Objavljeno u Nacionalu br. 462, 2004-09-21

Autor: Ivo Pukanić

ČIČKOVO PRAVO LICE

Tko je smjestio Ivanu Čermaku?

Ivan Zvonimir Čičak odigrao je ključnu ulogu u podizanju optužnice protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača

Pogrešnu izjavu predsjednika Stipe Mesića u srpnju ove godine u intervjuu za Feral Tribune, Čičak zloupotrebljava kako bi ponizio mene i Nacional te samog predsjednika.Pogrešnu izjavu predsjednika Stipe Mesića u srpnju ove godine u intervjuu za Feral Tribune, Čičak zloupotrebljava kako bi ponizio mene i Nacional te samog predsjednika.Kako bi se prekinulo manipuliranje javnosti Jutarnjeg lista i njegova kolumnista Ivana Zvonimira Čička, odlučio sam pojasniti što se događalo u danima uoči objavljivanja intervjua s generalom Gotovinom, sredinom lipnja prošle godine. Pogrešnu izjavu predsjednika Stipe Mesića u srpnju ove godine u intervjuu za Feral Tribune, Čičak zloupotrebljava kako bi ponizio mene i Nacional te samog predsjednika.

Predsjednik je izjavio Feralu da sam mu dan ili dva prije objave donio intervju s Gotovinom, što nije točno. Vjerojatno zbog protoka vremena, predsjednik je nešto pomiješao u pamćenju, a Čičak to iskoristio za seriju huškačkih članaka. Cilj napada su mu uvijek Nacional, predsjednik Mesić i ja. Na Čičkove gluposti ne bih se ni ovom prilikom obazirao, da ne smatram potrebnim upoznati čitatelje Nacionala sa stvarnim događajima pred objavljivanje toliko spominjanog intervjua.

Nikada ni jedan članak, pa tako ni intervju s generalom Gotovinom, iz redakcije Nacionala nikom nije poslan ni nošen na čitanje, osim ako je intervjuirani želio autorizirati razgovor. A što je zapravo istina?

Kad sam završio razgovor s generalom Gotovinom, zamolio me da o poruci koja je proizišla iz intervjua za Nacional dan ili dva prije objave obavijestim državni vrh. A poruka je bila vrlo značajna: Gotovina priznaje Haaški sud i spreman je na razgovor sa sudskim istražiteljima, kao i na odlazak u Haag, ako nakon razgovora to još traži Carla del Ponte. Kako je bila riječ o vrlo delikatnoj stvari, otišao sam čovjeku kojem sam vjerovao, a koji predstavlja državni vrh – predsjedniku Mesiću. U nekoliko kratkih rečenica rekao sam mu da sam razgovarao s Gotovinom, da će izići intervju i da njemu, kao predstavniku državnog vrha, prenosim poruku o generalovoj spremnosti suradnje s Haagom. Isto tako obavijestio sam ga da Gotovina tvrdi da postoje za njega oslobađajući dokumenti, no da su oni skriveni. Predsjednik me na kraju razgovora zamolio da sve to isto ispričam premijeru Račanu i njegovu zamjeniku Goranu Graniću, zaduženom za suradnju s Haaškim sudom. Kako je to zbog posjeta Pape Hrvatskoj bilo nemoguće učiniti za jedan dan, o pojedinostima razgovora i generalovim porukama obavijestio sam premijera i njegova zamjenika nakon objave intervjua.

Vratimo se sada malo Ivanu Zvonimiru Čičku i njegovoj ulozi u svim događanjima oko Haaga. Ja sam silom prilika, kao novinar koji je uspio napraviti intervju s generalom Gotovinom koji me zamolio da prenesem njegove poruke, uvučen u cijeli taj slučaj i svakodnevna natezanja oko Haaga i slučaja Gotovina: je li u Hrvatskoj ili nije, štiti li ga Vlada li ne, financira li ga Petrač ili netko drugi, jesu li ga štitili Bagić i Turek, je li mu Dunja ponovno trudna ili ne … Sva ta hrpa gluposti koja se plasira ponajprije iz Jutarnjeg lista i Globusa, služi zapravo samo jednom cilju – prikrivanju stvarne uloge, nimalo novinarske, koju su u slučaju haaških optužnica imale “perjanice istraživačkog novinarstva” EPH-a. Ona stara poslovica – Ne laje pas radi sela već radi sebe – mogla bi se savršeno primijeniti u ovom slučaju. Stoga je vrijeme da se šira javnost upozna sa stvarnim likom i dijelom tih “junaka” istraživačkog novinarstva, “velikim” Hrvatima i “borcima za ljudska prava”, i sa stvarnim motivima njihova pisanja.

