Objavljeno u Nacionalu br. 470, 2004-11-15

Autor: Maroje Mihovilović

PALESTINA PRED KAOSOM

Započela bitka za Arafatova nasljenika

Premda u inozemstvu prevladava opća želja da vodstvo nad palestinskim institucijama nakon Yassera Arafata preuzme njegov najbliži suradnik Mahmoud Abbas, realnije je očekivati da će se u političkim krugovima razbuktati žestoka borba koja možda preraste u oružani sukob

Kaos u kojem je u petak, 12. studenoga, u dvorištu svog sjedišta u Ramallahu na Zapadnoj obali Jordana pokopan palestinski vođa Yasser Arafat.Kaos u kojem je u petak, 12. studenoga, u dvorištu svog sjedišta u Ramallahu na Zapadnoj obali Jordana pokopan palestinski vođa Yasser Arafat.Kaos u kojem je u petak, 12. studenoga, u dvorištu svog sjedišta u Ramallahu na Zapadnoj obali Jordana pokopan palestinski vođa Yasser Arafat, kad su policajci gomilu morali smirivati pucanjem u zrak, pokazao je s koliko su ga boli Palestinci ispratili, ali i da prijenos vlasti među Palestincima neće proći mirno nego bi mogao biti vrlo buran i krvav. Mnogi u inozemstvu sada priželjkuju da Arafatov najbliži suradnik Mahmoud Abbas u demokratskoj proceduri preuzme njegove formalne ingerencije. No malo tko vjeruje da će to, kad se ta formalnost završi za 60 dana, biti i kraj borbe za vlast među Palestincima.

NEPROMIŠLJENI VOĐA Kao što je često slučaj s autoritarnim vođama, Arafat nije nikoga pripremio da mu bude nasljednik POLITIKA SIMBOLIKE Pristanak Palestinaca da se Arafat pokopa u Ramallahu Izrael je protumačio kao palestinsko odustajanje od isticanja prava na Jeruzalem Yasser Arafat bio je autokrat, koji je sve poluge vlasti u palestinskoj zajednici osobno kontrolirao. Držao je tri ključne funkcije, bio je i predsjednik krovnog palestinskog političkog pokreta Palestinske oslobodilačke organizacije, bio je i vođa Al Fataha, najvažnije palestinske revolucionarne skupine, ali i predsjednik Palestinske samouprave, koja je trebala prerasti u državnu vlast. Prije je bio i predsjednik izvršne vlasti, ali je taj položaj pod pritiskom međunarodne zajednice lani morao prepustiti drugomu, pa je palestinski premijer neko vrijeme bio Mahmoud Abbas, a sada je to drugi Arafatov bliski suradnik Ahmed Qureia. Arafat je malo djelovao kao šef države, a malo kao vođa revolucionarne skupine, što se za Palestince pokazalo vrlo štetnim.

Arafat je posljednjih godina počeo razmišljati što će biti s Palestincima nakon njegova odlaska s političke scene pa je stvorio mehanizam prijenosa vlasti. Razmišljao je i o tome gdje će biti pokopan, smatrao je da bi trebao biti pokopan u Jeruzalemu, koji Palestinci smatraju svojom prijestolnicom, a iz palestinskih redova čuli su se zahtjevi da bude pokopan na najsvetijem muslimanskom mjestu u Starom Jeruzalemu, na Brežuljku hrama, gdje se nalaze džamije Al Aksa i Kupola na stijeni. Izraelska vlast obznanila je da neće dopustiti da Arafat bude pokopan u Jeruzalemu. Njoj bi najviše odgovaralo da bude pokopan u inozemstvu, no dopuštala je mogućnost da bude pokopan na okupiranom palestinskom području i sugerirale da to bude u Gazi, gdje su pokopani Arafatova majka i neki drugi rođaci. To je pak za Palestince bilo neprihvatljivo.

Iako se javno i dalje tvrdilo da Palestinci inzistiraju da Arafat bude pokopan u Jeruzalemu, kad mu se pogoršalo zdravstveno stanje, ipak se povjerljivo razgovaralo o tome da se to riješi na drugi način. New York Times je otkrio da su palestinski predstavnici preko američke vlade predložili da Arafat bude pokopan u Ramallahu, unutar kompleksa zgrada svog sjedišta. Izraelska vlada prihvatila je to rješenje.

Izraelska vlada smatra da je za Izrael najbolje da sadašnji prijelaz vlasti s Arafata na novu palestinsku garnituru prođe što mirnije. U Izraelu vlada bojazan da bi Arafatova smrt mogla među Palestincima biti povod za bujanje radikalnih strasti, što bi palestinski ekstremisti mogli iskoristiti za preuzimanje vlasti. Izrael je, doduše, ekstremiste znatno oslabio likvidiravši njihove glavne vođe, no ipak je moguće da oni izazovu nasilje i nemire. Natezanje oko mjesta Arafatova pokopa moglo bi se pretvoriti u motiv za raspirivanje strasti pa je u izraelskom interesu da to pitanje bude što prije riješeno.

No postojao je i jedan strateški razlog za takvo ponašanje Izraela:. u izraelskim političkim krugovima smatraju da je vrlo znakovito da je palestinska strana odustala od Arafatova pokopa u Jeruzalemu, jer je tako simbolički, u ovom osjetljivom trenutku kad se definira, postarafatska palestinska politička linija odustala od isticanja svog prava na Jeruzalem. Riječ je o gesti koju u Izraelu ocjenjuju kao prvi dokaz da bi nova generacija palestinskih vođa mogla voditi mnogo umjereniju politiku od Arafatove, što bi moglo otvoriti varat miru.

Stoga će izraelska strana nastojati da pripadnici najumjerenije struje u palestinskom vodstvu, neki Arafatovi najbliži suradnici koji se u posljednjoj fazi nisu slagali s njegovom ratobornom politikom, preuzmu vodstvo palestinskom politikom. Jedan od članova te skupine jest Ahmed Qureia, palestinski premijer, koji će na tom utjecajnom položaju po svemu sudeći i ostati. Drugi je Rawhi Fattouh, predsjednik palestinske skupštine, a on po palestinskom zakonu nakon Arafatove smrti na 60 dana preuzima njegove ingerencije sa zadatkom da raspiše izbore. U umjerenijim palestinskim političkim krugovima prevladava nada da će nakon tih izbora novi predsjednik Palestinske samouprave biti Mahmoud Abbas i da će naslijediti Arafata na dvije ključne funkcije, i kao predsjednik PLO-a i kao predsjednik Palestinske samouprave. Svi ti umjereni palestinski političari, međutim, imaju više ugleda u palestinskom establishmentu i inozemstvu nego među običnim Palestincima, koji su skloniji radikalima nego umjerenjacima.

Američka administracija željela je dati do znanja da uvažava umjerene Arafatove bliske suradnike pa im je slala pozitivne poruke, a nakon Arafatove smrti američki predsjednik Bush i britanski premijer Blair sa sastanka u Washingtonu priopćili su da će nastojati da se sljedećih godina osnuje palestinska država. Sva trojica umjerenih palestinskih političara bili su u delegaciji koja je doputovala u Pariz da u posljednjim Arafatovim danima vidi kakvo je njegovo stanje. Francuski predsjednik Jacques Chirac primio ih je i pružio im podršku. Izraelska vlada dopustila je da se Arafatov pokop obavi u Ramallahu, što je shvaćeno kao gesta dobre volje prema njima. Čak je i bivši izraelski desničarski premijer Benjamin Netanyahu odustao od svoje najavljene ostavke iz kabineta premijera Ariela Sharona kako ne bi stvarao krizu u važnim trenucima palestinske tranzicije. Opća je želja u inozemstvu da Abbas, Qureia i Fattouh preuzmu upravljanje palestinskim institucijama.

No ima i mišljenja da se, čak ako se to i dogodi, neće trajno riješiti pitanje tranzicije jer je to provizorno rješenju, koje je smislio sam Arafat da se zna tko preuzima njegove ovlasti, ali da to nema nikakve veze sa stvarnim preuzimanjem vlasti. U ovom se trenutku još ne može točno utvrditi tko će postati stvarni Arafatov nasljednik, najmoćniji čovjek među Palestincima. Arafat, poput svih autoritarnih vođa u režimima u kojima nije razvijena stvarna demokratska procedura, nije nikoga stvarno pripremio da mu bude nasljednik.

Zato svi očekuju da će se sada razbuktati žestoka borba za prvenstvo među moćnim ljudima iz palestinskog vodstva, i to ne samo politička, nego možda i oružana. Događaji proteklih tjedana, prije nego što je Arafat prebačen u parišku bolnicu, to i nagovještavaju.

Sredinom listopada u Gazi je izvršen atentat na Moussu Arafata, nećaka Yassera Arafata, kojeg je njegov stric postavio za šefa sigurnosti u Gazi. Moussa Arafat bi trebao zapovijedati svim policijskim i sigurnosnim snagama u Gazi, ali ondje važnu ulogu ima i Mohammed Dahlan, bivši šef sigurnosti u Gazi i ministar sigurnosti u jednoj od prošlih palestinskih vlada. Dahlan je na čelu posebnog odjela policijskih snaga koje se nazivaju Sigurnosno-preventivne snage, koje su, iako formalno u sastavu palestinske službe sigurnosti, zapravo njegova osobna milicija. Dahlan je u nekim razdobljima bio vrlo blizak Yasseru Arafatu, koji mu je davao odgovorne funkcije, pa se čak tvrdilo da bi ga mogao pripremiti za svog nasljednika, ali su se poslije razišli, a Dahlan je čak javno osumnjičen da je zapravo američki čovjek. Dahlan je bio vrlo nezadovoljan kad je Arafat svog nećaka a ne njega postavio na čelo svih sigurnosnih službi u Gazi pa se tome pokušao oduprijeti. Početkom ljeta izbili su prvi sukobi između Dahlanovih i Arafatovih ljudi, a poslije su se i proširili. U tim okršajima Dahlan se najviše služio svojom udarnom jedinicom, Eskadronom smrti, a Moussa Arafat svojim Eskadronom pakla. Jedan okršaj prerastao je u gotovo opći obračun za kontrolu nad Gazom pa je 40 boraca s obje strane ranjeno, a rakete su ispaljene i na Dahlanovo i na Arafatovo sjedište. Dahlan je lošije prošao i izgubio kontrolu nad većim dijelom Gaze. No odlučio je preokrene stvar u svoju korist pa je organizirao atentat na Moussu Arafata autobombom koja je eksplodirala kad se Moussa Arafat u konvoju oklopnih automobila kretao Gazom, ali je on preživio taj atentat.

To je samo prvi znak u što bi se bitka za Arafatovo naslijeđe mogla pretvoriti. Moussa Arafat i Dahlan u Gazi, gdje živi 1,3 milijuna Palestinaca, nisu se borili samo za kontrolu nad tim uskim pojasom, nego je to bio početak nadmetanja za Arafatovo naslijeđe. Palestinske sigurnosne službe imat će važnu ulogu u toj borbi, iako to ne znači da će upravo njih dvojica biti glavni protagonisti.

Postoje dvije teorije kako će se sada događaji odvijati. Po jednom scenariju vlast će na kraju preuzeti umjerena struja koju čine Abbas, Qureia i njihovi istomišljenici, koji će početi pregovore s Izraelom, dobiti izraelske ustupke i mogućnost da stvore palestinsku državu, zbog čega će im se povećati ugled u narodu pa će to učvrstiti njihovu vlast.

No čuju se i zlokobne procjene da će Arafatova smrt radikalizirati palestinsku političku scenu. Iako se prije procjenjivalo da će Arafatov neposredni nasljednik najvjerojatnije doći iz njegova neposrednog okruženja političara, vojnih i sigurnosnih zapovjednika okupljenih u njegovoj političkoj organizaciji Al Fatah, koja je dominirala palestinskom scenom proteklih desetljeća, sada ima drukčijih procjena. Posljednjih godina Al Fatah je oslabio, a ojačala organizacija Hamas, koja danas predvodi oružanu borbu protiv Izraela i koja je imala najveće žrtve. Ona je s punim poštovanjem priznavala Arafatov autoritet. No to ne znači da će se tako ponašati i nakon Arafatove smrti prema onima iz Arafatovog kruga koji će pretendirati da ga naslijede.

