Perković u knjizi ne žali ni za 60-ima, ni 70-ima; kaže da stalno podgrijavana nostalgija za novim valom onemogućuje razvijanje ičega novoga te da je vraćanje u 1941. i 1981. jednako besmislenoDo konca osamdesetih, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji je zaista postojala nevidljiva, sedma republika. Nadnacionalna, transteritorijalna i neograničena u dolazećim je vremenima nacije, zapišavanja teritorija i borbe za granice prošla kao čudak na vojnoj obuci. Ipak, odbila je biti nastavak rata drugim sredstvima. Izgubila je puno toga, ali ne i dostojanstvo. Disala je plitko, neko se vrijeme uvjerljivo pravila da je mrtva... i preživjela. Još uvijek prkosno pluta prema horizontu, s vodom do grla. Riječ je o glazbi, točnije o rock glazbi kako je u svojoj novoj knjizi “Sedma republika” vidi Ante Perković, i sam glazbenik te autor i publicist. Knjiga koja se ovih dana pojavila u knjižarama, a koju je objavio zagrebački Novi liber, sasvim je neobično djelo: jedna nadasve intimistička, ali faktografski vrlo točna priča o svemu onome kroz što je prošla rock glazba pokojne federacije. I još više – kroz što su prošli njeni glazbenici.

Tako on, primjerice, piše: “Goran Bregović posljednjih je petnaestak godina postojanja Jugoslavije bio isto što i Ivan Meštrović u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca po završetku Prvog svjetskog rata – svojevrsni v. d. državnog umjetnika, veliki sintetizator koji je stavljajući nacionalne elemente u zapadnjačku formu skoro uspio stvoriti mitsku, nikad dokučenu jugoslavensku kulturu.” Ili “17. listopada 1989. isti su dripci, samo bez originalnog pjevača Davorina Bogovića, pred stotinjak tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu započeli proces nacionalizacije rocka u Hrvatskoj, koji nam je, opet uz pomoć vječnog Bregovićevog yu rock-koda, na koncu donio Thompsona”, piše Perković.

Nesumnjivo, knjiga donosi sasvim neubičajeno shvaćanje glazbe koja se pravila da je napredna, a ustvari je podržavala mitove koji su doveli do svega čemu zadnjih dvadeset godina svjedočimo. Tek rijetki su ostali izvan ludila koje je u raznim novonastalim državama dobilo status oficijelne ideologije. Proročanstvo yu-rocka, o kojem se svojedobno govorilo – zbog Boine pjesme “Sela gore“ ili Stublićeve “Kad budu gorjeli gradovi” – uopće nije shvaćeno, štoviše, s veseljem je bačeno u blato i zgaženo. Scenom su zavladale tamburice i dugmetare, gusle i ojkalice, silikonske ljepotice koje su pratili osvjedočeni ubojice... Povijest je dobila neki drukčiji tok i tijek, u kojemu za rock više nije bilo mjesta.

NO ZAŠTO UOPĆE DANAS raditi rekapitulaciju glazbene povijesti Jugoslavije i postjugoslavenskih država, i to kroz izraženo političku prizmu? “Prošlo je dovoljno vremena, rat već gledamo s distance koju bismo mogli nazvati povijesnom, politika se definitivno dokazala kao najveći negativac u našim životima, a svaka priča treba dobrog negativca“, kaže Perković pa dodaje da je “Sedma republika” priča i o tome “kako se glazba na ovim našim prostorima uspijevala izvući iz smrtonosnog zagrljaja politike”. Na jednom mjestu u knjizi stoji i da “nije bilo zlatnih godina, a ono što vam o njima pričaju je – u najboljem slučaju – plemenita laž”. Ali nisu li, ustvari, sve povijesti samo plemenite laži i zašto bi uopće ova trebala biti drukčija, neplemenita, ili ne-lažna? “Povijest je ovdje vrlo bremenit pojam, čak i u trivijalnim okvirima pop kulture”, slaže se Perković. “Možda smo u knjizi trebali otisnuti disclaimer: svi stavovi i interpretacije događaja pripadaju samo i isključivo autoru. Ako se ne slažete s njima, napadnite ih argumentima. Nisam ni namjeravao napisati ‘objektivnu’, sveobuhvatnu povijest, niti mislim da je ona danas potrebna. Ideja je bila da prezentirane činjenice budu točne i provjerene, a njihovo tumačenje slobodno i, po mogućnosti, svježe.” Baveći se poviješću i događajima koji su utjecali na stvaranje suvremene glazbene scene u Hrvatskoj i Jugoslaviji, Perković u knjizi bilježi i činjenicu da “već krajem pedesetih Jugoton počinje objavljivati licencna izdanja stranih diskografa, pa Elvis i ostali postaju lako dostupni u domaćim dućanima”. Iz današnje perspektive, sve izgleda kao da smo živjeli u jednoj sasvim liberalnoj državi čiji su čelnici shvaćali važnost pop-kulture. Ali to, najblaže rečeno, djeluje kao još jedno idealiziranje povijesti. “Ne, to su činjenice”, uzvraća Perković, pa pojašnjava: “U bivšoj se Jugoslaviji do izvornih rock’n’roll ploča moglo doći jednako teško kao i bilo gdje drugdje u Zapadnoj Europi. Podsjećam, Elvis se pojavio prije uspostave globalnog tržišta i njegove su ploče bile uvozni luksuz za sve Europljane, a Jugoton je zaista bio među prvim diskografskim kućama koje su licencno objavljivale njegove snimke. Danas zvuči nevjerojatno, ali u to su doba Radio Luxembourg u potrazi za novim pjesmama jednako pažljivo slušali Keith Richards u Engleskoj i Siniša Škarica u Šibeniku.” Točno – ali točno je i da su neki albumi ostajali godinama neobjavljeni u Jugoslaviji, i to samo stoga što je procijenjeno da je njihov sadržaj neprimjeren socijalističkim tekovinama. Na primjer, album grupe Simple Minds “New Gold Dream (81-82-83-84)” objavljen u Velikoj Britaniji u jesen 1982., kasnio je u jugoslavenske prodavaonice ploča nekoliko godina jer je na njegovu originalnom omotu stajao veliki križ, što se socijalističkim cenzorima nikako nije svidjelo. Riječ je o albumu koji je bio prekretnica kako za samu grupu Simple Minds, tako i za cijeli novi romantizam, glazbeni smjer koji je od alternativnoga zauzeo centralno mjesto na svjetskoj glazbenoj sceni.

BEOGRADSKI BEND EKATARINA Velika prozivan je osamdesetih zbog produkcijskog GRUPA LAIBACH osnovana je 1980. u slovenskom Trbovlju i jedna je od rijetkih grupa iz bivše Jugoslavije koja je postigla i veću inozemnu popularnostpreslikavanja istih tih Simple Mindsa, a Perković piše i da “danas opus škotskog benda djeluje skromno u usporedbi s ostavštinom EKV-a”. Nije li to, ipak, precijenjeno shvaćanje EKV-a? “To je samo moje shvaćanje, dopuštam drugačije procjene”, kaže. “Simple Minds su imali sreću da su rođeni u dominantnoj kulturi s globalno rasprostranjenim jezikom. S druge strane, nisu imali sreću napisati tako dobre pjesme kao ‘Samo par godina za nas’, ‘Sedam dana’, ‘Iznad grada’, ‘Kao da jebilo nekad’, ‘Anestezija’...” Dobro, s nekim se tvrdnjama nije nužno složiti, ali ih svakako treba uzeti u razmatranje ili barem dovesti na čistac. Primjerice, u knjizi stoji i da su šezdesete godine prošlog stoljeća bile dekada koja je mnogo obećavala, ali ništa suštinski nije uspjela promijeniti.

NO UPRAVO U TOJ DEKADI postavljeni su temelji brojnih novih teorija, a i praksi – od feminizma, preko promjene shvaćanja hladnog rata do socijalne liberalizacije. Nije li glazba bar malo tome pomogla? “Šezdesete su, kao u onoj glasovitoj paroli pariških studenata, bile realne i tražile nemoguće - revolucionarnu, korjenitu promjenu društva do koje, naravno, nije došlo”, kaže Perković. “Ostavile su nam puno beskrajno vrijednih i važnih postignuća, pomaka u kolektivnoj svijesti, i u tom su smislu sigurno najvažnija dekada 20. stoljeća. Ali s obzirom na ambicije glavnih junaka pokreta, i na političkoj i na glazbenoj sceni, šezdesete su završile razočaranjem. Kao brana eksploziji pozitivnih društvenih pokreta 1968. godine podigao se val čistog nasilja, političkih atentata, brutalnih ubojstava i san o ljubavi i miru bio je ugašen.” No ako u knjizi ne postoji žaljenje za šezdesetima, još manje postoji za sedamdesetima. “U kulturama koje se ne znaju nositi ni s pobjedama ni s porazima, nostalgija je uvjetovani refleks čije cikličko pojavljivanje efikasno onemogućava razvijanje stvarnosti”, piše Perković, pa – pomalo retorički – pita: “Mislite da bi se novi val dogodio da ga je dočekala atmosfera žaljenja za sjajnim sedamdesetima?” No stvarno bi pitanje trebalo biti: je li novi val značio išta bitno u političkom smislu? Ili u kulturološkom? Već je nekoliko njegovih aktera progovorilo da je to bio tek splet apolitičnih pjesmica... I uostalom, nije li stalno podgrijavana nostalgija za novim valom upravo ta koja onemogućava razvijanje ičega novoga? “Novi je val zaista bio marginalan u političkom smislu, ma koliko njegovi protagonisti to danas pokušavaju prikazati drugačije, ali je bio nevjerojatno važan i moćan kao kulturna pojava”, kaže Perković, pa dodaje: “Na njemu je i stvorena ‘sedma republika’, nova jugoslavenska kulturna elita koja je mimo politike i njoj unatoč gradila svoju lijepu utopiju. Onoliko koliko je novi val bio velik kad se događao, toliko je štetna i pogrešna njegova današnja beatifikacija.” Perković zaključuje: “Vraćanje u 1941. i 1981. je jednako besmisleno.”

GERILSKI PRISTUP I POTPUNI otklon od pravila “biznisa” koji je primjenjivao Zdenko Franjić, pjesnik, pjevač i vlasnik nezavisne diskografske kuće Slušaj najglasnije, koja je objavila neke od ključnih yu-rock albuma, čine ga dragocjenim unikatom, vrlim primjerom koji se, nažalost, nije dovoljno slijedilo, kaže u knjizi Perković. No nije li sveopći otklon od biznisa cijele rock scene Jugoslavije imao takav pristup i nije li to i današnja konstanta, zbog koje nitko nije uspio na svjetskoj sceni? Zašto, dakle, trebamo slaviti takav ili bilo kakav “otklon“ od poslovnih pravila? “Ovdje se forsirala i još uvijek vlada imitacija biznisa, po načelu – uzmi novac i bježi”, kaže Perković, pa dodaje da se “Zdenko Franjić nikad nije bavio takvim ‘biznisom’, nego muzikom. Dovoljna je ilustracija to što on nikad ne potpisuje ugovore s izvođačima koje objavljuje i sva prava uvijek ostaju autorima, dok uobičajena diskografska praksa kod nas podrazumijeva otuđivanje svih otuđivih prava autorima i izvođačima te ugovore koji važe za ‘područje Zemlje i ostatka Svemira’”. Ipak, činjenica je da se u zemlji s dvadesetak milijuna stanovnika, na stupnju razvoja na kojem je bila Jugoslavija, prodavalo gotovo milijun primjeraka pojedinih ploča – da se prodalo bilo čega na vinilu u tolikom broju primjeraka, stvarno je rubna pojava. Zanimljivo, ali i magazin Rock, koji je bio među deset najprodavanijih svjetskih glazbenih magazina tijekom 1980-ih, prodavao se u više primjeraka no što se danas prodaju ijedne novine u Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj yu-sljedbenici. Što bi se moglo zaključiti iz takve naklade o ljudima koji su činili Jugoslaviju i slušali rock? “Te su rubne pojave materijalni dokazi postojanja sedme republike, duhovnog entiteta koji je u osamdesetima, a i kasnije, odlučio ignorirati društveno-političku stvarnost raspadajuće Jugoslavije”, kaže Perković. “Rock je bio izdavački uspjeh beogradske Politike, koji je ista izdavačka kuća prvo kadrovski upropastila, a potom i ukinula, baš u vrijeme kad je Milošević došao na vlast, i više nije bilo pametno ulagati u utopijsku, paralelnu stvarnost. Rock jest glasan, ali je ipak puno tiši od rata.”

ELEKTRIČNI ORGAZAM je beogradski post punk bend osnovan 1980. koji se pojavio na sjajnoj jugoslavenskoj kompilaciji 'Paket aranžman' godinu dana poslije“SEDMA JE REPUBLIKA preživjela komunikacijsku blokadu, izborila se protiv proizvodnje neprijatelja i konstrukcija glasina, ali ju je najviše mučila krivnja – pitanje upućeno sebi: jesmo li učinili dovoljno? Je li se moglo i trebalo više? Nije li smisao rock kulture da mijenja i pomiče stvari, bude uvijek protiv, izvan i iznad stvarnosti?” piše Perković. No pitanje je - je li rock ikada bio izvan yu-stvarnosti? I je li danas? Može li uopće biti? “Na ovim prostorima, rock ili bilo koja vrsta umjetnosti kad je dobra i čista, ne samo da je izvan okolne stvarnosti, nego često zna biti i izvan stvarnih dosega svog autora”, tvrdi Perković i nastavlja: “Nije li neobično što je gotovo cijeli prvi album grupe Time napisao isti onaj Dado Topić koji je kasnije tako duboko potonuo u estradu? Kakve veze s ostatkom opusa Prljavog kazališta ima briljantni prvi album? Jesu li domoljubni Jura Stublić i neprilagođeni Jura Stublić ista osoba? Ili današnji Srđan Šaper i onaj iz Idola? To su ekscesi, ispadanja iz uhodanog društvenog ritma koji određuju velike ambicije, skromne sposobnosti i sitni interesi. Glazba je karta za vječnost i kao takva prirodno ulazi u sukob s pragmatičnim prezentom. Mozartu su život ozbiljno zagorčali razni crkveni i dvorski moćnici. Danas im i povjesničari jedva pamte imena.” “U jednom od brojnih perverznih paradoksa koji nas zatječu u ovoj priči, zaokupljenost nematerijalnim, lijepim, vrijednim, časnim, borba za slobodu pojedinca, negiranje zla i mržnje, pozitivne misli, cijela antipolitika malih pomaka svijesti koji umnoženi guraju društvo naprijed... vodili su pravo u pakao koji su projektirali i opremili drugi”, piše Perković u knjizi. No postoje li drugi? Postojali smo mi, koji smo činili Jugoslaviju i koji činimo Hrvatsku. Zašto onda grijehe pripisivati drugima? Nisu u Hrvatskoj ili Bosni ratovali Španjolci, ratovali su Srbi, Hrvati i ini južnoslavenski narodi... “U pravu si”, odgovara autor. “Kako je 1993. napisao Milan Mladenović: ‘Mi smo dopustili da stvari odu predaleko. Ova je borba bila ispod časti, protiv razuma.’” Ili kako reče Goran Marković, redatelj kojeg i Perković citira u knjizi: “Živjeli smo u jednom sveopćem porniću.”