Slika prva: Ivan Zvonimir Čičak i general Čermak
Negdje 1997. ili 1998. godine Čičak, s kojim sam tada bio u dobrim odnosima, bio je predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora, pohvalio mi se jednog dana kako je “sjebao Ivana Čermaka”. Začuđeno sam ga pogledao i pitao:”Kako?” Kao prvo, strašno ponosan rekao mi je da je preko HHO-a skupio sve dokaze protiv Čermaka i Markača i poslao ih u Haag i da će oni biti optuženi za ratni zločin. No, da unatoč tomu ne može mirno gledati da ratni zločinac ima ugovor o opskrbi nafte SFOR-a u BiH. Kako bi prekinuo taj Ugovor između NATO-a i Čermakova Croduxa, on je u središte NATO-a poslao protestno pismo, u kojem ih je upozorio da surađuju s ratnim zločincem. Sav ponosan tada je rekao kako je od svojih izvora čuo da će NATO raskinuti ugovor. Napao sam Čička i rekao mu da Čermak može biti sve na svijetu, samo ne ratni zločinac, jer čovjek koji svakoj svojoj kokici u zagorskom vrtu daje ime, ne može biti zao. No, ugovor je doista ubrzo bio raskinut, a Čermak je ostao bez posla. Nakon raskida ugovora, preko Čička je organiziran iskaz Čermaka pred haaškim istražiteljima. Prije Čermakova odlaska u Haag, Čičak je kao “oficir za vezu” haaškog tužiteljstva nagovarao generala da ode u Haag te ga uvjeravao kako mu jamči da će se brzo vratiti. To je Čičak govorio s pozicije bliskog prijatelja Florence Hartmann, čijim se prijateljstvom često hvali u svojim tekstovima. Čičkove garancije za brzi povratak, Čermak osjeća na svojoj koži.

Slika druga: Montgomery i Ivan Zvonimir Čičak
Negdje 1998. godine tadašnji američki ambasador Montgomery pozvao je Čička i Banca sa suprugama na večeru u svoju rezidenciju. Nakon čašice-dvije više, Čičak se počeo hvalisati i držati glavnu riječ. U jednom trenutku je, opisujući svoju djelatnost na otkrivanju ratnih zločina nad Srbima u Oluji, rekao i Mongomeryju da bi i njegova zemlja, Sjedinjene američke države, trebale odgovarati pred Haagom zbog ratnog zločina jer su pomogle Hrvatskoj vojsci u akciji Oluja. Impulzivnom Montgomeryju je pao mrak na oči te je, kako bi se smirio, otišao u kuhinju, gdje je kao iskusna zelena beretka iz Vijetnama počeo izabirati kuhinjski nož kojim bi se mogao obračunati s Čičkom. Uspio se savladati i vratiti društvu, no večera je bila brzo gotova, a s Čičkom je prekinuo svaki kontakt.

Slika broj tri: Stipe Mesić i Ivan Zvonimir Čičak
Mazohisti koji čitaju Čičkove kolumne ponekad se znaju zapitati otkud tolika Čičkova mržnja prema predsjedniku Stipi Mesiću. Tijekom predizborne kampanje, kad je vidio da bi Mesić mogao pobijediti, Čičak se lagano ušuljao u njegov stožer. Ivan “Dosadnjaković” Čičak, kako ga zna zvati Mesić, nadao se dobroj sinekuri u Uredu predsjednika na mjestu nekog savjetnika. Čičak se nakon Mesićeve pobjede već gradom šepurio poput pauna i predstavljao kao savjetnik za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednika. U to vrijeme je, nakon što su ga istjerali iz HHO-a i Novog lista, bio kolumnist u Nacionalu. Mesić je tada, u jednom od svojih trenutaka nepromišljenosti, doista bio spreman dati Čičku takvo mjesto. Tada je i meni osobno Mesić rekao da ga Čičak toliko maltretira i da mu mora dati neko mjesto u Uredu samo da ga pusti na miru. Ipak, na kraju je Mesić odustao od te odluke jer je došlo do diplomaskih pritisaka, ponajprije Williama Montgomeryja, kojeg je Čičak tada još više zamrzio. Čak je i Čičkova supruga tada rekla da bi Mesić bio lud kad bi Zvoncu dao mjesto savjetnika, jer da bi Hrvatska ubrzo zaratila sa svim svojim susjedima zbog Čičkove svađalačke naravi. Čičak je ostao bez savjetničkog mjesta, a Mesić je dobio doživotnog neprijatelja.

