Damir GrubišaZavršetak pregovora s EU doista je značajan događaj u povijesti Hrvatske. Završava se dvadesetogodišnji proces. Sada, kad taj „europski san" izgleda konačno dosanjan, oni koji se ozbiljnije bave analizom europske integracije mogu si postaviti logično pitanje: jesmo li mogli bolje, jesmo li mogli ući u EU prije 1. srpnja 2013? Jedan od prvih ciljeva svih programa političkih stranaka koje su izišle na izbore 1990. bio je pridruživanje tadašnjoj Europskoj zajednici u kojoj se već raspravljalo o potrebi političke unije nakon pada Berlinskog zida, što je trebalo značiti prevladavanje podjele Europe na zapad i istok. Politički slogan toga priključenja novoj Europi nastaloj iz ruševina Berlinskog zida glasio je „Povratak Europi!". Kod nas je on poprimio oblik „Mi smo oduvijek Europa!". No dio politički ujedinjene Europe postat ćemo, nakon tegobnog puta, tek 1. srpnja 2013. A jesmo li mogli prije?

Postoji nekoliko ozbiljnih razloga, kako se čini, zbog kojih to nismo uspjeli učiniti 2004., a ni 2007., kako je to optimistički najavljivao Ivo Sanader, trenutačni stanar salzburškog pritvora. Ti su razlozi međusobno povezani i nijedan od njih nije bio presudan, ali su svi zajedno nedvojbeno pridonijeli našem kašnjenju.

Prvi je razlog to što smo, na samom početku, odbili pridružiti se zemljama Višegradske skupine - Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj na njihov poziv, kada je ta skupina osnovana 1991. godine. Svrha i cilj te skupine bio je, u dogovoru s Europskom zajednicom, pripremiti postkomunističke zemlje za funkcioniranje u budućoj Europskoj uniji. Zato su se zemlje-osnivačice dogovorile da će one same „trenirati" funkcioniranje u budućoj EU i tako se najbolje pripremati za članstvo. Zašto smo mi to odbili? Predsjednik Republike Franjo Tuđman odmahnuo je rukom - nećemo zajedno s onima koji su zaostaliji od nas, mi smo oduvijek Europa i red je da nas Europa primi prije ostalih! Tako je Tuđman otklonio ovu inicijativu, smatrajući da nas povijesni status „predziđa kršćanstva" automatski kvalificira za članstvo u EU.

I to je osnovni, povijesno tragični nesporazum našeg pridruživanja EU: pogrešno vjerovanje da ulazimo u onakvu Europu kakvoj smo nekoć pripadali - Europu imperijalnih država, westfalijsku tvorevinu u kojoj je dovoljno legitimirati se prošlim zaslugama, a ne pristajanjem na posve novi politički projekt kakav je Europska unija. Taj je novi projekt predviđao i nova pravila i nova načela, utemeljena na punom poštovanju ljudskih prava i demokratskih vrijednosti u potrazi za mirom i blagostanjem. To hrvatski politički vrh, a napose predsjednik Tuđman, nisu shvatili, pa je onda počinjena i druga pogreška na tom putu: kada je 1992. osnovana CEFTA - Zona slobodne trgovine Srednje Europe i kad je Hrvatska opet bila pozvana da se pridruži, Hrvatska je i to odbila. Opet je razlog bio: nećemo zajedno sa zemljama koje su zaostalije od nas. I to se pokazalo kao potpuno pogrešna procjena. Zemlje Srednje i Istočne Europe danas su razvijenije od nas, uspjele su privući brojne strane investitore i konsolidirati demokraciju, dok smo po međunarodnom indeksu demokracije mi još uvijek „polukonsolidirana demokracija".

No i unatoč tomu EU je odobrila znatna sredstva za Hrvatsku u okviru CARDS programa kojim su obuhvaćene i druge postkomunističke zemlje. Sporazum o pomoći CARDS programa tek što je trebao biti potpisan 1993. godine, kad su u Medačkom džepu hrvatske oružane snage počinile ratne zločine (za što je suđeno generalu Norcu), što je zaledilo odnose s EU na godinu dana. No ipak su 1994. počeli pregovori o uključivanju Hrvatske u PHARE program, po kojem je Hrvatska opet morala dobiti značajna sredstva pomoći od EU. I baš kada su sredstva trebala početi pritjecati, nakon akcije "Oluja" 1995. i počinjenih ratnih zločina protiv civilnog stanovništva EU je zamrznula program PHARE, tražeći istragu i kažnjavanje počinitelja - na što smo morali čekati desetak godina.

