Kao što - po T. S. Eliotu - "svaka mačka mora imati tri različita imena", tako i Hrvatska mora imati tri različita dana državnosti, sa specifičnim idejnim predznacima. Jedan je za antifašističku struju, drugi za specijaliziranu katoličku, treći za obožavatelje države kao takve, i osim što su prilagođeni većini aktualnih zastava, mogu se zgodno povezati u gotovo cijeli neradni tjedan. Države su se počešće mijenjale na ovim prostorima, no slavna tradicija "spajanja praznika" uvjerljivo je potvrdila svoju neuništivost, bez obzira na politički kontekst u kojem se primjenjuje. Kad je o tom kontekstu riječ, premijerka Kosor poručila je naciji tijekom spomenute serije praznika - sa zanosom sljedbenice kulta koja je gurua uspjela vidjeti izbliza - kako je stigao "trenutak za radost".

Iz Europe su javili da je pregovorima kraj, i da će Hrvatsku za circa dvije godine definitivno pripustiti u briselski Temple Of Doom. Ako postoji građanin koji u sretnoj zemlji Hrvatskoj slučajno u zadnje vrijeme nije uspio pronaći povoda za neko specijalno radovanje, sad ga napokon ima napretek. Ushićena vlast stimulira ga na državotvorno prepuštanje veselim instinktima. Društvena situacija može se sažeto predočiti u duhu neponovljivoga makedonskoga folklora: "Nek' se peje, nek' se pije, teško oro nek' se vije".

Vijest o završetku pregovora donijela je i neočekivane probleme za režim, u smislu da se odjednom pojavilo pitanje hoće li Jadranka Kosor politički doživjeti potpisivanje samog pristupnog ugovora. Filozofska grana HDZ-a počela je, za saborskim šankom i na drugim skolastičkim lokacijama, ozbiljno razmišljati o prevazi simbolike nad esencijom, pojavnosti nad suštastvom: nacija je trenutačno nesumnjivo impresionirana činjenicom što je vlada gđe Kosor dovela pregovore do završetka i Hrvatsku de facto uvela u Uniju, no velik dio njezine slave mogao bi u perspektivi pripasti, recimo, Zoranu Milanoviću - čovjeku ni krivom, ni dužnom - kad bi on stjecajem okolnosti spomenuti ugovor potpisao u statusu nasljednika. S dramaturškog stajališta bilo bi to u svakom slučaju humoristički poticajno, za sve one koji vole komediografiju paradoksa. Hrvatski teatar apsurda doživio bi zvjezdani trenutak, no Jadranka Kosor izgubila bi svoju historijsku sekundu trijumfa, i poduzet će - dakako - sve što može da izbjegne takav razvoj događaja. Shvatilo se u njezinom krugu da činu potpisa ugovora treba osigurati propagandnu prednost pred svim drugim ritualima povezanima s hrvatsko-europskom scenom. Kad dođe red na nalivpero, papir, grb, frizuru, kostim, broš, na još jedno dijeljenje raskošnih osmijeha i kulminaciju nacionalno-nazdravičarske ispraznosti, kad se jednom u glavnoj roli proživi ta predstava, sve ono što slijedi - referendum o Europi, formalni čin ulaska u Uniju itd. - postaje politička scenerija.

Zamišljajući sebe kako potpisuje ugovor s EU-om - kamere je fiksiraju kao da je Angelina Jolie, ujedinjeni reporteri svih zemalja drže je kronično na nišanu, TV dnevnici ne skidaju je s ekrana - gđa Kosor se, po logici stvari, vjerojatno zamišlja i kao pobjednica sljedećih izbora, iako joj sadašnja istraživanja uskraćuju status favoritkinje. Uz dozu adekvatne manipulacije sve se, međutim, u trenutku može promijeniti, a manipulacijsko-promotivnih ideja kod gđe Kosor i njezine stranke pouzdano ne manjka. Jedna od najbesramnijih svakako je legalizacija bespravne izgradnje, kojom se iznimno brojna populacija uništavatelja hrvatske prirode i okoliša želi pretvoriti u HDZ-ov glasački stroj, a usput i u prigodnoga punjača državnoga budžeta.

