Fini je čovjek koji je još 1994. godine izjavljivao kako je talijanski fašistički vođa, duce Benito Mussolini, "najveći državnik 20. stoljeća".Gianfranco Fini, predsjednik postfašističke talijanske stranke “Alleanza nazionale”, uspio je konačno ostvariti svoju veliku ambiciju. Postao je novim talijanskim ministrom vanjskih poslova. Dugo je to želio, ali su dugo i trajali snažni otpori tome, posebno u inozemstvu. Te je otpore nekim svojim nedavnim potezima prebrodio. Oni koji pažljivije prate talijanske političke prilike ne čude se što mu je na kraju uspjelo da ostvari svoju ambiciju jer je to imenovanje samo kruna jedne neobične, duge, duboke političke transformacije, gotovo nezabilježene u novijoj evropskoj političkoj povijesti. Fini je, naime, čovjek koji je još 1994. godine izjavljivao kako je talijanski fašistički vođa, duce Benito Mussolini, “najveći državnik 20. stoljeća”, da bi prošle godine tijekom posjeta Izraelu, s čijim se premijerom Arielom Sharonom jako sprijateljio, izjavio da je Mussolonijevo fašističko razdoblje “najsramnije poglavlje u povijesti talijanskog naroda”. Zbog tog zaokreta u njegovom odnosu prema Mussoliniju njegovu je stranku bijesno napustila Mussolinijeva unuka Alessandra koja je bila jedan od najistaknutijih članova stranke i vrlo zapažena osoba na javnoj sceni i u parlamentu.

Fini nije napravio samo golem zaokret u odnosu prema Mussoliniju, čiji je sljedbenik dugo bio te vodio stranku njegovih nostalgičara, nego je tijekom godina potpuno promijenio cijelu svoju političku doktrinu. Na političku scenu došao je kao vođa ekstremne desnice te je zagovarao najradikalnije ksenofopske, iredentističke, korporativističke stavove da bi se sada pretvorio u političara senzibilnog za socijalna pitanja, najtolerantnijeg među vodećim talijanskim političarima prema inozemnoj imigraciji, centristički usmjerenog. Nekada su Finija uspoređivali s drugim poznatim europskim desničarima i stavljali ga u istu kategoriju s Francuzom Jean-Mariejom Le Penom i Austrijancem Jorgom Haiderom iako on posljednjih godina s njima nije želio imati nikakve veze. Danas se usporedbe Finija s tim osobama rade mnogo rjeđe, jedino kada se želi pokazati kako se on promijenio, a oni nisu.

Riječ je o nesumnjivo neobičnom političkom zaokretu koji bi za nekog manje spretnog političara od Finija predstavljao političko samoubojstvo. Fini se od samog početka svoje političke karijere iskazivao visokom političkom inteligencijom, pa je vrlo mlad u svojoj stranci, koja se tada zvala Talijanski socijalni pokret (“Movimento sociale italiano” ? MSI), počeo dobivati značajne položaje. Ta je njegova stranka nastala neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a osnovali su je sljedbenici Benita Mussolinija koji se nisu mogli pomiriti s njegovim ratnim porazom i njegovom smrću. Kada je nakon Drugog svjetskog rata osnovana Talijanska Republika, zabranjena je fašistička stranka, veličanje ideja i simbola fašizma te bilo kakvo obnavljanje fašističkog pokreta. No tu posljednju odredbu neki od Mussolinijevih najgorljivijih sljedbenika nisu željeli poštivati, počeli su se politički okupljati, te su stoga i osnovali tu stranku. Doduše, oni za nju nikada nisu javno govorili da je fašistička, nisu javno slavili Mussolinija niti isticali fašističke simbole, ali su počeli zagovarati nacionalističke i iredentističke stavove te desničarski koncept uređenja države, za što se svojedobno zalagao i Mussolini,

I po sastavu te stranke moglo se vidjeti o čemu je tu riječ jer su u nju ušli bivši pripadnici Mussolinijevih fašističkih postrojbi, bivši niži funkcionari njegova režima, bivši časnici talijanske vojske, čak i nekih elitnih fašističkih postrojbi. Nije bilo nikakve sumnje da je riječ o ponovnom okupljanju fašista, ali ondašnje talijanske vlasti nisu krenule protiv njih, i to iz dva razloga. Jedan je bio formalne prirode, jer su se članovi nove stranke strogo čuvali da ne prekrše formalne odredbe zakona, a drugi je bio politički, vezan uz novonastalu situaciju u poslijeratnoj Evropi.

Izbio je hladni rat, Europa se podijelila, u Italiji je porasla bojazan od komunizma jer je Talijanska komunistička partija bila izuzetno jaka, spremna da preuzme vlast. Amerikanci su tada potajno mobilizirali sve desno orijentirane talijanske stranke, demokratske, ali i ekstremne, da se tome suprotstave: demokratske stranke političkim i parlamentarnim sredstvima, a ekstremne i nasiljem ako treba, pa su ih čak bili spremni i potajno naoružati. Uz to, došlo je do spora s Jugoslavijom oko Trsta i razgraničenja u Istri, s Austrijom oko Južnog Tirola pa su ekstremni desničari, koji su glavnu bazu imali na siromašnom talijanskom jugu, posebno ojačali i u Trstu i u Južnom Tirolu, gdje su sa svojim manifestacijama i tajnim akcijama bili za talijansku politiku korisni.

No, kad su se pedesetih godina ti akutni problemi počeli rješavati, kad se međunarodna situacija počela smirivati, talijanska demokracija ojačala, počela bujati talijanska privreda i dizati se standard, stranka je počela gubiti na značenju. Bila je u žarištu interesa još jednom sedamdesetih godina kad su u Italiji nastupile tzv. olovne godine, kada su bjesnjeli i ultralijevi i desni terorizam, pa je bilo dosta sumnji da i MSI u tome sudjeluje. Nakon što su vlasti energičnim mjerama suzbile taj terorizam, stranka je ponovno nestala iz fokusa javnosti.

U tim desetljećima u stranci su se događale i kadrovske promjene, uvelike uvjetovane i biološkim razlozima. U prvim desetljećima stranku su vodili isključivo bivši Mussolinijevi funkcionari i časnici, a i najveći dio članstva bili su njegovi sljedbenici, mahom s juga Italije. No kako je vrijeme prolazilo, to se članstvo počelo tanjiti; mnogi su umrli, a ostali se razočarali. Stranka je primala i nove članove, ali mahom rabijatne ksenofopske huligane slabog obrazovanja, mlade ljude s ruba društva koji se nisu snašli u ekonomskom bumu poslijeratne Italije.

Među tim novim članovima, jedna se osoba sasvim razlikovala od drugih. Bio je to Gianfranco Fini, rođen 1952. godine u Bologni, u građanskoj obitelji; otac mu je bio poslovni čovjek. Za razliku od velike većine ostalih mladih članova MSI, on je bio dobro obrazovan, nije bio nasilnik i huligan. Fini, koji je završio učiteljsku školu i pedagošku akademiju, kasnije je pričao da je u MSI ušao iz prkosa. Bologna je uvijek bila ljevičarski grad, tamo su lokalnu vlast držali komunisti, a jaka je bila i lokalna omladinska komunistička sekcija. Ušao je u MSI nakon što se u svojem rodnom gradu posvađao s nekim mladim komunistima, koji su ga napali jer je u kinu želio pogledati film “Zelene beretke”, hvalospjev američkim komandosima u Vijetnamu. Budući da je bio znatno obrazovaniji od ostalih, on je uskoro postao vođa omladinskog ogranka stranke, a potom je ušao i u vodstvo stranke. Na opće iznenađenje, dugogodišnji, već ostarjeli vođa stranke MSI Giorgio Almirante 1987. godine, unatoč velikom otporu starih stranačkih kadrova, izabrao ga je za svojeg nasljednika. Fini je preuzeo vođenje stranke kada je imao samo 35 godina.

Mnogi su Finiju predviđali brzi politički krah, posebno nakon što je stranka MSI pod Finijevim vodstvom jako loše prošla na sljedećim parlamentarnim izborima te umalo ispala iz parlamenta. No potom su uslijedili neki događaji koji su mu išli na ruku. Početkom devedesetih slavni državni tužitelj Antonio Di Pietro pokrenuo je svoju antikorupcionašku akciju “Čiste ruke”, pohapsio brojne političare umiješane u korupciju, zbog čega su s političke scene nestale dvije dotadašnje najmoćnije ključne stranke centra – Demokršćanska i Socijalistička stranka. Otvorio se novi politički prostor, posebno na desnom centru koji je prvi uspio popuniti televizijski magnat Silvio Berlusconi sa svojom novom strankom “Forza Italia!”, ali je i Fini osjetio da tu ima prostora i za njega.

Zbog toga je Fini početkom devedesetih godina počeo voditi mnogo umjereniju politiku, napustio je fašističku retoriku, desničarske prijetnje, a izazvao je veliku pozornost kada je 1993. godine posjetio Ardeatinske jame, mjesto gdje su 1944. godine Nijemci strijeljali 335 talaca, mahom Židova, te se tamo poklonio žrtvama. Kasnije je posjetio i Auschwitz. On je odlučio ne samo mijenjati politiku svoje stranke, nego je i potpuno promijeniti pa je u siječnju 1995. godine u toplicama Terme di Fiuggi održao petodnevni kongres svoje stranke, na kojem je prvo ukinuo svoju dotadašnju desničarsku stranku MSI, a potom na istom mjestu osnovao novu stranku desnog centra “Alleanza nazionale”, čime je želio pokazati da raskida s prošlošću i okreće se budućnosti. Dio starih Mussolinijevih pobornika nisu se s tim složili, napustili su Finija te osnovali vlastitu stranku koja je ubrzo propala.

Iako su u to vrijeme, nakon propasti demokršćana, na talijanskoj političkoj sceni na vlasti bile uglavnom stranke lijevog centra, on je osjećao da će se one politički iscrpiti te da će prije ili kasnije na vlast opet doći desni centar. Želio je u tome i sam sudjelovati. On je počeo polako premještati svoju stranku prema centru, napuštajući ultradesne političke stavove zbog čega su mnogi nepopustljivi desničari počeli napuštati stranku, što mu je i odgovaralo. On je, naime, u tom procesu dobivao više članova umjereno desnog usmjerenja i to mahom urbanih, dobro obrazovanih ljudi u središtu zemlje i na sjeveru, nego što je gubio ultradesničara i Mussolinijevih nostalgičara na talijanskom jugu. Da se ta politika pokazala dobrom, vidjelo se na sljedećim izborima gdje je Finijeva stranka dobila mnogo glasova. Fini je ušao u koaliciju s Berlusconijem i Umbertom Bossijem, vođom stranke “Sjeverna liga”, koja se zalaže za autonomiju sjevera Italije. Na izborima 2001. godine ta je koalicija pobijedila i osvojila vlast. Berlusconijeva stranka bila je najveća, ali Finijeva stranka je posebno dobro prošla te je Fini u novoj vladi premijera Silvija Berlusconija dobio utjecajno mjesto zamjenika premijera.

Fini je i u vladi nastavio sa svojom političkom transformacijom i pomicanjem prema centru, pa je taj bivši ultradesničar postao najljeviji član vladajuće koalicije. U brojnim pitanjima on se čak počeo sukobljavati sa svojim desnijim koalicionim partnerima, govoreći kako treba više pozornosti posvećivati problemima širih slojeva, zaposlenika, sindikata, pripadnika sve brojnije zajednice imigranata. Kako je daleko išao, vidjelo se po buri koju je izazvao kad se založio da se čak i onim imigrantima koji nemaju talijansko državljanstvo, ali imaju prebivalište, dopusti da glasuju na talijanskim lokalnim izborima. S Berlusconijem se posebno često sporio oko njegova predizbornog obećanja da će smanjiti poreze. Berlusconi je tvrdio da poreze treba smanjiti u prvom redu poduzetnicima i bogatijim slojevima kako bi se potaklo novo ulaganje u privredu, a Fini je tvrdio da poreze treba smanjiti u prvom redu nižim slojevima koji najteže žive. Talijanska javnost je tu daljnju transformaciju Finija pratila s velikom pozornošću i simpatijama, pa mu je popularnosti dalje rasla, što se posebno vidjelo na proljetnim lokalnim izborima i izborima za Evropski parlament, na kojima je Finijeva stranka odlično prošla, što je ojačalo njegovu poziciju.

No Fini je imao jedan velik problem, a to je bila predodžba koju su o njemu još uvijek imali u inozemstvu gdje ga je i dalje pratio imidž postfašista. On je shvaćao da bi zbog toga mogao imati sve više problema u budućnosti. Shvatio je to već 2001., kad je ulazio u Berlusconijevu vladu, jer je iz inozemstva bilo mnogo primjedbi na to što mu je Berlusconi dao funkciju zamjenika premijera. Prigovaralo se i zbog toga što je Berlusconi prvo bio nagovijestio da bi za ministra vanjskih poslova mogao postaviti Pierferdinanda Casinija; talijanski inozemni partneri su ustali protiv toga samo zato što je Casini, iako nije iz njegove stranke, blizak Finiju. Tada je Berlusconi za ministra vanjskih poslova bio prisiljen postaviti Renata Ruggiera, talijanskog diplomatskog veterana s odličnim vezama u Sjedinjenim Državama i u Europi.

Ruggiero je vodio snažnu proeuropsku politiku i zato je dolazio u sukob s Berlusconijem, koji se iskazivao kao euroskeptik te je već početkom 2002. bio prisiljen podnijeti ostavku. Tada je Fini prvi puta dao do znanja da ga zanima to mjesto, ali su ponovno uslijedili glasni prosvjedi iz inozemstva pa Berlusconi nije imao snage položaj prepustiti Finiju, iako je to namjeravao. Prvo je Berlusconi nekoliko mjeseci sam obavljao funkciju ministra vanjskih poslova, a potom je to mjesto dao Francu Frattiniju, dotadašnjem šefu talijanske obavještajne službe.

Sada je taj položaj ponovno ispražnjen zbog afere koja je nastala kada je Berlusconi za talijanskog predstavnika u Europskoj komisiji nominirao Rocca Buttiglionea, vođu jedne manje stranke, svojeg koalicionog partnera. Buttiglione je zgranuo članove Europskog parlamenta svojim konzervativnim stavovima o homoseksualcima i ženama pa su oni odbili potvrditi tu nominaciju. Berlusconi je morao hitno u Evropsku komisiju imenovati novog čovjeka, pa je tamo poslao svojeg dotadašnjeg ministra vanjskih poslova, Frattinija. Tako se oslobodilo mjesto ministra vanjskih poslova koje je sada, napokon, dao Finiju. Procijenio je – sasvim pravilno – da se u međuvremenu dosta toga u Finijevu imidžu u svijetu promijenilo, da sada više neće biti toliko prosvjeda zbog njegovog izbora.

Fini je, naime, u posljednje doba jako mnogo radio na promjeni tog svog imidža na međunarodnoj sceni, a u tome mu je dosta pomagao i Berlusconi. Tako ga je Berlusconi, da bi Fini stekao što više veza u Evropskoj uniji, imenovao za predstavnika talijanske vlade u Europskoj konvenciji, instituciji koja je pod predsjedanjem bivšeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga pisala novi Ustav EU. Fini je i sam povlačio poteze za popravljanje imidža. On je u studenom 2003. otišao u Jeruzalem te se u tamošnjem memorijalnom centru Yad Vashem poklonio židovskim žrtvama. Nakon toga je dao izjavu kojom je napravio nešto što do sada učinjeno: otvorio je pitanje progona Židova u Italiji za vrijeme Mussolinija. Naime, iako su Židovi u Italiji za Drugog svjetskog rata prošli bolje nego u drugim europskim zemljama jer u Italiji nije bilo organiziranog programa njihove eksterminacije niti slanja u nacističke koncentracione logore – sve dok dio Italije nisu okupirali Nijemci – ipak su i u Italiji Židovi bili proganjani i diskriminirani. Tako je Mussolini u dva navrata, 1938. i 1943., donosio rasne, antisemitske zakone. Fini se sada prvi put osvrnuo i na to. U Jeruzalemu je održao govor u kojem se ispričao i za sve zlo koje su Talijani činili Židovima, te rekao: “Moramo osuditi sramotna poglavlja naše povijesti. Mnogi Talijani nisu reagirali na grozne rasne zakone koje su vlasti 1938. godine u Italiji donijele protiv Židova. Danas, 2003. godine, svi moramo biti svjesni da se prema rasizmu i antisemitizmu ne smijemo odnositi kao da nas se to ne tiče, kao da je to briga nekog drugog. Vrijeme je odgovornosti. Ako nije sada, kada će biti?”

Ta njegova izjava izazvala je veliku pozornost pa su novinari tražili objašnjenje. Osuđuje li on to Mussolinija i fašizam, pitali su ga u Jeruzalemu, a on je odgovorio potvrdno. Izričito je rekao da više nikada ne bi rekao da je Mussolini najveći državnik 20. stoljeća. Osudio je fašizam rekavši da je to “apsolutno zlo” te napomenuo da danas nitko ne može živjeti u Evropi i biti fašist i da je fašizam “stranica talijanske povijesti koje se treba odreći”. Drugim riječima, taj bivši fašist sada se izjašnjava kao najrječitiji antifašist.

Ta je njegova izjava izuzetno povoljno odjeknula u svijetu te je bitno utjecala na promjenu Finijeva imidža na svjetskoj sceni u Evropi, ali i u SAD gdje se političari uvelike ocjenjuju prema svojem odnosu prema holokaustu i Židovima. Zbog toga ga je Berlusconi ovoga puta morao postaviti za ministra vanjskih poslova, što je Fini žarko želio. Berlusconi u posljednje doba politički slabo stoji jer je njegova stranka loše prošla na nedavnim lokalnim i europskim izborima. Fini je prošao jako dobro te je tražio veći udio u vlasti i veće ovlasti. On može lako srušiti vladu, ako Berlusconi ne ispuni njegove zahtjeve. Berlusconiju je, uz to, bilo jako važno da provede obećanu poreznu reformu, a to nije mogao bez Finijeve podrške.