Objavljeno u Nacionalu br. 463, 2004-09-28

Autor: Maroje Mihovilović

USPON GLAVOSJEKA IZ JORDANA

Zarqawi je novi svjetski vođa terorista

Prema američkim obavještajnim saznanjima, vođa svjetske terorističke mreže više nije Osama Bin Laden: tu je ulogu preuzeo Jordanac palestinskog porijekla Abu Musab al-Zarqawi, poznat po tome što je inovirao otmice i odsijecanja glava taocima u Iraku

Tony Blair i Iyad Allawi, britanski i irački premijer pred Downing Streetom 10, Blairovom rezidencijom.Tony Blair i Iyad Allawi, britanski i irački premijer pred Downing Streetom 10, Blairovom rezidencijom.U američkim obavještajnim analitičkim centrima sve više prevladava uvjerenje da je svjetska teroristička mreža dobila novog vođu, da to više nije Saudijac Osama bin Laden nego Jordanac palestinskog podrijetla Abu Musab al-Zarqawi. To zaključuju i po situaciji na terenu, ali i po nekim nedavno otkrivenim dokumentima. Osama bin Laden u posljednje se doba uvelike pasivizirao, ne samo da nema nikakvih indikacija da je izravno stajao iza nedavno izvedenih terorističkih operacija u svijetu nego se više i ne javlja putem videosnimaka, što je donedavno radio. Čuju se procjene da je bolestan, da ima velikih problema s bubrezima, te da je morao otići u duboku ilegalu kako ga ne bi pronašli američki tragači. Prema nekim spekulacijama, sklonio se u nepristupačna područja Kašmira, gdje je s njim teško komunicirati.

ZARQAWIJEV MEDIJSKI DEBI O njemu se prvi put počelo govoriti kad je početkom godine odrubio glavu taocu TEŽAK ŽIVOTNI PUT TERORISTA Zarqawi se rodio u vrlo siromašnoj obitelji, roditelji su mu umrli rano, a on je jako pobožan RAZDOR U KOALICIJI U IRAKU Zarqawijev je cilj izazvati razdor između Britanije i SAD-a kako bi Amerika ostala sama IZAZIVANJE RAZDORA MEĐU SAVEZNICIMA Zarqawi je nedavno od trojice talaca prvo smaknuo Amerikance, a ostavio Britanca za krajS druge strane, američki obavještajci nailaze na indikacije da iza većine terorističkih akcija u svijetu u posljednje doba kao organizator stoji Zarqawi ili neki njegov pomoćnik, pa su tako veze sa Zarqawijem otkrivene i u slučaju ovogodišnjeg krvavog bombaškog atentata na vlakove madridske prigradske željeznice, u kojima je život izgubila 191 osoba, u slučajevima atentata u Istanbulu, te još nekim.

No najvažnije je ono što Zarqawi u posljednje doba radi u Iraku, gdje je postao ključnom osobom borbe protiv Amerikanaca, i to iznimno brutalnim sredstvima. O njemu se prvi put počelo govoriti početkom ove godine kada je njegova grupa otela Amerikanca Nicholasa Berga, te prvi put izvela ono što je postao Zarqawijev zaštitni znak – poslala medijima iznimno brutalne videosnimke. Zarqawi je naredio da se Amerikanac odjene u narančasto zatvoreničko odijelo te ga je posjeo na pod, a on je sa svojim naoružanim suborcima, odjevenima u crne borbene odore, zakrabuljene glave stao iza njega. Potom je pročitao antiamerički proglas i prijetnju da će otetog Amerikanca ubiti ako ti zahtjevi ne budu ispunjeni. Budući da sljedećih dana nisu bili ispunjeni, Zarqawi je ponovio inscenaciju, ali s brutalnim završetkom. Osobno je prišao Amerikancu s leđa, primio ga za glavu te mu je drugom rukom odsjekao. To je sljedećih mjeseci na gotovo jednak način ponovio još nekoliko puta, posljednji put ovog mjeseca, kada je smaknuo dvojicu Amerikanaca koje su njegovi ljudi oteli zajedno s jednim Britancem usred Bagdada.