Na hrvatskom prostoru registrirano je navodno sto pedeset tisuća (sic!) ilegalno sagrađenih objekata, ne samo izbjegličkih utočišta i kuća za nužni smještaj, nego prije svega brojnih apartmana, stambeno-turističkih nakaza i ultraagresivnih betonskih aglomeracija koje se ni po kakvom uljuđenom konceptu ne mogu uklopiti u ambijent. Kulturni ljudi iz inozemstva - među njima i pojedini ugledni arhitekti - koji svraćaju na hrvatski Jadran, spremni su ponekad i u medijima otvoreno izraziti zaprepaštenje nad stupnjem urbanističke devastacije koja je izvedena na hrvatskoj obali. Univerzalno je prepoznato da se Hrvatska prostorno uništava dugotrajno i neumoljivo. Umjesto da pokrene državnu akciju masovnoga rušenja tih divljački sagrađenih objekata - čiji su vlasnici-barbarogeniji unaprijed računali na državni nemar i potvrđenu permisivnost - i da pokaže Europi i građanima kako se hrvatski odnos prema prostoru od kojeg zemlja živi napokon počeo mijenjati, premijerka kupuje "narodske" simpatije njihovom legalizacijom, što je na neki način isto kao da glasove (politički potencijalne) populacije hrvatskih zatočenih kriminalaca pokušava kupiti spontanim proglašenjem kolektivne amnestije.

Demonstrirajući na zadnjoj stranačkoj proslavi "silan porast" popularnosti HDZ-a, premijerka je svečano inaugurirala nove članove, čak deset njih. Uz katoličkog kantautora Luku Balvana, posebnu pažnju u tom odabranom skupu izazvao je ministar obrane Davor Božinović, koji je, inače, u HDZ ušao još 1990. (baraka!), no djelovao je u međuvremenu više kao simpatizer, a manje kao drug s prve idejne linije, i odlučio je sad novom potvrdom starog opredjeljenja izvršiti određenu samokritiku. Spominjalo se ponegdje kako je, nakon Božinovićeve remisije, Tomislav Karamarko ostao "jedini nestranački ministar u vladi", što djeluje kao vic u svjetlu Karamarkove izvorne povezanosti s HDZ-om i njegove nedavne ritualne najave na Bleiburgu kako će "obnoviti tuđmanovsku Hrvatsku".

Postoje indicije da gospodin Karamarko - jašući na svome policijsko-obavještajnome utjecaju - kao "nestranački ministar" namjerava svrgnuti Jadranku Kosor i preuzeti vodstvo HDZ-a izgubi li stranka izbore, no što se pojma Tuđmana tiče, njih dvoje danas dijele istu retoriku. Netko je duhovito primijetio kako se premijerkini govori - a politizirani ministar policije na tom planu ne zaostaje - svode na "red Tuđmana, red domoljublja, red branitelja" i obrnuto, i svaka čast tandemu na ideološkoj inventivnosti, doista, ako procjenjuju da će suvremeni birački korpus - kakav bio da bio - fascinirati novim glorificiranjem jednog korumpiranog diktatora koji je Hrvatsku pretvorio u sociokulturno ruglo.

Postoje u Hrvatskoj državotvorne novine koje već preko dva desetljeća egzistiraju na zadrtoj idolatriji tuđmanizma, i one su nedavno, u nekakvoj prigodnoj anketi, očekivano proglasile "Franju Tuđmana najzaslužnijim za državu kakvu danas imamo". Time su - u kontrapoziciji, dakako - verificirale jednu veliku povijesnu činjenicu. Za stvaranje Hrvatske koja je ekonomski uništena, drastično i nepopravljivo opljačkana, prostorno devastirana, kulturološki degradirana, uvučena svojedobno u bosanski rat i od žrtve pretvorena u agresorskoga saveznika, opterećena ratnim zločinima počinjenim u ime pljačkaškoga "domoljublja", zemlje drastičnih socijalnih nejednakosti u kojoj su spontano procvjetali svi oblici kriminala i nasilja, doktor Tuđman doista je najzaslužniji lik, i tu historijsku slavu ne može mu oduzeti nitko.