Ivo Sanader mora se zapitati je li SAD dobronamjeran i iskren saveznik hrvatske države.“Sigurnosna situacija najveći je razlog zbog čega Republika Hrvatska ne može eventualno sudjelovati u operaciji UN-a u Iraku (UNAMI), koja je formalno uspostavljena Rezolucijom Vijeća sigurnosti u kolovozu 2003. Kao drugo, UN u Iraku uopće nema multinacionalne mirovne snage nego je riječ samo o pedesetak UN-ovih civilnih profesionalaca. Državni vrh nikada nije rekao kako neće participirati u UN-ovoj mirovnoj misiji u Iraku, međutim, nije zadovoljen organizacijski niti logistički minimum uvjeta kako bi Hrvatska sudjelovala u takvoj operaciji. Sve dok UNAMI ne bude imao jedinstveno zapovjedništvo međunarodnih snaga u kojem pojedina zemlja neće imati odlučujuću ulogu i dok se operacija vodi iz Cipra, Kuvajta i Jordana, a ne iz Iraka, Hrvatska ne može prihvatiti takav rizik. Hrvatska je zemlja koja će štititi vlastite nacionalne interese i znat će odgovoriti u pravom trenutku na poziv UN-a kada se za takvo što stvore uvjeti, stoga nam nitko ne treba nametati rješenja, pa ni SAD, jer za komunikaciju s UN-om imamo diplomatsku misiju u New Yorku gdje se i raspravlja o hrvatskom sudjelovanju u mirovnim operacijama”, izjavio je za Nacional visoki hrvatski državni dužnosnik oštro reagirajući na tvrdnje američkog veleposlanika Ralpha Franka kako je Hrvatska u dva navrata odbila sudjelovati u iračkoj operaciji pod mandatom UN-a. To je bio samo nagovještaj loših vijesti što su uslijedile prošlog tjedna na relaciji SAD – Hrvatska.

BEZ PRIMJERENE NAGRADE Unatoč angažmanu plaćenika u Iraku, SAD će zadržati tvrd stav prema Hrvatskoj VEĆA KORIST NEGO ŠTETA Američki 'nonpaper' sigurno je pridonio simpatijama nekih članica EU prema Hrvatskoj TEŽAK I OPASAN POSAO Plaćenici Blackwatera ne podliježu Povelji UN-a, a već su poubijali nekoliko stotina IračanaAko se toj izjavi pridoda i američki negativno intonirani “non-paper” o Hrvatskoj kojim se htjelo blokirati određivanje datuma početka pregovora Hrvatske i EU, te tvrdnja kako premijer Sanader i predsjednik Mesić neće moći u službeni posjet SAD-u dok se ne riješi slučaj Gotovina, moglo bi se reći da odnosi na relaciji Washington – Zagreb ulaze u novu krizu. Argument više za takvu percepciju razvoja događaja je i nedavna Frankova konferencija za novinare, te njegova tvrdnja kako, osim slučaja Gotovine, na relaciji Washington – Zagreb nema neriješenih pitanja, aludirajući pri tome na članak 98. o neizručivanju američkih državljana međunarodnom kaznenom sudu i na hrvatski vojni angažman u Iraku. Takvo stajalište američkog veleposlanika samo je na prvi pogled izgledalo kao dobra vijest koja se analizom na Zrinjevcu pokazala zapravo gorkom. S obzirom na to da je ta konferencija za novinare bila prva od početka njegova mandata, Nacionalovi izvori bliski hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova upozoravaju kako je ona bila iznimno važna za razumijevanje projekcije daljnjih američkih poteza prema Hrvatskoj.

Na temelju Frankovih izjava, Hrvatska u dogledno vrijeme ne može očekivati ublažavanje američkih stajališta spram Hrvatske, a niti se može očekivati poboljšanje američko-hrvatskih odnosa. Naprotiv, Frankovu tvrdnju kako, osim slučaja Gotovina, nema neriješenih pitanja između Hrvatske i SAD-a treba gledati iz sasvim druge perspektive. Takva izjava zapravo znači kako SAD više ne računa na to da se u razgovorima s hrvatskom stranom može doći do bilo kakvih pozitivnih rješenja za američku stranu kada je riječ o članku 98. i slanju hrvatskih vojnika u Irak, jer je stajalište državnog vrha jasno i bez nagovještaja bilo kakvih promjena, pa su i pitanja posve riješena ako se poslužimo Frankovom retorikom. Odbjegli general Gotovina bit će kao i do sada, kada je riječ o američkim pritiscima na Hrvatsku u trenucima njezina približavanja euroatlantskim integracijama, glavni američki adut za kažnjavanje Hrvatske zbog neispunjenja i ostvarenja već spomenutih američkih interesa u Hrvatskoj. Sve dok službena hrvatska politika svojom voljom ne promijeni takva stajališta, SAD se neće previše angažirati na promjeni hrvatskih stajališta kao do sada, ali će zato zbog svoje političke moći i utjecaja usporavati ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa gdje god se za takvo što pruži prilika, a prije svega riječ je o NATO-u, pozivajući se pritom na odbjegloga generala. Upravo je negativno intonirani “non paper” o Hrvatskoj najbolje upozorenje hrvatskom državnom vrhu na kakve bi probleme mogao naići u daljnjim integracijskim procesima, te je očito kako nije posve slučajno dospio u javnost.

Ne promijeni li Hrvatska u dogledno vrijeme bitno poznata stajališta, može se očekivati da će i skoro primanje u NATO biti odgođeno. SAD ima presudnu ulogu za hrvatski prijem u punopravno članstvo, a ispunjavanje američkih zahtjeva i njihov tempo ostvarenja u zemljama kandidatima Hrvatskoj, Albaniji i Makedoniji jedini je ključ prijema, kriteriji ispunjavanja kroz program MAP posve su sporedni.

SAD je posljednjim “non paperom” pokušao blokirati hrvatski put u EU i tražio odgodu pregovora za punopravno članstvo, argumentirajući to po tko zna koji put slučajem generala Gotovine, a pritom je angažirao i svoje najveće saveznike, Veliku Britaniju, Italiju i Poljsku.

Međutim, države članice EU, inače nesklone SAD-u, koje su donedavno dvojile što učiniti s datumom početka pregovora s Hrvatskom, otklonile su bilo kakve dvojbe kada im se takav dokument pojavio na stolu. Većina njih nije mogla prihvatiti miješanje SAD-a u bitne odluke EU i njihove simpatije okrenule su se prema Hrvatskoj.

Sanaderova vlada pristala je na jači angažman u okviru američke “Jadranske povelje” zemalja kandidata za NATO, koju još čine Albanija i Makedonija, osmišljeni su projekti slanja zajedničkih medicinskih timova u Afganistan, učestali su susreti ministara obrane i vanjskih poslova triju država. Osim toga, po cijenu sukoba s Mesićem, hrvatska je vlada s američkom stranom potpisala Memorandum o suglasnosti koji američkoj vojsci omogućava nesmetano korištenje kopnenog, zračnog i pomorskog prostora na hrvatskom teritoriju.

Isto tako, Hrvatska je službeno pred članicama NATO-a iskazala spremnost poslati policijske instruktore na kraljevsku policijsku akademiju u Jordan gdje bi se obučavali irački policijski službenici, a spremna je sudjelovati i u obuci iračkih vojnika oko koje postoji podjela i među zemljama članicama NATO-a. Sve to ipak nije bilo dovoljno da zadovolji američke prohtjeve, a Hrvatska će, sada je posve jasno, i dalje biti izložena pritiscima i političkim ucjenama.

Koliko daleko je Sanaderova vlada otišla da bi se pokazala američkim partnerom pokazuje i činjenica kako je prije nekoliko mjeseci dopušten susret hrvatskih dužnosnika s čelnim ljudima američke konzultantske tvrtke Blackwater, inače bliske američkom ministarstvu obrane, kako bi se razmotrila mogućnost da hrvatski vojnici i časnici, doduše umirovljeni ili otpušteni, sudjeluju u sastavu iračkih okupacijskih snaga predvođenih SAD-om, i to zbog činjenice da se takvo što ne može ostvariti kroz hrvatsku službenu politiku.

Sanaderovo razmišljanje bilo je logično, jer bi suradnjom hrvatskih državnih tijela s američkim Blackwaterom, dopuštanjem stvaranja američke ekspoziture za zemlje bivše Jugoslavije na tlu Hrvatske, te kasnijim uključivanjem u iračku operaciju umirovljenih ili otpuštenih hrvatskih vojnika i časnika, SAD trebao popustiti u zahtjevima za vojnim angažmanom Hrvatske što se tiče Iraka. Hrvatska vlada takav bi čin bivših vojnika i časnika objasnila njihovom osobnom i dobrovoljnom odlukom, što ne bi imalo veze sa službenom hrvatskom politikom, a vrata NATO-a za Hrvatsku gdje SAD igra ključnu ulogu trebala bi biti otvorenija.

U Blackwateru smatraju kako otpušteni hrvatski vojnici nikada neće pronaći adekvatne zamjenske poslove u Hrvatskoj, a otpremnine koje su im podijeljene utrošene su za rješavanje egzistencijalnih problema, ponajviše stambenih, a osobito kreditnih obaveza. Stoga bi novac trebao biti glavni pokretač njihova angažmana u Iraku, uz poneki slučaj avanturizma. Međutim, opće je poznato kako plaćenici Blackwatera ne podliježu Povelji UN-a niti Ženevskoj konvenciji, a unajmljeni kao čuvari pojedinih iračkih ministarstava do sada su već ubili stotinjak Iračana. Niti su bili pozvani na odgovornost za počinjeni zločin, niti je pokrenuta istraga zbog ubojstava. Mnogi od tih plaćenika nisu američki državljani pa ne podliježu ni američkim zakonima. U drukčijim okolnostima Sanader ne bi imao o čemu razgovarati s predstavnicima takve organizacije, međutim, odaslan mu je jasan američki signal kako je to u trenutku napredovanja Hrvatske prema NATO-u te višekratnih odbijanja hrvatskog vojnog angažmana jedino moguće i potrebno da bi se kakav-takav angažman hrvatskih vojnika u Iraku skinuo s dnevnog reda. Koliko je sve prilično apsurdno jednostavno se vidi iz činjenice da Hrvatska istodobno nudi suradnju predstavnicima privatne vojske plaćenika kojoj su UN-ova načela nepoznanica, a domaću javnost uvjerava kako će vezano uz angažiranje hrvatskih snaga u Iraku hrvatska vlada poštivati UN-ove rezolucije.

Hrvatska vlada takvim je potezom još jednom pokušala učiniti sve kako bi na neki način ispunila svoja predizborna obećanja SAD-u o angažiranju hrvatskih vojnika u Iraku, a da to ipak ne bude službeno i javno stajalište hrvatske politike, kako na sebe ne bi navukla bijes hrvatske javnosti i ugrozila predstojeće pregovore s EU. Američka strana nikada nije mogla očekivati da će i u najpovoljnijim političkim okolnostima dobiti na raspolaganje 30 hrvatskih vojnika za iračku misiju. Međutim, posredovanjem Blackwatera velike su šanse da brojka premaši stotinu dobro obučenih i kvalitetnih časnika i vojnika, a tu se prije svega misli na bivše ratne pripadnike gardijskih brigada, osobito one koji su prošli američku obuku tijekom boravka MPRI u Hrvatskoj sredinom devedesetih, potom specijalnih postrojbi gardijskog zbora i zdruga, a nije tajna ni da su na cijeni bivši legionari koji su devedesete proveli u Hrvatskoj vojsci. Unatoč tomu, Hrvatska za učinjene korake u posljednjih godinu dana nije bila primjereno nagrađena bilo kakvim političkim ustupcima SAD-a, a kako je rekao sugovornik blizak vladajućoj stranci, ne treba postavljati pitanje ima li SAD partnera u Hrvatskoj, nego obratno, je li SAD iskreni partner hrvatske države.