Iako su o Zarqawiju imali neke informacije i prije, tek je ubojstvo Berga potaknulo američke obavještajne službe da počnu intenzivno tragati za Zarqawijem, za kojeg se pretpostavlja da se nalazi u Bagdadu ili u nekom gradu tzv. sunitskog trokuta u srednjem Iraku, možda u Faludži, koju Amerikanci više nisu u stanju kontrolirati. Iako je uložen golem napor da se on pronađe, pa je zbog toga raspisana tjeralica s nagradom od 25 milijuna dolara – toliku nagradu Amerikanci nude i za Osamu bin Ladena, što govori kako ih smatraju podjednako opasnima – Amerikanci imaju velike teškoće čak i u utvrđivanju osnovnih podataka o tom tajnovitom čovjeku, koji se nema običaj hvaliti svojim terorističkim pothvatima. Za razliku od Bin Ladena, Zarqawi skriva svoj lik od javnosti, pa danas američka tajna služba CIA za njegovu identifikaciju ima tek nekoliko petnaestak godina starih fotografija s putovnica te snimku njegova glasa, čijom je kompjuterskom analizom moguće utvrditi koje su njegove videosnimke autentične. Kako malo CIA o njemu zna, govori podatak da ne zna ni koliko je visok.

Pravo mu je ime Ahmed al-Khalayleh, rodio se 1966. u jordanskom rudarskom gradu Al-Zarqa, koji se nalazi 25 kilometara sjeverno od Ammana. Prema svojem rodnom gradu uzeo je i ratno ime Abu Musab al-Zarqawi. Dok je Bin Laden podrijetlom iz jedne od najbogatijih saudijskih obitelji, Zarqawi se rodio u vrlo siromašnoj. Zna se da su mu roditelji umrli vrlo rano, da u Al-Zarqi više nema bližih rođaka, ali se ostalo ne zna, na primjer koliko je škole završio. Prema nekim tvrdnjama, grad je napustio vrlo rano, a neki koji ga se ipak sjećaju tvrde da je od najranije mladosti bio jako pobožan.

Navodno je Jordan napustio kako bi se u Afganistanu poput mnogih drugih mladića iz islamskog svijeta borio protiv sovjetskih invazora, kao što je to uostalom činio i Bin Laden. Nakon sovjetskog povlačenja vratio se u Jordan, gdje je pristupio tamošnjoj ćeliji Egipatskog džihada, egipatske terorističke organizacije. U Jordanu je djelovao i u grupi Hizb ut Tahrir, antisemitskoj organizaciji koja se borila da se u Jordanu uspostavi islamska vlast. Bio je uhićen te je pet godina proveo u jordanskom zatvoru.

Oslobođen je 1997., i navodno se tada skrasio u Europi, ali se 2000. ponovo pojavio u Afganistanu, kojim su tada još upravljali talibani. Tamo je u blizini grada Herata osnovao vlastiti logor za obučavanje terorista, gdje je demonstrirao učenicima svoje izvanredno znanje o kemijskom oružju. Neke od svojih učenika poslao je potom u razne dijelove svijeta da svoja znanja iskoriste u napadima na ciljeve koje im je naknadno određivao. Jordanska policija tvrdi da je razotkrila Zarqawijev pokušaj da 20 tona otrovnih kemikalija oslobodi usred Ammana, čime bi pobio 80.000 ljudi, ali i uništio američku ambasadu i sjedište jordanske obavještajne službe. Šef ćelije koja je to trebala izvesti pred televizijskom je kamerom priznao kako je bio na tečaju kod Zarqawija, kako mu se zakleo na vjernost i obećao da će ga slušati bez pogovora.

Posljednjih godina obavještajne službe raznih zapadnih zemalja otkrile su da je Zarqawi imao udjela u osnivanju raznih terorističkih ćelija diljem svijeta, pa je u njemačkoj razotkrivena njegova ćelija Tawhid, a slične su otkrivene i u Italiji i Španjolskoj. Neke su se, poput one njemačke, čekajući Zarqawijevo naređenje za neku veću akciju, bavile falsificiranjem dokumenata i – nakon američke agresije na Irak – regrutiranjem ljudi za odlazak u Irak preko Sirije. Tvrdi se da je Zarqawijev pomoćnik, Marokanac Amer el Azizi, šef španjolske ćelije, operativno proveo njegov plan za bombaške napade na madridsku prigradsku željeznicu, te za to angažirao u prvom redu svoje sunarodnjake Marokance.

O vezama Zarqawija i Bin Ladena ima kontradiktornih tvrdnji. Bila je u početku jako raširena tvrdnja da je Zarqawi u Afganistanu bio Bin Ladenov vozač te da mu je Bin Laden bio i ostao šef. No američke obavještajne službe tvrde da nikada nije bio član Al Qaede te da je uvijek djelovao samostalno, povremeno održavajući kontakt s tom organizacijom. Ima nekih naznaka da je njegov pomoćnik Azizi u Španjolskoj bio povezan s Bin Ladenovim ljudima, te je prisustvovao jednom sastanku koji je u Španjolskoj u vrijeme priprema za teroristički napad 11. rujna 2001. održao vođa te operacije Mohammed Atta. No da Zarqawi nije bio Bin Ladenov čovjek, govori jedan zanimljiv detalj iz Njemačke. Nakon napada 11. rujna 2001. njemačka je policija utvrdila da su neki od samoubilačkih sudionika tog napada, među njima i Atta, bili članovi ćelije u Hamburgu, pa je tragala za preostalim članovima. Jedan od njih bio je Ramzi bin al-Sibh, koji je sudjelovao u pripremama za napad, i koji je nekoliko dana nakon napada zatražio od članova Zarqawijeve njemačke ćelije Tawhid da mu dobave lažne dokumente kako bi pobjegao iz Njemačke. Oni su njegovu molbu odbili, pa su ga njemački policajci našli i uhitili.

Tvrdi se da je neko vrijeme Zarqawi bio koncentriran na Jordan, da je ondje gradio svoju mrežu s namjernom da pokrene ofenzivu protiv jordanskih vlasti i sruši tamošnjeg kralja. Navodno su jordanske vlasti posljednjih godina otkrile nekoliko njegovih tajnih planova, pa ga je jedan jordanski sud zbog namjere da sruši režim u odsustvu osudio na 15 godina zatvora, a drugi ga je osudio na smrt jer je utvrdio da je stajao iza ubojstva američkog diplomata Laurencea Foleyja u Jordanu. No nakon 11. rujna 2001. on je promijenio prioritete te je krenuo u Afganistan da se ondje bori protiv Amerikanaca. Prema nekim američkim tvrdnjama, tamo je bio teško ranjen, pa se preko Irana prebacio u Irak, gdje mu je amputirana noga. No danas se taj dio priče o njemu osporava.

U svakom slučaju – ranjen ili neozlijeđen – on se nakon što su Amerikanci zavladali Afganistanom, i prije nego što su napali Irak, našao u Iraku i povezao s poznatom islamističkom grupom Ansar al Islam. Njoj je Husseinov režim dopuštao da djeluje u sjevernom Iraku, što su Amerikanci uzimali kao glavni dokaz da su optužbe kako Saddam Hussein održava veze s islamskim teroristima točne. Kad je nakon američke agresije u Iraku došlo do antiameričke pobune, Zarqawi je bio jedan od ključnih organizatora terorističkih akcija. Tvrdi se da je stajao iza krvavog bombaškog atentata na jordansko veleposlanstvo u Bagdadu, da stoji iza najvećeg dijela bombaških atentata na regrute nove iračke vojske i policije, da stoji iza najvećeg dijela otmica, a stajao je i iza nekih bombaških napada na šijitske vjernike i svećenike u svetom šijitskom gradu Najafu, zbog kojih je umalo došlo do rata sunita i šijita.

U siječnju ove godine Kurdi, koji žive u sjevernom Iraku, došli su navodno u posjed važnog dokumenta. Otkrili su ga na jednom kompjuterskom disku, a riječ je o pismu koje je Zarqawi poslao Bin Ladenu, i u kojem mu nudi suradnju. Američki obavještajci uvjereni su da je pismo autentično, a to je jedini dokument iz kojeg se mogu vidjeti Zarqawijeva politička, vjerska i ideološka shvaćanja, kakvi su mu planovi i ciljevi, te kakvim se metodama kani služiti. Glavni mu je cilj stvaranje sve većeg pritiska na Amerikance i njihove saveznike terorističkim akcijama, kako bi ih potjerali iz Iraka. Jedan je od njegovih ciljeva i izazivanje međuvjerskog sukoba u Iraku, čime bi se povećao kaos.

U tom pismu Zarqawi je uz Amerikance identificirao još tri neprijatelja Al Qaede u Iraku, a iz njegova opisa tih neprijatelja može se saznati i njegov plan. Ti su neprijatelji Kurdi, nove iračke sigurnosne službe i – šijiti. Iz pisma je vidljivo da i šijite smatra opasnima neprijateljima Al Qaede i onoga za što se ona bori – stvaranja fundamentalističke islamske sunitske države na tlu Iraka. Za njih je napisao: “Oni su nepremostiva prepreka, zmija koja vreba, zloćudni škorpion, neprijatelj koji nas špijunira i otrov koji nas truje. Svaki objektivni promatrač mora uočiti da su šijiti sve veća opasnost i stvarni izazov. To su naši neprijatelji. Treba ih se čuvati. Treba se boriti protiv njih.”

U pismu se potom ovako objašnjava strategija koju Al Qaeda treba provoditi prema šijitima, a to je i objašnjenje krvoprolića izazvanog bombaškim atentatima njegovih ljudi na šijitske vjernike: “Treba udariti šijite, treba ih udariti po onome što im je važno politički, vjerski i vojnički, kako bi se isprovocirali da ustanu protiv sunita, iskažu prema njima svoj bijes, pokažu zube ogorčenja što ga skrivaju u svojim grudima. Ako šijiti udare na sunite i suniti će morati odgovoriti. Ako uspijemo šijite uvući u vjerski rat, bit će tada moguće probuditi usnule sunite da shvate neposrednu opasnost od uništavajuće smrti koju im mogu donijeti ovi heretici. Unatoč svojim slabostima i razdorima suniti imaju najubojitije oštrice, oni su najodlučniji i najlojalniji kada treba uništiti te izdajnike i kukavice.”

Taj njegov izljev bijesa protiv šijita i jedan od najzanimljivijih dijelova ovog pisma, govori mnogo o njemu i onome čemu smjera. No možda je i važniji dio pisma onaj koji govori o njegovim širim stavovima. Kaže da je religija najvažnija stvar na svijetu, da ima prioritet pred svime drugim, pred životima, bogatstvom djeci. On u tom pismu Irak opisuje kao idealno mjesto za početak džihada jer se nalazi u središtu islamskog svijeta nedaleko od najsvetijih islamskih mjesta.

Za Amerikance je posebno zanimljiv dio pisma u kojem se Zarqawi izravno obraća Bin Ladenu. Iz načina se ne može steći dojam da ga smatra sebi nadređenim, svojim emirom ili šeikom, iako mu izražava poštovanje. Naprotiv, obraća mu se kao kolegi ili rivalu, te mu nudi suradnju, ali ga ne moli. Poručuje mu: “Ako se s nama složiš, mi ćemo biti tvoji vjerni vojnici, borit ćemo se pod tvojom zastavom, slušati tvoja naređenja te ti izraziti i javno svoju vjernost. Ako se s tim ne složiš, ostat ćemo braća i neslaganje neće pokvariti naše prijateljstvo.” Pismo, dakle, jasno govori da se Zarqawi u ovom trenutku ne smatra Bin Ladenovim vojnikom, nego mu očito nudi da djeluje pod njegovom zastavom kako bi ojačao autoritet vlastitog djelovanja. No ako Bin Laden to neće, Zarqawi će sam nastaviti raditi ono što je radio i do sada.

Iz toga se može zaključiti jedino da on sam vodi antiameričke operacije u Iraku, stalno ih prilagođavajući političkim prilikama, te da to nije po nalogu nekog izvana, Bin Ladena na primjer. U ranijoj fazi težište je stavljao na krvave bombaške atentate, sada se okrenuo otmicama i smaknućima stranaca, jer je shvatio da tako najbolje može destabilizirati američku koaliciju, što mu je sada jedan od glavnih ciljeva.

Zbog razbijanja koalicije, te stvaranja uvjerenja da je Irak postao preopasan za bilo koga, pa i Amerikance, započeo je s terorističkim otmicama, spektakularnim videoporukama i šokantnim smaknućima taoca pred kamerama, kojima želi izazvati užas javnosti i povećati pritisak na vlade. Odlično procjenjuje koga treba oteti – kada Amerikance, kada ljude iz drugih zemalja – kako treba postupiti prema taocima iz pojedinih zemalja, te kako uz pomoć pritiska što ih preko otmica čini na pojedine vlade stvarati razdor među zemljama članicama proameričke koalicije. Filipine je otmicom jednog njihova državljanina uspio natjerati da povuku svoje vojnike iz Iraka, druge je zemlje pak natjerao da s mnogo više pozornosti prate pobunjeničke zahtjeve ograđujući se i polako udaljavajući od američke politike.

Znakovito je kako su uz pomoć otmica njihovih državljana ušutkane i paralizirane dvije velike europske zemlje – Francuska, koja nema svoje vojnike u Iraku, zbog otmice dva svoja novinara i posebno Italija, koja ima vojnike u Iraku, zbog otmice dvije svoje mlade humanitarne aktivistice. Iako su ih otmičari držali dulje vrijeme, o njihovim se sudbinama ništa nije govorilo, jer su se vjerojatno iza kulisa vodili pregovori između otmičara i vlada tih zemalja. Usto je sasvim sigurno da su ove brutalne otmice i smaknuća navele mnoge zemlje, koje su pod pritiskom SAD-a razmišljale o slanju vojnika u Irak, da od toga odustanu.

Zarqawijeva taktika počela je davati rezultate čak i u stvaranju stanovitog političkog razdora između Washingtona i Londona kada je iračka politika u pitanju. Sjedinjene Države u ovom su trenutku usredotočene isključivo na to kako da pobijede u ratu u Iraku. Vojni prioriteti važniji su od bilo čega drugog, od bilo kakva političkog ili ekonomskog prioriteta, pa će Washington upotrijebiti sve svoje vojne kapacitete rušilačkom snagom kako bi vojnički porazio pobunjenike, neovisno o tome što će time u ovoj fazi alijenirati iračke građane od sebe te ugroziti čvrsto isplanirani mirovni proces, čija bi sadašnja faza trebala završiti općim parlamentarnim izborima u prosincu ili siječnju. Dok iz iračke vlade dolaze upozorenja kako će održavanje izbora biti ugroženo ako vojna situacija bude ovako napeta sljedećih mjeseci, Amerikanci tvrde da će se izbori održati bez obzira na prilike na terenu bile. U takvoj američkoj vojno-političkoj strategiji sigurno neće biti nikakvih promjena u sljedećih nekoliko tjedana, koliko treba do američkih predsjedničkih izbora, na koje Bush želi izaći kao moćan predsjednik države u ratu, čiji vojnici ne popuštaju pred neprijateljem.

Istodobno se zamjećuje da britanska vlada ima sasvim drukčiji pristup. Doduše, i ona tvrdi da je njen prioritet pobjeda u ratu, ali zapravo pokazuje da na drukčiji način vidi putove do te pobjede. Britanska vlada smatra da iračko stanovništvo treba pridobiti za angloameričku politiku, i to kroz izgradnju tamošnjih institucija, podizanje infrastrukture i jačanje ekonomije, na čemu britanske vlasti u svojem sektoru mnogo rade, pa je tamo situacija mnogo mirnija nego u američkom sektoru, gdje su se američke vlasti mnogo više brinule za interese svojih velikih kompanija nego za interese Iračana.

Zarqawi shvaća da je najveća slabost proameričke koalicije vrlo različit stupanj entuzijazma za nju među članicama, čak i između SAD-a i Velike Britanije, te je to odlučio maksimalno iskoristiti. Zato je, na primjer, od trojice nedavno otetih poslovnih ljudi prvo smaknuo dvojicu Amerikanaca, a Britanca za smaknuće ostavio posljednjeg pokazujući tako da britansku poziciju ipak shvaća drukčijom od američke, dajući priliku Britancima da pokušaju spasiti svojeg sunarodnjaka jače se distancirajući od Amerike, a time stvarajući novi razdor u koaliciji.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika