dnevno. No, većina ljudi koja je na filmu radila tvrdi da se teško može sjetiti skladnije ekipe. Uzme li se u obzir da su glavni glumci ljudi u godinama te da se pojavljuju u svakoj sceni, gotovo se usuđujem reći da ne znam drugo dvoje ljudi njihove generacije koji bi izdržali takav tempo. Ana i Radko živjeli su kao vrhunski sportaši na olimpijskim igrama: nakon snimanja disciplinirano bi žurili na spavanje, sve vrijeme priprema i snimanja bili su na posebnoj dijeti, a Radko je za ovu ulogu smršavio 20 kilograma! Ana, koja je kraljica samodiscipline, u dva je navrata dodatnu snagu tražila na infuziji, Radko je glumio pod visokom temperaturom, čak i onda kad mu je liječnik rekao da mora prekinuti. Primjerice, u tri sata ujutro i bez kaskadera snimili su scenu balansiranja po ogradi balkona na drugom katu. Bilo je to snimanje na rubu žileta, koje je dvoje velikih glumaca izdržalo uz rijetko viđeno odricanje. I na kraju je kao dobra vila došao Bogdan Diklić, koji je s nama bio zadnja četiri dana snimanja, kad smo već bili na rubu snage i živaca. Ulepršao je na iscrpljeni set u najboljem mogućem raspoloženju, s čvrstom odlukom da šarmira sve oko sebe; zabavljao je cijelu ekipu četiri dana, podignuo nam raspoloženje i pomogao da uspješno dovršimo film.

NACIONAL: Što vas je potaknulo na film o umirovljenicima?
- Kad zamišljate film, ne kalkulirate o gledanosti, nego imate nekakvu iracionalnu potrebu da ispričate neku priču. Inicijalna ideja došla je od splitskog glumca Elvisa Bošnjaka, koji mi je usput spomenuo da piše dramu o tome kako se dvoje ljudi zaljubljuje u staračkom domu i bježi iz njega. Moja reakcija je bila: "Ajmo raditi film." Na kraju scenarij nema ništa zajedničko s dramom, ali čim mi je rekao tu jednu rečenicu, osjetio sam da je to priča za mene. Zašto sam kliknuo na tu, a ne na neku drugu temu - nemam pojma. Dobili smo podršku Euroimagea, centralnog europskog fonda za podršku europskih filmskih projekata, a tu je konkurencija doista jaka i internacionalna. Projekt je prošao na natječajima u Sloveniji i Srbiji, pa je to očito priča koja funkcionira univerzalno, reklo bi se - topla ljudska priča, ljubavna priča koja se događa u okruženju u kojem je ljudi ne očekuju. I čini mi se da bi se ta - uvjetno rečeno - neatraktivna tema lako mogala pretvoriti u glavnu prednost filma.

NACIONAL: Iako je većina vaših filmskih projekata bila i komercijalno uspješna, to nije posao koji nudi sigurnost.
- Nikad nisam radio s figom u džepu i ništa nisam radio samo radi novca. U projekte sam uskakao kao u bazen, i plivao dok god sam imao snage. Ako bi, po izlasku iz bazena, čekali neki novci, uzeo bih ih, ako ne - opet dobro. Dok sam radio na televiziji, život mi je bio puno lagodniji, a moja supruga Silvana Menđušić i ja imali smo i boljih financijskih razdoblja u životu. No nije to presudno i ovisi o prioritetima pojedinaca. Znam mnogo ljudi koji bi bili istinski nesretni da voze 12 godina stari Citroën kakav ja vozim, a meni je svejedno. Veseli me da mogu snimiti svoj film, meni je to najbolja plaća. Osim toga, predajem televizijsko novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, vodim Motovun Film Festival, snimam filmove... Nisu to poslovi koji su raskošno plaćeni, ali jesu pristojno.

NACIONAL: Profesionalni život počeli ste kao novinar.
- Na HTV-u sam počeo raditi kad sam bio na zadnjoj godini studija politologije. Želio sam se upisati i na filmsku režiju, ali počeo je rat, postao sam ratni reporter i ideja režije činila se daleka i nerealna. U nekoliko godina sam se afirmirao na televiziji i već s 26 godina vodio Dnevnik. Tada sam bio i ljudski i profesionalno naivan, ni danas mi nije jasno kako su neke stvari funkcionirale, a ratno izvjestiteljstvo smatram potpuno nepotrebnim dijelom svoje karijere - ratovi me nikada nisu zanimali i nikako u njima ne uspijevam sagledati ništa časno ni veliko. Svojim prvim kreativnim autorskim projektima smatram emisije koje sam radio sredinom 90-ih, poput "Javne stvari" i "U potrazi". Sam sam ih osmislio, a reportaže koje su sadržavale bile su dokumentarne, pa je to, na neki način, početak mog bavljenja dokumentarnim filmom. Kad sam ih radio, bio sam znan po tome što sam uvijek imao vreću za spavanje na televiziji i kad bi rokovi pritisnuli, znao bih spavati u redakciji.

NACIONAL: Kako je bilo biti 26-godišnji punker na HTV-u u Tuđmanovo vrijeme?
- Rat mi je bio opravdanje da toleriram stvari koje mi se nisu sviđale - bilo je to vrijeme kad su padale bombe i gorjele kuće, a ja sam cijelo vrijeme čekao da prestane, misleći da će, kad se sve smiri, prestati i grozomorni pritisak politike na televiziju. No 1996. ništa nije postalo bolje, nego još gore - i dao sam otkaz. Ne mogu reći da sam osobno bio izložen pritiscima političara, ali nisam mogao dulje izdržati na tom mjestu s uskogrudnim politkomesarima poput mog tadašnjeg urednika Obrada Kosovca. Tada sam mislio da je Kosovac prolazna činjenica; kad prestane rat, doći će netko profesionalan i nepristran, pa ćemo raditi demokratsku televiziju. Pokazalo se da sam bio jako naivan, da su kosovci konstanta, a ja sam bio kratkotrajni prolaznik. Nije bila laka odluka otići: tada je to bila jedina televizija i za nekoga zaraženog tim medijem - kao što sam ja bio - otići s HTV-a značilo je odreći se posla koji voliš. Dugo na to nisam bio spreman, ali kad su se pokretale prve nezavisne vijesti na TV Mreži, asocijaciji malih lokalnih televizija, supruga Silvana, tada također novinarka HRT-a, i nas nekoliko odlučili smo otići. Poslije se pokazalo da je projekt bio balkanski žmukleraj, da ne kažem kutleraj, i već nakon šest mjeseci otišao sam s Mreže. Nisam mogao podnijeti da kao urednik naručujem poslove koje poslije ne plaćaju. Našao sam se u situaciji da sam dao otkaze na svim televizijama u državi, bio sam bez posla, supruga mi je bila u trećem mjesecu trudnoće, a upravo smo bili uzeli stambeni kredit po uvjetima koje bi se moglo nazvati ropskima. Danas se ne bih usudio tako ponašati.

NACIONAL: Iz kakvog miljea dolazite?
- Moji su roditelji bili, kako bi se to reklo, ozbiljni ljudi. Otac je bio arhitekt, mama liječnica, sestra je također arhitektica. Čak i moj sin želi biti liječnik. Svi u mojoj obitelji, otkako se zna, ujutro su išli na posao, prvog u mjesecu su dobivali plaću i ja sam prvi među njima, unatrag ne znam koliko generacija, koji iskače iz portreta. Mojima je to bilo čudno, moj je otac u jednom trenutnku iskrenosti rekao: "Igore, ja ne razumijem do kraja što ti radiš." Međutim, kako sam na televiziji dosta mlad stekao status, pa i određenu slavu, mislim da su se tada oslobodili bojazni da ću postati propalica.

NACIONAL: U kojem ste se trenutku počeli baviti filmom?
- Nakon odlaska s televizije pisao sam za novine, radio na radiju, svačim sam se bavio ne bih li preživio. Tada sam dospio u Grožnjan, gdje je Rajko Grlić držao radionice dokumentarnog filma u svojoj "Imaginarnoj akademiji". Tamo se rodila ideja o Motovun Film Festivalu, tamo sam začeo svoje profesionalno i privatno prijateljstvo s Rajkom Grlićem, tamo sam upoznao Borisa T. Matića, Danu Budisavljević, a nekoliko mjeseci kasnije pojavila se i Olinka Vištica - i to je bila grupa koja je pokrenula Motovun Film Festival. Ključni ljudi su bili Rajko Grlić i Boris Matić. Pili smo pivo na grožnjanskoj terasi, a Rajko i Boris su došli puni entuzijazma, rekavši da su bili u Motovunu i da će tamo iduće godine raditi festival. Nismo ih previše ozbiljno shvatili. Nazvali su me sljedećeg proljeća da im se priključim na dva mjeseca i vodim press službu. Pristao sam, misleći da će to biti usputni poslić. Ispalo je da sam tamo već trinaestu godinu, ravno dvanaest duže nego što sam planirao.

NACIONAL: Motovunski festival i danas je jedan od najpopularnijih i najcjenjenijih filmskih festivala u Hrvatskoj. Kako gledate na njega nakon svih ovih godina?
- Istinski sam ponosan na njega, on je za cijelu jednu generaciju imao puno veće značenje od samog gledanja filmova. Mislim da je generacija današnjih 30-godišnjaka izabrala Motovun kao nekakvo svoje formativno mjesto, ono što je za mene, moju mladost i moju generaciju bio Kulušić. Bila je 1999. godina, vrijeme kasnog, umornog tuđmanizma, kad je rigidna vlast ušla u svoju tupu fazu. Motovun je bio potpuna opreka marionetskom, patetičnom Tuđmanovom dvoru. Bio je nekakva neformalnost, prostor slobode, povratak zdravom razumu. S druge strane, prvog dana prvog festivala, 10. kolovoza 1999., doslovno ni u jednom kinu ove države nije igrao ni jedan neamerički film, a Motovun je odlučio podsjetiti da postoje i neki drugi i neki drukčiji filmovi. Pokazalo se da postoji publika, i pokrenula se lavina filmskih festivala - danas ima 40-50 manifestacija koje se nazivaju filmskim festivalima, a onda ih je bilo sedam. Danas su okolnosti drukčije, postoje ljudi koji tvrde da Motovun više nije što je bio, ali ne bih se složio. Festival nije izgubio svoju čaroliju, barem sudeći po novim generacijama klinaca koji svake godine hrle k nama, ili po stranim filmašima koji još uvijek odlaze ushićeni atmosferom. Filmski festivali svijeta nerijetko su dosadni trgovački sajmovi - mi smo sve drugo, samo ne sajam. Isto tako, velika je satisfakcija vidjeti da u hrvatskoj filmskoj industriji danas postoje brojni ljudi koji su duže ili kraće radili na Motovunskom festivalu. On je, u filmskom smislu, mlađim generacijama bio ono što je meni bila Kinoteka - formativno mjesto klinaca-filmofila koji će za koju godinu postati filmski profesionalci.

NACIONAL: Vaš prvi hit bio je dokumentarni film "Novo, novo vrijeme" o predizbornom razdoblju 1999. prije trećesiječanjskih izbora 2000. godine, a radili ste ga s Rajkom Grlićem. Otkud ideja i kako ste film uopće uspjeli realizirati?
- Zapravo mi danas uopće nije jasno kako smo uspjeli. Ideja je bila Rajkova, bez njega ne bi bilo tog filma. Pregovore s akterima počeli smo mjesecima prije izbora, predlagali smo da ih tijekom predizborne kampanje slijedimo s kamerama i snimamo sve što rade kako bismo dobili što stvarniju, autentičniju priču. Rekli smo im: film ćemo montirati i prikazati vam ga prije nego ostalima, ali nećete imati mogućnost intervenirati. Obećali smo im da nećemo od njih raditi budale i da ćemo svemu pristupiti maksimalno ozbiljno. Nije bilo previše oduševljenja, čak ni među opozicijom. U početku snimanja imali smo dva pristanka i pet-šest odbijanja. Kad je Tuđman završio u bolnici, Rajko i ja shvatili smo da su događaji nezaustavljivo krenuli prema smjeni vlasti, a da mi nemamo ni novac ni glavne aktere. Ipak, okupili smo sedam-osam snimateljskih ekipa, počeli snimati što smo mogli i još jedanput n agovarali političare da pristanu. Kad su i oni shvatili da je posrijedi prijelomni trenutak, pristali su. I pokazali se iznimno poštenima: većina ljudi koje smo snimali u tom su trenutku bili opozicija i nisu imali veliku moć. Kad smo film prvi put prikazali, oni su već bili premijeri, predsjednici Sabora i države, i imali svu moć, no nitko nije pokušao tu moć iskoristiti i intervenirati u film. On je od prvog do zadnjeg kadra onakav kakav smo mi htjeli da bude.

NACIONAL: Ni Borislav Škegro, u vrijeme snimanja filma HDZ-ov ministar financija, kojeg ste snimili dok u džep sakoa sprema bocu rakije?
- Škegro je do danas ostao duboko uvrijeđen na nas. Snimka njega nije originalno naša, to je snimka protokolarnog posjeta članova Vlade Zagrebačkom velesajmu, koju smo mi dobili na korištenje. Smjestili smo je na početak filma, u kojem smo pokušali prikazati kako je izgledala država u trenutku neposredno pred izbore. Ministar financija koji u džep sakoa stavlja bocu rakije savršeno se uklapa u to. U vrijeme prikazivanja filma mjesecima se vodila smiješna debata: je li scena stvarna ili nije? Danas, kad su i predsjednik i potpredsjednik HDZ-ove vlade pod istragom zbog koruptivnih afera vrijednih desetke milijuna eura, nikome više ne moram tumačiti da je ta scena metafora jedne vlasti. Na žalost, bolno utemeljena scena.

NACIONAL: S tim ste filmom privukli 30.000 ljudi u kina, što je puno i za izgrani, a kamoli za dokumentarni domaći film.
Te godine je film Dalibora Matanića "Blagajnica hoće ići na more" imao 40.000, mi 30.000 gledatelja, svi ostali imali su znatno manje. Tada je to bila rekordna gledanost, koju nitko nije očekivao. Bio je to prvi dokumentarni film prikazan u kinima nakon dugog vremena.

NACIONAL: Dvije godine kasnije dokumentarcem "Sretno dijete" privukli ste u kina isto toliko ljudi. Kako tumačite njegov uspjeh?
- Bio je to najgledaniji domaći film godine, ali sasvim drukčija priča. Ako je "Novo vrijeme" bilo rekapitulacija političkog dijela moje karijere, ovo je bila moja ljubavna priča. Kad vam nešto dobro upali, djeluje da je bilo jednostavno - a ništa nije jednostavno. Postoji nešto iracionalno u samoj srži svakog filma, i to je ono što ga čini ili ne čini omiljenim. To se otima kontroli autora, i uz sve filmsko znanje ne možete biti sigurni da ćete to postići. Mislim da taj iracionalni moment ima veze s energijama: ako uložite dovoljnu količinu pozitivne energije u film, to se na kraju osjeti. Ali to je nešto na što se ne možete prisiliti, niti možete znati je li se dogodilo ili nije. Svaki umjetnički proces je cijeđenje iz sebe; ono što imate u sebi, cijedite van, pa cijedite li čiste i pozitivne emocije, to se na kraju osjeti.

NACIONAL: Tim ste filmom utjecali na puno više od same popularizacije dokumentarnog filma?
- To sad može zvučati prepotentno, ali siguran sam da je taj film vratio novovalnu glazbu u Hrvatsku. Treba imati u vidu da je, kad sam počinjao snimati film, muzika novog vala s početka 80-ih bila potpuno zaboravljena. Tijekom priprema za film s pokojnim Draženom Vrdoljakom iznova sam preslušavao sve stare vinile i kao malo dijete se veselio jer sam pola tih pjesama bio pozaboravljao. Kad sam počeo raditi film, 2000. godine, u Hrvatskoj se uopće nije puštala srpska glazba, ni ona iz 80-ih. Čak je i Azra - budući da je Johnny Štulić zauzeo gard ludog disidenta - spadala u nepoželjnu glazbu. Azre tada nije bilo na radiju ni u klubovima, kao ni Filma, a kamoli beogradskih Idola. I onda je uslijedio obrat. Sjećam se jednog ranojutarnjeg buđenja, nakon tri poprilično euforične premijere u Studentskom centru, mamuran sam uključio Radio 101 i shvatio - cijelo jutro puštaju isključivo novi val. Koliko god to danas bedasto zvučalo, čini mi se kao da je film nad tom glazbom razbio aura zabranjenog voća. Kao da su ljudi shvatili da je preglupo da nešto tako banalno i bezopasno poput pjesama podliježe prosudbama političke prihvatljivosti.

NACIONAL: Snimili ste i dokumentarac "L. A. Nedovršeno" o nastajanju slike Lovre Artukovića "Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj", koji je na kraju završio kao nešto puno više od priče o jednoj slici. Kako je do toga došlo?
Ključan je u toj priči bio Tomislav Kličko, vrlo neobična osoba koja je - premda je uspješan i ozbiljan poslovan čovjek - spreman svoje novce i svoju energiju trošiti na umjetničke projekte u koje vjeruje. Financirao je cijeli film, koji u početku uopće nismo planirali. Lovro Artuković i Kličko pitali su me bih li snimio kratki video o stvaranju te slike, da imaju video materijal koji bi se prikazao na izložbi u Zagrebu. Kad smo došli u Berlin gdje Lovro živi, shvatio sam da osim priče o jednom umjetničkom procesu i jednom osebujnom slikaru, to može biti priča o ratnoj emigraciji u Njemačkoj. Slika je parodija na velike povijesne slike koje u pravilu pokazuju prijelomne povijesne događaje - u ovom slučaju, to je potpisivanje mirovnog sporazuma nalik na Daytonski - a prvotna je ideja bila da na slici budu Tuđman, Milošević i slični. Lovri se to nije svidjelo i odlučio je slikati svoje berlinske prijatelje: jedan je postao predsjednik Srbije, drugi BiH, treći Hrvatske, imamo i međunarodne promatrače, savjetnike, a u sliku je potrpao sve ljude svog malog socijalnog kruga. Pomislio sam: napravim li priču o svim tim ljudima koji su na razne načine i u različitim okolnostima dospjeli u Berlin, mogao bih dobiti zgodnu priču o ljudima koji su tijekom rata otišli iz Hrvatske. Imamo stotine dokumentaraca o onima koji su ratovali, i samo ovaj jedan o ljudima koji su to odbili. Meni su obje odluke jednako vrijedne, dalekosežne, i tražile su hrabrost. A da bi priča o toj slici bila potpuna, ne treba zaboraviti da je Lovro jedini od njih bio u ratu.