Objavljeno u Nacionalu br. 475, 2004-12-21

Autor: Ivo Pukanić

POLITICAL REPORT

Veliki trijumf Sanadera i Žužula

Određivanje 17. ožujka kao početka pregovora za ulazak Hrvatske u EU prekretnica je za Sanadera i polazna točka za osvajanje još jednog premijerskog mandata

Odlukom u Bruxellesu, mišljenje Carle Del Ponte i Dennisa MacShanea više neće biti presudno u određivanju hrvatskog puta u EU.Odlukom u Bruxellesu, mišljenje Carle Del Ponte i Dennisa MacShanea više neće biti presudno u određivanju hrvatskog puta u EU.Dobivanje datuma 17. ožujka kao početka pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju do sada je najveći uspjeh vlade Ive Sanadera. Tim datumom Sanader je uspio djelomično kompenzirati katastrofu što mu se dogodila na unutarnje političkom planu zbog njegove tvrdoglavosti u vezi sa slučajem Podbevšek, odnosno nezakonitog djelovanja tajnih službi.

Većina novinara ne razumije veličinu onoga što su Sanader i Žužul postigli u posljednjih nekoliko dana. Naravno, smije biti euforije, no treba realno sagledati i valorizirati krajnji rezultat i značaj uvjeta oko početka pregovora 17. ožujka. Vrlo malo novinara je shvatilo da je odlukom u Bruxellesu Hrvatska izašla iz sfere ludila i ucjena koje su državu potresale više od godinu dana. Svaki put kad se trebala donijeti bitna odluka o Hrvatskoj, domaća je javnost bila bombardirana zlogukim upozorenjima i ucjenama koje su dolazile u prvom redu iz Haaga, odnosno od haaške tužiteljice Carle Del Ponte, i engleskog Foreign Officea. Odlukom u Bruxellesu, mišljenje Carle Del Ponte i Dennisa MacShanea više neće biti presudno u određivanju hrvatskog puta u EU. Naime, uz sam datum pregovora, koji je bio najraniji mogući, Sanaderov najveći uspjeh je bio taj što je uspio izlobirati da više ne treba postojati jednoglasna odluka Vijeća EU o početku pregovora, koja bi se zasnivala na izvještaju Carle Del Ponte. U dokument je stavljeno da zeleno svjetlo za pregovore donosi budući predsjedavajući Vijeća EU, luksemburški premijer Jean-Claude Junker. Da donese vlastiti sud o tome ispunjava li Hrvatska uvjete, poslužit će se informacijama iz mnogih diplomatskih izvora. Naravno, pritom će mu najvažniji izvori biti zapadnoeuropski diplomati u Zagrebu. S obzirom na to da se Luksemburg najviše oslanja na Francusku i Njemačku, ne treba biti previše mudar da se zaključi kako će u idućih nekoliko mjeseci mišljenje francuskog i njemačkog veleposlanika u Zagrebu biti najvažnije za Hrvatsku. Uz to, Junker je prilikom nedavnog posjeta Zagrebu javno iznio podršku Hrvatskoj na putu u EU, stoga o njegovoj blagonaklonosti ne treba raspravljati. Naravno, Hrvatskoj nitko neće moći pomoći ako naruši dosadašnju suradnju s Haaškim sudom. O druga dva uvjeta, povratku izbjeglica i njihove imovine te reformi pravosuđa, više nitko i ne govori zato što oba procesa teku bez problema.

Što se tiče Haaga, ime generala Gotovine izbačeno je iz teksta. Permanentna suradnja s Haagom znači ne samo nastavak normalne policijsko-obavještajne aktivnosti oko eventualnog lociranja generala Gotovine u inozemstvu, nego i suradnju u davanju potrebne dokumentacije i osiguravanju svjedoka. Oko slučaja generala Gotovine i općenito oko lobiranja za Hrvatsku najviše su pomogle Njemačka i Francuska.

