Na ponoćnim pregovorima s 9. na 10. prosinca Stipe Mesić i Ivo Sanader obećali su Karamarku ubrzano donošenje izmijenjenog Zakona o obavještajnim službama i stvaranje nove verzije nekadašnjeg Ureda za nacionalnu sigurnost kao krovne špijunske instTomislav Karamarko, novi šef Protuobavještajne agencije, doveden je sa zadatkom da reformira cjelokupni obavještajni milje u Hrvatskoj. Na ponoćnim pregovorima s 9. na 10. prosinca Stipe Mesić i Ivo Sanader obećali su Karamarku ubrzano donošenje izmijenjenog Zakona o obavještajnim službama i stvaranje nove verzije nekadašnjeg Ureda za nacionalnu sigurnost kao krovne špijunske institucije, a zauzvrat očekuju čišćenje Protuobavještajne agencije od kadrova koje je postavio Joško Podbevšek i koji su duboko kompromitirali POA-u.

Nakon sukoba s Goranom Granićem Karamarko je 2000. napustio UNS i osnovao sigurnosni konzalting Ako će Karamarko braniti Podbevšekove kadrove, teško će izbjeći sukob s Mesićem Jedan od glavnih zadataka novog šefa bit će potraga za generalom GotovinomTako se čovjek koji je, nakon sukoba s Goranom Granićem oko reforme obavještajne zajednice, početkom 2002. odstupio s položaja ravnatelja UNS-a i osnovao agenciju za sigurnosni konzalting Soboli d.o.o., sada pojavljuje kao spasilac ostataka ostataka domaće obavještajne zajednice. Zanimljivo je da ga nije predložio Mesić, s kojim je prijatelj još od 1989. kad su zajedno osnovali HDZ, nego Sanader koji ga je prošlog tjedna dvaput pokušao nagovoriti da preuzme POA-u. Karamarko je odbio Sanaderove ponude, ali ključan je bio treći poziv upućen u petak oko 23.30, kad se Sanaderu pridružio predsjednik Republike. Trebalo je otprilike pola sata nagovaranja i Karamarko je o popustio, potvrdio je za Nacional jedan od sudionika sastanka. Kad u srijedu saborski Odbor za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku potvrdi novog ravnatelja, počet će veliko pospremanje u Protuobavještajnoj agenciji.

No to nije i kraj priče o Protuobavještajnoj agenciji i Podbevšekovu naslijeđu u njoj. Sanader i Mesić relativno su lako pristali na Karamarkov uvjet depolitizacije Agencije i uvođenja profesionalizma i reda u njeno funkcioniranje. Samo što to za Mesića znači i smjenu nekoliko desetaka Podbevšekovih ljudi, što bi moglo naići na Karamarkovo odbijanje, kao što 2000. nije prihvatio predsjednikovu sugestiju da iz UNS-a odstrani Smiljana Reljića, jednog od najkompromitiranijih Tuđmanovih špija i autora tajnih dosjea novinara i svih protivnika tadašnjeg HDZ-ova režima. Karamarko i danas tvrdi da su Reljić i Mladen Lacković bili profesionalci koji u špijunskim karijerama nisu učinili ništa protuzakonito i zato ih je branio do posljednjeg dana. Bude li istu argumentaciju upotrebljavao i za kadrove Joška Podbevšeka, teško će izbjeći drugi sukob sa Stipom Mesićem.

Prvi put to se dogodilo potkraj 2001. kad se pripremao novogi Zakon o obavještajnim službama. Karamarko je smatrao da Goran Granić svojim nacrtom uništava sigurnosni sustav, posebno namjerom o ukidanju UNS-a i povećanjem ovlasti Vlade. Premda ga je isprva podržavao i Mesić, predsjednik se poslije približio Graniću a izradu zakona preuzeo je njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Željko Bagić. Po Mesićevim napucima, Bagić i Granić izradili su konačnu verziju koja se znatno razlikovala od Karamarkove i nakon višemjesečnih prepucavanja po novinama ravnatelj Ureda za nacionalnu sigurnost je odstupio. Karamarko je bio ljut i na Mesića koji se svrstao na suprotnu stranu i od tada nisu komunicirali pune dvije godine. Još veći problem bio je trajni animozitet između njega i Bagića, pojačan i Bagićevom izjavom kako bi zbog nekih postupaka Karamarko mogao i kazneno odgovarati. Premda je očito da mu Bagić nije nimalo drag, iz Karamarkova kruga bliskih prijatelja stižu tvrdnje da se novi ravnatelj POA-e ne namjerava baviti donedavnim Mesićevim savjetnikom za nacionalnu sigurnost.

Kada je riječ o odnosu s Franjom Turekom, stvari su kudikamo jednostavnije. Sukobili su se potkraj 2001 kad Turekovi ljudi nisu dopustili Karamarkovima da obave inspekciju godišnjeg rada SZUP-a. Bio je to uvod u otvoreni sukob dvojice vodećih obavještajaca. Karamarko je optužio Tureka da krši zakon, ali sve je okončano odstupom šefa UNS-a. Nakon toga nisu kontaktirali, sve do subote, 10. prosinca, kad je Turek nazvao Karamarka i čestitao mu na imenovanju. Izgleda da je i suzdržanog Karamarka taj neočekivani poziv obradovao i time je okončan sukob dug tri godine. On danas gleda drukčije i na Mesićevo ponašanje koje je dovelo do razlaza, tvrdi njihov zajednički prijatelj. “Stipe Mesić je pragmatičan političar koji nije htio ući u rat s Račanovom vladom, dok je Karamarku taj zakon bio sve u životu. Ali on jako cijeni Mesića i doživljava ga kao pozitivnu osobu, tako da nikoga ne treba iznenaditi obnova njihova prijateljstva i Karamarkov dolazak na čelo POA-e”, tvrdi njihov znanac. Jedan od glavnih zadataka novog ravnatelja POA-e bit će potraga za Antom Gotovinom. Carla Del Ponte uspjela je eliminirati Tureka pod optužbom da POA nije adekvatno angažirana u lovu na Gotovinu. Uz pomoć nekolicine hrvatskih novinara i bivšeg ravnatelja policije Ranka Ostojića haaška tužiteljica, bez ijednog materijalnog dokaza, već dvadesetak mjeseci tvrdi da se Gotovina skriva u Hrvatskoj. Njezino stajalište dramatično usporava pristup Hrvatske Europskoj uniji, iako je posve jasno da Gotovina godinama nije u zemlji.

Potpuno isto misli i Tomislav Karamarko i to bi mogao postati velik problem. Još 2000. kritizirao je tezu Grahama Blewitta, zamjenika Carle Del Ponte, prema kojoj je HV napao “Republiku Srpsku Krajinu”, a svakako najjače odjeknuo je intervju Slobodnoj Dalmaciji od 29. travnja 2002. u kojem je rekao: “To pismo (pismo hrvatskih generala predsjedniku Mesiću; op. R.B.) je, kako se ubrzo pokazalo, najavilo optužnicu protiv generala Gotovine, koja ima politički karakter i na optuženičku klupu ne stavlja samo generala Gotovinu nego i cijeli Domovinski rat. Tu moramo biti krajnje osjetljivi. I zbog svijeta i zbog sebe moramo detektirati zločine i sami im suditi. Problematična je politička dimenzija tih optužnica. Takve optužnice treba odbaciti. Haag ne razlikuje žrtvu od agresora.”

“On i danas misli potpuno isto”, potvrđuje Nacionalov izvor, “ali Karamarko je legalist i POA će tragati za Gotovinom jer to je jedan od poslova tajnih službi. Stvar je u tome da je zbog svojih prijašnjih stavova, ali i stoga što nije osoba koja mijenja mišljenje, osoba zbog koje će se Hrvatska opet naći na udaru ucjena. Kad u Haagu nisu vjerovali Tureku i Podbevšeku, zašto bi Karamarku”, kaže njegov prijatelj. Mali krug najbližih Mesićevih suradnika zna da je predsjednik sredinom 2000. ovlastio Karamarka da ga poveže s Gotovinom. Računajući na njihovo poznanstvo, Mesić je namjeravao dovesti Gotovinu na Pantovčak i uvjeriti ga da utječe da vojni vrhu surađuje s Vladom i predsjedničkim uredom. Bio je to loš timing, jer upravo tih dana 12 generala, među kojima i Ante Gotovina, potpisalo je pismo o obrani digniteta Domovinskog rata, a potom Mesićevom odlukom bilo ekspresno umirovljeno. Tako je naprasno propala ideja o pomirbi vojnog i državnog vrha, a time i Karamarkova posrednička uloga. Ipak, oni koji ga poznaju tvrde da i dalje ima visoko mišljenje o nekim ratnim generalima, osobito o Anti Gotovini i Damiru Krstičeviću.

Uostalom, i površna biografija potvrđuje Karamarkovu povezanost s brojnim osobama iz hrvatskog javnog života. Rođen je u Zadru 1959. a obitelj se već 1964. preselila u rubno zagrebačko naselje Kozari Bok. Godina 1982. bila je iznimno važna ? najprije je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu, a potom mu je, kao članu katoličkih udruga, pod optužbom za kleronacionalizam policija oduzela putovnicu. Vraćena mu je tek nakon sedam godina, a te 1989. Karamarko je bio jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice. Idućih nekoliko godina blisko je surađivao s Mesićem, Josipom Manolićem i Franjom Gregurićem, a 1993. iz Sabora je otišao na iznimno važno mjesto načelnika Policijske uprave zagrebačke. Dvije godine poslije procesuirao je kaznene prijave protiv Miroslava Kutle zbog Gradskog podruma te direktora Croatia busa Leona Sulića.

Početak rata s hercegovačkim tajkunima značio je i kraj karijere u HDZ-u i Tuđmanovu režimu. Iako je Karamarko nedavno u jednom društvu branio Tuđmana tvrdeći da ga je ovaj zbog unutarstranačke ravnoteže dosta dugo štitio, naposljetku su Ivić Pašalić i Ljubo Ćesić Rojs uvjerili tadašnjeg predsjednika da ga smijeni. Nije to bio brutalan razlaz, najprije je dobio sinekuru pomoćnika ministra unutarnjih poslova, a 1998. je poslan za savjetnika u HAK. Nedovoljno da bude proglašen disidentom, ali dosta za stvaranje imidža protivnika tuđmanizma. Ipak, čak ni danas Karamarko ne kritizira Tuđmana i brani ga tradicionalnom hadezeovskom teorijom: “Imao je svojih grešaka, ali ipak je stvorio samostalnu hrvatsku državu.”

Potkraj 90-ih intenzivno se družio s Mesićem i u predsjedničkim je izborima postao šef stožera sadašnjeg predsjednika. Nakon Mesićeve pobjede postao je predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost i ravnatelj UNS-a. Tu je izdržao dvije godine. Kad je izgubio od Bagića i Granića, odnosno Mesića i Račana, osnovao je tvrtku Soboli d.o.o. čiji zaštitarski dio, čiji je vlasnik Dragan Šturtić, već godinama osigurava zgrade Europapress holdinga u vlasništvu Ninoslava Pavića. Karamarko tvrdi da s tim poslom nema nikakve veze jer ga zanima samo sigurnosni konzalting. To je potvrđeno početkom srpnja, kad je uz malu pomoć prijatelja na visokim položajima Karamarkova tvrtka dobila unosan posao vezan uz sigurno uplovljavanje stranih brodova u sve hrvatske luke. U ponedjeljak, 13. prosinca, Karamarko je otišao prenijeti odvjetnicima svoj dioničarski udio u Soboliju i time poduzeo zadnji korak u preuzimanju vodstva u hrvatskoj obavještajnoj zajednici.