U međuvremenu je EU donijela svoje Kopenhaške i Madridske kriterije, 1993. i 1995. godine. Tim je kriterijima predviđeno da zemlje-kandidatkinje moraju, među ostalim, usvojiti pravnu stečevinu i harmonizirati svoj pravni i politički sustav sa Europskom unijom. Postkomunističke zemlje Srednje i Istočne Europe počele su donositi zakone kojima se njihov pravni sustav usklađivao s EU - Hrvatska to nije učinila. Naprotiv, 90-ih su donošeni zakoni koji su bitno odudarali od acquisa Europske unije, i zato smo ih tijekom pregovora morali bitno mijenjati i dopunjavati. Opet je Tuđman izvukao povijesnu maksimu kojom se to pravdalo: regnum regno non praescribit leges (kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone), opet kao da živimo u nekadašnjoj Europi, a Hrvatska ne želi popustiti diktatu Austro-Ugarske! Kada je 1999. Europska unija usvojila svoj program stabilizacije i pridruživanja za zemlje zapadnog Balkana, bilo je jasno da je jedan od uvjeta za članstvo povratak i zbrinjavanje svih izbjeglica iz rata, uključujući i rješenje stanarskih prava izbjeglih Srba. Iako smo to 2001. i potpisali, premijer Sanader tvrdoglavo je odbijao, sve do svog odlaska, pronaći neko rješenje za povrat ili kompenzaciju stanarskih prava, što je postalo važnim mjerilom za zatvaranje poglavlja o ljudskim pravima. Što je, uostalom, i jedan od razloga uvođenja monitoringa nad Hrvatskom do punopravnog članstva.

Zbog svih tih razloga propustili smo vlak za 2004., a potom i za 2007. godinu, kako nam je obećavao Sanader. No njegova je vlada pridonijela velikom kašnjenju u razdoblju nakon „big banga" Europske unije 2004.
Jedan od tih razloga bilo je tvrdoglavo inzistiranje da se ZERP (Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas) primjenjuje i na zemlje članice EU, iako je bilo svima jasno da se na te zemlje ZERP neće moći primjenjivati kad uđemo u članstvo, pa smo na kraju ipak popustili i s dvije godine zakašnjenja pristali na ono što je bilo neizbježno i na što su nas svi (iz EU) upućivali. Slično se dogodilo i sa slovenskom blokadom pregovora zbog Piranskog zaljeva. Europska unija je sugerirala kao način rješavanja ovog spora baš arbitražu, koju je Sanaderova vlada uporno odbijala, iako je svima bilo jasno da Povelja UN-a predviđa pet načina rješavanja teritorijalnih sporova i da je nemoguće privesti Sloveniju Međunarodnom pomorskom sudu kad ona nije potpisnik Međunarodne konvencije o pravu mora. Svi su eksperti to znali, pa čak i oni u Vladi, ali su i dalje tvrdoglavo inzistirali samo na jednom načinu rješenja. I to nam je donijelo druge dvije godine zakašnjenja ulaska u EU. Mogli smo, dakle, ući u EU još 2004. da nismo tvrdoglavo odbijali pridružiti se zemljama Srednje Europe u CEFTI, da smo procesuirali ratne zločine u Medačkom džepu, da smo potpisanu obvezu povratka izbjeglica ostvarili i bez pritiska zbog kojeg smo kasnije popustili. Mogli smo ući i 2007. da smo pristali ranije na izuzeće ZERP-a, da smo na samom početku pristali na arbitražu sa Slovenijom, na koju smo opet kasnije pristali pod pritiskom, i da smo donosili zakone vodeći računa o članstvu u EU. Sve su to propusti hrvatske politike u posljednjih dvadeset godina, koje imaju i konkretan epilog: da smo ušli u EU 2004., da smo prije toga bili korisnici CARDS i PHARE programa i pretpristupnih fondova kao i ostale zemlje Srednje i Istočne Europe, danas bismo bilo bogatiji za najmanje oko 20 milijardi eura koje bi ušle u državu i u gospodarstvo, izazivajući učinak kudikamo većeg iznosa da su ti novci bili potrošeni na pravi poduzetnički način. Ovako, slavimo završetak pregovora s EU, ali znalcima ostaje gorak okus u ustima: nismo li mogli biti bogatiji za tih 20-tak ili 30-tak milijardi eura, nije li uzalud potrošena energija političara i cijele javnosti mogla biti bolje upotrijebljena? Naravno, političari će i dalje slaviti, a time i dalje izbjegavati odgovornost što kasnimo toliko iza drugih. Doduše, može se reći da je opet bolje ikad nego nikad... To i jest uobičajena smicalica politike i političara, pa ćemo se i mi zasad s tim morati pomiriti, nadajući se ipak boljemu u skoroj budućnosti.