Erdogan s Joseom Manuelom Barrosom, predsjednikom Europske komisije u Bruxellesu 10. prosinca.Europska unija napokon je uspjela riješiti jednu od najvećih svojih strateških dilema, da li da se počne širiti i izvan Europe. Odlučila je početi pregovore o primitku Turske u svoje članstvo, čime pokazuje da je spremna prijeći na azijski kontinent, primiti u svoje okrilje veliku islamsku zemlju sa 70 milijuna muslimana, što može imati goleme geostrateške posljedice. Za to je uvelike zaslužan čovjek od kojeg se to nije očekivalo, vodeći turski islamist, premijer Recep Tayyip Erdogan. I na njegovu se slučaju pokazalo da u politici često upravo ekstremisti najlakše pokrenu svoje zemlje u sudbonosni preokret.

ZATVORSKA KAZNA ZA ERDOGANA Erdogan je proveo četiri mjeseca u zatvoru jer je u javnosti pročitao jednu islamističku pjesmu DALEKO OD EUROPSKE UNIJE Turska je još prilično daleko od Europske unije, najmanje deset ili petnaest godinaKljučna konstanta turske politike već 80-ak godina, od revolucije koju je vodio Kemal-paša Ataturk, jest da je Turska sekularna islamska zemlja u kojoj je vjera strogo odvojena od politike. U tih 80-ak godina ni turske muslimanske aktiviste nisu zaobilazile panislamske inicijative da se muslimani politički organiziraju i islamiziraju cijelo društvo. U Turskoj takvi pokušaji nikad nisu uspijevali a u turskom ustavu čak postoji institucionalni mehanizam da se to spriječi. Turska vojska, sekularno organizirana, imala je ovlast da vojnim udarom sruši bilo koju vlast koja bi htjela islamizirati zemlju. Po turskim zakonima, svaka stranka koja bi se organizirala na islamističkom programu bila bi automatski zabranjena a njeni vođe drakonski kažnjeni.

Islamisti su se ipak organizirali u stranke koje su prikrivale svoj stvarni cilj i blago isticale islamističke elemente svog programa. Pristaše su stjecale ne samo među Turcima koji su bili tradicionalno vjerski odgajani nego i među onima koje je mimoišao ekonomski napredak posljednjih desetljeća, kad se razvio njen urbani i primorski dio, a zaostao ruralni. Te su stranke stjecale popularnost kako su je gubile dvije velike tradicionalne korumpirane stranke koje su se vodili poznati političari Suleyman Demirel i Bulent Ecevit, desetljećima se izmjenjujući na vlasti pa je 1996. islamistička Stranka blagostanja pobijedila na izborima i njen tadašnji vođa, umjereni islamist Necmettin Erbakan, postao je premijerom. Počeo je uvoditi islamističke mjere i razvijati odnose s Iranom pa je još iste godine otjeran s vlasti a stranka mu je raspuštena.

U studenom 2002. ponovno su na izborima, i to uvjerljivo, pobijedili islamisti, Stranka za pravdu i razvoj (AKP) koju je vodio Recep Tayyip Erdogan, tada 48-godišnji bivši gradonačelnik Istanbula. On iz pravnih razloga nije odmah smio postati premijer pa je vodio zemlju iza kulisa.

S političke scene bio je zbrisan cijeli dotadašnji politički establishment, a na političko poprište došao je novi čovjek, potpuna nepoznanica. Svi su se pitali je li on nekadašnji islamski ekstremist koji je svojedobno završio u zatvoru, ili iskreni europejac, kakvim se predstavljao u predizbornoj kampanji. Nakon izborne pobjede najavio je da će mu prvi politički potez biti odlazak u europske prijestolnice da umiri tamošnje političare i objasni politiku svoje stranke i njene vlade.

Mnogi su u Europi sumnjali da Erdogan ima dvojaki program, javni i mnogo važniji tajni. No mnogi su Turci od Erdogana očekivali da Tursku izvuče iz recesije, kaosa i krize, a nisu bili protiv umjerene islamizacije. Erdoganova stranka osvojila je 363 od 550 mjesta u parlamentu. Visoki izborni prag od 10 posto prešla je još samo sekularna Republikanska narodna stranka sa 178 mjesta.

Erdogan se rodio 26. veljače 1954. u siromašnoj obitelji u Istanbulu a djetinjstvo je proveo u provincijskom gradiću. Vratio se u Istanbul s 13 godina kad su ga roditelji poslali u vjersku školu “Imam Hatip”. U ranoj mladosti zarađivao je za život prodajući grickalice i vodu na tribinama nogometnih stadiona. I sam je igrao nogomet, sa 16 godina postao nogometni poluprofesionalac i 15 godina igrao u poznatim turskim klubovima. Završio je studij ekonomije i radio u gradskom prometnom poduzeću. Zarana je postao aktivist islamske Stranke nacionalnog spasa i kao šef njene mladeži sudjelovao u islamističkom pokretu pa je zbog toga ostao bez državne službe i zaposlio se u privatnom sektoru.

