RENE REDŽEPI, kuhar kopenhaškog restorana 'Noma' koji je već dva puta proglašen najboljim na svijetu, na festivalu Taste of London bio je član žirija koji je šest sati kušao jela u konkurenciji za Taste Award 2011.Joj, u Engleskoj se tak’ loše jede...! - slušala sam donedavno svaki put kad bih putovala u Veliku Britaniju. Umjesto da razuvjeravam autore tih komentara, nevjerne Tome koji misle da se samo u Hrvatskoj dobro jede i da se samo ovdje zna što je dobra hrana, odlučila sam se za opciju pisanja teksta o britanskoj gastronomiji u kojoj se revolucija, doduše, uistinu dogodila nedavno, ali vrlo temeljito, te pretvorila London u metropolu vrhunske gastronomske ponude, a Engleze u rafinirane gastro znalce. Istina, i ja se sjećam vremena kad se sve što je imalo veze s gastronomijom u Britaniji smatralo “prljavom riječju” i Engleze asociralo na probleme s gastrointestinalnim traktom; vremena svojih davnih prvih boravaka u Velikoj Britaniji kad su me u obitelji prijatelja mojih roditelja nudili slasnim “ham-and-eggsom” s marmeladom i/ili medom, kao i prvih, nemilih susreta s marmiteom, namazom koji ili mrzite ili obožavate. No kao da su prošla tisućljeća od vremena kad su masni fish & chips smatrani respektabilnim specijalitetom britanske kuhinje. Vjerojatno još uvijek ima Engleza koji mažu “baked beans” iz konzerve na bijeli spužvasti kruh ili toast, pa taj škrobno-škrobni sendvič nazivaju svojim omiljenim jelom, ali oni su danas u signifikantnoj manjini.

PRIJE NEKOLIKO DANA u londonskom je Regent’s Parku završio četverodnevni gourmet festival Taste of London, manifestacija kakvoj u svijetu jedva da ima ravne, što zbog bogatstva ponude, a što zbog glamuroznog štiha koji joj daju britanske zvijezde kuhari, ali i zvijezde poput naturalizirane Londončanke Gwyneth Paltrow, koja je upravo ondje promovirala svoju prvu kuharicu “My Father’s Daughter: Delicious Easy Recepies Celebrating Family & Togetherness”. Na promociji ove organski i veganski orijentirane knjige koja je naišla na kontroverzan prijem, Gwinnie je pripovijedala o tome kako je postala vegetarijanka (a kasnije i veganka), zahvaljujući susretu s Leonardom DiCapriom koji joj je - kad mu je bilo samo 19 godina, a njoj 21 - očito uvjerljivo rastumačio koliko i kako životinje pate kad ih ubijaju. No njenom celebrity točkom na “i” definitivno je potvrđeno ono što sada već svi (pomalo) znamo: kulinarstvo je seksi. Protivno uvriježenom općem mišljenju, u Britaniji ga nije proslavio “Goli kuhar”, narodski i mladalački cool Jamie Oliver, iako su, naravno, njegov TV-serijal i knjige pridonijeli popularizaciji kuharstva, pa čak ni sofisticirana “kuhinjska božica” Nigella Lawson, nego se ta revolucija počela događati mnogo prije. Samo što joj je, kao svakom pokretu, trebalo vremena da uistinu pokaže rezultate. Istini za volju, valja se vratiti malo u povijest i odati priznanje - koliko god to možda Englezima ne bilo milo - starim francuskim “teškašima”, kako ih naziva zvijezda hrvatskog izdanja “Masterchefa” Mate Janković, poput Michela Rouxa zaslužnoga za prve Michelinove zvjezdice koje je ikad dobio jedan britanski restoran, “Le Gavroche”, te Raymonda Blanca iz restorana “Great Milton” u Berkshiru, koji su svojim dolaskom zauvijek promijenili gastro scenu Otoka. Sve je za ozbiljno počelo kasnih osamdesetih jednim pravim kulinarskim enfante terribleom: ime mu je Marco Pierre White i kod njega su naukovali i Gordon Ramsey, zvijezda TV-showa “Hell’s Kitchen”, i jedan od otaca molekularne kuhinje, “debeli patak” Heston Blumethal. Ne, on nije Francuz, nego autentični dečko rođen u radničkoj obitelji u Leedsu, kojem je teta Talijanka nadjenula srednje ime, a kuhao je za Madonnu i Guya Ritchieja, Davida Camerona, Olivera Reeda, i koga sve ne. Marco Pierre White sasvim sigurno zaslužuje poseban članak, pa i još poneku knjigu koja bi slavila njegovu osebujnu osobu, no valja reći kako ga bije glas neumornog ženskara koji bi između dva slijeda vodio ljubav s konobaricom ili čak restoranskom gošćom u svom tadašnjem restoranu “Harveys”. Koliko je gastronomija sada važna Englezima, ali i turistima koji London više ne pohode samo da bi obišli Big Ben, London Eye i Parlament, pokazuje da se ovdje sve češće dolazi samo radi uživanja u vrsnoj kuhinji, poput na primjer one u restoranu “Marcus Wareing at the Berkley” (bivšem Petrusu). A upravo Wareing također spada među prvoborce koji su redefinirali britansku kuhinju. Bivši protege Gordona Ramseyja, Wareing danas, baš kao ni M. P. White, ne razgovara s navodno ambicijom opsjednutim Ramseyem te smatra da ni “Masterchef” ni “Hell’s Kitchen” ni sve emisije ovoga svijeta, unatoč njihovu neporecivom obolu, ne bi pomogle da se britanska cuisine ustoliči kao relevantna, da se na Otoku uistinu dobro ne kuha.

A DA TOME JEST tako dokazuje upravo Taste of London. Ove je godine svojim kulinarskim Francesco Mazzei iz L'Anime kuhao je fetuccine s divljim gljivamaumijećem na TOL-u sudjelovalo 40 restorana, među kojima “Le Gavroche”, “Maze”, “L’Anima”, “Le Caprice”, “Bentley’s”, “Reffetorio”, “Club Gascon”, “Boca di Lupo/Gelupo” i “Benares”. Od domaćih, britanskih kuhara bili su tu Gary (Rhodes 24) i Michel Roux Jr. iz kulinarske dinastije Roux (Roux at The Landau), Chris Galvin, Tristan Welch, Theo Randall, Jacob Kennedy. Od 16. do 19. lipnja kroz Taste of London je prodefiliralo više od pedeset tisuća posjetitelja koji su probali hranu više od dvjestotinjak proizvođača i jela iz restorana koji zajedno imaju impresivnih 11 Michelinovih zvjezdica. Servirano je oko dvjesto tisuća jela a popijeno više od dvadeset tisuća čaša pjenušca Laurent Perrier. Zanimljivo je da se pojelo i više od deset tisuća jela s tartufima, od kojih je jedno i pobijedilo. Autor mu je, doduše, Francuz – Pascal Aussignac – ali čiji je uspjeh neraskidivo vezan upravo uz London gdje je još 1998. s partnerom otvorio svoj prvi restoran. Pobjedničko jelo, burger s guščjom paštetom i tartufima, nagradio je ugledni sedmeročlani žiri na čelu s danskim gastro kraljevićem Reneom Redžepijem, koji je šest punih sati kušao jela u konkurenciji za Taste Award 2011., a gastro kritičar Jay Rayner je komentirao: “Ne čudim se pobjedničkom jelu. Club Gascon Burger s guščjom paštetom bestidno je slastan i savršen. Je li zdrav i dobar za vas? Nije! Je li apsolutno božanstven? Itekako!” Redžepi, čija je kopenhaška “Noma” već dvaput proglašavana najboljim restoranom na svijetu, svojevremeno je skromno, ali istinito izjavio: “Ne postoji najbolji restoran na svijetu. Ukusi jesu i uvijek će biti različiti.” Pa ipak, ovom se festivalu ne može zanijekati skup najboljih od najboljih. Bili su tu, među ostalim, i nova uzdanica londonskog restoranskog pejzaža Finkinja Helena Puolakka iz restorana “Skylon” i osvojila je drugo mjesto svojim jelom na bazi toplog dimljenog lososa Loch Var, potom Silvena Rowe, Bugarka koja već dulje pali i žari londonskom gourmet scenom, pa Tamas Khan (ORA) i Alexis Gauthier (Gauthier Soho).

NARAVNO, KAO I UVIJEK, našlo se i negativnih kritika ili pak onih kritičara koji su tražili “dlaku u jajetu”: neki su primjećivali kako jela nisu nimalo jeftina, kako se ne može objektivno prosuđivati hranu serviranu na plastičnim tanjurima i kako piti pjenušac iz plastičnih čaša čini nepravdu tom plemenitom piću. Pri tome su svi hvalili novu zvijezdu, Talijana Francesca Mazzeija iz restorana “L’Anima” i njegove fetuccine s divljim gljivama, kao i linguine koje je, kažu, radio ne samo s emulzijom nego i s emocijom, a pobjednički pačji burger smatrali inferiornim onome koji je ponudio L’Atelier de Joel Robuchon.