Bilo kakav izborni rat s Mesićem, koji je, iz današnje perspektive, nedostižan favorit na ovim izborima, Sanaderu bi u poslijeizbornom, kohabitacijskom razdoblju donio nepremostive glavobolje.“Pa zar vi ne vidite da se Sanader igra sa svima! On na kraju odlučuje o predsjedničkom kandidatu i jedini u HDZ-u točno zna što će se dogoditi. Ni najmanje nije zabrinut zbog situacije s predsjedničkim kandidatom HDZ-a, i ako ga dosad nije dao, vjerojatno je procijenio da je i za njega i za HDZ najbolje da uopće ne ide sa svojim kandidatom. Njemu boljeg čovjeka za kohabitaciju od Stipe Mesića nema. Uz to, lako će braniti i pred domaćom javnošću i pred Europom odluku da HDZ ne istakne vlastitog predsjedničkog kandidata. Objašnjenje je za njega jednostavno: zbog demokratskih procesa nije dobro da jedna stranka ima i vladu i parlament te da njen član bude i predsjednik Republike. To je Sanaderu savršen alibi za odluku o neizlasku HDZ-ova kandidata na izbore. Taj potez pokazao bi se za Sanadera kao hrabar i državnički, a nimalo ne bi naštetio stranci, nego, naprotiv, njega bi pokazao kao čovjeka koji je iznad tih prepucavanja a stranku kao krajnje demokratsku. Dobio bi i mnogo poena u inozemstvu.” To je za Nacional potkraj prošlog tjedna izjavio političar vrlo blizak Ivi Sanaderu. Koliko je to točno zapažanje, vidjet će se uskoro, već za tjedan dana, kad bi Vlada trebala proglasiti predsjedničke izbore za nedjelju, 19. prosinca 2004. Sudeći po Sanaderovu ponašanju, takvo razmišljanje njemu vrlo bliskog političara moglo bi biti posve točno.

PREMIJEROV ZAKLJUČAK: 'Sanader je shvatio da nema boljeg čovjeka za kohabitaciju od Mesića' Odustajanje od predsjedničkog kandidata Sanader će u javnosti pravdati činjenicom kako za demokraciju nije dobro da jedna stranka ima obje pozicije Zbog Vladina agresivnog pokušaja rješavanja slučaja Gotovina, velik dio birača HDZ-a sprema se na prelazak u tabor Đapićeva HSP-aZaista je vrlo neobično da nitko unutar HDZ-a još ne zna hoće li postati predsjednički kadidat. Barem bi kandidat bio obaviješten o tome, kako bi sebe i svoju obitelj psihički pripremio za tako krupnu stvar. Osim toga, Sanader neobjavljivanjem imena drakonski skraćuje vrijeme za propagandu potencijalnog kandidata, jer čim bi se objavilo njegovo ime, dobio bi golem, besplatni medijski prostor. Doduše, i pozitivan i negativan, stoga je to mač s dvije oštrice. Sanader je ipak preozbiljan političar da sebi dopusti improvizaciju u zadnji trenutak. Dakle, logično zvuči da on ne objavljuje ime kandidata jer je odlučio da HDZ uopće ne izlazi na predsjedničke izbore i da Mesiću omogući da u miru osvoji i drugi mandat. I tu je Sanaderova računica jasna. Bilo kakav izborni rat s Mesićem, koji je, iz današnje perspektive, nedostižan favorit na ovim izborima, Sanaderu bi u poslijeizbornom, kohabitacijskom razdoblju donio nepremostive glavobolje. Mesić, ništa manje osvetoljubiv od Sanadera, neke bi Sanaderove poteze mogao shvatiti kao osobni napad na njega te je sigurno da bi mu zagorčao ostatak premijerskog mandata. A za to nema nikakve potrebe. Bar je to dosadašnja praksa pokazala.

Mesić je bio idealni predsjednik za Sanadera koji je došao na vlast početkom godine. Većina zapadnoeuropskih diplomata pribojavala se povratka HDZ-a na vlast. Da Sanader dobije dobar imidž, umnogome mu je pomogao Mesić na samom početku nove HDZ-ove vladavine, ipak je podržavao Sanadera i nikad ga nije oštro kritizirao. Dopustio je Sanaderu i da provodi kadrovske promjene unutar tajnih službi, diplomacije i MORH-a kako je htio. Ni o čemu mu nije postavljao pitanja, iako je mogao problematizirati svaki Sanadrov potez i tako ga javno iscrpljivati i dekoncentrirati. Na Sanaderov zahtjev žrtvovao je i dvojicu svojih možda najvažnijih ljudi – Franju Tureka i Željka Bagića, preko kojih je imao kontrolu nad svim procesima u Hrvatskoj i koji su mu čuvali bokove od svih vrsta neprijatelja. Sanader je napravio rošade veleposlanika, umirovio vojne osobe, proveo promjene u Ministarstvu vanjskih poslova. Mesić mu nije rekao ni riječ, što su mu Račan i drugi opozicionari jako zamjerili. I što bi se sad dogodilo da mu Sanader okrene leđa i za predsjedničke izbore ponudi svog kandidata?