Problem je Hamasa i drugih radikalnih grupa što su ostali bez vođa jer ih je Izrael jednog po jednog likvidirao napadima iz zraka na njihove stanove, urede i automobile. Izrael je ubio i vjerskog vođu Hamasa, šeika Ahmeda Yassina, pogodivši njegova invalidska kolica kad su ga vozili iz džamije u Gazi nakon jutarnje molitve. Nagađa se da bi palestinski radikali mogli početi političku, ali i oružanu bitku da za novog vrhovnog palestinskog vođu bude proglašen čovjek koji tu funkciju neće moći operativno preuzeti, ali koji bi mogao postati novi važan simbol palestinske oružane borbe za samosvojnost te u čije bi ime Palestinci ušli u novu fazu rata protiv Izraela. To je Marwan Barghouti, najviše rangirani palestinski vođa, koji je pod optužbom za terorizam već dvije godine u izraelskom zatvoru.

POTENCIJALNI ARAFATOVI NASLJEDNICI

MAHMOUD ABBAS
Za Mahmouda Abbasa, koji je poznat i po svojem ratnom nadimku Abu Mazen, uvijek se tvrdilo da je najbliži Arafatov suradnik, ali nije se uvijek slagao s Arafatom, posebno ne u posljednje vrijeme. Mahmoud Abbas rodio se 1935. u gradu Safedu, danas na sjeveru Izraela, mladost je proveo u Siriji, a studirao je u Moskvi, gdje je prigrlio neke stavove sovjetske ideologije. Ondje je i doktorirao tezom “Tajne veze između nacista i vođa cionističkog pokreta”, u kojoj je nijekao holokaust i plinske komore, tvrdio da je relativno malo Židova stradalo od nacista, a da su brojke Židovi preuveličali iz političkih razloga. Zbog njegova studija u SSSR-u neki palestinski krugovi optuživali su ga da je komunist, da nije muslimanski vjernik, pa je on 2002. hodočastio u Meku.
Abbasa smatraju jednim od najumjerenijih palestinskih vođa, a posebno su bile zapažene njegove negativne ocjene intifade. On je izjavio da je oružana intifada bilo pogrešna, da nije trebalo naoružavati mlade ljude i tako radikalizirati sučeljavanje s Izraelcima, jer je izazivanje oružanog sukoba samo išlo na ruku izraelskim ratnim huškačima da torpediraju mirovni proces. Nakon što je doživio kritike zbog tog stava, Abbas je rekao da nije protivnik oružane borbe kao takve, da podržava palestinske akcije protiv židovskih naseljenika i vojnika na području koje treba pripasti Palestincima, ali se protivi samoubilačkim bombaškim atentatima protiv civila u izraelskim gradovima.
Kada je međunarodna zajednica pritisnula Arafata da prepustio dio svojih ingerencija novostvorenoj funkciji palestinskog premijera, koji je trebao početi pregovore s Izraelcima, on je u ožujku 2003. premijerom imenovao Abbasa. Uskoro su se razišli jer je Abbas bio sklon pregovorima, koje je Arafat blokirao, pa ga je šest mjeseci poslije smijenio i na njegovo mjesto doveo Ahmeda Qureiju.

MARWAN BARGHOUTI
Mnogi Palestinci 43-godišnjeg Marwana Barghoutija smatraju najvećim palestinskim mučenikom jer je on najznačajniji član palestinskog rukovodstva u izraelskom zatvoru. Do uhićenja je bio šef Al Fataha na Zapadnoj obali Jordana. On je vrlo mlad postao radikalni palestinski politički aktivist, već kao 18-godišnjak bio je jedan od radikalnih studentskih vođa na palestinskom sveučilištu Bir Zeit, gdje je rukovodio omladinskim ogrankom Al Fataha. Zbog antiizraelske djelatnosti Izraelci su ga 1981. uhitili pa je sljedećih šest godina proveo u zatvoru, u kojem je tečno naučio hebrejski. Čim je izišao iz zatvora, počela je Intifada, palestinski ustanak koji je trajao od 1987. do 1992. On je bio jedan od organizatora. No vrlo brzo nakon njenog izbijanja Izraelci su ga ponovno uhitili i protjerali u inozemstvo.
Vratio se na okupirano područje Zapadne obale Jordana 1994., prema odredbama izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma iz Osla. Isprva je zagovarao taj mirovni sporazum, često na izraelskoj televiziji govorio o potrebi mirnog rješenja. No sljedećih godina radikalizirao je stavove. Postajao je sve kritičniji prema Izraelcima, ali i prema palestinskom vodstvu, posebno ga je kritizirao zbog korupcije. Među mlađim Palestincima stekao je ugled kao jedini mlađi član najužeg palestinskog vodstva.
Kad je u rujnu 2000. počeo sadašnji palestinski ustanak, on je bio jedan od njegovih organizatora. Sve je vrijeme provodio u Ramallahu, plašeći se da bi, ako napusti taj grad, mogao postati cilj izraelske akcije. Izrael je tvrdio da on nije na listi traženih osoba. Ipak, u kolovozu 2001. izraelska vojska napala je konvoj vozila u kojem se on nalazio. Izraelske rakete uništile su jedno vozilo iz konvoja, ali on je ostao neozlijeđen. Nakon toga pojačao je mjere sigurnosti.
Kad se početkom 2002. počelo govoriti da bi Arafat mogao otići sa svog položaja, nagađalo se da bi ga mogao naslijediti upravo Marwan Barghouti. Izraelska vojska počela je za njim intenzivno tragati zbog indicija da je šef brigade Mučenici Al Akse, jedne od terorističkih palestinskih grupa. U pretresu sjedišta Palestinske oslobodilačke organizacije u Ramallahu izraelski su vojnici, navodno, pronašli dokumente koji dokazuju da je Barghouti bio jedan od organizatora terorističkih akcija pa je izraelska vojska objavila dokument o tome kako on od Arafata traži novac za članove jedne terorističke grupe.
Njegovo uhićenje u travnju 2002. izazvalo je veliko uzbuđenje među Palestincima, koji su upozorili na moguće neugodne posljedice ako Izrael naudi Barghoutiju. On je sam izjavio da bi njegova pogibija sigurno izazvala reakciju u kojoj bi mnogi Izraelci stradali. Izraelska vlast objavila je da će ga izvesti pred vojni sud, koji će utvrditi njegovu krivnju i izreći mu kaznu.

MOHAMMED DAHLAN
Mohammed Dahlan rodio se 1961. u izbjegličkoj obitelji u Gazi. Živio je pod egipatskom pa pod izraelskom vlašću. Rano se pridružio palestinskim aktivistima koji se bore protiv izraelske vlasti, pa je između 1981. i 1986. hapšen deset puta, a skoro četiri godine proveo je u izraelskom zatvoru, gdje je tečno naučio hebrejski. Kad je 1987. izbio prvi palestinski ustanak, Dahlan je postao jednim od vođe intifade u Gazi, ali su ga Izraelci ponovno uhitili i protjerali u Jordan. Jordanska vlast protjerala ga je u Egipat, egipatske u Irak, a iz Iraka je otišao u Tunis, gdje je tada sjedište imao Arafat, pa je odonud upravljao intifadom, jako se zbliživši s Arafatom, koji je u njega imao veliko povjerenje. Arafat ga je uključio u svoju delegaciju, koja je s Izraelcima pregovarala u Oslu o palestinskoj vlasti na izraelskim okupiranim teritorijima. Dahlan se zajedno s Arafatom vratio u Gazu 1994., godinu dana nakon potpisivanja sporazuma iz Osla. Arafat ga je tada imenovao šefom sigurnosti u Gazi.
Iako vrlo mlad, Dahlan je sljedećih godina bio vrlo moćan i utjecajan u Gazi i palestinskoj političkoj hijerarhiji. Iako je nesumnjivo organizirao i razne oružane akcije protiv Izraelaca, on je i vrlo oštro postupao prema predstavnicima najekstremnijih palestinskih grupa, koje nisu bile pod Arafatovom kontrolom te koje su najkrvavijim terorističkim akcijama nastojale spriječiti svaki pokušaj izraelsko-palestinskog dogovaranja. On je mnoge pripadnike Hamasa i Islamskog džihada strpao u zatvore u Gazi, zbog čega se našao na udaru mlađih, radikalnijih Palestinaca, koji nisu prihvaćali njegovu viziju da se ipak krene putem pregovora. Zato je stekao posebne simpatije na Zapadu, ali Dahlanova popularnost pada među Palestincima otkad su se izraelsko-palestinski odnosi posebno zakrvili, optužuju ga da radi po američkim instrukcijama.
Dahlan je 5. lipnja 2002. podnio ostavku na položaj sigurnosnog šefa Gaze, navodno jer je računao da će ga Arafat postaviti na viši novi položaj ministra unutarnjih poslova u svojoj rekonstruiranoj vladi, ali se to nije dogodilo, nego mu je samo ponuđeno mjesto Arafatova savjetnika za sigurnost. Bio je to jasan znak da je počeo gubiti Arafatovo povjerenje, možda upravo zbog svojih liderskih ambicija.

AHMED QUREIA
Ahmed Qureia uvijek je bio Arafatov poslušnik, bez šire baze u palestinskim političkim i sigurnosnim strukturama. Rodio se 1937. u selu Abu Dis kraj Jeruzalema a po zanimanju je bankar. On je Arafatovu Al Fatahu pristupio potkraj 60-ih, ali nije stekao važno mjesto u palestinskom pokretu sve do kraja 70-ih, kad je kao sposoban bankar razvijao specifične oblike palestinske kolektivne ekonomije u Libanonu, gdje su tada Palestinci u velikom broju živjeli, a gdje je tada bilo i vodstvo PLO-a. Palestinska poduzeća koja je stvorio u Libanonu 1980. su donosila prihod od 40 milijuna dolara i zapošljavala više od 6500 ljudi, stvarajući ekonomsku osnovu i za sveopće političko i vojno djelovanje PLO-a u Libanonu.
Izrael je1982. invazijom na južni Libanon protjerao Palestince pa se vodstvo PLO-a na čelu s Arafatom iz Bejruta preselilo u Tunis. Qureia je napredovao u palestinskoj hijerarhiji jer su neki članovi vodstva napustiti Arafata a drugi pali kao žrtve izraelskih atentata. On je 1989. imenovan članom centralnog komiteta Al Fataha i tako ušao u palestinski politički vrh.
Arafat ga je sljedećih godina slao da predvodi palestinske delegacije u raznim pregovorima s Izraelom pa je imao ključnu ulogu u radu na sporazumima iz Osla 1993. Sudjelovao je i u kasnijim pregovorima, sve do onih neuspješnih u Tabi 2001. Stekao je brojna poznanstva s Izraelcima, koji su o njemu govorili kao o šarmantnom, spretnom, kompetentnom pregovaraču, koji, međutim, nije bio samostalan nego se stalno morao konzultirati s Arafatom.
Qureia se bavio i ekonomskim pitanjima pa je poticao privredne aktivnosti na područjima palestinske samouprave. Zbog toga je u bliskim odnosima s palestinskim poslovnim krugovima, koji su možda i jedina njegova politička baza. No među Palestincima stvaran utjecaj imaju samo političari i organizatori oružanih akcija. Njegova politička moć u prvom se redu temeljila na tome što je Arafat imao u njega veliko povjerenje pa ga je zato i imenovao predsjednikom parlamenta. No maknuo ga je s tog položaja u rujnu 2003. i imenovao ga premijerom umjesto smijenjenog Abbasa. Vodeći izraelski političari bili su prilično razočarani kad je Abbasa naslijedio Qureia, zaključivši da Arafat ponovno preuzima kontrolu nad cjelokupnom palestinskom političkom scenom.

Vezane vijesti

ABBAS PREUZEO POLOŽAJ PREDSJEDNIKA PALESTINSKE SAMOUPRAVE

Mahmud Abbas u subotu je svečanom prisegom preuzeo položaj predsjednika Palestinske samouprave, time naslijedivši Jasera Arafata. Pred članovima… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika