Činjenica je da je Ina u trenutku kad je MOL preuzeo upravljanje bila u velikim poslovnim gubitcima, dok danas ostvaruje profit svim dioničarima

Može li se uopće zamisliti teži slučaj korupcije od toga da premijer jedne suverene države namjerno stranoj tvrtki prepusti kontrolu nad najvećim i strateški najvažnijim poduzećem u zemlji, pa za to primi mito od deset milijuna eura u gotovini? U razvijenim demokratskim društvima - vjerojatno ne može. Zbog toga je izvjesno da će suđenje bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, bez obzira na njegov ishod, biti najvažniji sudski proces u novijoj hrvatskoj povijesti, ali i rijetko viđen događaj na svjetskoj političkoj sceni, s iznimkom opskurnih diktatorskih režima u pojedinim zemljama Trećeg svijeta.

Damir Polančec i Zsolt Hernandi prilikom potpisivanja ugovora između Vlade i MOL-a o upravljanju InomSuđenje Sanaderu bit će puno više od puke pravosudne analize zakonitosti privatizacije nacionalne naftne kompanije. Kroz materijalne dokaze i svjedočanstva hrvatski će građani dobiti dosad najopsežniji uvid u samu srž šestogodišnje vladavine Ive Sanadera čije su najreprezentativnije posljedice upravo optužbe koje mu se stavljaju na teret.

Činjenica da će se suđenje njegovu režimu dogoditi u procesu vezanom za privatiziciju Ine logičan je rezultat statusa koji je ta kompanija uživala praktički od svog osnutka. Kao najveća i najbogatija državna kompanija Ina je uvijek bila pod strogom kontrolom političkih elita, pa je posve očekivano i da je politika odigrala važnu ulogu u njenoj privatizaciji.

Ipak, ono što je specifično jest da su u ovom slučaju sudjelovali i pripadnici političke i gospodarske elite jedne strane države, koja je k tome i članica Europske unije.

Dapače, Mađarska je posljednjih godinu dana bila i najvjerniji saveznik Hrvatske u ostvarenju njenog strateškog cilja - pristupanja Europskoj uniji, pa je izvjesno da će sudski pravorijek u slučaju Ina utjecati i na odnos Hrvatske sa strateški važnom susjednom državom, čija joj je politička podrška u predstojećem razdoblju iznimno potrebna.

S obzirom na potencijalne razmjere tog slučaja, pojedinosti iz USKOK-ove optužnice protiv Sanadera, objavljene prošlog tjedna u domaćim medijima, iznimno su izravne. Tvrdi se da je čelni čovjek MOL-a Zsolt Hernádi zbog ustupaka u pregovorima oko novog dioničarskog ugovora u Ini bivšem premijeru isplatio 10 milijuna eura, od čega 5 milijuna preko dviju navodno MOL-ovih tvrtki na Cipru na račun švicarske tvrtke riječkog tajkuna i Sanaderova intimusa Roberta Ježića. U MOL-u su to odmah demantirali kao podmetanje osoba koje su godinama izvlačile novac iz Ine, što je dolaskom MOL-a prekinuto. Jedan od takvih, prema MOL-u, je i Ježić, pa je to i njegova motivacija za lažne optužbe.

Iako je konstatacija o povlaštenom položaju što ga je Ježić uživao u Ini poprilično točna, s obzirom na veličinu i važnost slučaja teško je povjerovati da bi USKOK svoju optužnicu temeljio na svjedočenju samo jedne osobe, koja je, uzgred, zajedno sa Sanaderom optužena u jednom slučaju povlaštenog odnosa HEP-a i njegove tvrtke Dioki.

Štoviše, prema Nacionalovim informacijama, USKOK-ova istraga trajala je mjesecima, u nju su osim hrvatskih istražitelja bila uključena i pravosuđa Švicarske, Mađarske i Cipra, a ključna saznanja za otvaranje istrage glavni državni odvjetnik Mladen Bajić dobio je 6. lipnja kad je posjetio Budimpeštu. Inicijalnu informaciju USKOK je vjerojatno dobio od Ježića tijekom njegova boravka u pritvoru od siječnja do travnja. Iako to u DORH-u ne žele potvrditi, može se pretpostaviti da je, nakon što su njegove informacije potvrđene, Ježić za suradnju neformalno nagrađen puštanjem iz pritvora, i to bez zadržavanja putovnice, što je iznimno neuobičajeno kad osoba poput njega ima strano državljanstvo. Ježićevo svjedočenje o svrsi uplate 5 milijuna eura navodno je podupro i direktor njegove švicarske tvrtke, na čijem se računu novac i danas nalazi, no USKOK raspolaže i cjelokupnom dokumentacijom o putu novca i njegovu podrijetlu, te ima izrađen i provjeren cjelokupni hodogram navodne korupcijske transakcije.