Slika broj četiri: Ivan Zvonimir Čičak i ja
Čičak je također surađivao u ugaslom dnevnom listu Republika. Kako je već zamrzio Mesića, vrebao je svaku priliku da ga pljune u javnosti. Jednog dana me nazvao i rekao da ima sjajan članak o tome kako se Mesić nudi kao posrednik međunarodnoj zajednici, da miri Albance i Makedonce koji su upravo bili zaratili na jugu bivše Jugoslavije. Rekao je da ima sigurne izvore u međunarodnoj zajednici. Odobrio sam taj tekst, ali pod jednim uvjetom – da se Čičak potpiše punim imenom i prezimenom. Taj prilično neugodan tekst za predsjednika, kojeg je Čičak ismijao kao nepoželjnog posrednika, objavljen je na naslovnoj stranici Republike. Sutradan ujutro nazvao me ljutiti predsjednik i pitao zašto sam dao lažljivcu Čičku mjesto u novinama da njega blati svojim izmišljotinama i konstrukcijama. Odgovorio sam mu da Čičak stoji iza svog teksta, i da bi bilo krajnje neurednički da sam taj tekst odbio ili, ne daj Bože, cenzurirao zbog svog prijateljskog odnosa s predsjednikom. Predsjednik me tada pitao hoću li njemu dati prostor da odgovori tom lažljivom Čičku. Naravno, odgovorio sam, jer koji urednik na svijetu ne bi polizao prste za svađu predsjednika države i Čička u svojim novinama. Predsjednik je Čičku uzvratio istom mjerom i ja sam to hladno objavio. Drugi dan me nazvao Čičak i napao na pasja kola te pitao kako sam mogao dopustiti da ga Mesić tako popljuje. Odgovorio sam mu – ako daješ udarce, moraš se naučiti i primati ih te da je sloboda medija i demokracija velika stvar. Nakon toga Čičak se na mene naljutio i više nikada nije propustio priliku da me pljune u svojim fantazmagorijama. To je shvaćanje novinarstva i demokracije na Čičkov način. Kad čovjek zna tko je i što je on, tada može samo s prezrivim smiješkom pogledati što taj brlja po novinama. A takvi napadi jako dobro služe njegovom gazdi. Netko treba obavljati prljave poslove, a Čičak je na to naučen. Za dobar novac.

Izvadak iz pravila za postupanje diplomatskog osoblja

26.5.1. Odbijanje zbog toga što sprečavanje ulaska pridonosi općem dobru

Paragraf 320 (19) Pravila omogućava konzularnim službenicima da odbiju molbe u slučajevima kad bi sprečavanje ulaska u Ujedinjeno Kraljevstvo “pridonijelo općem dobru”. Paragraf spominje “karakter, ponašanje i veze” osobe kao faktore koje valja razmotriti. Ipak, to su samo primjeri, i ovlasti kojima se raspolaže mnogo su šire, iako u ovom slučaju, kao i u svakom drugom, odluku treba moći obraniti, pa čak i pred sudom.
Primjeri slučajeva u kojima se viza za ulazak može uskratiti, iako ovaj popis nije konačan:
Kad bi ulazak osobe mogao negativno utjecati na provođenje vanjske politike.
Kad postoje uvjerljivi dokazi da je osoba bila upletena u kriminalne aktivnosti, iako osoba nije osuđivana.
Kad je osoba koja traži pristup u Ujedinjeno Kraljevstvo na popisu za deportaciju.
Kad bi ulazak osobe bio u suprotnosti s međunarodno dogovorenim ograničenjima putovanja (primjerice, sankcije UN-a ili ograničenja EU).
Kad bi ulaskom osobe automatski bio prekršen zakon Ujedinjenog Kraljevstva (primjerice posjet maloljetnog supružnika; zabrana naseljavanja pokrivena je drugdje u Pravilima).
Kad bi ulazak osobe mogao dovesti do toga da druga osoba počini nekakav prekršaj.
Ako postoji mogućnost primjene paragrafa 320 (19), molbu za vizu treba odgoditi i zatražiti savjet od Policy Sectiona (odjel koji se bavi politikom upravljanja). Korespondenciju treba označiti oznakom “Possible conducive refusal”.
U ovim slučajevima, teret dokazivanja je na konzularnom službeniku.

Vezane vijesti

Markač uspješno operiran

Markač uspješno operiran

General Mladen Markač, optužen na 18 godina zatvora za zločine u Oluji i nakon nje, uspješno je krajem svibnja operiran na kardiovakularnom odjelu… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika