Uoči oslobodilačkih akcija "Bljesak" i "Oluja", javno pokazivanje tog sustava odvratilo je neprijatelja od korištenja borbenih zrakoplova MIG 29, što je olakšalo oslobađanje zemlje te uvelike umanjilo žrtve i razaranja.“Raketni sustav S-300 više se ne nalazi u Hrvatskoj”, izjavio je za Nacional Zvonko Zubak, trgovac oružjem koji je sredinom 90-ih omogućio da sofisticirano rusko oružje, koje se pokazalo ključnom psihološkom prekretnicom u oslobodilačkom ratu koji je Hrvatska u prošlom desetljeću vodila protiv Srbije i Crne Gore, dospije u Hrvatsku. Zubak vjeruje da je Hrvatska sustav S-300 isporučila SAD-u koji je već prije pokazivao interes za njega. Ako su Zubakove tvrdnje točne Hrvatska je to oružje, deset godina poslije njegove nabavke, isporučila trećoj strani iako ga uopće nije platila dobavljaču.

Zubak optužuje RH da je prodala S-300 Amerikancima, čiji su stručnjaci ranije snimali i proučavali čitav sustav Sumnju da je S-300 prodan potkrepljuje činjenica da ove godine, za razliku od prijašnjih, nije dozvoljen ruskim serviserima pristup sustavuDijelovi sustava S-300 u Hrvatsku su stigli između 1994. i 1996., dobavljali su se preko zračne luke u Puli, a javnosti su pokazani na mimohodu Hrvatske vojske na Jarunu 1995. Uoči oslobodilačkih akcija “Bljesak” i “Oluja”, javno pokazivanje tog sustava odvratilo je neprijatelja od korištenja borbenih zrakoplova MIG 29, što je olakšalo oslobađanje zemlje te uvelike umanjilo žrtve i razaranja.

U nabavku se krenulo na temelju odluke tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, a posao je tehnički realizirala tvrtka RH Alan kojoj je tada na čelu bio general bojnik Vladimir Zagorec, ujedno i pomoćnik tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Sustav S-300 u Hrvatsku je dostavila tvrtka Winsley Finance kojom je predsjedao Peter Pernička, dok je Zubak bio ključna osoba u povezivanju dviju zainteresiranih strana.

U isporuku sustava S-300 krenulo se na temelju Ugovora o budućem ugovoru koji su 19. srpnja 1994. potpisali Gojko Šušak u ime MORH-a i Peter Pernička u ime Winsley Financea. Takva formulacija ugovora napravljena je zato što je Hrvatska bila pod embargom, a njome se formalno izbjegavalo njegovo kršenje.

Sustav je ispočetka uredno stizao u Hrvatsku. O tomu svjedoči i obavijest koju je 23. rujna 1994. general bojnik Imra Agotić, tadašnji zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, poslao Ivanu Bobiću u MORH-ovu Upravu za nabavu. Agotić u dopisu kaže da je između 10. kolovoza i 15. rujna 1994. u Hrvatsku stiglo 20 raketa iz sustava S-300 te da su neadekvatno smještene u vojarni na Kerestincu. Dodatni dopis od 27. rujna 1994. o tomu je službeno informirao i Vladimira Zagorca, tadašnjeg direktora tvrtke RH Alan koja je formalno nabavljala oružje za obranu Hrvatske.

Dopisi iz RH Alana u posjedu Nacionala otkrivaju da su zadnji dijelovi sustava, univerzalni toranj i remontno-ispitna stanica, u Hrvatsku dostavljeni 23. travnja 1996. te da su bili smješteni u objektima Hrvatske vojske u Kanjiži i Puli. Za njihovo održavanje brinuli su se ruski serviseri koje je u Hrvatsku dovodio Zvonko Zubak i plaćao ih 200 dolara po danu.

Zubak je počeo sumnjati da sustav više nije u Hrvatskoj kada njegovi serviseri u proljeće ove godine nisu dobili odobrenje Vlade da mu pristupe. Zubak je svoje sumnje da je Vlada sustav S-300 izručila SAD-u već iznio u Vjesniku 7. studenoga, Vlada je to demantirala, ali Zubaku nije dala dokaz da je sustav i dalje u Hrvatskoj.