Iako je veći dio tih dijelova istražnog zahtjeva i dalje nepoznat, oni dijelovi koji su objavljeni zapravo su tek potvrda sumnji koje su već dugo postojale među osobama koje su pratile pregovore hrvatske vlade i MOL-a o novom dioničarskom ugovoru.

Sasvim pojednostavnjeno, MOL kao vlasnik 47 posto dionica Ine na temelju tog ugovora dobio je mogućnost autonomne operativne kontrole nad Inom, dovoljne da se Inini poslovni rezultati konsolidiraju u rezultate MOL-a, čime je Ina praktički postala tek dio MOL Grupe. Iako su u MOL-u takvo tumačenje ugovora u prošlosti oštro odbijali, teško će to moći činiti i dalje nakon što je prošlog tjedna HRT objavio dokument u kojem upravo te tvrdnje iznosi sam MOL-ov čelnik Zsolt Hernádi, i to prije nego što je ugovor sklopljen.

S druge strane, na temelju spornog ugovora Hrvatska je, kao vlasnik 44 posto dionica Ine, dobila pravo utjecaja na neka pitanja dugoročne politike i strateške orijentacije kompanije. Ta prava nisu beznačajna, ali su bitno manja od prava koja je MOL imao od 2003. do 2009. kao vlasnik 25 posto dionica. U tom kontekstu, neosporno je da je MOL dobitnik pregovora o Dioničarskom ugovoru Ine, a ključno pitanje je da li je loše pregovaranje hrvatske strane bilo posljedica nesposobnosti ili zle namjere. USKOK tvrdi da je to bilo namjerno, ali bez obzira na to je li to točno, druga neosporna činjenica u vezi s privatizacijom Ine jest da MOL nikad ne bi stekao udjel i utjecaj u Ini kakav danas ima da pritom nije imao podršku Sanaderove vlade.

Rijetki se danas sjećaju da je prvi dogovor o povećanju MOL-ova vlasničkog udjela u Ini postignut na političkoj razini, u direktnim razgovorima između Sanadera i tadašnjeg mađarskog premijera Ferenca Gyurcsánya na Croatia Summitu u Dubrovniku 5. srpnja 2008. Taj dogovor potencijalno je bio još štetniji za Hrvatsku jer se temeljio na ideji zamjene dionica po tržišnim načelima. Kako je MOL tada bio otprilike 5 puta vredniji od Ine, Vlada bi MOL-u dala svojih 19 posto dionica u Ini i tako mu prepustila većinsko vlasništvo, a zauzvrat dobila maksimalno 5 posto u MOL-u, praktički beznačajan udjel koji joj ne bi omogućio nikakav utjecaj na poslovanje te tvrtke.

S tim je MOL trebao doći na 44 posto udjela u tvrtki, pa je podnio javnu ponudu na burzi kako bi prikupio ostalih 7 posto. Ipak, kako se počelo spekulirati da će konkurentsku ponudu dati i austrijski OMV, a sve se vremenski podudarilo i s izbijanjem globalne ekonomske krize, MOL-ova ponuda od 2800 kuna po dionici privukla je velik interes ulagača, pa je mađarska kompanija tako kupila ukupno 22 posto dionica i došla do udjela koji ima danas.

Dogovorena zamjena dionica nikad se nije dogodila, MOL je kontrolu stekao kroz novi dioničarski ugovor. Gyurcsány je tada već napustio vlast, no očito je da je razvoj događaja u Ini zapravo bio posljedica prvotnog dogovora njega i Sanadera, pa je stoga logično očekivati da bi u istrazi o korupciji trebala biti analizirana i njegova uloga, barem kroz svjedočenje. Hoće li se to dogoditi, zasad se ne zna, no slučaj bi očito mogao ozbiljno utjecati i na mađarsku političku scenu.

S druge strane, izvjesno je da će i političke posljedice u Hrvatskoj biti više nego ozbiljne. Iako je istina da je MOL sve dionice koje danas ima kupio na zakonit način preko burze, pitanje je da li bi njegova javna ponuda bila toliko uspješna da ju nije prihvatio i Fond hrvatskih branitelja, koji je imao oko 7 posto dionica, a u čijem je Upravnom vijeću glavnu ulogu imala tadašnja potpredsjenica Vlade Jadranka Kosor. Danima prije donošenja te odluke čelni čovjek Fonda Đuro Dečak poznatima je pričao o tome kako dionice neće prodati ispod 4000 kuna te obećavao da će branitelji učiniti sve da Inu zadrže hrvatskom, da bi se nakon sastanka s Jadrankom Kosor predomislio i proglasio MOL-ovu ponudu odličnom. Ta odluka posredno je utjecala i na mnoge male dioničare da zaključe kako je ponuda dobra i prodaju dionice. Ako Sanaderovi odvjetnici na suđenju zatraže premijerkino svjedočenje, cijeli slučaj za nju bi se mogao pokazati iznimno neugodnim.

S druge strane, može se pretpostaviti da će Sanader ustrajati u svojim tvrdnjama da su svi članovi njegove vlade bili obaviješteni o pojedinostima dogovora s MOL-om. To je donekle i točno. Pregovore je trebalo voditi peteročlano povjerenstvo na čelu s potpredsjednikom Vlade Damirom Polančecom, ali nakon samo dva sastanka povjerenstvo se prestalo sastajati, a Polančec je sam vodio pregovore. O novom ugovoru dva je puta izvijestio Vladu. U tim prezentacijama Polančec je dogovor s MOL-om opisao puno boljim za Hrvatsku nego što jest, no činjenica je da su članovi Vlade dobili te ugovore na uvid i u pisanom obliku, kao i popis prava koja pripadaju svakoj strani. Nitko nije imao primjedbi, pa sad poprilično neuvjerljivo zvuče tvrdnje da su ih dobili prekasno pa ih zato nisu stigli proučiti.

Dapače, za neke od njih još je neugodniji i tonski zapis sa sjednice Vlade na kojoj je Polančec prezentirao ugovor. Tom je prilikom jasno rekao da je pregovore vodilo povjerenstvo, a prisutni članovi povjerenstva poput Ivana Šukera uopće nisu reagirali da kažu kako oni u pregovorima nisu sudjelovali. Zašto nisu reagirali? Vjerojatni razlog je strah od Sanadera, no bit će zanimljivo vidjeti hoće li taj argument upotrijebiti u kaznenoj parnici.

Iz toga je očito da brojne odgovore u ovom slučaju drži Damir Polančec, koji je vodio pregovore s MOL-om i koji je naveden u istražnom zahtjevu. Čim su detalji istrage objavljeni, Polančec se oglasio u javnosti i ustvrdio kako se osjeća prevarenim i izmanipuliranim. Utoliko je jasno da se sad otvara mogućnost za suradnju Polančeca s tužiteljima, odnosno da on postane svjedok-pokajnik. Čak ako i nije znao ništa o mitu, Polančec bi istražiteljima mogao dati važne informacije o tijeku pregovora, ponašanju Sanadera dok su trajali, odnosno nekim proceduralnim pitanjima koja su vrlo bitna, a zasad odgovor na njih nije poznat. Jedno je takvo pitanje tko je napisao ugovor.

To je važno jer već dugo u stručnim krugovima postoje sumnje da su ugovor, s obzirom na njegovu kompleksnost, sastavili MOL-ovi pravnici i samo ga dostavili hrvatskoj strani na potpis. Pokaže li se to istinitim, bit će to još jedna indicija da je ishod pregovora bio unaprijed dogovoren, a ta bi činjenica objašnjavala i to da je Hernádi znao što će biti ishod pregovora prije nego što su formalno završeni.

U vezi s Polančecom zanimljivo će biti vidjeti kako se u cijelu priču uklapa i kredit koji je MOL preko OTP banke dao tvrtki Fima AMI za pokušaj preuzimanja Podravke u aferi Spice, gdje je Polančec također jedan od optuženih.

Vjerojatno najštetnija tvrdnja u tom cijelom slučaju za Polančeca je upravo svjedočenje Hernádija, koji je istražiteljima navodno prvo ispričao da je taj kredit Podravci odobrio na temelju zahtjeva vrha kompanije, a onda promijenio iskaz i rekao da je Polančec osobno od njega tražio da pomogne Podravki u obrani od neprijateljskog preuzimanja. Ta priča sad bi se mogla raspetljati, a eventualno Polančecovo svjedočenje kao pokajnika bilo bi i dobar taktički potez tužiteljstva, jer bi na taj način postiglo da se protiv Sanadera, nakon Mladena Barišića i Roberta Ježića, okrene i njegov treći bliski suradnik. Međutim, otvaranjem nove istrage protiv Polančeca glavni državni odvjetnik Mladen Bajić dobio je osumnjičenika umjesto svjedoka. Do kraja tjedna Damir Polančec bi pred Uskokovim istražiteljima trebao iznijeti obranu koja će se temeljiti na jednostavnoj postavci: ne može odgovarati za zloporabu položaja i ovlasti jer sklapanjem ugovora s MOL-om hrvatskoj naftnoj kompaniji nije počinjena materijalna šteta. Štoviše, u trenutku sklapanja dioničarskog ugovora Ina je imala velike novčane gubitke, dok danas, dvije i pol godine kasnije, pod MOL-ovim vodstvom ostvaruje profit. O svojim saznanjima o Sanaderovu eventualnom uzimanju mita od Mađara Polančec je izjavio: "Nisam znao, nisam imao naznaka i ne mogu ni potvrditi je li točno da je Ivo Sanader primio deset milijuna eura mita od MOL-a, a meni je najvažnije da mi se to ni na koji način ne stavlja na teret. Objavljeni dokument u kojem Zsolt Hernádi izvještava svoju upravu da su stekli većinsku kontrolu nad upravljanjem Inom prije potpisivanja izmjena dioničarskog ugovora iz 2008. u principu je sličan izvješću kakvo sam ja podnosio na sjednicama Vlade i u tome ne vidim ništa što hrvatskoj javnosti već nije poznato." Polančec poriče da je samostalno pregovarao s MOL-om: "Nema tog čovjeka u Hrvatskoj koji bi samostalno mogao ispregovarati upravljačka prava u Ini ili samostalno dogovoriti otkup podzemnog skladišta plina ili preuzimanje dijela biznisa Ine koji se odnosi na trgovinu plinom. Svatko tko to tvrdi debelo je u krivu. Sve moje kolege u Vladi i u Predsjedništvu HDZ-a bili su o svim ključnim elementima tih dokumenata itekako dobro obaviješteni, i to višekratno. Na temelju tih izvješća donosili su političke odluke koje su se potom pretakale u nacrt teksta tih dokumenata", kaže Polančec.

MOL-ova pak obrana temeljit će se na stavu kako se radi o neistinitim optužbama motiviranim unutarnjim političkim sukobima u Hrvatskoj i skorom predizbornom kampanjom, te nezadovoljstvom onih koji su, nakon što je MOL preuzeo kontrolu u Ini, izgubili povlaštene položaje koje su ondje uživali. Taj argument mogao bi se pokazati iznimno zanimljivim, pogotovo bude li rezultirao time da se napokon rasvijetle čudne pojedinosti iz poslovanja Ine s kraja 2008. godine, neposredno prije nego što će upravljanje kompanijom preuzeti MOL.

Činjenica je da je MOL Inu preuzeo u financijski katastrofalnom stanju, nakon što je kompanija u zadnja tri mjeseca 2008. izgubila 1,5 milijardi kuna. Taj gubitak bio je iniciran naglim padom cijene nafte zbog globalne krize, no isto tako je činjenica da nikad nisu detaljno analizirane ni neke neuobičajene transakcije koje je komapnija te godine sklapala. Primjer takvog posla je i poslovni odnos sa slovenskom tvrtkom Salbatring, specijaliziranom za trgovinu naftom i naftnim derivatima, u vlasništvu albanskog poduzetnika Hetema Ramadanija.

Ta tvrtka, koja ima tek 14 zaposlenika, godinama je s Inom surađivala na manje vrijednim poslovima otkupa koksa ili ukapljenog naftnog plina, no 2008. je dobila dozvolu za prodaju nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj te ih počela prodavati Ini. Iako je volumen poslovne suradnje tvrtki nepoznat, zanimljivo je da je te iste godine, kad je Ina imala rekordni gubitak, Salbatring ostvario rast prihoda od 937 posto, sa 60 na 611 milijuna eura, i tako stekao titulu najbrže rastuće tvrtke jugoistočne Europe. Može se pretpostaviti da se znatan dio tog rasta temeljio na poslovanju s Inom, a poprilično je nejasno zašto je relativno velika kompanija s dugom tradicijom i iskustvom poput Ine koristila usluge posredničke kompanija, kakav je u biti Salbatring, kako bi ostvarila direktan kontakt s nekom od velikih svjetskih kompanija za trgovinu naftom kao što su Glencore, Vitol ili Litasco.

Te kompanije raspolažu golemim količinama nafte i naftnih derivata, posjeduju vlastite flote brodova za transport i goleme skladišne kapacitete, pa u dugoročnim ugovorima nude i najpovoljniju cijenu. Stoga je čudno da Ina derivate kupuje od male slovenske kompanije, koja ih također vjerojatno nabavlja od neke velike. Takvih posredničkih kompanija i raznih drugih tvrtki koje su imale povlašten položaj u poslovanju s Inom bilo je dosta, pa bi, ako u MOL-u odluče otkriti sva svoja saznanja, domaća javnost mogla doznati kako se i za koga novac izvlačio iz Ine, tko je u tome sudjelovao, ali i je li saniranjem gubitaka iz 2008. MOL zapravo neslužbeno platio veća upravljačka prava nego što mu po vlasničkom udjelu pripadaju.

Vlasnički udjel MOL je htio povećati novom javnom ponudom na burzi ranije ove godine, ali i privatnim otkupljivanjem od pojedinačnih vlasnika, često i po cijenama višestruko većim od tržišnih. Cilj mađarske kompanije očito je bio da stekne većinski udjel jer bi tako dobila legitimaciju za upravljačka prava koja posjeduje.

Ipak, taj plan prvo su spriječili hrvatski mirovinski fonodvi, koji su podnijeli kontraponudu i kupili oko 2,5 posto dionica, a potom i Hanfa koja već tjednima blokira trgovanje Ininim dionicama.

Hanfa je DORH-u podnijela i kaznenu prijavu protiv zasad neimenovanih dužnosnika MOL-a zbog manipuliranja tržištem, odnosno prijevare u gospodarskom poslovanju. Hanfa je najavila da će svoje konačno rješenje o slučaju objaviti ovog tjedna, a iako se ne zna što će u njemu biti, u Vladi navodno očekuju da bi Agencija mogla MOL-u zabraniti upis vlasništva nad opcijskim dionicama koje je kupio do završetka kaznenog spora. Tako bi Vlada dobila nešto vremena da pripremi i donese zakon kojim se sprečava da itko stekne više od 49 posto udjela u Ini i faktički spriječi MOL da postane većinski vlasnik Ine.

Sve to zapravo je tek uvod u najavljene pregovore o revizxiji dioničarskog ugovora koji će se, po svemu sudeći, voditi usporedo sa suđenjem Sanaderu. Kako će ti pregovori izgledati, s obzirom na sve veće nepovjerenje između hrvatske vlade i MOL-a, teško je predvidjeti, no realno je očekivati da će sva otkrića o navodnim nelegalnostima ojačati hrvatsku stranu. Taj odnos postat će vjerojatno još i napetiji ako DORH uskoro izda nalog za uhićenje Zsolta Hernádija, što bi na temelu tvrdnji iz istrage mogao učiniti uskoro, a može se pretpostaviti da će nove pojedinosti o tom slučaju postati poznate kad se u Hrvatsku vrati Ivo Sanader.

Mogući raskid Inina Međudioničarskog ugovora zbog nelegalnosti pri njegovu sklapanju danas se više ne čini tako nerealnim kao prije nekoliko mjeseci, no on je i dalje zadnja opcija. U Vladi su svoj pregovarački tim ojačali ministrom pravosuđa Draženom Bošnajkovićem, valjda želeći pokazati da će inzistirati na raščišćavanju pravnih problema, no on će zapravo vrlo malo utjecati na pregovore. Dva ključna Vladina aduta su izvan njene kontrole. Budućnost Ine, kao i odnosa hrvatske vlade i MOL-a, u rukama je Mladena Bajića i Ante Samodola.