Zanimljivo je da i ni najbliži Sanaderovi suradnici nemaju jedinstven stav o tome treba li ili ne treba HDZ istaknuti svog kandidata za izbore. Sudeći po javnim izjavama, Vladimir Šeks smatra da HDZ ne treba svog kandidata. Kao nekadašnji najbolji Mesićev prijatelj, Šeks zna da bi gubitak otvorenog rata s Mesićem bio katastrofa za stranku i njen vrh. Mesić sigurno do kraja svog drugog mandata ne bi propuštao ni jednu priliku da ih ponizi, naruga im se ili ih ismije. A to je vrlo teško izdržati. S druge strane, Luka Bebić, drugi najbliži Sanaderov suradnik, izjavljuje da će HDZ istaknuti jakog kandidata. To je, doduše, izjavljivao prije debakla na lokalnim izborima u Metkoviću, gdje ih je do nogu potukao Stipe Gabrić Jambo. Pritom je Bebić silno pogriješio kad je zbog potpuno pogrešne procjene situacije u Metkoviću poslao Sanadera da dva dana prije izbora govori na tamošnjem HDZ-ovu skupu. Tako su ti izbori postali fijasko i za Sanadera. Da se ondje nije pojavio na inzistiranje Luke Bebića, kojem je Metković “baza”, taj mu poraz ne bi nimalo naštetio, jer se u Metkoviću, kao i u Požegi, radilo o posebnim izbornim okolnostima, kakve se teško mogu naći u drugim gradovima. U ta dva grada dominirala su dva čovjeka koji već dugo upravljaju svojim sredinama, a u dubokom su sukobu s HDZ-om. Da je netko u HDZ-u mućnuo glavom, ne bi se dopustilo da se osobno Sanader angažira u tim izborima. Njega vrh stranke ne bi smio trošiti na takve bezvezne načine. Slična je situacija i s predsjedničkim izborima. Onaj tko gura Sanadera u otvoren sukob s Mesićem čini istu pogrešku kao i u Metkoviću i Požegi. Riječ je o specifičnoj situaciji, jer i po HDZ-ovim zadnjim ispitivanjima Mesić po popularnosti vodi daleko ispred Sanadera i ostalih hadezeovaca. Mesić ima 49,7 posto, Sanader 19,3 a na trećem mjestu je Jadranka Kosor s 9,1 posto. U takvom omjeru snaga Sanader bi morao biti zaista samoubojica da krene u borbu protiv Mesića. No to ne znači da on ipak u krajnjoj nuždi ne bi mogao HDZ-ovim kadidatom sačuvati mir u stranci. Pritom mora paziti na odabir kandidata.

Kako Nacional doznaje iz krugova bliskih Mesiću, predsjednik ne bi jednako gledao na pojedine HDZ-ove kandidate, osobito s obzirom na njihov odnos sa Sanaderom. Iako je to nekom čudno, u političkom vrhu mnoge se političke stvari i odnosi gledaju kroz prizmu privatnih odnosa.

Mesić se ne bi nimalo ljutio na Sanadera kad bi ovaj, pritisnut stranačkim mehanizmom, kao kandidata istaknuo Andriju Hebranga. Mesić smatra da Hebrang nije izvorno Sanaderov igrač, nego neka vrsta prebjega iz Pašalićeva u Sanaderov tabor. Kao takav, nikada ne može biti prirastao Sanaderovu srcu kao “Suzana”, kako Mesić zna zvati potpredsjednicu Vlade Jadranku Kosor. Nju smatra izvorno Sanaderovim kadrom, te bi njenu kandidaturu, iako nimalo ne dvoji da bi i nju bez problema pobijedio na izborima, smatrao osobnim Sanaderovim napadom na njega. A nakon toga kohabitacija predsjednika Republike i Sanaderove vlade bila bi vrlo teška.

Kako je Sanader pragmatičan političar, on je vjerojanto odavno izvukao slične zaključke. Odlučivši da ne ulazi u konflikt s Mesićem, za kojeg smatra da ga nitko na ovim izborima ne može pobijediti, on zaista nema dilema o predsjedničkom kandidatu. Zbog toga se i može igrati i biti potpuno ležeran, kao što je za Nacional prošlog tjedna rekao jedan od njegovih najboljih prijatelja.

Još po nečemu Sanader i Mesić su se zbližili. Mesić je, vjerujući informacijama koje je dobio lani, zaključio da će se teško ući u trag Anti Gotovini i da je najbolje, najbrže i najbezbolnije da on svoj status riješi izravnim razgovorima s Haaškim sudom. Tu inicijativu, koja to bila realnost trenutka, pojedini mediji sasjekli su u korijenu. I danas predsjednik misli da problem mogu riješiti samo ICTY i Gotovina u izravnom kontaktu. Ono što je Mesić iz svoje perspektive zaključio o slučaju Gotovina još prošle godine, to je, po svemu sudeći, Sanader spoznao sada.

To je nesumnjivo neuralgična točka Sanaderove vlasti. Gotovina je bio jedan od kultova pomoću kojih se HDZ i vratio na vlast. Pojedini čelnici HDZ-a na predizbornim su zborovima tvrdili da će raspisati referendum o tome treba li Gotovina u Haag ili ne. No jedno je laprdanje u opoziciji, a drugo obnašanje vlasti. Pritisnut Europom i potrebom ulaska u EU, HDZ je brzo promijenio ploču i dopustio represiju prema svima za koje se pretpostavljalo da imaju bilo kakve veze s odbjeglim generalom. Avis je dobiven, kandidatura je dobivena, datum pregovora je više-manje određen, a “lov na vještice” pod pritiskom Haaga i Londona i dalje traje, s prijetnjom da bi se zbog slučaja Gotovina u svakom trenutku mogli prekinuti pregovori s EU. U tom razdoblju, kako bi se pokazalo koliko je nova vlast odana suradnji s Haaškim sudom, a da bi se dokazalo da Vlada ništa ne taji u vezi s odbjeglim generalom, tajne službe čak su dopustile svojim engleskim kolegama da bez ikakvih problema švrljaju po Hrvatskoj i prisluškuju hrvatske građane. Navodno je to domaća tajna služba učinila iza Sanaderovih leđa, ne bi li došla do bilo kakvog rezultata, jer je pritisak iz inozemstva bio sve veći. Premetačine, prisluškivanja, saslušavanja, praćenja, rasteriranje bankovnih računa, zabrana ulaska u EU i odbijanje viza – ništa nije pomoglo da se riješi “slučaj Gotovina”.

Rezultati Sanaderova represivnog aparata su porazni – ni traga ni glasa ni Gotovini ni njegovim jatacima. A pritisak iz Engleske je sve veći i prijeti odugovlačenjem pregovora o primitku u EU. Drugim riječima, Sanader je ucijenjen i doveden pred zid koji ne može preskočiti, kao što ga ne bi mogao preskočiti ni itko drugi na vlasti. Jedini je ostao miran Mesić, koji je još lani, dobro informiran, zaključio da se problem Gotovine može riješiti samo mirnim putem: izravnim dogovorom Gotovine i Haaškog suda te njegovim povratkom u Hrvatsku na susret s haaškim istražiteljima. Sanader je poduzeo sve što je mogao da se pronađe Gotovina ili barem neki trag do njega, pritom mnogo izgubivši u svojoj biračkoj bazi. S druge strane, i dalje je ucijenjen pregovorima s EU. U takvoj situaciji postavlja sebi logično pitanje: je li sav taj napor vrijedan truda, kad riješiti neće ništa, a na kraju će izgubiti izbore? Kako Nacional doznaje, u Zadru i okolici, području na kojem je HDZ dobio čak 11 zastupničkih mjesta u Saboru, kudikamo najviše od svih izbornih jedinica, sprema se velik prelazak HDZ-ovih birača u tabor HSP-a zbog ponašanja HDZ-ove vlasti prema Gotovininu slučaju. Kako bi sačuvao vlast i vjerodostojnost među svojim članstvom, Sanader mora hitno promijeniti politiku, jer je sada potpuno jasno da se Gotovini ne može ući u trag. Treba spasiti biračku bazu, pokušati ipak “slučaj Gotovina” riješiti mirnim putem, bez represije. Drugi je način da Gotovinu slučajno netko uhapsi u nekom zabitom dijelu zemaljske kugle.

Takvim razmišljanjem Sanader može najviše pomoći i Haaškom sudu i samom Gotovini, a time i sebi i svojoj stranci. Pitanje je samo ima li za takvo što Sanader još kredibilitet u svojoj stranci i biračkoj bazi, ili je otišao nekoliko koraka predaleko, što bi ga moglo jako puno stajati već u prvom ozbiljnijem stranačkom srazu. I u toj situaciji ima saveznika u Mesiću, koji je prije 15 mjeseci predložio takvo rješenje, za koje je shvatio da je jedino moguće te da bi moglo zadovoljiti sve zainteresirane strane, a na prvome mjestu pravdu. Da bi to ostvario, Sanaderu treba nekoliko saveznika. Kako su ipak godinama u diplomaciji, to ni njemu i ni Žužulu ne bi trebalo biti problem.