PROSVJEDI PROTIV libijskog predsjednika Moamera Gadafija nedavno u Washingtonu potvrđujuda se u Libiji i dalje događaju brojni ratni sukobiOdluka turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana da podrži libijske pobunjenike i njihovoj tranzicijskoj vlasti u Bengaziju obeća 200 milijuna dolara pomoći dosad je najveći konsolidacijski uspjeh alijanse koja od sredine ožujka bombardira ciljeve u nekada najbogatijoj zemlji Afrike. No, to tursko priključenje Zapadu nije umanjilo frustracije oko nastavka NATO kampanje protiv režima Moamera Gadafija, gdje i dalje ginu civili. Kritike su sve glasnije među diplomatima u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Ne sasvim bez razloga.
Oni koji tvrde da je za sve kriv samo libijski diktator Gadafi vjerojatno više nemaju uporište u novijoj kronologiji zbivanja na vrelom pijesku libijske Sahare.

Konkretno, u zgradi UN-a na East Riveru raste frustracija oko (ne)ispunjenja prvobitnog mandata rezolucije Vijeća sigurnosti br. 1973, koja je usvojena 17. ožujka uz izostanak ruskog ili kineskog veta, ali i uz protivljenje Brazila, Indije i Njemačke. Prigovori se uglavnom odnose na tri aspekta: kraj stradanju civila, zbog čega je i bila uvedena "zona zabrane letenja" iznad Libije, nije se dogodio; diplomatski "bijes" je prisutan zbog "namjerno" pogrešnog tumačenja rezolucijske odrednice o upotrebi "svih dozvoljenih mjera": kritičari tvrde da su Francuska i Velika Britanija iskoristile taj paragraf da prve počnu kršiti embargo na oružje i ono se sada bez ikakvog paravana dostavlja antivladinim snagama u Libiji. Iznad svega, NATO intervencija zakočila je politički proces koji je sve do nedavno ambiciozno najavljivao i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon. Libija se nije ni pokušala otvoriti za neku mirniju tranziciju prema demokraciji, pripremiti za izbore ili međuplemenski dogovor (nešto poput afganistanske Loya Jorge). I što je najgore, nije prepuštena inicijativi Afričke unije, čiji su predstavnici već nekoliko puta putovali u Tripoli, dok je NATO sve vrijeme nastavio pucati iz zraka.

Predsjednik Vijeća sigurnosti za ovaj mjesec, njemački veleposlanik Peter Witting, zvučao je gotovo proročanski kada je upozorio da se "jedna uspješna vojna intervencija ne može temeljiti samo na optimističkim pretpostavkama". Iako to nije izgovorio, Witting je očito aludirao na ad-hoc promijenjeno raspoloženje Francuza i Britanaca kojima su se "preko noći" u vojnoj intervenciji priklonili Amerikanci. Iako SAD, kako to tvrde cinici, najmanje ovisi o libijskoj nafti: za razliku od Europljana koji uvoze oko 30 posto najkvalitetnije libijske nafte, Amerikanci kupuju manje od 5 posto tog goriva iz Libije. Nažalost, Wittingove riječi su ispravno predvidjele razvoj događaja, potvrdivši da je "optimizam" doista neprihvatljiva kategorija u diplomaciji. Posebno kad se više računa na "hardware" (vojnu tehniku) nego na "soft power" (mekanu silu). Prvi su se zbog rezolucije debelo razočarali Rusi čiji je veleposlanik u UN-u Vitalij Čurkin, ovdje u New Yorku, u koloarima priznao kako su se Rusi "prevarili" kad u ožujku nisu stavili veto na "libijsku rezoluciju" jer nisu znali da će intervencija otići u ovom smjeru. Rusko razočarenje prati i nastavak kineske ambivalentnosti koja se također može očitovati u brojkama zbog sveukupnih kineskih investicija u Africi. Moskva je već najavila promjenu "klime oko Libije", a Peking izgleda prilično "zgrčen" oko najnovijeg razvoja događaja. No, dođe li u Vijeću sigurnosti do slične rezolucije zbog masovnog kršenja ljudskih prava u Siriji, Rusi ovaj put neće oklijevati i uložit će veto jer Sirija ne smije postati Libija.Sada se već zna da su i Rusi (i ne samo oni) bili u početku zatečeni događajima u Libiji. Nitko, pa ni ruski diplomati u operativnoj diplomaciji u New Yorku izgleda nisu mogli predvidjeti da će se ovakva vrsta intervencije dogoditi pa je tako konstituirana "libijska greška". Ona se više ne smije ponoviti, bar Rusima i Kinezima. A oni se, naravno, još pitaju.

Gledajući iz New Yorka, jasno je da proljetne tenzije u povodu Libije - između Kremlja (predsjednika Dmitri Medvedeva) i Trga Smolenski, na kojem je onaj visoki toranj Ministarstva vanjskih poslova Rusije, nisu bile programirane, nego izgleda sasvim spontane.
Tada je šef ruske države smijenio veleposlanika u Libiji Vladimira Čamova zbog "pogrešnog tumačenja ruske pozicije u libijskom konfliktu". Čamov je prije toga kritizirao svog predsjednika jer nije naložio da veleposlanik Čurkin stavi veto na rezoluciju u New Yorku. Do danas ostalo je nerazjašnjeno i u kolikoj su se mjeri oko Libije razmimoišli "nerazdvojni kamaradi" Vladimir Putin i Medvedev. Tijekom posjete postrojenjima za proizvodnju oružja u Udmurtiji, okružen razočaranom ruljom jer u njihovim tvornicama opada proizvodnja zbog UN-ove zabrane prodaje oružja Gadafiju, Putin je rezignirano nazvao "glupavom" rezoluciju Vijeća sigurnosti o Libiji. Uz to je i NATO intervenciju povezao s "križarskim pohodima". Samo nekoliko sati kasnije Medvedev je tu izjavu ruskog premjera ocijenio kao "neprihvatljivu". Igrokaz je ostao nedorečen, ali su posljedice vidljive.

Moskvi se "libijska greška" očito ne smije više dogoditi. Rusija i Kina su dupli gubitnici: prva jer joj je ostao nerealiziran deal od preko 70 milijardi dolara neprodanog ruskog oružja Gadafiju, a Kina jer joj je poskupila nafta za kojom žeđ kineske gospodarske lokomotive ne prestaje. Uz proglašenje Južnog Sudana novom državom pod sveopćim, dakle korporacijskim utjecajem Zapada, rusko i kinesko tržište u Africi se nastavlja atomizirati. Rusi su nervozni i zbog toga što "Zapad ne mari i za kršenje embarga na oružje" uspostavljenog upravo rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 1973.

Doista se čini kao da su lukrativne akcije trgovaca raznih kalibara tek počele donositi krvave profite nakon što su se uz blagonaklonost NATO metropola pobunjenici u Libiji počeli masovno naoružavati. Malo je vjerojatno da će i navodnih 200 milijuna duga libijskim naftnim kompanijama na ime isporučene nafte ikad biti isplaćeno Tripoliju, ili Bengaziju, kojem se za te novce doduše može prodati dosta polovnog, ali ubojitog oružja. "Libijska greška" s East Rivera mogla bi zapravo biti najskuplja za one koji su mislili da će jeftino proći u zemlji odakle su pod vrelim afričkim suncem zarađivali pristojne pristojne konvertibilne novce i domaće peneze.