Naoružani muškarci ušli su u ured organizacije i naredili dvjema Talijankama, koje su vodile ured, da pođu s njima.U utorak 7. rujna grupa naoružanih maskiranih muškaraca koje je vodio čovjek u civilu dovezla se nešto poslije podneva automobilima pred zgradu sjedišta talijanske humanitarne organizacije “Jedan most za Bagdad” u Bagdadu te upala u nju. Ta se organizacija ponajviše u Iraku bavi organiziranjem škola u siromašnim dijelovima Bagdada, ali i podukom djece, pa je u zgradi u tom trenutku bilo i djece. Naoružani muškarci ušli su u ured organizacije i naredili dvjema Talijankama, koje su vodile ured, da pođu s njima. Njih dvije, 29-godišnjakinje Simona Pari i Simona Torretta poslušale su naredbu. S njima je odvedeno i dvoje iračkih zaposlenika ureda. Cijela akcija trajala je nekoliko minuta. Svjedoci tvrde da su otmičari dobro znali što rade i koga traže, da su očito bili upoznati tko tamo ima urede, a prema nekima znali su i imena dviju otetih Talijanki.

Talijanska javnost zgranuta je otmicom u Iraku. U Italiji je zavladao strah za njihovu sudbinu, ne samo stoga što su u Iraku nakon otmica već smaknuta dvojica talijanskih državljana, posljednji 26. kolovoza novinar Enzo Baldoni, nego i stoga što otmica žena od početka proljeća u Iraku uopće nije bilo, pa se ovaj događaj smatra prijetećom eskalacijom djelovanja iračkih pobunjenika. U Italiji vlada i veliko ogorčenje jer dvije otete Talijanke – Simona Torretta iz Rima i Simona Pari iz Riminija – nisu pripadale nikakvoj talijanskoj državnoj ili vojnoj instituciji, nego su u Bagdadu bile dobrovoljke u sklopu vrijedne humanitarne organizacije za pomoć djeci, posebno radeći na poboljšanju njihova obrazovanja.

U prvi trenutak nakon otmice tinjala je nada da će otmičari dvije djevojke brzo pustiti, no ubrzo je ta nada nestala nakon što je za otmicu odgovornost preuzela jedna islamska skupina. Na Internet stranici, za koji se vjeruje da je povezana s pobunjeničkim skupinama, dan nakon otmice pojavila se obavijest: “Objavljujemo danas da smo uhvatili dvije članice talijanske obavještajne službe, dvije kriminalke: Simonu Pari i Simonu Torretta. To je tek prvi od naših napada na Italiju”, piše na stranici za koju se vjeruje da pripada skupini Ansar al-Zawahiri – sljedbenici Zawahirija. Ta grupa očito želi pokazati kako ima veze s Al Qaedom kad se zove po prvom zamjeniku vođe Al Qaede Osame bin Ladena. Međutim, na Internetu nije bila objavljena nikakva fotografija koja bi bila dokaz da se javljaju otmičari koji drže dvije Simone.

Nakon vijesti o otmici talijanski premijer Silvio Berlusconi hitno se s puta vratio u Rim, a održana je i izvanredna sjednica vlade na kojoj je odlučeno kako ih pokušati što brže osloboditi. Ustanovljeno je da postoji samo jedan put, a to je diplomatski, pa je talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini telefonski zatražio pomoć od ministara vanjskih poslova prijateljskih arapskih zemalja. Talijanska obavještajna služba SISMI, koja je u posljednje doba vrlo aktivna u Iraku, objavila je kako nije bilo nikakvih naznaka da bi se tako što moglo dogoditi, a i članovi obitelji otetih djevojaka izjavili su da su s njima bili u stalnom kontaktu te kako su one tvrdile da se osjećaju sigurno i da su uvjerene kako im se ništa ne može dogoditi.

No ipak se dogodilo. Činjenica da su one žene nije jedina stvar koja upozorava da je riječ o znatnoj eskalaciji pobunjeničkih djelovanja. Otmica se dogodila samo nekoliko dana nakon što su sunitski vjerski vođe objavili zapovijed kojom se zabranjuju otmice stranaca, koje ocjenjuju nehumanima i u suprotnosti s vjerom. Čule su se nakon toga procjene da bi to moglo označiti kraj vala otmica i smaknuća talaca, čega je do te objave vjerskih vođa u posljednje doba bilo mnogo. Dosad su razne otmičarske grupe otele stotinjak stranaca, 28-ero ih ubile, neke brutalnim odsijecanjem glave. Sad se vidi da ta osuda sunitskih vjerskih vođa nije utjecala na pobunjenike.

U Italiji vlada zabrinutost i stoga što se neke druge aktualne talačke krize s državljanima drugih zemalja također ne raspleću povoljno iako je bilo najava da su već riješene. Takva je situacija u prvom redu s prije tri tjedna otetom dvojicom francuskih novinara. Umjesto najavljenog oslobađanja, stigli su novi ucjenjivački uvjeti na koje francuska vlada ne može pristati, na primjer da Francuska prihvati primirje koje je nekim zemljama predložio Osama Bin Laden.

Mnogo je ljudi izrazilo solidarnost s otetim djevojkama, sve talijanske političke stranke osudile su otmicu, a o njima je govorio i papa Ivan Pavao II. Premijer Berlusconi sazvao je sastanak s vođama svih stranaka, ne samo vladinih nego i opozicijskih, kako bi cjelokupna politička i stranačka javnost izašla sa zajedničkim zahtjevom da se dvije mlade Talijanke oslobode. Apelirao je, na što su i oporbene stranke pristale, da ne bude nikakvih javnih polemika i svađa tko je za njihovo stradanje kriv, nisu li one žrtve politike talijanske vlade i njezina savezništva sa Sjedinjenim Državama.

Ta je otmica neugodan udarac upravo onom dijelu talijanske javnosti koja je bila kritična prema Berlusconijevoj politici prema Iraku, te je svojim akcijama humanitarnog karaktera željela pokazati kako postoji drukčija Italija od Berlusconijeve ratničke, ona koja u Irak ne šalje vojsku, nego dobrovoljce spremne za pomoć tamošnjem narodu. Njih dvije radile su za organizaciju “Most za Bagdad”, koja je s humanitarnim radom u Iraku počela prije 13 godina, neposredno nakon Zaljevskog rata, kada je uništena iračka infrastruktura. Obje su bile vrlo iskusne kad je riječ o Iraku, obje su tamo počele dolaziti još devedesetih godina, a sad su u Iraku bile više od godinu dana.

One pripadaju onoj građanskoj Italiji koja svoje međunarodne obveze vidi prije svega u humanitarnoj sferi, koja se ističe u svakoj humanitarnoj krizi, što Italiju svrstava u uski krug zemalja koje su uvijek prve i najizdašnije kad treba pomoći drugome, i to ne samo materijalno nego i s ljudima, dobrovoljcima, humanitarcima. Tako je bilo i za vrijeme ratova na tlu bivše Jugoslavije, tako je bilo i kad je izbila kriza u Albaniji, zbog toga su mnogi talijanski humanitarci danas u Africi, u Afganistanu, u Iraku. Riječ je o jednoj karakteristici suvremene talijanske kulture i odnosa prema vrijednostima života, drukčijem pogledu na globalizam na koji je Italija s pravom ponosna, kao što može biti ponosna na te dvije mlade Talijanke koje su sada u pogibelji u Iraku upravo zato što su punoga srca za druge. One nisu otišle u Irak ni da ga osvajaju, ni da ga ruše, ni da na njegovoj nesreći zarađuju novac. Zato nad njihovom sudbinom dršće cijela Italija.

Upravo stoga što njihovoj velikodušnosti i humanosti ne može biti nikakve zamjerke, ono što se s njima sada događa tako je ujedinilo zemlju da za njih jedinstveno apeliraju svi vodeći ljudi, a po Italiji se svakodnevno održavaju velike manifestacije na kojima građani traže njihovo oslobađanje. Velike takve manifestacije održali su i talijanski građani islamske vjere.

Premijer Silvio Berlusconi stalno obećava da će talijanska vlada napraviti sve kako bi se dvije djevojke vratile svojim obiteljima. No talijanska javnost mora konstatirati da taj slučaj pokazuje kako su mogućnosti talijanske vlade u ovakvim slučajevima više nego limitirane, pa to cijeloj stvari dodaje posebnu dramatičnost. Sve, naime, govori kako talijanske vlasti u ovom trenutku nemaju pojma čak ni tko je dvije djevojke oteo, a još manje kako osigurati njihovo oslobađanje.

Sve što je do sada vlada učinila je pokušaj da diplomatskim putem preko arapskih zemalja uputiti apel otmičarima da puste djevojke, te pokušaj da s njima uspostaviti bilo kakav kontakt. Vlada je poslala podtajnicu u ministarstvu vanjskih poslova Margheritu Boniver na turneju po pet arapskih zemalja s takvim apelom. U ponedjeljak je na arapsku turneju krenuo i ministar Frattini. U Rimu je boravio irački predsjednik Ghazi Al Yawar te je razgovarao s Ciampijem, no privremene iračke vlasti teško da mogu pomoći kad se pobunjenici, koji vjerojatno stoje iza otmice, bore upravo protiv njih.

Nešto konkretniji bio je talijanski veleposlanik u Bagdadu, koji je posjetio sjedište sunitskog vjerskog vodstva u tom gradu i zamolio tamošnje uleme da pokušaju posredovati. Uleme imaju načina da uspostave taj kontakt, ali ni njihove mogućnosti nisu velike. U Iraku se traže i drugi putovi komuniciranja s otmičarima, no o kojim je kanalima riječ ne govori se javno, osim da su to službeni kanali u koje nisu umiješane nevladine organizacije i Međunarodni Crveni križ.

Sve je to tapkanje u mraku jer talijanske obavještajne službe ne znaju tko drži dvije djevojke te kome bi se trebali obratiti. Na Internetu se nakon one prve pojavilo još nekoliko poruka navodnih otmičara koji su objavili ultimatume s vrlo kratkim rokovima od samo 24 sata. No nitko ne zna je li riječ o zahtjevima pravih otmičara ili o prevari, budući da ni sa jednom od tih poruka nije objavljena snimka otetih djevojaka. Jedna od tih navodnih otmičarskih grupa zaprijetila je da će ih ubiti ako se talijanska vojska u roku od 24 sata ne počne povlačiti iz Iraka.

Već sama činjenica da talijanske tajne službe i vlasti ne znaju ni tko je djevojke oteo ni tko bi iza otmice mogao stajati govori o slabom radu talijanske tajne službe u Iraku, barem kad je riječ o području Bagdada. Navodno talijanska tajna služba ima bolja saznanja o području Nasirije gdje je stacionirano 3500 talijanskih vojnika, no o drugim dijelovima Iraka gdje nema talijanskih vojnika, ali gdje živi i radi znatan broj talijanskih humanitarnih radnika ne zna mnogo. To je žalosna činjenica koja dodatno pokazuje kako su svi oni u Iraku bili ranjivi, te kako su naivno mislili da će ih to što se bave humanitarnim radom i pomažu Iračanima, posebno djeci, bolesnima, invalidima, štititi od nevolja.

Talijanska tajna služba SISMI navodno je još prije nekoliko dana davala procjene kako talijanski humanitarci nisu ugroženi. Vlada je sad potpuno obrnula taj stav i pozvala sve talijanske građane koji u sklopu nevladinih humanitarnih organizacija djeluju u Iraku da se vrate u domovinu. Oni su taj kolektivni poziv odbili, prepuštajući svakom osobno da o tome odluči, pri čemu je velik broj talijanskih humanitaraca objavio da unatoč opasnostima ostaje.

Vladi premijera Berlusconija ne preostaje drugo nego da zajedno s cjelokupnom talijanskom javnosti apelira na milost prema djevojkama i nada se da će sve ipak dobro završiti. Za nju je porazno to što je sudbina djevojaka isključivo u tuđim rukama, a ona nikako na to ne može utjecati, to što ovisi o dobroj volji otmičara, o tome hoće li oni imati samilosti prema tim dvjema plemenitim mladim ženama. Do sada otmičari koji su operirali u Iraku nisu pokazivali mnogo samilosti i humanosti prema otetima, a nema baš mnogo nade da bi sad mogli učiniti iznimku. Naprotiv, način na koji Italija, paralizirana šokom i neizvjesnošću, reagira samo molbama i molitvama pokazuje im da su tom akcijom zadali gadan udarac jednome od ključnih američkih saveznika. To im govori da zemlja nije daleko od trenutka kad će se početi preispitivati je li Berlusconijeva politika pune suradnje sa SAD-om u Iraku bila ispravna. Dok se još ne zna sudbina dviju Simona, opozicija u znak solidarnosti s njima to pitanje neće otvarati. Ako njihov kraj bude tragičan, to će se pitanje nužno otvoriti svom snagom. A to bi upravo mogao i biti cilj otmičara.