Renato BaretićPrvi je srpnja, sam početak špice ljetne turističke sezone 2013. godine. Pred vratima velikog i uglednog hotela, s dugom tradicijom i još dužom listom čuvenih gostiju, zaustavlja se tamnosivi BMW “sedmica”, a iz njega nakon cijele minute nervoznog čekanja izlazi vozačica, ujedno i jedina putnica. Zbigecana do daske, lažna se plavuša (ali lukava i mudra ko da je prava!) osvrće na sve strane po pustoj ulici, pogledom tražeći portira; ma i ne mora biti baš isti onaj Banderas s hotelske reklame na internetu, samo da je nekakav portir, bilo kakav, pa da joj odveze bembača na sigurno i donese prtljagu do sobe, ono. A nema nikoga...

NIŠTA, ZAKLJUČUJE LAŽNA plavuša pa ljutito kreće prema vratima hotela, ej, krvi će se napit prvome kojeg vidi! Pred samim ulazom propuh joj iznutra u prsa dobaci nekakav isprintani papir; ona ga pogleda i odbaci uz sočnu psovku, sekundu prije nego što je shvatila da je posrijedi grčko pismo, a ne ona srpska ćirilica. Uđe, sad već s malo manje samopouzdanja, kroz širom otvorena vrata hotela, u kojem je sobu do daljnjega bukirala još prije pune dvije godine, i na tren joj se učini da je spazila recepcionara kako se prsimice baca u zaklon iza šaltera. Priđe recepciji, lupne o ono okruglo zvonce, još jednom, pa se naviri preko pulta: “Helou? Heloooouuu?!” Naviri se preko pulta, nema nikoga, valjda joj se samo učinilo... Pozvoni još jedanput, opet uzalud, pa odluči sama uzeti ključ, eno ga, leži u pretincu na zidu, broj 28, još preklani rezerviran baš za danas, samo za nju.

S KLJUČEM NA kitnjastom mjedenom privjesku u ruci, pozove lift. Uto začuje topot nogu na stubištu pored dizala. Naviri se, pa je umalo sruši crnpurasti dječarac s po jednim laptopom ispod svake miške; za njim trči drugi, malo stariji, nosi printer iza kojeg po stubama, na kraju kabela, klepeće utičnica iščupana iz zida. Bez imalo obaziranja na lijepu gošću u predvorju, klinci izjure na ulicu i otrče svaki na svoju stranu, a za njima u hotelu ostane tek vika ljutitog starijeg muškarca odnekud gore, na nekom nerazumljivom jeziku, valjda austrijskom, vrag će ga znati.

LIFT ZAZVONI I OTVORI SE, prazan, ali plavuša se odluči uspeti stubištem, prema tom glasu, možda joj taj čovjek može reći zašto je sve tako pusto, zašto je toliki propuh i svi ti papiri lete naokolo, zašto nema ni recepcionara, ni liftboja, ni portira... Isuse! Pred prvim se katom sjeti da nije zaključala auto! Sjuri se niza stube, najvećom brzinom koju štikle dopuštaju, kopajući istovremeno po torbici – nigdje ključa! A na ulici, jasno – nigdje auta! Kompletna garderoba, sav nakit i sve cipele, kompjuter, punjač za novi mobitel... sve je bilo u prtljažniku! Gdje su sad? Gdje je njen bembač?! Osloni se o zid, pa sjedne na stepenicu hotelskog ulaza, pa brizne u plač. “Šta je ovo, šta se ovo događa, šta sam ja kome kriva, zašto uvijek meni, uvijek meni?!”, ponavlja tražeći po torbici papirnate maramice, iako dobro zna da su joj i one ostale u autu. Prene je zvuk novčića palog odnekud na pločnik, korak od nje. “Gle, euro! Možda je to znak sudbine”, pomisli pa se kažiprstom obriše ispod nosa. “Uzet ću ga za sreću!”. Nije ga ni dvaput protrljala prstima, kadli joj do nogu sleti novčanica od deset eura, pa stotica, potom dvjestotica, petstotica, još jedna, i još... I to ne samo pred nju, nego duž cijele ulice! Tek tad se plavuša sjeti pogledati odakle pada toliki novac: iz svih hotelskih prozora, ama baš iz svakoga, premda na njima nikog živog nema! Kao da netko iz svake sobe lopatom izbacuje novčanice... Tad se, kroz jedan prozor na drugom katu, kroz kišu šarenih papirića, nagne odbojan, našminkan starac u potkošulji. Oko smežurana vrata zaljulja mu se zlatni lančić, u ruci mu debeli snop petstotica, a na ćeli kao da mu je netko pastelama nacrtao zalizanu kosu. “Camera ventotto? Vieni, vieni su!”, doziva je on mašući novčanicama, a ona shvati što stari hoće tek kad joj, na čistom talijanskom, uz namigivanje, dovikne: “Bunga-bunga!”. Pa dobro, pomisli, nije ni to najgore što joj se može dogoditi, ionako nikoga nema u blizini. I krene da će ponovo ući u hotel, ali iznutra na nju, mašući metlom, nasrne oštrogleda starica, valjda čistačica: “Raus! Raus, weg!!!” Prestravljena plavuša unatraške iziđe na ulicu i...

E, DALJE MI SE ZBILJA više ne da literarizirati i smišljati jedan od mogućih scenarija hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Ako vam se priča svidjela, dovršite je sami. A ako nije – ispričavam se, ali vas molim da razmislite, ozbiljno i bez ovakvih B-horror scenarija, o tome kako bi mogla izgledati Europska unija 1. srpnja 2013. Jer ovakva kakva je danas, takva sigurno neće biti. Ako je za dvije godine uopće i bude. Razmislite zato i o sljedećoj mogućnosti: zar ne bi bilo dobro da raspisivanje referenduma o ulasku odgodimo (i odgađamo, kao što se i nama štošta odgađalo) do krajnjeg dopustivog datuma, kad će nam pogled na Uniju i uvid u njenu anamnezu zacijelo biti znatno bistriji nego danas ili već ove zime? Te dvije godine ionako moraju proći, s referendumom sutra ili preksutra, svejedno, pa zašto bismo onda prerano srljali, božemeprosti, kao guske u magli, štono bi kazao Stjepan Radić, hrvatski domoljub koji je 1919. ponudio Italiji cijelu Dalmaciju sa svim otocima, samo za rimsku diplomatsku podršku osamostaljenju Hrvatske...