Premda su u Njemačkoj na vlasti socijalisti, Sanader i Žužul uspjeli su ih dobiti na hrvatsku stranu. Sanader je igrao izravno prema Schroderu, a Žužul je cjelokupno lobiranje operacionalizirao preko Joschke Fischera. U posljednjih nekoliko tjedana Žužul se s njim čuo gotovo svakodnevno, a vidio nekoliko puta. Ista je procedura bila i s francuskim ministrom vanjskih poslova Michelom Barnierom, koji je u ime Francuske bio koordinator pomoći Hrvatskoj. Pod utjecajem tih dviju zemalja, Hrvatska je uspjela slomiti i one zadnje koje su se opirale takvom povoljnom raspletu događaja, što je rijetko tko od hrvatskih novinara očekivao. Stoga je potpuno razumljiva bila Sanaderova reakcija na neke, prije svega TV izvještaje iz Bruxellesa, koje su slali novinari koji očito nisu imali kompletnu sliku o onome što se tamo odigralo dva sata prije samog donošenja odluke. Kada je na kraju Velika Britanija vidjela da će ostati osamljena inzistirajući na teškim uvjetima za Hrvatsku, trebalo joj je dati častan izlaz iz te neugodne situacije. To je obavio Sanader koji je u izravnom, kratkom razgovoru s Tonyjem Blairom zamolio da Engleska revidira svoja stajališta. Blair je nakon toga odmah dao zeleno svjetlo svojoj delegaciji koja je pristala na takav ustupak Hrvatskoj, s čime MacShane nije zadovoljan, jer sve ono što je u nekoliko posljednjih mjeseci govorio i čime je prijetio preko hrvatskih novina i odabranih novinara palo je u vodu.

Odlučnu ulogu na kraju je ipak odigrao francuski predsjednik Jacques Chirac. Chirac, danas sigurno najutjecajniji europski državnik, u posljednjih je nekoliko mjeseci jako promijenio politiku prema Hrvatskoj. Chirac i Barnier, članovi UMP-a, konzervativne stranke kao što je i HDZ, još su više stali iza Hrvatske kada su dobili američki non-paper s mišljenjem da se Hrvatsku zbog slučaja Gotovina mora zaustaviti na putu u EU. Budući da SAD danas nema nikakav utjecaj na Njemačku, a posebice na Francusku, to je bio samo razlog više da se stane čvrsto iza Hrvatske.

Francuzi su išli toliko daleko u lobiranju da su na najvišem nivou tumačili ostalim državnicima i ministrima vanjskih poslova da je potpuno jasno da Gotovina nije u Hrvatskoj, da je on francuski državljanin kao i hrvatski, te da nije pravedno da se samo Hrvatsku okrivljuje kako je odgovorna za nemogućnost njegova dovođenja pred sud. Ako je odgovorna Hrvatska, onda je odgovorna i Francuska, javno su govorili najviši francuski dužnosnici u Bruxellesu, te dodali da se onda i na njih vrši pritisak, a ne samo na Hrvatsku.

Nakon što je Sanader održao govor na sastanku Europske pučke stranke u koju spadaju sve stranke Europskog parlamenta desne i konzervativne orijentacije, razgovarao je sa svima koji su se opirali zahtjevima Hrvatske. Tu je bilo najvažnije da je “slomio” nizozemskog premijera Jana Petera Balkenendea, koji je do tada slijepo slijedio ono što mu kažu iz Londona. Potom je sljedeći dan Chirac razgovarao sa svakim premijerom i izravno im rekao da se Hrvatska mora podržati.

Doslovce pet minuta prije početka sastanka, uz snažan Chiracov pritisak, promijenjen je i do kraja ublažen tekst koji je de facto omogućio Hrvatskoj da u miru čeka 17. ožujka i početak pregovora s EU. Pri tome uvjet nije hvatanje Gotovine, nego suradnja s Haagom, što znači da se otvara prostor da se u miru riješi i problem odbjegloga generala, koji želi susret s haaškim istražiteljima.

Ovo je zaista velika Sanaderova pobjeda, i da takve poteze vuče i na unutarnje političkom planu, bio bi premijer kakvog Hrvatska može samo poželjeti. Ovako, ako mu se opet dogodi situacija poput one s Podbevšekom, te ako reagira na isti način, teško će mu i ulazak u EU pomoći da ostane na vlasti. Ovaj uspjeh Sanaderu bi mogao biti prekretnica u stilu i načinu vladanja, te polazna točka za osvajanje još jednog premijerskog mandata. To je ujedno i poraz cijele one grupacije hrvatskih novinara i zagovornika Carle Del Donte koji posljednjih godina svaku njenu riječ smatraju Svetim pismom, klanjaju se svakom njenom potezu, ma kako on pogrešan bio, te stvaraju klimu kao da se bez nje Hrvatska ne može nikamo maknuti. O čemu će sada pisati?

Vezane vijesti

Što Bruxelles očekuje od Nikolića i Srbije?

Što Bruxelles očekuje od Nikolića i Srbije?

Susret Štefana Fülea i Tomislava Nikolića bio je priprema za posjet novog srbijanskog predsjednika Bruxellesu koji ovoga tjedna dolazi u sjedište… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika