Srećko JurdanaNakon Dana državnosti i s njim povezanih fenomena, još jedan značajan nacionalni datum proslavljen je zadnjih dana: obljetnica vlasti Jadranke Kosor. Navršilo se dvije godine kako je ta domaćica lišena pregače, uvijek nasmijana kao da u uhu nosi čip sa Šeksovim sarkazmima na račun političkih protivnika, hirom sudbine postala premijerka. Spominjala su se u tom kontekstu njezina nebrojena dostignuća. Na završetku pregovora s Europskom unijom gospođa Kosor reklamira se kao da je uspjela uhvatiti Boga za bradu, što je – dakako – očekivani fenomen, kod kojeg razmjerno nezapaženo prolazi taktičko zatajenje ugovornih nijansi koje su za hrvatsku stranu nepovoljne. Ne treba, međutim, previše sitničariti. Činjenica je – generalno promatrano – da kaotična zemlja poput Hrvatske od ulaska u jednu manje-više organiziranu cjelinu može imati samo koristi, financijske možda, kulturološke svakako.

OBLAČIĆ PRAŠINE POD PAPCIMA BIVOLA

Da nije bilo Europe, uostalom – a ponešto i Amerike – Hrvatskom bi još uvijek carevao Sanader sa svojim poduzetničkim bandama. Iako mu je tužilaštvo iz ostavštine ili političke baštine upravo izvuklo još jednu pljačku od deset milijuna eura, u Saboru su zaključili da ugledni pritvorenik do daljnjega zaslužuje i zastupničku plaću. Ne treba se previše zgražati nad tom bizarnom odlukom; u odnosu na ukupnu cijenu koju je Hrvatska platila za Sanaderove mandate, ta zastupnička plaća samo je dim, para, oblačić prašine pod papcima bivola u stampedu. Ne zna se još kako će, s kakvim pravosudnim ishodima, završiti “borba protiv korupcije” na kojoj jaši Jadranka Kosor, i može se u tom sklopu podržati ideja o “pojačanom monitoringu”, nezavisnom od završetka pregovora, koju su otvoreno počele forsirati neke europske sile (nakon organiziranoga uličnoga rata protiv sudionika splitske parade seksualnih alternativaca). Jasno je da su mnoge stvari u Hrvatskoj izvedene samo zbog inozemnog pritiska, i nestane li naglo tog pritiska, razne kriminalne struje koje su bile u izravnom savezu s vlašću, a danas djeluju iz polusjene, mogle bi brzo restituirati svoj društveni utjecaj. Privedene su u zadnje vrijeme neke istaknute tuđmanovske ratne figure – Merčep, Brodarac itd. – pod sumnjom za organizirana zlodjela koja ih, u formi javne tajne, prati već dvadeset godina, i koja bez europskoga poticaja, vezanog za završetak pregovora, u Hrvatskoj pouzdano nikad ne bi postala predmet pravosudnog postupka. Na planu procesuiranja ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane međunarodna zajednica odigrala je – doduše – i primjetno filistarsku ulogu. Elegantno je za sebe rezervirala suđenja za zapovjedno-političke odgovornosti na visokim razinama, i prepustila Hrvatskoj da se sama nosi s neposrednim počiniteljima i zapovjednicima na nižim razinama. U parohijalnoj Hrvatskoj, gdje se režimi po definiciji ulaguju brojčano napuhanoj braniteljskoj populaciji, a pojedini istaknuti osumnjičeni zločinci raspolažu određenim političkim utjecajem, snažnom klanovskom podrškom i specijalnim medijskim simpatijama, organiziranje suđenja neposrednim počiniteljima nije nimalo jednostavan posao. Da je Haag preuzeo barem desetak takvih slučajeva, znatno bi olakšao položaj hrvatskoj vladi i pravosuđu. U inozemstvu su dobro upoznati s hrvatskim veteranskim problemom, ali nisu gotovo ništa učinili da zemlji, koju će u predvidljivome roku primiti u Uniju, pomognu u njegovu rješavanju. Problematiku neposrednih počinitelja, provokativnu i potencijalno opasnu za društveni mir i stabilnost, Hrvatska mora apsolvirati sama, migoljeći se u škarama između međunarodnih pritisaka i lokalnih skupina za izazivanje kaosa.

PREKVALIFIKACIJA ČOBANA U DRŽAVOTVORCE

Proračunati Ivica Račan svojedobno je – na sofisticirane načine – namjerno izgubio izbore protiv Ive Sanadera da ne bude na čelu Vlade koja će izručiti Antu Gotovinu, no čini se da Jadranka Kosor ne će imati takvu sreću sa Zoranom Milanovićem, kojem je vlast mnogo važnija od teškoća koje sa sobom donosi. Čeka je surova borba, kako bi opravdala svoj svakodnevni optimizam, a snaga njezinoga oružja poprilično je diskutabilna. Osim što je završila pregovore s EU-om (fenomen koji se već pretvorio u propagandnu antitemu), i pokazala da politički status nije više apsolutna zaštita od – makar samo privremenog – boravka u pritvoru, malo je toga čime još može lupiti po stolu. Na planu rješavanja nezaposlenosti ponudila je ljudima brojna radna mjesta u pastirskome ili čobanskome sektoru (čija podkapacitiranost ne začuđuje u svjetlu spoznaje da su se zadnjih dvadesetak godina mnogi izvorni čobani prekvalificirali u državotvorne političare). Otplate inozemnoga duga elegantno rješava novim zaduživanjima, pretvarajući državu u kolo sreće u kojem nitko ne može izgubiti. Na populacijskome planu, Hrvatska od zadnjeg popisa ima sto pedeset tisuća građana manje, što je među ostalim dokaz koliko se ovdje dobro živi, no vlast je na sreću doskočila toj činjenici informacijom kako je uzrok fenomenu primjena “nove statističke metode”. Kad je o osobnome afirmiranju riječ – glavnoj stvari koja gospođu Kosor zanima – čini se da premijerku očekuje velika borba s predsjednikom države oko potpisivanja pristupnoga ugovora s EU-om. Željela je sama uživati u tom činu, no, kako stvari stoje, Josipović joj to ne namjerava dopustiti. Na drugoj strani, Milanović joj ne želi dopustiti ni informativno- savjetodavni razgovor s državnim odvjetnikom, nazivajući to miješanjem izvršne u pravosudnu vlast. S Milanovićem su, dakako, solidarni Polančecovi i Sanaderovi odvjetnici, koji tvrde da je gospođa Kosor potencijalna osumnjičenica u slučaju INA, i da kao takva nema pravo na bilo kakve informacije iz DORH-a.

SAMOISTICANJE JAČE OD RACIONALNOSTI

Pomalo je besmisleno to SDP-ovo izigravanje čistunstva i tjeranje maka na konac. Nema zemlje na svijetu u kojoj se šef vlade ne će konzultirati s tužiocem i drugim organima, kad se radi o povjerljivim stvarima od nacionalnoga interesa. Upravljački ugovor INA-e s MOL-om – odnosno: njegov eventualni raskid – bitno je pitanje za Hrvatsku i premijerka po svome statusu ima puno pravo na razne vrste konzultacija, s raznim organima, u vezi sa zadanom problematikom, bez obzira na mogućnost da i sama u jednom trenutku bude uključena u istražni proces protiv Sanadera. “Afera” u prvome redu proizlazi iz činjenice da je gospođa Kosor najavila svoj susret s državnim odvjetnikom, i time raznim “zainteresiranim stranama” unaprijed pružila idealan povod za utilitarnu “ogorčenu” reakciju. Da je razmjenu misli o osjetljivome predmetu odlučila obaviti u tajnosti – kao što je i red kod takvih kompliciranih stvari – nitko od toga ne bi pravio pitanje. Problem je kod gospođe Kosor, međutim, što njezina potreba za samoisticanjem nadjačava racionalnost trenutka. Ona uvijek mora biti u prvome planu, čak i kad je to potpuno kontraproduktivno za njezine i za šire interese.