Objavljeno u Nacionalu br. 465, 2004-10-12

Autor: Davor Pašalić

PREMIJER PROTIV HAAŠKE TUŽITELJICE

Koštunica sprječava uhićenje generala

U prošlotjednom beogradskom susretu Carle Del Ponte sa srpskim vlastima glavna tužiteljica je izjavila da je optimistična u vezi suradnje koju su podržali i predsjednik SiCG Svetozar Marović, predsjednik Srbije Boris Tadić i ministar vanjskih poslova Vuk Drašković, dok premijer Vojislav Koštunica smatra da je odlazak generala u Haag njihov izbor i da uhićenje ne dolazi u obzir

Carla del Ponte bila je zadovoljna nakon razgovora sa srpskim vlastima.Carla del Ponte bila je zadovoljna nakon razgovora sa srpskim vlastima.Glavna tužiteljica Haaškog suda Carla Del Ponte prošlog je tjedna, nakon razgovora s najistaknutijim predstavnicima vlasti, napustila Beograd s osmijehom i uz izjavu da je velik optimist što se tiče suradnje Srbije i Crne Gore s ICTY-jem. Samo dan poslije i visoki je predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost Javier Solana, na kraju jednodnevnog posjeta Beogradu, istaknuo značaj suradnje s Haaškim sudom, ali i rekao da su uklonjene gotovo sve prepreke u odnosima između SiCG-a i EU. Jedan od izvjestitelja koji su prisustvovali objema konferencijama za novinare kolegama oko sebe postavio je pitanje: “Kakvu li su im drogu dali pa ovako sretni odlaze iz Beograda?”

LAZAREVIĆ I PAVKOVIĆ O HAAGU Otkako su prije godinu dana optuženi, nekoliko puta su izjavili da će se radije ubiti nego otići na Haaški sud ZAHTJEV HAAŠKOG SUDA Haag od SiCG traži izručenje Ratka Mladića, barem četvorice generala ili još petnaest optuženihPredsjednik SiCG-a Svetozar Marović, predsjednik Srbije Boris Tadić i ministar vanjskih poslova SiCG-a Vuk Drašković jesu izjavili da se zalažu za potpunu suradnju s Haaškim sudom, ali je srbijanski premijer Vojislav Koštunica nakon razgovora s Carlom Del Ponte ostao pri stavu da je između Beograda i ICTY-ja potrebna “dvosmjerna suradnja”.

Haag i Bruxelles od Beograda traže uhićenje i izručenje nekadašnjeg zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića ili, barem, četvorice vojnih i policijskih generala optuženih za zločine na Kosovu, a zatim i preostalih petnaestak bjegunaca od Haaškog suda koji žive u Srbiji.

U Beogradu uvjeravaju da se Mladić ne nalazi u Srbiji, a Koštunica smatra da odlazak generala u Haag ovisi isključivo o njihovoj dobroj volji, odnosno o tome žele li se oni predati. Hapšenje ne dolazi u obzir. Marović, Tadić i Drašković s tim se stavom ne slažu, ali malo mogu učiniti, jer uhićenje može obaviti samo srbijanska policija, o čijim akcijama odlučuje Koštunica, odnosno ministar unutarnjih poslova Dragan Jočić iz njegove Demokratske stranke Srbije.

Jedan od četvorice generala, bivši zapovjednik Prištinskog korpusa Vladimir Lazarević, bio je donedavno u nadležnosti Vojske SiCG-a. Kao aktivnog oficira mogla ga je uhititi samo vojna policija. Lazarević je, međutim, hitno umirovljen, odmah nakon posjeta Carle Del Ponte, pa je sad i za njegovo uhićenje nadležan MUP Srbije.

Vojska se, međutim, gotovo istodobno suočila s problemom koji je javnost u SiCG-u uznemirio mnogo više od umirovljenja generala optuženog za ratne zločine. U vojarni elitne Gardijske brigade u Beogradu su 4. rujna u 9 sati i 10 minuta na straži poginula dvojica vojnika ? Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović. Mada istraga još nije dovršena, prema službenim podacima moglo bi se zaključiti da su vojnici pucali jedan na drugoga iz automatskih pušaka.

Ispaljeno je 20 metaka, od kojih su po tri pogodila svakog vojnika. Zaključak je da je Milovanović usmrtio Jakovljevića, a zatim, iako ranjen, počinio samoubojstvo. Isključeno je sudjelovanje treće osobe i istaknuto kako je autopsija pokazala da vojnici nisu bili pod utjecajem alkohola. Članovi obitelji poginulih su izjavili su pak da je službena verzija “čudna”, jer su se, prema tvrdnjama drugih vojnika, Milovanović i Jakovljević dobro slagali.

Njihova pogibija ponovo je pokrenula pitanje sigurnosti pripadnika Vojske SiCG-a, u kojoj su, i bez rata, učestale nasilne smrti. Zabrinutost povećava to što su Milovanović i Jakovljević bili pripadnici elitne gardijske jedinice, u čijem su sastavu, kako tvrdi vojska, “samo najbolji, vrhunski obučeni i fizički najizdržljiviji” mladići koje, uz “naglašene profesionalne vrijednosti, krasi tjelesna ljepota i visina”. Kakve tek opasnosti prijete običnim, prosječnim vojnicima?

U sjeni smrti dvojice vojnika ostala je vijest da će predsjednik SiCG-a Marović zatražiti utvrđivanje odgovornosti načelnika Generalštaba Branka Krge, jer je, unatoč Marovićevu protivljenju, gardijska postrojba bila postrojena u čast Aleksandra Karađorđevića, sina posljednjeg jugoslavenskog kralja Petra II., na proslavi 100-godišnjice krunidbe kralja Petra I.

Gardisti su u svibnju bili angažirani i na velikoj proslavi Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, pa se postavlja pitanje kako su potomci svrgnute monarhije i predstavnici SPC-a, ustavom odvojenog od države, dobili pravo na službenu prisutnost pripadnika vojske i tko o tome odlučuje.

U takvoj situaciji vojska se uspjela osloboditi moguće neugodne dužnosti da uhićuje generala Lazarevića, jednog od svojih heroja, kakav status ima i drugi general s liste Haaškog suda ? nekadašnji načelnik generalštaba Nebojša Pavković. I Lazarević i Pavković su, otkad su službeno optuženi, prije godinu dana, nekoliko puta izjavili da će se radije ubiti nego dopustiti da budu izručeni Tribunalu. Isto je godinama govorio i pukovnik Veselin Šljivančanin, ali je ipak dopustio da, nakon višesatne opsade, bude uhićen u Beogradu i sada u Haagu iščekuje početak suđenja za zločin na farmi Ovčara kraj Vukovara.

Pavković i Lazarević su, kako tvrde njihovi odvjetnici, ozbiljno bolesni. A ministar unutarnjih poslova Dragan Jočić kaže da ne zna gdje se Pavković i Lazarević nalaze, mada bi bilo normalno da su obojica proteklih mjeseci bili pod nadzorom policije. Jočić od Pavkovića i Lazarevića očekuje da se pojave i prime optužnice, ali se stječe dojam da se, ako se to ne dogodi, MUP ne namjerava upustiti u potragu. Što se tiče policijskog generala Vlastimira Đorđevića, za njega se već četiri godine tvrdi da je pobjegao u Rusiju, o čemu vlast u Moskvi, službeno, nema pojma. Srbijanska policija, naravno, ne zna gdje je Đorđević.

Mogućnost predaje Haaškom sudu nagovijestio je samo umirovljeni policijski general Sreten Lukić, koji je primio optužnicu iz Haaga, ali je odmah otišao u bolnicu radi operacije zbog srčanih tegoba.

Jočić tvrdi da policija ne zna ni gdje je Goran Hadžić, nekadašnji predsjednik “Republike Srpske Krajine” na okupiranim dijelovima Hrvatske, koji je iz svoje kuće u Novom Sadu nestao ljetos, nakon što mu je, po svemu sudeći, dojavljeno da ga je Haaški sud optužio za ratne zločine u Hrvatskoj.

Sam izbor Jočića za ministra unutarnjih poslova u ožujku je bio kontroverzan, jer se doznalo da je u mladosti osuđivan zbog obijanja kioska. Uslijedila je skandalozno loša reakcija policije, koja je dopustila spaljivanje džamija u Beogradu i Nišu, što se nije dogodilo ni u prethodnom desetljeću, za vrijeme najžešćeg rata u Bosni.

Kad je Koštuničina vlada u ožujku došla na vlast, najavila je da će se istražiti niz zločina. Ali i dalje se ne zna tko je odgovoran za 800 leševa kosovskih Albanaca pronađenih prije tri i pol godine u masovnim grobnicama na poligonima specijalnih jedinica srbijanske policije. Umjesto toga, član Koštuničina i Jočićeva DSS-a Ljubiša Jovašević u Parlamentarnoj je skupštini Vijeća Europe izrekao skandaloznu tvrdnju da su u masovnoj grobnici u Batajnici pronađena i tijela Srba, o čemu nitko službeno uključen u istragu ne zna ništa.

Jovo Ćuruvija, brat novinara Slavka Ćuruvije, ubijenog 1999., zatražio je da država prestane prikrivati taj zločin. Ćuruvija je u pismu predsjedniku Srbije Tadiću zatražio utvrđivanje odgovornosti nadležnih državnih tijela koja još nisu riješila taj slučaj. Ćuruvija je odbio da se susretne s Jočićem, jer ovaj u sedam mjeseci nije uspio riješiti ubojstvo njegova brata. Prije toga je Ćuruvija poslao pismo Koštunici, tražeći Jočićevu smjenu.

O situaciji u srbijanskoj policiji dosta govore tri slučaja od prije dvadesetak dana. Glavni junak prve epizode je 30-godišnji Ivan Petrović, kojeg je nizozemska policija izručila Srbiji, gdje je osuđen na zatvorsku kaznu zbog krađe i obijanja automobila. Petrović je, u pratnji nizozemskih detektiva doletio iz Rotterdama. Izišavši iz aviona iskočio je kroz prozor autobusa koji ga je vozio prema aerodromskoj zgradi, pretrčao pistu, preskočio žičanu ogradu i nestao u kukuruzu, premda su u potrazi za njim bili angažirani i helikopteri i psi tragači.

Sljedećeg dana pobjegao je i 38-godišnji Željko Milovanović, zvan Severni Vetar. Milovanović je nestao iz zgrade beogradskog suda, gdje je trebao, kao optuženi, prisustvovati suđenju za prošlogodišnju pljačku Delta banke. Bivši pripadnik ozloglašenih “Crvenih beretki”, čiji je službeni naziv bio Jedinica za specijalne operacije, Milovanović je, kad su mu čuvari dopustili da ode u zahod, iskoristio priliku i pobjegao bez lisica na rukama, “brzinom sjevernog vjetra”. Milovanović je već osuđivan, na osam godina zatvora, zbog razbojstava i krađe automobila.

Istoga dana u Beogradu je pokušaj uhićenja izbjegao i 28-godišnji provalnik Bojan Timotijević. On je zapucao na policajce u civilu koji su ga čekali u zasjedi, utrčao u gradski autobus na liniji 16 i ? nestao.

Petrović, Milovanović i Timotijević su, koliko je poznato, još na slobodi, pa možda nema razloga postavljati pitanje želi li srpska policija uhapsiti haaške bjegunce, nego je li ih uopće u stanju pronaći.

Vezane vijesti

ICTY: Nema istrage protiv Carle del Ponte

ICTY: Nema istrage protiv Carle del Ponte

Raspravno vijeće Haaškoga suda odbilo je u četvrtak kao neutemeljen zahtjev vođe srpskih radikala Vojislava Šešelja za pokretanjem postupka protiv… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika