Poznatu grupu Return To Forever IV čine gitarist Frank Gambale, basist Stanley Clark, klavijaturist Chick Corea, bubnjar Lenny White i violinist Jean-Luc Ponty (slijeva nadesno)Ne vjerujem da se kreativnost može negdje pronaći: to nije mjesto, ne postoji izvor, nego je isključivo temelj spiritualnog ljudskog bića, nešto što svaka osoba predstavlja i kakva zapravo jest. Svi su ljudi u biti kreativni, ali je problem ostati kreativan cijeloga života, sačuvati najvrednije što imamo i slijediti svoju maštu i ideje. Točnije, kreativnost je u nama", uvjeren je i danas 70-godišnji Armando Anthony "Chick" Corea, jedan od najproduktivnijih američkih skladatelja i jazz glazbenika, koji će 17. srpnja, s četvrtom inačicom svog legendarnog sastava Return To Forever IV, nastupiti na Avantgarde Jazz Festivalu u Rovinju.
Uz Coreu za klavijaturama i akustičnim klavirom, okosnicu grupe činit će živuća legenda Stanley Clark na električnoj bas gitari i kontrabasu te ljevoruki udaraljkaš Lenny White koji se dvije godine nakon osnutka izvornog kvinteta Return To Forever iz 1971. godine razišao s Milesom Davisom i zamijenio dotadašnju bubnjarsko-perkusionističku kombinaciju Steve Gadd - Mingo Lewis.

Aktualni kvintet, koji će nastupiti u bivšoj tvornici duhana, dopunit će virtuoz na električnoj violini i nekadašnji član Mahavishnu Orchestra Jean-Luc Ponty, također jedan od značajnijih protagonista žanra iz 70-ih, te cijenjeni australski gitarist Frank Gambale. Sudeći po ovogodišnjoj svjetskoj turneji Return To Forevera IV, popis skladbi uglavnom će se osloniti na sadržaj uspješnog albuma ¨Forever¨, a riječ je o kvintesencijalnom jazz repertoaru sastavljenom od uspješnica Teloniousa Monka, Billa Evansa, Milesa Davisa, Stanleyja Clarka i Chicka Coree, čija se improvizacijska logika i danas doima moderno, ekspresivno i poletno.
Istaknuti trio Return To Forevera Corea-Clark-White počeo je plodnu suradnju prije gotovo 40 godina, uz sastav Milesa Davisa, Weather Report Joea Zawinula i Waynea Shortera, te Mahavishnu Orchestra Johna McLaughlina, kad su električni instrumenti zaposjeli glavninu akustične jazz pozornice i stvorili popularni fusion. U njemu su solističke beboperske dionice u većini slučajeva srasle u glasne meditativne skupne improvizacije, dok se dio avangardnih glazbenika, poput samog Coree i njegova bivšeg sastava Circle posvetio eksperimentalnom slobodnom stilu, zvučno i izražajno podržanom bogatom instrumentalnom korektivnom elektronikom.
Iako je još 60-ih Corea intenzivno učio od velikana poput Johna Coltranea, Jimmyja Garrisona, Ornettea Colemana, Sonnyja Rollinsa, Counta Basiea i Dukea Ellingtona, ostavivši za sobom prekinute studije na Columbia Universityju i glasovitom Julliard School of Music, najviše je na njegov život i slobodu odabira glazbenog smjera, kao i kod mnogih drugih, utjecao Miles Davis. "S Milesom sam imao priliku svirati u sastavu tri godine, od 1968. do 1971., i najvažnija stvar koju sam naučio od njega jest čvrst stav i iskrenost prema samome sebi. Neovisno o kritici, profesionalnoj ili onoj iz redova obožavatelja, Miles se uvijek mijenjao i išao naprijed vjerujući u svoje ideje, od kojih su se neke, sasvim objektivno, pokazale i promašajima. Bio sam s njim u tom tranzicijskom razdoblju, kad je upravo on zvuk jazza promijenio zauvijek¨, ističe Corea koji s jednakim žarom kao i Miles, iz godine u godinu, utire putove mladim glazbenicima pokušavajući dosegnuti vlastite životne i umjetničke ciljeve i snove. Jedan od njih ostvario je prije 40-ak godina, kad je osmišljavao ime novonastalom sastavu koji bi izvodio melodijski prepoznatljivu glazbu s čvrstim ritmičkim obrascima, vodeći se poetskim izrazom - Return To Forever - u kojem je ¨forever¨ shvatio kao metaforu za ¨temelj prirode, mjesto bez vremena, ujedno i izvan njega, odnosno kreativnu zonu u kojoj svatko, na prirodan način, može pronaći čistu životnu energiju".

Osjetljiv na česte promjene u društvu, kulturi i glazbi, Corea se u vlastitoj karijeri prirodno prilagođavao popularnim glazbenim stilovima, najčešće ukazujući, kao svi veliki umjetnici, na vrijeme koje dolazi, a spremna ga je publika, unatoč svemu, prepoznavala kao glazbenika pomaka, zdrave ideje i štovatelja jazz tradicije. Otvorenost prema promjenama, srećom, nije vezao uz odnos prema glazbenicima unutar benda, s kojima je njegovao veliko prijateljstvo, ljubav prema glazbi i nesputano veselje muziciranja. Spomenuto zadovoljstvo su, u četiri postave Return To Forevera, osjetili glazbenici poput Ala Di Meole, Billa Connorsa, Flore Purim, Airta Moreire, Joea Farrella, Stevea Gadda, Minga Lewisa, Earla Klugha, Gaylea Morana, Gerryja Browna, Jamesa E. Pugha, Johna Thomasa, Jamesa Tinsleya, Harolda Garretta i Ronna Mossa. Bitno više nego u slučaju američkog klavirista Keitha Jarretta, početkom 90-ih većinu glazbenog svijeta iznenadila je vijest o žanrovskom iskoraku Chicka Coree na područje izvođenja poznatih Mozartovih klavirskih koncerata - Koncerta br. 23 u A-duru (KV 488) i Koncerta br. 20 u d-molu (KV 466).

Svjestan izostanka bilo kakvih pisanih dokumenata o Mozartovu izvođenju vlastite glazbe, Corea je, uz podršku jazz vokalista i dirigenta Bobbyja McFerina i Saint Paul Chamber Orchestra, pri improviziranju ¨gotovo osjetio Mozarta na sceni kako se penje na pozornicu i počinje s improvizacijama¨. Poštujući glavninu partiture i stilski glazbeni izraz klasične (Mozartove) glazbe, američki je jazz klavirist sicilijansko-španjolskih korijena odsvirao zahtjevnu klavirsku dionicu na sasvim originalan način, koja je, srećom, i snimljena pod radnim naslovom ¨The Mozart Sessions¨. Da bi nakon brojnih McFerrinovih nagovora uopće pristao snimiti spomenute koncerte, od izdavača i producenata zahtijevao je slobodno improvizirane uvodne preludije, kao i intuitivne razrade izvornih klavirskih kadenci. Projekt se pokazao više nego uspješnim, baš kao i plod svojevremenog nadahnuća Davis-Evansovom obradom čuvenog Concerto de Aranjueza Joaquína Rodriga, iz čije je improvizacije izrasla glavna tema njegove najpopularnije skladbe ¨Spain¨. Ona je s vremenom doživjela razne instrumentacije, a aranžirana je i za klavirsko-puhački sekstet i simfonijski orkestar.
Obilje priznanja struke, kritike i publike bilo je usmjereno i na Coreino solo muziciranje, kao i ono u duetu. Tu se prvenstveno misli na duet, osnovan kad i sastav Return To Forever, s američkim vibrafonistom Garyjem Burtonom, koji je također nastupio na ovogodišnjem Avantgarde Jazz Festivalu sa svojim New Quartetom. S Burtonom je snimio brojne albume, među kojima i New Cristal Silence (2008.) nagrađen jednim od 17 do danas osvojenih Grammyja.

Corea je na albumu ¨Play¨ s McFerrinom uspješno spojio akustični klavir i glas, s Belom Fleckom sjajno uglazbio španjolski melos za klavir i banjo, a s Herbiejem Hancockom i, nedavno, s popularnom mladom japanskom klaviristicom Hiromi Ueharom, sučelio je dva klavira i snimio perfektne, mnogima nedostižne simultane improvizacijske reakcije. Kao neumoran kreativac i vrstan instrumentalist i skladatelj, Corea će se sasvim sigurno nametnuti većini današnje postave Return To Forevera IV kao vrijedna umjetnička inspiracija i, poput Milesa, kao podrška u električnim, akustičnim i kombiniranim aranžmanima koji će domaćoj i stranoj publici u Rovinju podariti ozračje svjetske turneje jedne od najvećih fusion grupa u povijesti jazza.