Nacional je Vladi poslao niz pitanja vezana uz sustav S-300, uključujući i pitanje je li sustav i dalje u Hrvatskoj, ali do zaključenja ovog broja Vlada na njih nije odgovorila.

Zubak ne sumnja bez razloga da je sustav S-300 završio u SAD-u jer je SAD prešutno odobrio Hrvatskoj da uveze taj sustav i prekrši međunarodni embargo. To se možda nikada ne bi moglo sa sigurnošću tvrditi da se Hrvatska po završetku oslobodilačkog rata nije predomislila i odustala od realizacije kompletne nabave tog sustava. Već u drugoj polovici 1995. Vladimir Zagorec je o tomu informirao Winsley Finance. On tvrdi da su se dvije strane gospodski dogovorile da se sustav ne plati, već da stoji u Hrvatskoj dok dobavljač ne pronađe drugog kupca. Winsley Finance je tada počeo tražiti drugog kupca, ali traženje je potrajalo sve do konca 90-ih, kad su se dogovorili da sustav isporuče Turskoj koja ga je htjela kupiti najvjerojatnije da odgovori Grčkoj koja je koncem 90-ih postavila isti sustav na Cipar, što je umalo dovelo do otvorenog rata dviju zemalja. Međutim, do te kupnje nije došlo što je dobavljača stavilo u velike financijske neprilike.

O tomu svjedoči interni dokument RH Alana iz 2000. u kojem je Vladimir Zagorec, između ostalog, napisao da je SAD bio upoznat s dobavljanjem sustava S-300 u Hrvatsku. “Preporučujemo da se s cijelim poslom transporta dijelova raketnog protuzračnog sustava S-300 PMU u Tursku upozna Veleposlanstvo SAD-a jer su bili upoznati i s transferom u Republiku Hrvatsku”, piše Zagorec u internom dokumentu RH Alana.

O tome da je SAD i nakon nabave tog sustava pomno pratio što se s njim događa, svjedoče još neke okolnosti. Sustav koji je bio uskladišten u Kanjiži i Puli više puta su pregledavali, rastavljali i fotografirali američki stručnjaci, a vozilo s četiri tone dokumentacije o sustavu prebačeno je u Izrel čija politika tradicionalno uživa američku podršku. Riječ je o dokumentima po kojima tehnološki razvijena država može i sama razviti taj sustav. Više različitih izvora dodatno sugerira da je Izrael primio komponente sustava S-300 iz Hrvatske. Časopis Jane’s Defence 2001. je objavio tekst s naslovom da je Izrael razvio sustav koji se može suprotstaviti sustavu S-300, za obranu od susjednih zemalja koje ga posjeduju. Autori članka citiraju izvor iz izraelskih vojnih krugova koji tvrdi da je Izrael od Hrvatske dobio komponente tog sustava, uključujući radar, neke projektile i sl.

SAD i Izrael strateški su zainteresirani za razvoj i analizu tog ruskog sustava i zato što vjeruju da je upravo Winsley Finance taj sustav dostavljao i u Iran, ali i Sjevernu Koreju. Slična pošiljka borbenih MIG-ova prema Sjevernoj Koreji prekinuta je 1998., što se pretvorilo u jedan od većih međunarodnih skandala zbog koga se Pernički, potpisniku ugovora o nabavci sustava S-300 za Hrvatsku u ime Winsley Financea, još uvijek sudi u Slovačkoj. Pernička je nedostupan sudu, a u Zagrebu se, s kanadskom putovnicom, pojavio 2000.

Na to da je sustav S-300 doista tijekom ove godine mogao završiti u SAD-u, upućuje još jedan dokument MORH-a. Riječ je o izvješću o sustavu S-300 koji je potpisao tadašnji pomoćnik ministra obrane Josip Budimir. Dokument otkriva da je SAD tada bio izravno zainteresiran da od Hrvatske kupi taj sustav, s čime se složila i tvrtka Winsley Finance.
”?Kako su u međuvremenu zanimanje za kupnju navedenog sustava iskazali predstavnici SAD-a, zatražili smo očitovanje dobavljača vezano uz taj upit”, stoji u dokumentu MORH-a iz studenog 2000. Interes SAD-a za kupnju dijelova sustava S-300 potvrdio je u ponedjeljak u Vjesniku i bivši ministar obrane Jozo Radoš, rekavši da do prodaje nije došlo samo zato što su Amerikanci ponudili smiješno nisku cijenu.

Još neke Zubakove tvrdnje upućuju na to da sustav S-300 više nije u Hrvatskoj. “Još u proljeće ove godine Berislav Rončević, ministar obrane, dobio je dokument iz koga se vidi da je za preuzimanje tog sustava zainteresirana Kina. O tomu sam izravno više puta razgovarao s Rončevićevim pomoćnikom Matom Rabotnjakom. Nije mi jasno zašto Vlada ne bi bila zainteresirana za povrat sustava ako je on još uvijek u Hrvatskoj. Da je vlada bila spremna za povrat sustava i organizaciju transporta novom kupcu, bio bih spreman povući tužbu protiv Vlade”, kaže Zvonko Zubak.

Ako je Vlada doista isporučila sustav SAD-u i ako Hrvatska doista funkcionira kao pravna država, onda bi se Vlada mogla naći u vrlo neugodnoj poziciji jer je dala jamstva da sustavom neće raspolagati do okončanja sudskog spora sa Zubakom. Zubak je sudskim putem od prijašnje vlade zatražio 200 milijuna dolara jer nikako drugačije nije mogao naplatiti potraživanja koja je osobno preuzeo od tvrtke Winsley Finance: Račanova vlada bojkotirala je sve njegove neformalne pokušaje da nagodbom riješe taj problem, a tročlano arbitražno vijeće nadležno za rješavanje nesuglasica između vlade i dobavljača, zbog tehničkih razloga Zubaku također nije dalo za pravo u tom slučaju. Račanova vlada nije se htjela nagoditi dijelom zbog sumnjičavosti spram svojih prethodnika, dijelom zbog nepoznavanja problematike, a ponajviše, najvjerojatnije, zbog Račanova kukavičluka. Zubaka Račanova vlada uopće nije shvaćala ozbiljno, misleći da on svoje potraživanje neće nikada moći dokazati. Račanu je glavna ambicija bila otezati s rješavanjem spora kako plaćanje duga Zubaku ne bi opteretilo državni proračun. Dvije su se strane još od sredine 90-ih sporile oko naplate sustava. Winsley Finance poziva se na Ugovor o budućem ugovoru koji precizno definira odnose dvaju partnera. U članku 8. stoji da je nabavna cijena sustava 200 milijuna dolara, te da ju je kupac u cijelosti dužan isplatiti 30 dana nakon isporuke 25 posto dijelova cijelog sustava. Dokumenti u posjedu Nacionala najozbiljnije sugeriraju da je u Hrvatsku stiglo više od 25 posto dijelova tog sustava. U Hrvatsku je ukupno stiglo između 70 i 80 posto svih dijelova sustava, vrijednih više od 70 milijuna dolara, a Zubak tvrdi da ostatak sustava nije isporučen samo zato što Hrvatska nije poštovala Ugovor o budućem ugovoru.

Pošto se naknadno upoznala s okolnostima nabavke tog sustava, toga je vjerojatno postala svjesna i Račanova vlada. Zato su prvo otezali s neformalnim pregovorima, a zatim se krenulo na arbitražno rješavanje spora, što je predviđao Ugovor o budućem ugovoru za slučaj spora između dviju strana. Međutim, Vlada je negirala da je Šuškov potpis na njemu autentičan, licemjerno je tvrdila da je ugovor ništavan jer je potpisan za vrijeme embarga na uvoz oružja, te da ga je Šušak, ako ga je potpisao, to učinio protuzakonito. Arbitražno vijeće je odbacilo sve primjedbe vlade, ali i osporilo Zubakova potraživanja, navodeći da je to učinila samo zato što se on pojavljuje kao osoba koja je preuzela dug od Winsley Financea te da je taj zahtjev morala ispostaviti isključivo spomenuta tvrtka, a ne on osobno. Zubak je zato odlučio vladu sudski tužiti, vlada je na sudu opet ponovila ono što je tvrdila i tijekom arbitraže, među ostalim da taj ugovor uopće nije potpisan te da je Šuškov potpis falsifikat. Međutim, u postupku je tijekom ove godine svjedočio i Vladimir Zagorec, tadašnji šef RH Alana preko kojeg se nabavka odvijala. Zagorec u jednom dijelu svog iskaza nije govorio istinu, a drugim je dijelom aktualnu vlast doveo u vrlo neugodan položaj jer je praktički ustvrdio da je Račanova vlada lagala.

“Poznato mi je da je 1994. vrhovni zapovjednik donio odluku da se krene u nabavku raketnog sustava jer je ocijenjeno da nam je takav sustav potreban. Realizacija takve odluke išla je preko MORH-a, pa mi je o tom slučaju puno poznato. Tražili smo i konačno našli prodavatelja, tvrtku Winsley, i s njima je potpisana isprava koju bih ja nazvao predugovorom. Ispravu je s naše strane potpisao ministar obrane Gojko Šušak”, izjavio je Vladimir Zagorec na Općinskom sudu u Zagrebu. Iako je Zagorec potvrdio da je Šušak potpisao predugovor, on tvrdi da su se ugovor i kompletna isplata trebali potpisati i realizirati tek kad kompletan sustav stigne u Hrvatsku. U tom dijelu Zagorec ne govori istinu, a demantira ga sadržaj potpisanog predugovora koji decidirano navodi da Hrvatska sustav treba platiti u cijelosti nakon što primi 25 posto njegovih dijelova. Posebno je zanimljivo i to što je Zagorac izjavio da je Winsley Finance bio vjerodostojni prodavatelj, “jer je i ranije od njih nabavljano oružje, i to isto tako sofisticirano i u istom stupnju pod međunarodnom kontrolom”.

Nacional posjeduje kopije isplata više od 10 milijuna dolara koje je RH Alan tijekom 1994. plaćao tvrtki Winsley Finance za rezervne dijelove za borbene helikoptere MI-24. Osim toga, Zubak je za Nacional izjavio da je Winsley Finance zbog poslova sa Hrvatskom u to vrijeme imao velike gubitke. Primjerice, kaže da su helikopteri dovoženi u zračnu luku na Krku preko Irana te da je tada u Iranu, pod nepoznatim okolnostima, njihov zrakoplov Antonov 124 na povratku iz Hrvatske oboren, pri čemu je poginulo 17 ljudi o čijim obiteljima Winsley Finance i danas skrbi. Samo na zrakoplovu, koji je imao tek 150 sati leta i bio gotovo posve nov, Winsley Finance je tada izgubio više desetaka milijuna dolara. To su znali i u Hrvatskoj pa se dobavljači oružja, ključnog za obranu Hrvatske, nikako nisu nadali da bi ih, zbog svih tih okolnosti, hrvatska strana u budućim poslovima mogla prevariti. Brojni dokumenti u posjedu Nacionala najizravnije upućuju na to da će Vlada Zubaku prije ili kasnije morati platiti dug s kamatama ili spor riješiti nagodbom koja bi, poput nekih varijanti iz prošlog desetljeća, mogla podrazumijevati plaćanje dijela duga u novcu, a dijela u nekretninama. Ako je sustav isporučila SAD-u ili nekom drugom, Vlada bi mu hitno trebala ustupiti novac od prodaje.

Ako nije točno da je sustav u međuvremenu nestao iz Hrvatske, onda bi bilo dobro da Vlada bar dopusti serviserima sustava da ga pregledaju, jer bi propusti u održavanju sustava mogli dovesti i do značajnih sigurnosnih problema. Naime, Zagorec je još u veljači 2000 u internom dokumentu RH Alana . napisao da je, “među ostalim, i zbog nestabilnosti raketnog goriva i nemogućnosti remonta, potrebno žurno izvršiti povrat dijelova sustava isporučitelju”.