Objavljeno u Nacionalu br. 465, 2004-10-12

Autor: Berislav Jelinić

NOGOMETNI MENEDŽER NAKON 17 MJESECI PRITVORA

'Nijedan naš igrač nikad nije platio porez na transfer'

Osječki poduzetnik i nogometni menedžer Antun Novalić pušten je nedavno iz pritvora, gdje je proveo 17 mjeseci: ekskluzivno za Nacional govori o optužbama prema kojima je oštetio NK Osijek za 60 milijuna kuna prilikom prodaje nekolicine hrvatskih reprezentativaca

Novalić je u prošlom desetljeću bio poznati osječki poduzetnik i nogometni djelatnik, nekoć vlasnik nekoliko tvrtki, i dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.Novalić je u prošlom desetljeću bio poznati osječki poduzetnik i nogometni djelatnik, nekoć vlasnik nekoliko tvrtki, i dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.U nedjelju navečer Antun Novalić dao je Nacionalu intervju, prvi nakon što je prije desetak dana pušten iz osječkog pritvora da se brani sa slobode. Optužen je, naime, da je NK Osijek oštetio za više od 60 milijuna kuna prilikom prodaje hrvatskih nogometnih reprezentativaca Jurice Vranješa, Marka Babića i još nekih igrača.

'Igrače smo plaćali pozajmicama, koje su im davale moje firme. Na pozajmice nisu plaćali porez, ali ih nisu morali ni vraćati, a velik dio novca isplaćivao se i na ruke' 'Nitko iz vlasti nikad nije pitao kako klub godinama funkcionira s blokiranim računom ili plaćaju li se porezi na davanja igračima. Većina klubova u Hrvatskoj tako posluje i danas'Novalić je u prošlom desetljeću bio poznati osječki poduzetnik i nogometni djelatnik, nekoć vlasnik nekoliko tvrtki, i dopredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. Nakon 90-ih zbog svog se poslovanja našao na udaru državnog odvjetništva. Optužen je da je nezakonito prisvojio razlike kamata od nekih kredita koje je pronalazio za Gradsku banku, da je nezakonito prisvojio dio novca za obnovu svog restorana “Bijelo-plavi” u Osijeku te da je oštetio NK Osijek prodajom klupskih igrača u inozemstvo. Ukupno je u pritvoru u dva navrata proveo 27 mjeseci i još nije pravomoćno osuđen. Zbog optužbi da je nezakonito prodavao igrače NK Osijeka, u pritvoru je do prije desetak dana proveo 17 mjeseci.

“Na slobodi sam jer je Ustavni sud usvojio žalbu mojih odvjetnika, ali ponajviše jer se još ne nazire kraj postupka koji se protiv mene vodi. Naime, pokazalo se da financijsko-knjigovodstveno vještačenje u mom predmetu ni približno neće biti završeno u roku te da se može otezati unedogled. Ono do danas kasni već više od tri mjeseca, a dok se ne usvoje svi dokazni prijedlozi mojih odvjetnika, moglo bi proći jako puno vremena. Zato sam pušten da se branim sa slobode”, rekao je Novalić za Nacional.
U dugom razgovoru vođenom u hotelu Opera u Zagrebu Novalić je opisao kako vidi sporne transfere, kako je financirao NK Osijek da izbjegne plaćati porez a da za to ne odgovara te zašto je to uopće činio. Ispričao je i kako se snašao u pritvoru, opisao osobne drame koje je ondje proživljavao, ali i otkrio čime se planira baviti nakon što mu je poslovno carstvo gotovo posve propalo.

