15O MILIJUNA KUNA MANJE platio bi Plinacro gradnju plinovoda da su svi građeni po cijenama koje je sad ponudila Montmontaža; zbog visokih cijena izgradnje Plinacro je odgodio plinofikaciju Dalmacije do 2014Kolika je poštena cijena gradnje kilometra plinovoda u Hrvatskoj? Odgovor na to pitanje ovih dana vjerojatno muči i čelnike hrvatske državne plinske kompanije Plinacro nakon što su dobili sve ponude na natječaj za gradnju posljednje dionice velikog magistralnog plinovoda Bosiljevo - Split. Riječ je o ključnom dijelu velikog državnog projekta plinofikacije Like i Dalmacije, a kako doznaje Nacional, posljednju dionicu plinovoda od Benkovca do Splita trebao bi graditi konzorcij domaćih tvrtki na čelu s Montmontažom po cijeni od 108 milijuna kuna.

TA PONUDA, ODNOSNO CIJENA od 1,1 milijun kuna po kilometru plinovoda, najniža je zabilježena cijena gradnje takvog objekta u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj. Dapače, Montmontažina ponuđena cijena dvostruko je niža od Plinacrove inicijalne procjene vrijednosti tog posla, ali i od prosječne cijene gradnje više stotina kilometara plinovoda u Hrvatskoj u zadnjih pet godina. Zbog toga, uz zadovoljstvo zbog mogućih ušteda, u Plinacru teško da se mogu ne zapitati je li cijena gradnje koju su godinama plaćali bila prenapuhana. To više što je visoka cijena gradnje plinovoda, koju je ta plinska kompanija plaćala izvođačima, za posljedicu imala smanjenje prvobitnog investicijskog plana, što je pak rezultiralo time da Lika i Dalmacija neće dobiti plin do 2014. U Hrvatskoj su godinama kružile priče o tajnim kartelskim dogovorima građevinskih kompanija kojima je cijena gradnje dignuta znatno iznad svoje realne vrijednosti, a izvođačima omogućen ekstraprofit. Te sumnje nikad nisu formalno dokazane, a dolaskom ekonomske krize cijena gradnje počela je padati uglavnom zato što su mnoge kompanije ostale bez posla i bile prisiljene prihvaćati poslove i ispod realne cijene samo da bi preživjele. Zato bi i Montmontažinu ponudu bilo najjednostavnije proglasiti potezom očajnika, samo kad bi ta tvrtka uistinu bila u problemima.

IPAK, UNATOČ KRIZI na tržištu, Montmontaža proteklih godina posluje dobro, ostvaruje profit i isplaćuje dividendu, a u posljednjih godinu dana dobila je nekoliko unosnih poslova, među kojima i gradnju Janafovih naftnih spremnika u Sisku, posao koji je godinama bio gotovo rezerviran za Đuru Đakovića. Upravo zbog toga teško je vjerovati da bi krenula u posao po cijeni koja im ne može osigurati barem minimalni profit. Zato je ključno pitanje je li bilo karteliziranja na Plinacrovima projektima i je li uprava kompanije mogla što učiniti da smanji cijenu gradnje. Čelni čovjek tvrtke Jerko Jelić Balta kaže kako ne može razgovarati o natječajima koji su još u tijeku, ali kako načelno smatra da je postignuta cijena gradnje u Hrvatskoj bila dobra: “Kad govorimo o cijeni, bitne su dvije stvari. Prva je to da su svi Plinacrovi poslovi ugovoreni putem međunarodnih natječaja i da je uvijek posao prepušten najpovoljnijem ponuđaču. Jesu li te ponude mogle biti niže teško mi je govoriti i spekulirati, no činjenica je da smo uvijek izabrali najbolju od onih koje smo dobili. S druge strane, važno je napomenuti i da smo natječaje za sve projekte koje je sufinancirala Europska investicijska banka vodili prema njihovim pravilima i da nijedna faza postupka nabave nije prošla bez njihove suglasnosti, pa tako i odabir izvođača.” Ipak, unatoč tome što su natječaji za izvođače na Plinacrovim projektima provedeni u skladu sa zakonskim normama, analizom dosadašnjih kompanijinih projekata stječe se dojam kako je tvrtka ipak imala mogućnost da utječe na cijenu. Naime, ključni orijentir za ponuđače na natječajima je procijenjena vrijednost radova, koju radi sam Plinacro. Koji se sve elementi uračunavaju u tu procjenu ne zna se, no vjerovati je da se kompanijini stručnjaci dijelom oslanjaju i na cijene iz prethodnih natječaja. U prvoj od četiri faze plinofikacije Like i Dalmacije, dionici Podrebar - Josipdol, na javnom natječaju pobijedio je konzorcij koji je predvodila upravo Montmontaža, s ponuđenom cijenom od 1,7 milijuna kuna po kilometru.

IPAK, NAKON DOVRŠETKA radova Plinacro je prihvatio aneks za dodatne radove u iznosu od 13,7 mlijuna kuna, pa je faktički cijena gradnje porasla za 30 posto na 2,18 milijuna kuna po kilometru, iako je ta dionica bila znatno jednostavnija od onih koje su slijedile. Moguće je da je takva cijena bila osnova za izračun vrijednosti radova na sljedeće dvije dionice Josipdol - Gospić i Gospić - Benkovac koje je dobio konzorcij Dalekovoda i talijanskog Ghizzonija po cijeni od otprilike 2,4 milijuna kuna po kilometru. Po istoj računici izrađen je i proračun troškova zadnje dionice od Benkovca prema Splitu, koja je trebala stajati oko 2,3 milijuna kuna po kilometru. Ponuda Montmontaže danas je dvostruko niža, a i ostali ponuđači dali su značajno jeftinije cijene od planiranih. Logično pitanje koje se nameće jest kako danas Montmontaža može profitabilno graditi plinovod po dvostruko jeftinijoj cijeni nego prije nekoliko godina i je li razlika u cijeni zapravo bila ogroman profit za tvrtku. S druge strane, pitanje je i jesu li cijene gradnje plinovoda mogle biti niže da na prvoj dionici Montmontaži nije odobren aneks od 30 posto, koji je kasnije postao osnova za izračun cijene drugih dionica.

PROBLEM JE VRLO OZBILJAN, jer samo da su se ostale tri dionice gradile po originalnoj cijeni iz prve ponude od 1,7 milijuna kuna po kilometru (što je još uvijek znatno više od aktualne Montmontažine cijene), Plinacro bi uštedio oko 150 milijuna kuna. Te uštede bi bile i višestruko više da je takav cjenik primijenjen i na otprilike 300 kilometara regionalnih i lokalnih plinovoda u Lici i Dalmaciji. Za konačni odgovor na pitanje je li Plinacro proteklih godina bio žrtva netržišnog udruživanja građevinskih tvrtki i u skladu s time plaćao prenapuhane cijene građevinskih radova bit će potrebno provesti detaljniju analizu poslovanja tvrtke, no evidentno je kako je kompanija proteklih godina revidirala svoje investicijske planove. Naime, planirano ulaganje u razvoj plinske infrastrukture od 2007. do 2011. iznosilo je 443 milijuna eura, od čega je kreditom Europske investicijske banke trebalo biti pokriveno 40 posto - 190 milijuna. Taj iznos Plinacro je već povukao i većim dijelom potrošio, no kako nije mogao namaknuti ostatak sredstava, investicijski plan smanjen je na 383 milijuna eura, čime je EIB-ov udjel povećan na 50 posoto, inače maksimalni udjel koji banka odobrava. Budući da je na temelju izmjena ugovora Plinacra i EIB-a određeno da taj udjel kompanija mora dosegnuti do 2014., i završetak plinofikacije Like i Dalmacije je pomaknut na tu godinu, pa će plin u Split umjesto 2011. doći 2014.

TAKOĐER, ZBOG NEDOSTATKA sredstava odgođena je gradnja niza plinovoda (Zabok - Lučko, Rogatac - Zabok, Slobodnica - Bosanki Brod, Slobodnica - Sotin, Split - Ploče, Kutina - Dobrovac), ali i poslovnih zgrada u Rijeci, Vodnjanu, Kutini, Slavonskom Brodu, Čakovcu, Benkovcu i Dugopolju. Budući da ukupna kreditna zaduženost Plinacra prelazi 500 milijuna eura, samo u 2011. godini kompanija za povrat kredita mora izdvojiti 230 milijuna kuna, a kredite će vraćati do 2029., jasno je kako se Plinacro, u odnosu na svoju aktualnu razinu prihoda - preinvestirao. Jesu li i u kojoj mjeri na tu činjenicu utjecale pranapuhane cijene građevinskih radova pitanje je koje će teško dobiti odgovor bez detaljnije analize, no nakon Montmontažine ponude očito je kako bi Plinacro mogao biti jedan od najvećih dobitnika krize na domaćem građevinskom tržištu.