PALESTINKE PROSVJEDUJU protiv izraelske politike ističući palestinsku zastavuEuropa iznova neće neće biti jedinstvena u UN-u pri glasovanju o priznavanju palestinske države, predviđenom za rujan. Bude li se o Palestini kao samostalnoj državi i budućoj članici UN-a glasovalo samo u Općoj skupštini, gdje glasuju sve 192 zemlje članice i nitko nema pravo na veto, europski glasovi - iako važni - neće biti i presudni. To će glasovanje biti i izvjesno deklariranje svake zemlje članice UN-a prema brojnom arapskom svijetu. Bit će to zapravo izravan odgovor na intrigantno pitanje: koliko podržavate islamski svijet? U tom neksusu političko-gospodarskih interesa davanje preciznog odgovora nije zanemariv posao za bilo koju državnu diplomaciju, pa tako ni za hrvatsku.

Ponajviše se, naravno, radi o principima. Diplomatska dinamika ide u dva suprotna smjera, i u njoj se gotovo svakodnevno smjenjuju lobistički utezi. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu već je obavio istočnoeuropsku turneju, u kojoj je izravno tražio, a vjerotno i dobio potporu Rumunjske, Bugarske, Poljske, pa možda i Mađarske (koja će također vagati svoj glas ovisno o mađarskom očekivanju kandidature za Vijeće sigurnosti) za odgađanje potpore Palestincima. Poljska i Rumunjska bile su među 18 zemalja koje su u studenome 2009. glasovale protiv rezolucije Opće skupštine UN-a, u korist Tel Aviva: tada je izravno osuđen Izrael zbog vojnih operacija u Gazi. Izvješće bivšeg suca Haaškog suda Richarda Goldstonea prvotno je indiciralo da je Izrael u Gazi počinio čak ratne zločine, no sudac je ovog proljeća povukao svoje optužbe. Uz Makedoniju, Rumunjska i Bugarska jedine su europske zemlje koje su prvotno bile protiv UN-ova izvješća protiv Izraela. Ne treba biti dubok analitičar da se zaključi kako su one 44 zemlje, koje su na tom važnom glasovanju ostale suzdržane (odnosno, glasovale u korist Izraela) pojačale ambivalentnost islamskog svijeta prema sebi u budućim UN-ovim izjašnjavanjima i o nekim njihovim budućim UN kandidaturama. Politička matematika naizgled je savim jednostavna: za podizanje palestinske zastave pred UN-om moglo bi glasovati čak 130 država, ali izuzimajući neke najveće. Dakle, broj glasova za Palestinu mogao bi nadmašiti dvotrećinsku većinu, odnosno 128 zemalja koliko je potrebno za priznanje palestinske državne neovisnosti u Općoj skupštini. Neovisnost Palestine, poznato je, neće podržati talijanski premjer Silvio Berlusconi, a upitno je kome će se prikloniti i Nicolas Sarkozy. Još nije poznato ni kako će glasovati britanski lider David Cameron. Ali zato Angela Merkel čvrsto stoji uz Washington, koji se suprotstavlja ovogodišnjem pokušaju Palestinaca da u UN-u dobiju glasove za svoju državu. Protiv izglasavanja palestinske države su i Australija i Kanada, te izvjesno skupina od 12 karipskih i pacifičkih otočnih država, koje tradicionalno glasuju kao i SAD: Haiti, Jamajka, Bahami, Barbados, Antigva, a u tijeku su i pregovori i uvjeravnja Paname i Kostarike.

Palestinsku državu u granicama iz 1967. u UN-u će podržati brojne latinskoameričke države, među njima i neke koje su već priznale neovisnu Palestinu: Čile, Brazil, Argentina, Bolivija i Ekvador, ali i brojne azijske zemlje. Stotinjak država priznalo je Palestinu nakon što je proglašena njena neovisnost 1988., a isto je učinilo i nekoliko bivših sovjetskih republika nakon potpisivanja sporazuma u Oslu 1993. o povlačenju izraelskih snaga s okupiranih područja. Hrvatska će uskoro biti na potezu, vrući palestinski krumpir - biranje između političke kalkulacije i principijelne dosljednosti - bit će i u njenim rukama. Kako će ove jeseni o Palestini glasovati amabasador Hrvatske u UN-u, veleposlanik Ivica Vilović, ako se na dnevni red Opće skupštine UN-a u rujnu stavi priznanje palestinske države, očito će se filigranski mjeriti na političkoj vagi. Kad je riječ o zemljama s područja nekadašnje Jugoslavije, kako sada stoje stvari, manje od 90 dana do glasovanja u UN-u, samo bi Slovenija mogla biti za novu palestinsku državu. Razlog je manje principijelan, koliko god se takvim može prikazati, a više trivijalan i povezan s često spominjanom političkom trgovinom: Slovenija sudjeluje u ambicioznoj utrci za novu nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, željela bi zamijeniti Bosnu i Hercegovinu već u siječnju 2012. Budući da su Slovencima suparnici Mađarska, Azerbejdžan i Arrmenija, Ljubljana si ne smije dopustiti greške u koracima. Tko bi se usudio zamjeriti bloku od 57 islamskih zemalja okupljenih oko Organizacije islamske konferencije (OIC), bez čije je podrške izgubila i moćna diplomacija Kanade, a i Njemačka je jedva dobila utrku za članicu Vijeća sigurnosti, dok je manje moćni Portugal glatko prošao jer je uživao njihovu podršku?
Svojedobno je na East Riveru kružila istinita anegdota o Nevenu Jurici, tadašnjem veleposlaniku Hrvatske u UN-u, da je svojim "izrazito proizraelskim stavom" prebrzo potrošio povjerenje kod Arapa. To je razljutilo Libijce, Libanonce i mnoge druge, koji su Hrvatsku podržali prilikom kandidature za Vijeće sigurnosti. O tome je i piscu ovih redaka otvoreno i s neskrivenim žaljenjem govorio i Riyad Mansour, ambasador promatračke misije Palestine pri UN-u. "Jurica je u svojim nastupima javno pokazivao koliko je protiv Palestine i kako mu je bilo stalo samo da podrži američki stav", rekao je Massoud, a to Arapima nije bilo simpatično. U intervjuu ovoga proljeća Massoud je napomenuo koliko bi "zemlje kojima je stalo do ljudskih prava, dakle i zemlje kadidati za EU - trebale principijelno voditi računa o pravima Palestinaca". Podsjetio je i kako su arapski, ali i muslimanski glasovi uopće, u UN-u itekako važni kad zemlje poput Hrvatske, Slovenije ili Bosne i Hercegovine računaju na dobivanje ili obnavljanje mandata u tijelima UN-a. Slovenija, očito, to ima na umu.

Još je zanimljiviji diplomatski angažman Srbije u arapskom svijetu, u kojem je, ne uzimajući u obzir tek nekoliko zemalja, beogradska diplomacija uspjela zaustaviti priznanje Kosova. Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova Srbije, u islamskom je svijetu tamošnje velikodostojnike redovito pozdravljao sa "selam alejkum", a zapravo, Srbi su igrali i na stari emocionalni adut zvan "bratstvo nesvrstanih", što im je u islamskom svijetu očito pomoglo.