Početkom 90-ih islamistički je pokret ojačao i on je 1994. izabran za gradonačelnika Istanbula. Razljutio je protivnike islamizacije zabranivši točenje alkohola. No ostao je građanima u dobrom sjećanju jer je pojačao socijalne i komunalne službe, poboljšao promet i život u gradu općenito. Kad je zabranjena Stranka prosperiteta, kojoj je na čelu bio Necmettin Erbakan, Erdogan je 1999. završio u zatvoru jer je na javnom skupu u Sirtu 1997. pročitao islamsku pjesmu za koju je sud procijenio da je bila poziv na rušenje ustavnog poretka. U pjesmi je bio stih: “Naši minareti su naše bajunete, kupole su naše kacige, džamije su naše vojarne, a vjernici naši vojnici.” Nekoliko tisuća ljudi otpratilo ga je u zatvor na četveromjesečnu kaznu. Erdoganu se nakon izlaska iz zatvora nije smio kandidirati ni na kakvim izborima.

Ipak, snažno se politički angažirao. Među islamistima su se razišli konzervativni tradicionalisti i umjereni islamistički reformisti koje je vodio Erdogan. Osnovao je Stranku za pravdu i razvoj, koja je u prvom redu zahvaljujući njemu na izborima 2002. postigla izvanredan uspjeh. Erdogan se na tim izborima nije mogao kandidirati pa je za premijera imenovan njegov bliski suradnik, a on je o iza kulisa vodio politiku.

Stalno je tvrdio da su optužbe o njegovu ekstremnom islamizmu lažne i zlobne. Tih je dana obznanio da njegova Stranka pravde i napretka nema tajni plan islamizacije zemlje. Naprotiv, rekao je, turski sekularizam smatra temeljem turske demokracije. Njegovoj stranci u novom parlamentu nedostajala su samo četiri zastupnika za dvotrećinsku većinu, kojom bi mogao mijenjati i ustav i isključiti odredbu o sekularizmu. Politički analitičari tvrdili su da bi među devet neovisnih poslanika njegova stranka mogla lako naći dodatne glasove za dvotrećinsku većinu. No Erdogan je tvrdio da njegova stranka to ne planira jer nije islamistička. Od njega su iz stranke tražili da donese zakon kojim bi se ukinula odredba o zabrani nošenja velova u školama. Ni to nije učinio.

On tvrdi da njegova Stranka pravde i napretka nema istu politiku kakvu je 1996. vodila zabranjena islamistička Stranka dobrobiti, koja je zaustavila dotadašnju prozapadnu orijentaciju Turske i počela razvijati odnose s Iranom i Libijom. Naprotiv, od prvog je trenutka tvrdio da će njegova stranka voditi proeuropsku politiku, a da bi to dokazao, najavio je odlazak u europske prijestolnice i politiku vlade koja će poticati turski ulazak u EU. Da nije protivnik Zapada, pokazao je i vlastitim primjerom: sina je poslao na studij na Harvardu, a dvije kćeri na druga dva američka sveučilišta. Njegovi protivnici zlobno su komentirali da je kćeri poslao na studij u SAD samo zato jer na turskim sveučilištima ne smiju na glavi nositi tradicionalni muslimanski šal, a na američkima mogu.

No Erdogan zaista nije islamizirao Tursku, kako su neki njegovi sljedbenici očekivali, nego je počeo provoditi energičnu proeuropsku politiku, kakve vodila nikad nije bilo u Turskoj. Članstvo u EU postavio je kao svoj politički prioritet. Počeo je u europskim prijestolnicama uvjeravati europske političare u dobrobit koju bi Europi donio ulazak Turske u EU. Njemu je 2003. dopušteno da se vrati u politički život pa je naknadno na posebnim izborima izabran u parlament. Preuzeo je premijerko mjesto, uz veće mogućnosti djelovanja na međunarodnoj sceni.

Erdogan je upozoravao svoje europske sugovornike na niz neopravdanih vjerskih i nacionalnih predrasuda prema Turskoj, koje su povećane otkad je njegova stranka došla na vlast, posebno u europskim kršćanskim strankama koje smatraju da EU mora zadržati obilježje zajednice kršćanskih zemalja, u kojoj muslimanska Turska ne može imati svoje mjesto. Čule su se i tvrdnje da Turska nije prava europska država, jer je njen najveći dio na azijskom kontinentu. Samo tri posto Turske nalazi se u Europi, a 97 posto u Aziji. Njenim primanjem u EU postavilo bi se i pitanje “gdje su zapravo europske granice”. Čula se i primjedba da Turska ima odviše stanovnika, pa bi narušila političke i institucionalne odnose u EU, postavljene u skladu s brojem stanovnika pojedine zemlje.

Među argumentima protiv njenog primanja koji se javno iznose bilo je mnogo i onih koji ? neovisno o vjerskoj prirodi i geografskom položaju Turske ? barem zasad stoje te koji se ne bi tolerirali ni zemljama iz srca Europe ? pitanja ljudskih prava i demokracije. Turskoj se zamjera masovno kršenje ljudskih prava pripadnika raznih političkih grupa na ljevici i desnici, Kurda, a i obični kriminalci zlostavljani su u zloglasnim turskim zatvorima. Mnogo je primjedbi i na tursku demokraciju, jer u Turskoj vojska donedavno nije bila pod civilnom kontrolom, ima mnogo političke korupcije i kaosa. Čuju se primjedbe i na stanje turske privrede, koja je u nekim svojim dijelovima vrlo zaostala i ne bi se mogla uklopiti u integriranu razvijenu privredu Europske unije.

On je svojim europskim sugovornicima objašnjavao da je Turska već dijelom integrirana u EU, jer čak 4 milijuna Turaka već živi u zemljama EU. Podsjetio je da 75 posto Turaka podržava ulazak Turske u EU i da na tome rade sve turske političke snage. Čim je on preuzeo vlast, Turska je donijela prva četiri paketa zakona kako bi svoje zakonodavstvo usuglasila s europskim te objavila da kontinuirano namjerava i dalje poboljšavati stanje ljudskih prava, zbog čega je ukinula smrtnu kaznu i promijenila položaj vojske. Podsjetio je na uspjehe turske privrede, čiji je godišnji rast od 7,4 posto ? nakon Kine ? jedan od najvećih na svijetu.

Erdogan je poduzeo korake koji su znatno unaprijedili turske izglede da uđe u EU. Za razliku od prijašnjeg islamističkog premijera Erbakana, nije promijenio vanjskopolitičku orijentaciju. Erbakan se počeo otvarati prema Iranu i hladiti odnose s SAD-om i Izraelom, dok je Erdogan nastavio politiku bliskih odnosa s tim dvjema državama. Nedugo nakon što je došao na vlast i uvjerio Amerikance u svoju lojalnost, dobio je snažnu podršku SAD-a za turske europske aspiracije. Moćni američki zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz javno je pozvao EU da primi Tursku u članstvo.

On je počeo mijenjati vanjsku politiku u drugom osjetljivom pitanju. Do njega su sve turske vlade vodile nepopustljivu separatističku politiku prema ciparskom pitanju, inzistirajući na tome da sjeverni turski dio Cipra ostane odvojen od ostalog dijela otoka kao neovisna država, iako je nitko osim Turske nije želio priznati. Erdogan se ? unatoč otporu vodstva ciparskih Turaka ? založio da se pronađe način kako bi se Cipar ponovno ujedinio uz poštovanje autonomije i prava obiju nacionalnih zajednica, i grčke i turske. Prihvatio je plan UN-a o rješenju ciparskog pitanja i natjerao ciparske Turke da ga prihvate, ali on ipak nije prošao na nedavnom referendumu zbog otpora ciparskih Grka.

Zbog njegove politike prema Cipru i drugih poteza znatno su se poboljšali odnosi Grčke i Turske, koji su prije bili na rubu vojnog sukoba na moru. On je ovog proljeća bio prvi turski premijer koji je posjetio Grčku nakon 1988. Grčka je pozdravila njegovu politiku i snažno podržala ulazak Turske u EU.

Kao što je najavio, Erdogan je nastavio i s unutarnjim reformama pa se jedan za drugim donose zakoni kojima se turski pravni sustav prilagođava europskom. Najavljene su i druge promjene. Erdoganovoj vladi nitko ne može predbaciti da ona ne čini ono što se od nje očekuje kad je europska perspektiva Turske u pitanju. On jednu za drugom uklanja sve političke prepreke, čak je spreman i na najteži politički uvjet za početak pregovora o ulasku Turske u EU 3. listopada 2005., a to je priznavanje grčkog dijela Cipra kao formalne ciparske vlade, što mu je vrlo teško jer je turske javnost ogorčena zbog toga što su ciparski Grci odbili plan o rješenju ciparskog pitanja. Erdogan svojom politikom uspješno uklanja argumente protivnika turskog ulaska u EU. Objavio je da je spreman pričekati s početkom pregovora o primitku dok se u zemljama Evropske unEUije ne održe referendumi o novom ustavu EU.

Turskoj se otvaraju vrata Europske unije, ali bit će još mnogo problema. Vjerski problem sigurno će ponovno buknuti u europskim zemljama gdje je pojačana sumnjičavost prema useljenicima islamske vjere, kao u Francuskoj. Otvorit će se i problem turske ekonomske nerazvijenosti u odnosu na europski prosjek. Bit će mnogo problema da europski pravni i društveni standardi zažive u unutrašnjosti Turske, u selima na visoravnima Anadolije, gdje se život nije mnogo pomaknuo već stoljećima. Turska je još prilično daleko od Europske unije, najmanje desetak, petnaestak godina. No jedan je proces otvoren, proces koji nije važan samo za Tursku i Europu, nego i za Bliski istok, jer ne treba zaboraviti s kim Turska graniči na istoku. S Turskom u svom sastavu EU bi bila na granicama Gruzije, Armenije, Irana, Iraka i Sirije. Goleme su povijesne i geostrateške reperkusije te buduće činjenice.