Prvi problem s kojim će se vladajuća stranka morati suočiti jest istraga o policijsko-političkoj zaštiti dvojice bivših policajaca, koja je, kako tvrde Nacionalovi izvori, dolazila iz samog vrha MUP-a i godinama štitila tu dvojicu.Prošlotjedno uhićenje dvaju bivših policijskih načelnika Zorana Košutića i Bože Vučkovića bacit će sjenu na čitav policijski i pravosudni aparat u Hrvatskoj te imati i dalekosežne političke posljedice koje će i vladi Ive Sanadera zadati mnogo muke. Prvi problem s kojim će se vladajuća stranka morati suočiti jest istraga o policijsko-političkoj zaštiti dvojice bivših policajaca, koja je, kako tvrde Nacionalovi izvori, dolazila iz samog vrha MUP-a i godinama štitila tu dvojicu. Od samih početaka iznuđivanja mita 1996. Košutić i Vučković uživali su zaštitu koju im je mogao pružiti samo netko vrlo moćan: tijekom godina neki su djelatnici MUP-ova Odjela gospodarskog kriminala došli do saznanja o mutnim poslovima svojih načelnika, ali ubrzo bi bili smijenjeni ili raspoređeni na druge dužnosti, pa više nisu imali pristup osjetljivim dokazima. Budući da je upravo bivši ministar policije Šime Lučin 2000. i Vučkoviću i Košutiću dodijelio posebno priznanje za savjestan rad u službi, možda bi baš on mogao hrvatskoj javnosti otkriti tko je i zašto štitio tu dvojicu, a slično pitanje moglo bi se postaviti i bivšem ravnatelju policije Ranku Ostojiću koji dugo vremena nije poduzimao ništa da se istraži rad dvojice načelnika.

Kad je prije dvije godine USKOK od MUP-a zatražio pokretanje istrage o Vučkoviću i Košutiću, MUP je formirao internu kontrolu od policajaca iz Karlovca, koji su trebali biti neovisni i na koje određeni moćnici iz zagrebačke policije ne bi utjecali. Karlovčani su godinu dana radili na slučaju, ali je došlo do različitih opstrukcija, namjernih zatajivanja dokaza i drugih nesavjesnosti zbog kojih se činilo da se optuženoj dvojici načelnika ne mogu dokazati nikakva kriminalna djela. Kako ističe Nacionalov izvor, u to je vrijeme Vučković bio uvjeren da mu se nijedno djelo ne može dokazati, pa se čak svojedobno po ministarstvu bahatio da će postati zamjenik ministra policije. S druge pak strane, uhićenje Košutića i Vučkovića moglo bi imati ozbiljne posljedice u nekolicini pravosudnih slučajeva, jer bi oštećene strane zbog novih okolnosti, a činjenica da su policijski načelnici koji su vodili te slučajeve primali i iznuđivali mito svakako jest opravdana okolnost, mogle zatražiti obnovu procesa. Ako dođe do toga, na površinu bi mogli izići svi već zaboravljeni procesi gospodarskog kriminala u proteklih četrnaest godina, u kojima je tadašnji HDZ imao nesumnjivo golemu ulogu. “Vučković i Košutić svojim su postupcima kontaminirali istrage i sudske procese gospodarskog kriminala, pa bi se neka suđenja mogla ponoviti”, smatra Nacionalov pravosudni izvor.

Ipak, USKOK se, predvođen tužiteljicom Marinkom Orlić, odlučio na temeljito češljanje svih sumnjivih slučajeva za koje se teretilo Vučkovića i Košutića, sredinom srpnja ocijenjeno je da protiv njih imaju dovoljno dokaza, koji uključuju i snimke ozvučenih svjedoka, te je odlučeno je da se početkom rujna pokrene proces. A dokaza protiv Vučkovića i Košutića ima više nego dovoljno: osim iznuđivanja mita od bivšeg predsjednika uprave Glumina banke Marka Marčinka, Božo Vučković optužen je i za iznuđivanje mita od Dobrivoja Kebera i Franje Sremića. I dok je Marčinko još prije godinu dana javno iznio svoje iskustvo s Vučkovićem, Sremić zasad šuti, a Keber putem medija demantira svoju povezanost te da je ikome plaćao mito. Ipak, USKOK je uspio prikupiti dokaze da je početkom rujna 2003., u vrijeme kad se Keberova tvrtka Pinta d.o.o. natjecala za koncesiju trećeg kanala HRT-a, Vučković preko odvjetnika Damira Galetovića zatražio od Kebera 16.000 eura, prijeteći mu da će, ako Keber ne plati navedeni iznos, Vučković preko svojih kanala izvijestiti javnost o provođenju kriminalističke obrade nad Keberom, što bi mu umanjilo šanse za televizijsku koncesiju za koju se Keberova tvrtka natjecala. Keber u početku nije htio platiti čitav iznos, pa je na kraju uspio sniziti cijenu mita – dao je šest tisuća eura, a zauzvrat mu je pokazana prijava koja ga po članku 292. Kaznenog zakona tereti za pribavljanje protupravne imovinske koristi, te je od Vučkovića uspio ishoditi da se predmet ne proslijedi Općinskom državnom odvjetništvu barem dok ne završi natječaj za TV koncesiju. Vučković je prihvatio prijedlog i Keberov predmet držao u ladici dva mjeseca, te ga je tek 11. prosinca 2003. proslijedio Općinskom državnom odvjetništvu. Osim manipuliranja i odavanja službenih dokumenata, te odgode slanja, Vučković je tako Keberu dao dva mjeseca vremena da uništi ili izmijeni dokaze koji ga terete, čime je, jasno, ugrožena čitava istraga. Keber je inače poznat po svojim prijateljskim vezama sa Šimom Lučinom i Zinkom Bardić, a i u samom SDP-u smatrali su ga “svojim” igračem, pa je stoga upravo Keber s RTL-om pobijedio na natječaju za televizijsku koncesiju, a potom njemačkim vlasnicima prodao svoje dionice.

Treći slučaj za koji se tereti Vučkovića vezan je uz predsjednika uprave Autocentra Merkur d.d. iz Zagreba Franju Sremića. Prema podacima dostavljenim istražnom sucu Krešimiru Devčiću, Vučković je putem posrednika Hrvoja Petrača od Franje Sremića u lipnju 2003. zatražio 150.000 eura, za što bi Vučković Državnom odvjetništvu predao “ublaženu” kaznenu prijavu protiv Sremića vezanu uz njegovu zloporabu položaja i ovlasti u Autocentru Merkur. Petrač je osobno došao u Sremićev ured i pokazao mu fotokopije dvaju policijskih materijala pod radnim naslovima “Kazakhstan” i “Hotel Volna” – prvi je iznosio sve informacije iz istrage, a drugi je bila ublažena i šturija verzija. Budući da je Sremić odbio platiti traženi iznos, Vučković je 30. srpnja 2003. Općinskom državnom odvjetništvu dostavio materijal “Kazakhstan”, odnosno iscrpnu dokumentaciju o kriminalističkoj obradi nad Sremićem.

Osim novca, Vučković i Košutić kao mito su primali i – automobile. Tako su još u rujnu 1996., tada Košutić kao donačelnik Odjela gospodarskog kriminaliteta PU zagrebačke i Vučković kao šef Odsjeka za delikte u vangospodarskim djelatnostima pristupili tadašnjem predsjedniku Akademskog vaterpolo kluba Mladost Vladi Kobeščaku, nad kojim se u to vrijeme provodila istraga zbog 31 djela gospodarskog kriminaliteta. Budući da se u međuvremenu Kobeščak zaposlio u zagrebačkom predstavništvu Zadarkomerca d.o.o., generalnog zastupnika Fiatovih vozila za Hrvatsku, Vučković i Košutić zatražili su da im Kobeščak daruje dva automobila, što je ovaj i učinio, vjerujući da će si tako olakšati položaj u postupku koji se vodi nad njim ili da istraga protiv njega čak neće biti procesuirana. Već 19. rujna 1996. Zoran Košutić preuzeo je Alfu Romeo 155,20 vrijednu 135.011,11 kuna i vozilo registrirao na svoje ime pod registarskom oznakom ZG 280-VZ. Dva tjedna nakon toga i Božo Vučković domogao se automobila – 8. listopada 1996. preuzeo je Lanciu KAPA 2.4 TDS, vrijednu 138.683,96 kuna i vozilo s tablicama ZG 672-VT tada registrirao na ime svoje majke Karmele Vučković, a nakon njezine smrti iznuđenu Lanciu registrirao je na svoje ime.

Sljedeći slučaj za koji USKOK tereti Košutića datira još iz 1998.: tada je Košutić preko policajca Skendera Krivića poručio Marku Zeliću, koji se bavio presnimavanjem i prodajom piratskih videokaseta, da treba platiti 10.000 DEM ako želi izbjeći podnošenje kaznene prijave nadležnom Državnom odvjetništvu. Na sastanku koji je organiziran u kafiću u središtu Zagreba, Zelić je Košutiću dao zatraženi iznos, a Košutić mu je obećao da protiv njega neće biti podnesena kaznena prijava. Ipak, uskoro je protiv Zelića podignuta prijava i pravomoćno je osuđen, pa je tijekom procesa, ljutit što je Košutiću dao novac i unatoč tome završio u zatvoru, inspektorima na slučaju ispričao da je Košutić od njega zatražio mito i da mu je predao novac, ali se netko moćan potrudio da ti navodi ne budu proslijeđeni dalje, na više instance. U svojstvu šefa Odsjeka za delikte u vangospodarskim djelatnostima Odjela gospodarskog kriminaliteta PU zagrebačke Košutić je u ožujku 2001. tijekom kriminalističke obrade nad direktorom Croatia busa d.d. Leonom Sulićem preko posrednika Stipana Tojčića, tadašnjeg direktora Autobusnog kolodvora Zagreb, zatražio sastanak utroje. Uskoro su se sva trojica našli u kafiću “Plavi 9” i ondje je Košutić od Sulića zatražio 150.000 DEM kako bi se Sulićeva istraga zataškala i “razvodnila”. Prema USKOK-ovim dokazima, Sulić je pristao dati navedeni iznos, ali uz uvjet da odmah prestane policijski postupak prema njemu, za što je Košutić zatražio novac odmah. Sulić je tada odlučio ne dati novac, nakon čega je mu je zaprijećeno da će “požaliti što je odbio platiti”. I doista, već 11. travnja 2001. mimo dogovora sa Županijskim državnim odvjetništvom Košutić je naredio svojim djelatnicima da Sulića liše slobode, pa je još iste večeri Leon Sulić prepraćen u Istražni centar Županijskog suda u Zagrebu. Da je to uhićenje bilo puki rezultat Košutićeve osvete pokazala je i činjenica da je Sulić odmah nakon ispitivanja pred istražnim sucem pušten na slobodu.

Osim dostatnih dokaza o slučajevima iznude mita, USKOK je istražio i kako su Vučković i Košutić potrošili novac iznuđen od ljudi koje su ucjenjivali. Tako su u razdoblju od 1998. do 2002. dvojica bivših rukovoditelja Odjela gospodarskog kriminala zajedno stekli više od milijun i pol kuna protuzakonito stečenog novca: Božo Vučković “zaradio” je 967.692 kune, a Zoran Košutić 642.223 kune. Košutićev odvjetnik Darko Maržić već je tijekom vikenda požurio s objašnjenjem da “ne može vjerovati da USKOK nije uzeo u obzir da su Vučković i Košutić nešto i uštedjeli”, ali takvo obrazloženje zvuči doista smiješno kad se promotri popis nekretnina koje su osumnjičena dvojica kupili u posljednjih nekoliko godina: Božo Vučković je 6. prosinca 2001. kupio stan od 106,77 četvornih metara u Čerininoj ulici 2 u Zagrebu za iznos od 226.000 tadašnjih DEM u protuvrijednosti od 822.569 kuna. Nakon toga, 8. siječnja 2002. on i supruga Vesna kupili su i dvije garaže u Čerininoj ulici 2 u Zagrebu, svaka veličine od 15 četvornih metara, a to su platili sveukupno 44.000 DEM, odnosno 160.160 kuna. Zoran Košutić je 13. studenog 2000. kupio garažu površine 16,25 četvornih metara u Albaharijevoj ulici 9 u Zagrebu za 50.000 kuna. Košutićeva supruga Zdenka 14. studenog 1998. za 340.000 kuna kupila je stan od 43,61 četvornog metra u Ulici Marijana Habrleja 8 u Zagrebu, a 2. kolovoza 1999. bračni par Košutić za 206.700 kuna kupio je i apartman u Novalji na Pagu veličine 39,20 četvornih metara. Igrom slučaja Zoran Košutić prije nekoliko dana uhićen je baš u Novalji, gdje se odmarao u svom protupravno pribavljenom apartmanu.

Prvi slučaj iznuđivanja mita vezan je uz Marka Marčinka i Glumina banku. Prema dokazima koje je USKOK dostavio istražnom sucu Županijskog suda Krešimiru Devčiću, prvoosumnjičeni Božo Vučković početkom studenog 1998. preko službenice Glumina banke Irene Hren stupio je u kontakt s njezinim šefom Markom Marčinkom, te zatražio 300.000 DEM za “pomoć” i obavještavanje o tijeku kriminalističke obrade koja se u to vrijeme vodila nad Marčinkom. Bivši predsjednik uprave Glumina banke u prvom je navratu Ireni Hren dao 96.000 DEM koje je ona u žutoj zatvorenoj kuverti odnijela Vučkoviću u njegov tadašnji ured u Đorđićevoj ulici 4.

Marijan Pedišić, odvjetnik koji zastupa Hrvoja Petrača, za Nacional je prokomentirao navode o Petračevim vezama s osumnjičenim policijskim načelnicima. “O tvrdnjama da se ime mog klijenta povezuje s tim osobama saznao sam iz novina. Dosad nisam primio nikakav istražni zahtjev ili imao uvid u dokumente kaznene prijave. Mogu reći da moj klijent uopće ne poznaje navedenu dvojicu, nikad nije čuo za njih i nikad se nisu upoznali, pa automatski otpada svaka mogućnost da je Hrvoje Petrač nekome od njih poslužio kao posrednik u iznuđivanju mita. Što se tiče Franje Sremića, moj klijent ga poznaje kao korektnog poslovnog čovjeka kojeg je upoznao kad su zajedno poslovno surađivali s MORH-om. Svi navodi o tome da je moj klijent iznuđivao novac od Sremića apsolutno su lažne konstrukcije. Ovi posljednji napisi i prijave, kao i nebulozna priča otprije dva tjedna po kojoj je moj klijent namjeravao likvidirati Ivicu Račana previše koincidira s početkom glavne rasprave mog klijenta, koja je najavljena za 15. rujna. Ne znam kome to odgovara i tko plasira te lažne informacije”, kazao je za Nacional odvjetnik Hrvoja Petrača.