Identitet tog "obiteljskog čovjeka slobodnijeg ponašanja" poznat je ne samo liječnicima nego i policiji, no svi su jednako bespomoćni u namjeri da ga zaustave jer dosad je svaka njegova žrtva odbila potpisati izjavu koja bi ga teretila pred sudom.Splićanin D. D. virusom HIV-a najprije je zarazio ženu s kojom i danas živi, u međuvremenu od AIDS-a se razboljela i umrla njegova 21-godišnja ljubavnica, a kad je u Zavodu za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije nedavno otkrivena i treća njegova žrtva, ravnatelj te ustanove, epidemiolog dr. Mladen Smoljanović, odlučio se za pomalo radikalan potez i u novinama objavio da njegovom županijom hara nekolicina HIV pozitivnih osoba koje svjesno šire zarazu. Većina njih su narkomani koji se prostituiraju za drogu ili “plesačice” u poluilegalnim javnim kućama, no D. D. ne spada ni u jednu od tih rizičnih kategorija. Štoviše, radi se o poznatom splitskom ugostitelju čiji je iznimno popularan kafić u samom srcu grada.

Splitski liječnici i pravnici izbezumljeni su jer ne mogu zaustaviti splitskog ugostitelja koji je svjesno prenio AIDS supruzi i dvjema ljubavnicamaIdentitet tog “obiteljskog čovjeka slobodnijeg ponašanja” poznat je ne samo liječnicima nego i policiji, no svi su jednako bespomoćni u namjeri da ga zaustave jer dosad je svaka njegova žrtva odbila potpisati izjavu koja bi ga teretila pred sudom. Zbog preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, prema kojoj imena zaraženih HIV-om ne bi trebalo otkrivati, baš kao i zbog Hipokratove zakletve koja istu anonimnost jamči svakom pacijentu, splitski liječnici našli su se u bezizlaznoj situaciji: sve znaju, a ništa ne smiju poduzeti.

“Moramo imati neoboriv dokaz, a neoboriv dokaz je pisana izjava punoljetne osobe u kojoj ona potpisuje da ju je zarazila ta i ta osoba. Njezin usmeni iskaz koji ona poslije ne želi potpisati nije nikakav dokaz na sudu. Nama liječnicima, policiji, pravosuđu, svima su ruke vezane. Preostalo mi je jedino moguće rješenje, a to je da u svim sredstvima priopćavanja pustim glas kako bi ljudi bili na oprezu. U Splitu već znaju. Dobio sam povratnu informaciju o tome, a to sam i htio postići. Ništa mi drugo nije preostalo”, objašnjava dr. Mladen Smoljanović koji ipak nije želio potvrditi ni demantirati informaciju do koje je iz neslužbenih ali povjerenih izvora došao Nacional. D. D. je pak, jer su gradske vlasti zatvorile njegov kafić zbog nesporazuma oko plaćanja najamnine, ovu zimu navodno odlučio prezimiti u Zagrebu.

Muškarac koji je tek prevalio 40. godinu bio je otprije među Splićanima poznat kao promiskuitetan, a ispada da se nakon otkrića da je HIV pozitivan malo što promijenilo. Prvo vrijeme D. D. je primao i takozvanu trojnu terapiju koja HIV pozitivnim osobama omogućava koliko-toliko normalan život. Terapija, osim toga, smanjuje i broj zaraznih jedinica u krvi čime je opasnost od prenošenja virusa, uz pravilnu upotrebu kondoma, svedena na minimum i postoji tek ako kondom pukne ili se na drugi način ošteti i tako omogući izravan kontakt bez zaštite. Osim toga, objašnjavaju liječnici pozivajući se na studiju koja je napravljena među tajlandskim prostitutkama od kojih je 90 posto zaraženo HIV-om, u jednom spolnom kontaktu rizik je samo 5 posto. Sa svakim sljedećim progresivno raste. Zbog svega toga može se zaključiti kako D. D. nije koristio kondom prilikom intimnih susreta sa svojom ljubavnicom, djevojkom koja je umrla u 21. godini života zaražena AIDS-om.

“Moja je dužnost liječnika da napomenem kako ovaj, kao ni slični oblici destruktivnog ponašanja, nisu nimalo neuobičajeni kod ljudi koji su inficirani smrtonosnom bolešću. Slično su se, na primjer, ponašali tuberkulozni bolesnici u vrijeme kad za tuberkulozu nije bilo učinkovitog lijeka. Namjerno bi kašljali u lice ljudima kako bi ih zarazili”, pokušao je motive za ovakvo ponašanje objasniti dr. Smoljanović. Nema nikakve sumnje da se čovjek s HIV pozitivnom dijagnozom mora osjećati usamljenim, jer oboljeli od kuge novog doba u društvu se doista i tretiraju kao kužni premda bi već svima trebalo biti poznato da se AIDS ne prenosi socijalnim kontaktom. Bila bi to stravična, ali još uvijek shvatljiva priča da je kojim slučajem D. D. odlučio zaraziti nekoga tko bi na taj način, povezan istom nesrećom, ostao uz njega do kraja – no takvu mu je ljubav do smrti u neugodno doslovnom smislu već ponudila njegova životna družica. Koji je motiv morao imati kad se odlučio na intimnu vezu s dvostruko mlađom djevojkom, teško je dokučiti, no u slučaju treće žrtve njegove “ljubavi” to i nije tako teško. Premda se o toj ženi ne zna i ne govori puno, ona je po svemu sudeći medicinske struke, dakle liječnica, medicinska sestra ili farmaceut. D. D. je u međuvremenu odustao i od trojne terapije. Nije naime poznat ni jedan slučaj u kojem je ta terapija uspjela izliječiti bolest, a uz nju su vezane brojne neugodne popratne pojave poput proljeva i čestih mučnina. Kako je odustao od lijekova, na donedavno pristalom splitskom ugostitelju sada su već uočljivi i prvi znakovi bolesti, zbog čega je vjerojatno i došao do zaključka kako će mu uskoro nužno trebati i stručna kućna njega.

“Ja sam upleten u tu priču jer sam primio pacijenticu koja je u Zaraznu došla zbog druge dijagnoze. Takva dijagnoza obično je indikator za HIV tako da sam joj predložio testiranje i ispalo je da je HIV pozitivna”, govori dr. Nikola Bradarić, ravnatelj Zarazne bolnice u Splitu, ne otkrivajući identitet pacijentice ni osobe koja ju je zarazila. Žena koja je, ništa ne sluteći, otišla na pretrage u Zaraznu bolnicu Split da bi se suočila sa smrtnom presudom koju joj je potpisao njezin ljubavnik, bez oklijevanja je odgovorila na pitanje tko ju je zarazio. Ipak, nije ga htjela prijaviti jer u njega je, kako je objasnila, zaljubljena.

“Tu čovjek dolazi u dilemu. S jedne strane tu je Hipokratova zakletva koja nas obvezuje na tajnost podataka svakog pacijenta i posebna preporuka Svjetske zdravstvene organizacije da se ne otkriva identitet osoba oboljelih od AIDS-a. S druge strane, postoji morala obveza svakog građanina da prijavi osobu koja čini kažnjivo djelo, a svjesno širenje zaraze je kažnjivo djelo. Odgovor na tu dilemu nisu nam mogli dati ni u Ministarstvu pravosuđa ni u Ministarstvu zdravstva”, kaže dr. Bradarić. Traganje za pravnim lijekom u tako delikatnoj situaciji teško može uroditi plodom, uvjerili su se i novinari Nacionala. Navodno dosad u Hrvatskoj nije zabilježeno da je ijedan ovakav ili sličan slučaj završio na sudu tako da je to nepoznat teren na kojem se hrvatski pravnici slabije snalaze.

“Takav bi slučaj mogao spadati među kažnjiva djela prenošenja spolne bolesti, no kazneni se postupak tada pokreće isključivo na prijedlog oštećene, odnosno zaražene osobe, što je i logično, budući da se ipak radi o intimnoj sferi čovjeka. Eventualno bi se smrt djevojke koju je zarazio mogla tretirati kao kažnjivo djelo ubojstva, no takvo što bi na sudu bilo vrlo teško dokazati”, objasnila je Ksenija Turković, docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Prijava se, osim toga, ne može podnijeti anonimno, upozorava docentica Turković. Drugim riječima, onaj tko pravdu odluči istjerivati na sudu trebao bi krenuti od toga sam javno prizna svoje HIV pozitivno stanje, što bi u Hrvatskoj također bio presedan. Situacija postaje još apsurdnija u slučaju plesačica bara “American Go Go” među kojima, ako je vjerovati onome što se priča po Splitu, ima i HIV pozitivnih djevojaka. U splitskom Zavodu za javno zdravstvo možda znaju i njihova imena, ali još nisu pronašli dobrovoljca koji bi ih prijavio. Bosna i Hercegovina na rubu je epidemije AIDS-a zbog jedne zaražene prostitutke koja je početkom mjeseca umrla u Mostaru i mnogih drugih koje, baveći se za svog makroa najstarijim zanatom na svijetu, bivaju zaražene i postaju izvor novih zaraza. Čekanjem da se pojavi dobrovoljac koji će priznati kako se zarazio HIV-om u poluilegalnoj javnoj kući i pokazati plesačicu kojoj je platio za seks taj problem se očito neće riješiti.

Jedna od mogućnosti, budući da se AIDS spominje u Pravilniku o načinu prijavljivanja zaraznih bolesti Ministarstva zdravstva, bila bi tretirati ga kao zaraznu bolest i u Kaznenom zakonu. U tom bi slučaju za prenošenje zarazne bolesti bio odgovoran svatko tko ne postupi po propisima i naredbama kojima nadležno državno tijelo određuje mjere za suzbijanje ili sprečavanje zarazne bolesti. Novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine D. D. bi u tom slučaju možda mogao biti kažnjen već i zbog odustajanja od trojne terapije koju je primao, kad bi ona bila propisana kao obvezna. Ali nije. U svakom drugom slučaju stvar se vraća na početak, odnosno pitanje kako dokazati nečiju odgovornost za širenje zaraze kad ne postoji zaražena žrtva koja bi bila spremna svjedočiti.

“Split je ipak mali grad u kojem se vrlo brzo doznaju neke stvari, koliko god se mi trudili da čuvamo medicinsku tajnu. Nije zgodno kad se priča po gradu ni da se netko došao testirati na HIV, bez obzira je li nalaz testa pozitivan ili negativan”, objašnjava ravnatelj Zarazne bolnice u Splitu dr. Nikola Bradarić mentalitet koji nije samo splitski. Dok zaraženi to taje jer ih zdravi u većini slučajeva demoniziraju, pravosuđe tapka na mjestu u zabuni, prema istraživanjima Ujedinjenih naroda Istočna Europa na pragu je znatnog porasta broja oboljelih. Pretpostavlja se da u Hrvatskoj trenutačno ima oko 500 HIV pozitivnih osoba, računajući tu i one koje još nisu registrirane. Uvođenje besplatnog i anonimnog testa na HIV trebalo bi pomoći da se točnije utvrdi prava brojka. Testiranje je dostupno u bilo kojem od Zavoda za javno zdravstvo u sklopu kojih se od ove godine počinju otvarati i savjetovališta u kojima, uz liječnika, rade i psiholozi, socijalni radnici, a prema potrebi i teolozi. Uskoro bi, osim toga, i veći regionalni centri trebali od HZZO-a dobiti novac za trojnu terapiju, koja se može dobiti samo u zagrebačkoj Klinici za infektivne bolesti, gdje je i referalni centar za HIV. Osijek, Rijeka i Split u tom bi slučaju, kako ističe dr. Bradarić, trebali dobiti i medicinsku opremu nužnu da se i ondje može napraviti i pratiti kompletan imunološki status zaraženih pacijenata jer je to nužno za prilagođavanje liječenja. Svi bi se ti potezi Ministarstva zdravstva mogli smatrati mobilizacijom uoči moguće epidemije zarazne bolesti od koje svakodnevno umiru tisuće ljudi, a za koju još uvijek nema lijeka. Povećan broj zaraženih, osim što se sa svakim novim HIV pozitivnim čovjekom mogućnost zaraze recipročno širi, mogao bi za rezultat imati i uskraćivanje trojne terapije svim oboljelima jer HZZO za to neće imati novca, baš kao što ga nema ni za tisuće oboljelih od hepatitisa C u Hrvatskoj. Ne treba shvatiti doslovno, ali žrtve neodgovornog ljubavnika D. D. tako bi, osim zdravih osoba, u ne tako dalekoj budućnosti mogli postati i oni već zaraženi HIV-om.

“Otkrivanje identiteta oboljele osobe bez njenog pristanka također je kažnjivo djelo otkrivanja osobnih, intimnih podataka. Budući je riječ o novinaru, tu vjerojatno ne bi bilo kaznenog progona, ali o otkrivanju identiteta ipak bi valjalo dobro razmisliti jer je ovo delikatna situacija”, odgovorila je docentica Ksenija Turković na upit kakve bi bile pravne posljedice kad bi Nacional objavio ime i prezime žive bombe koja neodgovorno sije opasnu zarazu. Delikatno, jer D. D. ima obitelj koja ne bi trebala snositi nove posljedice njegovih kriminalnih postupaka zbog kojih već trpi tragediju.

“Ciječ tolkijeh najezdah stoke od Istoči, gada od Zapada. I kraj tuzemnijeh pijezdah. Nije nas mogla škapulat ni Judita”, citirao je “Pjesmu od Spolija” pjesnika Tončija Petrasova Marovića ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije umjesto odgovora na pitanje koliko je vjerojatna epidemija AIDS-a, jer bolest je već tu, kaže, u našem dvorištu i – može se dogoditi svakome.