Zoran FerićU potrazi za Antonijom Bilić sudjeluje 1200 policajaca, 200 pripadnika GSS-a, vatrogasci i vojska, a pridružili su se lovci, policija Republike Srpske i dobrovoljci iz udruga branitelja. Nesretnu djevojku traže helikopteri, ronioci i bespilotne letjelice. Prati se tahograf Paravinjina kamiona, signali mobitela i pretražuje teren na trasi kojom se kretao. Kad je nestala Anđela Bešlić koju je ubio Ivan Bulj, takva se potjera nije digla jer da jest, vrlo je vjerojatno da bi puno brže našli tijelo. Ovako masovne potjere nije bilo ni za nestalom Slovakinjom, Vierom Malikovom, čije je tijelo pronađeno tek tri mjeseca poslije nestanka, a čija se smrt također dovodi u vezu s Draganom Paravinjom koji je priznao ubojstvo Antonije Bilić. Je li policija naučila nešto iz prijašnjih slučajeva? Sigurno da jest, ali ni to ne može objasniti masovnost ove potrage i važnost koju ona ima u svijesti gotovo svakog čovjeka u Hrvatskoj.

Već dvadesetak dana upravo je to prioritetni problem kojim su se bavile novine i televizije, ali i građani koji su komentirali po ulicama, gostionicama i tramvajima. Smiješak 17-godišnje Antonije Bilić postao je znak, kao što je znak postalo i ime nesretnog Luke Ritza. Nekoliko je razloga za to. U prvom redu radi se o krajnje odvratnom zločinu i zločincu koji bi mogao postati prvi ozbiljni serijski ubojica i silovatelj s ovih prostora u posljednjih dvadeset godina.

TAKVI ZLOČINI, koji uključuju silovanje i ubijanje maloljetnika doživljavaju konsenzualnu osudu i zgražanje cijeloga društva, svih vjerskih, političkih i ideoloških grupa koje u njemu egzistiraju. A zločin koji je učinjen nad Antonijom Bilić poprima i razmjere opće društvene katarze. Katarze koju i izazivaju velike tragedije. Odjednom se među nama javlja osjećaj zajedništva što ga redovito izaziva nevina žrtva i zločin koji osuđuju baš svi. Naime, na ovim prostorima bilo je jako puno zločina koji su se i prevelikom broju ljudi činili kao junačka djela, ili barem kao zanemarivi krimen u odnosu na veličinu borbe, slobode, naroda ili nacije. Mi se ovdje još uvijek nikako ne možemo dogovoriti o tome što je zločin, a što junaštvo, tko je zločinac, a tko je junak. U ovome se pak slažemo svi. U ovome su slučaju, naime prekršena dva najozbiljnija tabua koji stoje uza svaku religiju i postoje u svakoj uređenoj društvenoj zajednici: silovanje i ubojstvo. A upravo zbog tog osjećaja zajedništva, nestanak i sudbina Antonije Bilić postali su opći društveni interes.

TO ZAJEDNIŠTVO SE pokazuje i kao primjerna suradnja dvaju do jučer zaraćenih institucija, policije Republike Srpske i policije Republike Hrvatske. To je neko čudno ujedinjenje u ljudskosti, kao da nam ta sedamnaestogodišnja djevojka svojom tragičnom sudbinom pomaže da više budemo ljudi u najboljem smislu te riječi. Osim ovog zajedništva u tragičnoj katarzi, nestanak Antonije Bilić je i živi CSI krimić koji nam se svakodnevno vrti pred očima. Navikli na serije, svakoga dana u medijima tražimo novi nastavak. Razlika je, naravno, u tome što smo svjesni da je ovo strašna i nepopravljiva stvarnost pa i više suosjećamo nego sa žrtvama serija. Međutim, mehanizam koji nas vuče je isti. Toliko navikli na žanrove, preslikavamo ih iz knjiga i s ekrana i u stvarnost, pa kad stvarnost poprimi važne elemente žanra, nađemo se u čudnom hibridu između žanra i života. Poprati efekt te žanrovske organiziranosti pojedinih segmenata života jest i nezapamćen medijski interes. Taj interes i priče iz novina i s televizije naravno i formiraju žanrosvki karakter događaja, ali je bome taj žanrovski karakter kod medija i izazvao prepoznavanje velike teme. Osim toga, mlada nevina žrtva predstavlja onaj element oko čije se tragedije okupljaju mnoge ideje i otpori. U slučaju Antonije Bilić ne radi se, naravno, o tome, ali se radi o jednostavnoj potrebi da se neke stvari mijenjaju. Države se trude prevenirati organizirani kriminal, terorizam, pranje novca, prometne nesreće, ulično i vršnjačko nasilje, ali prave prevencije za ovaj tip zločina još uvijek nema. Iz slučaja Paravinja vidljivo je niz propusta poslodavaca, jedne i druge policije i to nas sve skupa tjera da razmislimo. Naime, kod nas različite vrste manijaka ubijaju više nego mafija i opasniji su državni problem.

PRAVOVREMENA IZMJENA informacija i ozbiljne istrage ubojstava nekome doslovno znače život. Ako je istina da je za smrt Viere Malikove isto kriv Paravinja, pravovremena i ozbiljnija istraga tog slučaja mogla je spasiti život Antoniji Bilić. Manijaci i psihopati su definitivno oko nas, ozbiljan izazov za socijalne službe i policiju je kako ih prepoznati. Možda će upravo ovaj slučaj biti pokretač obuhvatnije državne i društvene inicijative na tom području. U svakom slučaju, trebalo bi biti tako. Četvrti razlog za ovako opsežnu potragu i publicitet je svakako potreba policije da vrati vlastitu vjerodostojnost i da nas sve skupa uvjeri kako može dobro odraditi posao. Ta je vjerodostojnost dobrano narušena ružnom pričom o anonimnim prijavama i Oliveru Grbiću, općom politizacijom policijskih snaga u ovo predizborno vrijeme, ali i prigovorima da nisu dovoljno zaštitili gay paradu u Splitu. I to se, eto, igrom slučaja prelama preko leđa 17-godišnje djevojke. I na kraju, radi se o drevnoj potrebi da zamislimo i suosjećamo s tugom drugih. Možda čak i zato što to ne možemo baš lako. Naime, tuga ljudi koje ne poznajemo je kao glad. Ne možemo je osjetiti ako nismo direktno pogođeni. A ponekad ni vlastitim tugama ne vjerujemo kad prođu. Međutim, bit je u tome da pokušamo i da se trudimo. Ovih dana skoro se čitava zemlja trudi suosjećati s obitelji Antonije Bilić. To, doduše, njima u ovome trenutku ne pomaže baš puno, ali nama pomaže da se osjećamo ljudskije.