4. lipnja je, u zadnji trenutak, spriječena otmica djece odbjegloga generala Ante Gotovine koju je trebala izvesti skupina srpskih kriminalaca iz Beograda.Tek se prije nekoliko dana doznalo za dramu koja se u petak, 4. lipnja, odvijala u središtu Zagreba. Tada je, u zadnji trenutak, spriječena otmica djece odbjegloga generala Ante Gotovine koju je trebala izvesti skupina srpskih kriminalaca iz Beograda. Cilj pomno pripremane akcije bio je jednostavan: ucjenjujući ga otetom djecom, primorati generala Gotovinu da se preda Haaškom sudu.

General Ante Gotovina u Hrvatskoj ima dvoje djece. Starija kći Ana rođena je 1994. u Gotovininoj ratnoj vezi s Vesnom Karuzom, novinarkom Hrvatske televizije, koja je izvještavala s bojišnice. Sin Ante rođen je 1997. u braku Gotovine i Dunje Zloić, pukovnice HV-a, koju je general upoznao kao tajnicu i osobu od najvećeg povjerenja pokojnog ministra Gojka Šuška. Kao rezultat vrlo dobrih odnosa između Vesne Karuze i Dunje Zloić-Gotovine Ana i Ante zajedno ljetuju u Pakoštanima, baš kao što i u Zagrebu svaki slobodni trenutak provode zajedno. Većinom sestra boravi kod brata na Srebrnjaku, u kući u nizu koju je Gotovina krajem 90-ih kupio uz pomoć kredita. Njegovi najbliži susjedi su generali Imra Agotić, Martin Špegelj i Antun Tus.

Plan otmičara bio je oteti jedno ili drugo dijete, a ako im se pruži prilika, oboje. Teško je reći je li haaško tužiteljstvo bilo upoznato s planiranjem i pokušajem otmice, no znakovito je to što je glavna haaška tužiteljica u svibnju ove godine rekla da će Gotovina sigurno biti uhićen do kraja lipnja. Na čemu je Carla Del Ponte zasnivala svoje uvjerenje koje je i javno izrekla? Na to pitanje u svijetlu ovih, nedavno otkrivenih dramatičnih događanja trebala bi odgovoriti isto tako javno.

Krajem svibnja do Gotovininih suboraca, koji i devet godina nakon rata generala smatraju neospornim autoritetom i vođom, došla je informacija kako se planira otmica njegove djece. Na početku to nije bila informacija nego indicija koja je došla do jednog kruga ljudi unutar hrvatske obavještajne zajednice koji imaju informatore u Beogradu. Njezini korijeni sezali su u beogradske kriminalne krugove koji su deset godina živjeli od trgovine drogom i cigaretama, od ubojstava i otmica. Dobitak u tom ruletu bio je velik – 5 milijuna USD što ih je američka vlada raspisala za pomoć pri njegovu uhićenju te 300.000 kuna koje je raspisala Račanova vlada. Iskustva u takvoj vrsti prljavih poslova za Haaški tribunal srpski su kriminalci već imali.

Još je 27. rujna 1998., za potrebe haaškoga tužiteljstva, plaćena skupina srpskih kriminalaca koji su na području Srbije presreli i oteli haaškog optuženika Stevana Todorovića. Todorović, bosanski Srbin, bivši načelnik policije u Bosanskom Šamcu, bio je optužen za ubojstva Hrvata i Muslimana, a u Srbiju je pobjegao kad je vidio da mu se sprema uhićenje zbog haaške optužnice. Kako SFOR u Srbiji nema nikakve ingerencije, nije ga mogao uhititi. No, umjesto SFOR-a, to su učinili plaćeni kriminalci te ga svezanog isporučili snagama SFOR-a u Tuzli, a nakon uspješno obavljena posla pokupili nagradu i vratili se u Beograd.

Informacija iz Beograda odmah je proslijeđena generalovim suborcima koji su upozorili najuži krug njegovih prijatelja. Posrednim, neslužbenim putem o mogućnosti otmice obavijestili su i odgovorne krugove u MUP-u, ali nitko nije ozbiljno reagirao. Unatoč općoj skepsi, Gotovinini suborci sami su se organizirali i tjedan dana pazili na njegovu kuću. Nakon sedam dana smatrali su da se ipak radilo o dezinformaciji pa su prorijedili opserviranje Gotovinine obitelji. Vesna Karuza i Dunja Gotovina, koja je o tome obaviještena tek prije nekoliko dana, o prijetnjama nisu imale pojma.

Deset dana nakon prve informacije, s granice na Bajakovu došla je informacija kako su u Hrvatsku upravo ušla četvorica sumnjivih tipova koje se povezuje s beogradskim kriminalnim krugovima. U Hrvatsku su ušli u tamnoplavom volkswagen sharanu registarskih oznaka BG 622-111, monovolumenu zatamnjenih stakala. Kombi je pripadao jednoj manjoj beogradskoj rent-a-car agenciji. Informacija je došla do jednog od najvjernijih Gotovininih ljudi iz rata koji je istog trenutka obavijestio nekoliko suboraca i naredio im da pojačaju ophodnje oko Gotovinine kuće i Srebrnjaka te da se pokušaju angažirati ljudi koji bi pripazili na ulaze u Zagreb.

Ništa se nije događalo cijelog dana i već su svi pomislili da je to još jedna od mnogih dezinformacija vezanih za generala Gotovinu. Kad se gotovo odustalo od patroliranja, došlo je do preokreta. Jedna je ophodnja skrećući iz Petrove ulice prema Srebrnjaku kod kružnog toka pred gostionicom “Pentagon” ugledala parkiran plavi VW sharan beogradskih registarskih oznaka, onakav kakav je ujutro viđen na granici Bajakovo. Isprva su o tome htjeli obavijestiti policiju, no od toga se odustalo jer je prevladalo mišljenje da se mora djelovati brzo budući da se nije znalo gdje se potencijalni otmičari sve nalaze. A gostionica “Pentagon” samo je 300 – 400 metara udaljena od Gotovinine kuće.

Prvo je u gostionicu ušao jedan od Gotovininih suboraca koji je nakon rata stekao veliko iskustvo u obavještajnoj zajednici i kojem nije bilo teško od prve locirati četvoricu sumnjivaca koji su sjedili za stolom. Gostiju nije bilo puno, a četvorica za stolom razlikovali su se po odjeći i načinu komuniciranja od svih ostalih. Sjedili su blizu jedan drugome i gotovo šaptali da ih nitko ne bi čuo. Ili su čekali informaciju o početku akcije ili su čekali nekog informatora. Gotovinini suborci odlučili su odmah intervenirati te na taj način obeshrabriti i njihove eventualne pomagače, za koje nisu znali gdje su.

Oko 21 sat u gostionicu su upala četvorica naoružanih Gotovininih suboraca, dok ih je vani bilo raspoređeno još desetak. Dvojica su u rukama imali Ultimax automate strašne razorne moći, a druga dvojica pištolje. Opkolili su četvoricu beogradskih kriminalaca za stolom i prisilili ih da legnu na pod kako bi ih pretražili. Svaki je kod sebe imao najnoviji model 9-milimetarskog pištolja Crvena zastava. Zabezeknuti gosti nisu se stigli ni pomaknuti jer je cijela akcija trajala jednu minutu. Otmičari su vezani, oduzeti su im ključevi od auta i jedan mobitel, a nakon što su rekli da osim njih nema nikoga u grupi, odvezeni su što dalje od Srebrnjaka i “Pentagona”. Prije nego što su bili ispitani, u pretraživanju njihova automobila nađen je papir s kućnom adresom Dunje Zloić i brojem fiksnog telefona obitelji Ante Gotovine koji se ne može naći ni u imeniku ni preko informacija. Taj komad papira jasno je govorio što su njih četvorica trebala obaviti u Zagrebu.

Kako doznaje Nacional, prilikom ispitivanja identificirana su sva četvorica otmičara. Riječ je o beogradskim kriminalcima Marku Saviću, Dušku Radiću, Goranu Radiću i Mili Joviću. Priznali su da je naručena otmica i da je njihova nagrada trebala biti 5 milijuna dolara. Nisu znali ili nisu htjeli reći ime naručitelja, no priznali su da su preko, kasnije im oduzetog, mobitela dobivali sve upute. I te su večeri u “Pentagonu” čekali daljnje upute za početak otmice. Tko na višoj razini stoji iza otmice, nisu znali reći. Pravdali su se kako kod njih nema političkih motiva nego samo velik novac koji im je obećan ako izvrše zadatak.

Nakon što su dobro izdevetani, rečeno im je da to nije posao za njih te da neće tako dobro proći ako se ikad više pojave u Hrvatskoj. Razbijenih nosova, “zapakirani” u jutene vreće otmičari su kombijem prevezeni do graničnog prijelaza kod Bosanske Gradiške i tamo izbačeni na polje. Plavi volkswagen sharan odvezen je do Jakuševca i ostavljen pokraj ceste. Oružje koje su kod sebe imali otmičari također im je oduzeto. Ostali su im jedino pasoši da bi mogli prijeći granicu i vratiti se u Beograd. Na taj način završena je drama koja je mogla imati katastrofalne posljedice za nedužnu djecu, a sve zbog politike i novca. Tko je mogao doći na monstruoznu ideju da pomoću otmice njegove djece generala Gotovinu primora da se vrati u Hrvatsku i preda Haaškome sudu? Isto tako trebalo bi odgovoriti na pitanje kako je granična policija u Hrvatsku pustila takve sumnjive tipove a da ih nije barem pomnije pregledala. I na kraju, postavlja se pitanje tko je imao motiv da naruči otmicu kad je nesporno da motiv naručitelja nije bio novac jer je sav novac trebao pripasti izravnim otmičarima?

Slučaj otmice Stevana Todorovića

Stevan Todorović, bivši načelnik policije u Bosanskom Šamcu, stigao je u zatvor u Scheveningenu 27. rujna 1998. Tog dana u Srbiji su ga radi nagrade oteli kriminalci, prebacili preko granice i predali zapovjedništvu SFOR-a u Tuzli. Iz Tuzle je, kao i Milošević, prebačen u haaški zatvor. Već na prvom pojavljivanju pred Tribunalom, tri dana kasnije, Todorović je osporio zakonitost svog uhićenja i započeo niz pravnih postupaka kako bi se vratio u Jugoslaviju. Istodobno, odbacio je svih 15 točaka optužnice za teške povrede Ženevske konvencije iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja, za zločine protiv čovječnosti, a sve u povodu događaja na području Bosanksog Šamca u ljeto 1992. Optuženi je to ponovio i kad je 21. siječnja 1999. izveden pred suca Patrica Robinsona. Isto je ponavljao sve do 29. studenog 2000., kad su njegovi advokati Dejan Brašić i Nikola Kostić obavijestili suca da su se sporazumjeli s tužilaštvom da optuženi prizna krivicu po prvoj točki optužnice, a da se sve ostale točke povuku. Uvjet tužilaštva bio je da obrana povuče sve što je do tada tvrdila oko nezakonitog uhićenja, tj. otmice. Ta je otmica bila toliko neugodna za tužiteljstvo, kao i za SFOR u BiH, da su je htjeli što prije zaboraviti. Sud je zbog nje čak izdao subpoenu za svjedočenje američkom generalu Ericu Shinsekiju, zapovjedniku SFOR-a u BiH. No Pentagon je odbio postupiti po subpoeni kao i bilo kakvo svjedočenje svoga generala koji je u međuvremenu postao načelnik glavnog stožera američke vojske, da bi ga prošle godine Donald Rumsfeld umirovio zbog neslaganja oko operacije u Iraku.