NACIONAL: Biste li se uopće upuštali u bavljenje nogometom da ste znali da ćete zbog toga završiti u dugotrajnom pritvoru, a možda i u zatvoru, uspije li državno odvjetništvo dokazati da ste NK Osijek oštetili za desetke milijuna kuna? Što vas je uopće dovelo u nogometni milje i kako vi doživljavate poslovanje koje vas je odvelo u pritvor? – Cijeli sam život vezan uz taj klub, ondje sam odrastao, igrao u mlađim klupskim selekcijama, a moj restoran uz stadion, po klupskim bojama nazvan Bijelo-plavi, uskoro će obilježiti 28. godišnjicu rada. Zato mi je bilo logično upustiti se u pomaganje klubu jer se početkom 90-ih našao u velikim financijskim problemima. Tijekom 1993. Ivica Grnja, tadašnji trener kluba, zamolio me za pomoć, rekavši da će klub ispasti iz lige jer nema novca za autobusni prijevoz na utakmice. Kako sam već tada posve sam, bez privatizacijskih afera razvio jak i razgranat poslovni sustav koji je kontrolirao znatnu količinu novca, odlučio sam pomoći. Iako je grad bio u ratu, okupio sam grupu poduzetnika i Branimira Glavaša te gradonačelnika Kramarića. Svi su moj plan prihvatili kao dobar pa je ubrzo sazvana skupština koja je za predsjednika kluba izabrala Branimira Glavaša, a ja sam postao potpredsjednik. Glavaš je praktično spasio klub koji je dogodine osvojio drugo mjesto u prvenstvu i plasirao se u međunarodna natjecanja. Glavaš se potom povukao, a s njim i grupa poduzetnika, a ja sam preuzeo klub. Tada su igrački ugovori bili relativno podnošljivi, ali ubrzo je dolaskom Zlatka Canjuge u NK Croatiju situacija znatno otežana jer su godišnji ugovori u njegovu klubu dosezali i po pola milijuna maraka. To je dovelo i do porasta cijene svim igračima koji su nešto vrijedili i u drugim klubovima, pa tako i u Osijeku.

NACIONAL: Kako ste poslovali da biste to mogli financijski pratiti? – Tvrtke koje sam stvorio kontrolirale su financijska sredstva dostatna za funkcioniranje cjelokupnog klupskog pogona. Da bismo izbjegli plaćanje poreza, igrače smo plaćali pozajmicama koje su davale moje različite tvrtke. Tako su igrači primali dio plaća, naknade za ugovorne obveze, premije, a pokrivali su se i troškovi putovanja te svi ostali troškovi klupskog pogona. Te su pozajmice godišnje dosezale otprilike 4 i pol milijuna maraka. Apsurdno je da na pomaganje sportu u Hrvatskoj još treba plaćati porez pa smo tom formom praktično izbjegli klasičnu poreznu utaju.

NACIONAL: Kolike ste kamate zaračunavali klubu i kako je to klub vraćao? – Zaračunavali smo normalne tržišne kamate, ali podrazumijevalo se da se ti krediti praktično nikada neće vratiti, baš kao i kamate. Sve se to obračunavalo samo formalno, zbog knjigovodstva u tvrtkama koje su davale te kredite kako se izdaci ne bi vodili kao gubici. Svake godine sve bi se ponavljalo. Ono što sam doznao iz razgovora s kolegama iz ostalih nogometnih klubova sugerira da je tada tako radila većina klubova, poput Hajduka, Croatije…

NACIONAL: Kakva su onda zapravo službena primanja imali igrači i jesu li plaćali porez na to što su mjesečno primali? – Nijedan igrač nije plaćao porez jer je bila riječ o pozajmicama. Igrači su imali i nominalne ugovore o osnovnim mjesečnim primanjima na nekoliko tisuća kuna na što se plaćao porez i doprinosi. Usto, velik dio igrača novac je primao i na crno, u gotovini na ruke.

NACIONAL: Koliko ste novca kroz pozajmice tijekom svog boravka u klubu ondje plasirali i kakva vam je bila poslovna logika? Zar ste svake godine imali 4 i pol milijuna maraka viška za financiranje nogometa bez razmišljanja o zaradi? – Moje tvrtke su si mogle priuštiti takva izdvajanja. Primjerice, Gradska banka tada je bila jedna od najperspektivnijih u zemlji, s godišnjom zaradom 15-20 milijuna kuna, ovisno koliko nam je odgovaralo da prijavimo. Samo jedna od nekolicine tvrtki koja se bavila zaštitom bilja i zastupala Bayer iz Leverkusena imala je godišnji promet oko 15 milijuna maraka, od čega je naša zarada iznosila 35 posto. Nogomet je vreća bez dna koja se teško ikome može isplatiti, ali ja sam uz klub bio emotivno vezan pa mi to nije teško padalo. NK Osijek nikada do mog dolaska nije sam realizirao vrhunske inozemne transfere, iako su u njemu stasali Davor Šuker, Goran Vlaović, Igor Cvitanović, Robert Špehar i brojni drugi igrači. Uvijek su na njima zarađivali veliki hrvatski klubovi. Međutim, uz uvjet da se postižu dobri rezultati, kao poslovan čovjek prepoznao sam mogućnost zarade i za klub i za sebe. No, tu nema nikakvih jamstava jer se može dogoditi da bespovratno uložite velik novac u puno igrača.

NACIONAL: Dok ste bili u klubu, koliko ste igrača prodali i kako? Koje ste igrače plaćali gotovinom na ruke? – Za vrijeme mog predsjedničkog mandata kroz NK Osijek prošlo je više od 100 profesionalnih igrača. Bilo je puno kadrovskih promašaja i uludo potrošenog novca. Osobno sam financirao dovođenje i igranje više od 30 igrača. Jedan od prvih igrača koje sam doveo bio je Igor Pamić, današnji trener Istre. Tada nije bio zadovoljan u Dinamu i Zdravko Mamić mi ga je toplo preporučio kao dobrog igrača. Pamiću sam na ruke dao oko 120 tisuća maraka iz svog džepa. Dogovorili smo se da u slučaju njegova odlaska u inozemstvo podijelimo transfer, što se na koncu i dogodilo. Njega smo nakon godinu dana prodali u Soschaux za 1,5 milijuna maraka. Prema ugovoru njemu je trebalo pripasti oko 70 posto transfera, a klubu 30 posto. No, kako su svi znali da sam ga ja platio, klub nije imao nikakvih potraživanja. Klub je već tada zbog ranijih dugova od oko 1,5 milijuna maraka bio u blokadi.

NACIONAL: Kako kao uspješan poduzetnik niste mogli podmiriti ta dugovanja kluba? – To bi znatno podiglo razinu godišnjih ulaganja u klub, koja bi onda u toj jednoj godini dosegla više od 6 milijuna maraka. Toliko si nisam mogao priuštiti, a ponajprije mi je bilo u interesu osigurati rad kluba i kontinuitet rezultata. Osim toga, te dugove nisam ja stvorio.

NACIONAL: Je li vas itko iz mjerodavnih državnih institucija tih godina pitao kako je moguće da klub funkcionira unatoč dugotrajnoj blokadi računa? Je li se država ikada interesirala plaćaju li igrači porez na sva primanja i je li vas itko ikada pitao kako ste došli do gotovine koju ste davali igračima na ruke? – Nikada se nitko iz države nije bavio tim pitanjima, a većina klubova u Hrvatskoj i danas tako posluje pa se ništa ne događa.

NACIONAL: Otkud vam tolika gotovina koju ste davali na ruke igračima? Kako ste je izvukli iz tvrtki? – Ja sam poslovan čovjek čije su tvrtke dobro zarađivale pa je logično da sam imao gotovinu kojom sam raspolagao.

NACIONAL: Kako ste prodali Marka Babića, Juricu Vranješa i Petra Krpana? – Krpanu je tada istjecao ugovor koji mu je godišnje jamčio 10 tisuća maraka. Počeo je dobro igrati, klubovi su se počeli zanimati pa sam se odlučio investirati u njega jer sam mislio da će, ako se nametne u reprezentaciju, moći ostvariti dobar inozemni transfer. Pristao je produljiti ugovor na godinu dana. Za to sam mu dao 200 tisuća maraka na ruke te mu kupio stan u Osijeku iste vrijednosti. Potom smo napravili ugovor između mene, NK Osijeka i njega i regulirali odnose pri njegovu odlasku u inozemstvo. Po njemu je transfer trebao pripasti meni i klub se s time suglasio. Krpan je na koncu prodan za 5 milijuna maraka, a i klub je dobio 1,5 milijuna maraka. Transferi Vranješa i Babića bili su slični. Oni su bili igrači iz omladinske škole koji su trebali potpisati prvi profesionalni ugovor s klubom bez naknade. No, Vranješ je tražio 100, a Babić 50 tisuća maraka godišnje. Za četverogodišnji ugovor Vranješ je trebao dobiti 400, Babić 200 tisuća maraka, plus plaće i premije. Ja sam im dao taj novac, potpisali smo ugovore da meni pripada većina njihova transfera u inozemstvo. Klub također nije imao potraživanja. U normalnim poslovnim odnosima u inozemstvu igrač je roba koja dogovara samo svoju godišnju plaću, dok se odšteta regulira između klubova. Kako naši klubovi nemaju dovoljno novca da plate igrače, onda se rade te iznimke pa im se dopušta uzimanje dijela transfera.

NACIONAL: Tko tu zapravo plaća porez? Zbog čega ste otišli u pritvor ako je sve uredno regulirano ugovorima? – Mislim da nijedan od naših igrača nije platio porez prilikom takvih transfera. U svijetu nigdje nijedan klub ne plaća porez na transfer. Kako su kod nas klubovi organizirani kao udruge građana, sve je potpuno specifično pa se sve vrti kroz formu pozajmica ili na crno. Tereti me se da je, navodno, ovlaštena osoba u klubu te ugovore po kojima se klub odriče potraživanja od prodaje igrača potpisivala pod prisilom, što nije točno. Ta je osoba u različitim dijelovima postupka davala kontradiktorne iskaze. U 9 godina klub je prosječno potrošio oko 36 milijuna maraka, od čega sam osobno na razne načine klubu dao 80 posto tog novca, što su čak potvrdili i svjedoci optužbe. Međutim, tužilac ne priznaje ulaganja mojih tvrtki kao moja ulaganja u klub, iako su sve te tvrtke u mom isključivom vlasništvu. Naravno, tužitelji mi ne priznaju ni novac koji sam igračima davao iz svog džepa. Međutim, u postupku je sudac dopustio vještačenje da se točno ustvrdi koliko sam u klub uložio i zato sam optimističan glede njegova epiloga, jer imam brojne svjedoke, poput Miroslava Blaževića, koji su već ispričali što se u klubu doista događalo.

NACIONAL: Je li vam pomoglo njegovo svjedočenje? – Ćiro i ja smo prijatelji još otkad sam bio potpredsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, a on izbornik reprezentacije. Kada je vidio izjave nekih Osječana i igrača nakon mog uhićenja, sam se javio da svjedoči u mom postupku. Kad sam prvi put bio u pritvoru zbog optužbi oko Gradske banke, NK Osijek je bio pred ispadanjem iz lige pa sam ga pozvao da nas spasi. Dogovorili smo se oko uvjeta, sve sam platio i on je došao. Nije htio na sudu spominjati iznos, ali rekao je da nije jeftin trener. Svjedočio je da se svugdje u Hrvatskoj slično radi i da bi praktično svi nogometni dužnosnici mogli završiti u zatvoru.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da gotovo svi menedžeri poput Zdravka Mamića, Igora Štimca i ostalih i dalje nesmetano rade i prodaju igrače poput vas, ali njih nitko kazneno ne procesuira? – Kako je postupak protiv mene u tijeku, nisam u poziciji to komentirati. No, ja sam u nogomet sigurno uložio daleko najviše vlastitog novca. S tim navodnim kriminalnim radnjama koje mi se stavljaju na teret, uspio sam vratiti samo dio uloženog novca. Iz današnje perspektive mogu reći da sam zbog bavljenja nogometom izgubio jako puno, ne samo u financijskom smislu. Na koncu sam zbog toga završio u pritvoru. No, ponosan sam što sam uspio realizirati te transfere jer su Vranješ i Babić danas hrvatski reprezentativci, iako ne igraju redovito u klubovima u koje su prodani. Kad sam ih prodavao, bili su posve neafirmirani mladi igrači koje sam sjajno prodao uz puno sreće i sposobnosti.

NACIONAL: U kakvim ste danas odnosima s Babićem i Vranješem? – Zbog svega što sam im učinio trebali bi mi biti zahvalni. No, oni su mi na suđenju bili neskloni. Čak je Vranješ rekao da je primio 1,4 umjesto 1,7 milijuna maraka. Ne znam zašto je lagao jer se to praćenjem bankovnih transakcija lako može rekonstruirati. Babić je dobio također više nego što je prema ugovoru trebao dobiti, ali također je govorio protiv mene. Znam samo da sam ih učinio milijunašima. Možda je problem u tome što su se ranije usuglasili s iznosima koje su trebali dobiti, ali su im apetiti porasli jer sam ih uspio prodati po cijeni puno većoj nego što su očekivali.

NACIONAL: Kako ste se osjećali u pritvoru i kako ste provodili vrijeme? – U dva navrata u osječkom pritvoru sam proveo ukupno 27 mjeseci. Osjećao sam se kao nevin čovjek, što mi je davalo snage izdržati, jer sam uvjeren da sam radio za opće dobro. 22 sata dnevno u pritvoru ste u sobi, a dva u šetnji. Osječki pritvor je dobar jer se tri put tjedno može igrati nogomet na igralištu. Telefon se može koristiti dva puta tjedno. Svaki dan sam primao hranu iz svog restorana. Ćelija je bila veličine 5 puta 6 metara i dijelio sam je s optuženikom za ratni zločin u Paulin Dvoru i jednim za krijumčarenje droge. Dobro smo se slagali. Imali smo radio, TV, video i DVD u sobi, novine smo primali svaki dan i bili smo dobro informirani. Prema meni su se čuvari odnosili dobro. Svi ondje samo rade svoj posao. Nikomu oni nisu krivi što je dospio u pritvor i obratno.

NACIONAL: Jeste li tijekom boravka u pritvoru imali psiholoških kriza? – Jesam. Najviše su me povremeno ubijale novine, koje su često neprikladno prezentirale moj slučaj. Često sam se plašio uopće ih pročitati. Teško su mi padali posjeti obitelji i kćeri Dunje, koja je u najosjetljivijem pubertetskom razdoblju i teško je to doživjela. Ja sam ni iz čega u Osijeku zaposlio oko 450 ljudi, svojim kapitalom i projektima. Mnogo njih se oko mene obogatilo, a još i danas oko 250 njih radi iako je Gradska banka u stečaju. Sredinom 90-ih jednoj prognaničkoj obitelji kupio sam stan u Osijeku. Nitko od njih nije se čak ni raspitivao kako sam, niti se javio čestitkom za Božić. Ponekad sam se osjećao kao seoski beg iz stare bosanske narodne priče. Protiv njega su se okrenuli suseljani, ali kako je bio na dobru glasu, nisu ga ubili, već je morao proći kroz dvije kolone ljudi koji su ga tukli i kamenovali. Svi su ga tukli, ali istodobno su napeto čekali da dođe do kraja kolone, gdje ga je čekao najjači čovjek u selu. S podsmijehom su mu dobacivali da se njega najviše pripazi, a beg im je odgovorio da se njega najmanje boji jer mu ništa dobro u životu nije učinio. Slično sam se i ja često osjećao. Na sreću, ima dosta ljudi koji me i danas cijene.

NACIONAL: Kakve su vam danas poslovne ambicije? – U principu ih više nemam jer su mi svi poslovi uglavnom propali jer je Hrvatska narodna banka stvaranjem umjetne krize otjerala Gradsku banku u stečaj, prema obrascu sličnom nekim drugim našim bankama. Gradska banka je smetala konceptu po kojem je u Hrvatskoj moglo biti samo nekoliko jakih banaka koje su trebali preuzeti stranci. Preko noći je proglašena rizičnom bankom pa su štediše u 100 dana iz nje iznijeli 80 milijuna maraka. Ubrzo je banka došla u blokadu, 8 dana nakon blokade došao je privremeni, pa stečajni upravitelj i banka je završila u stečaju. Zbog stečaja te banke moje tvrtke, koje su bile vlasnici Kutjevačkih podruma, Istravina, poljoprivrednog sustava Višnjica kod Slatine i više ostalih manje poznatih tvrtki, praktično su prešle u ruke države i posve sam poslovno krahirao. Zanimljivo je da je svojedobno stečajni upravitelj Gradske banke izjavio da banka ima imovinu od 900 milijuna kuna, a ukupne su joj obveze bile 700. Možda sam ključno pogriješio kada zbog poslovnog interesa nisam pristao dio banke prodati jednoj austrijskoj banci. Lako je moguće da me financijski lobi, koji je 90 posto naših banaka izručio strancima, tada odlučio uništiti. Nisam socijalni slučaj, ali zbog svega su mi jedine ambicije izboriti se za slobodu. Možda ću se potom baviti prodajom nogometaša jer me više njih već zamolilo da im pomognem pri prodaji. Moguće je i da ću pokraj svog restorana u Osijeku izgraditi jednu stambenu, ili hotelsko-poslovnu zgradu, jer sam već našao banku koja bi to pratila. To bi bio prvi projekt u koji bih ušao.

NACIONAL: Kako gledate na današnju situaciju u hrvatskom nogometu? – Još uvijek odnosi nisu definirani pa nitko normalan u nogomet neće ulagati. Sve je isto kao i kada sam bio aktivan. Tek nakon promjene Zakona o sportu stvari bi mogle krenuti nabolje.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika