Jadranka Kosor je na kraju postigla ono što je šef kampanje Ratko Maček i planirao – ulazak u drugi krug i direktna borba protiv Mesića.I Jadranka Kosor i Stipe Mesić na kraju prvog kruga predsjedničkih izbora imali su sreće. Stipe Mesić zato što mu je protukandidatkinja u drugom krugu ipak predstavnica etabliranog političkog establishmenta, kojem pripada i sam, a Jadranka Kosor zato što je doslovce u zadnji trenutak uspjela pobijediti Mikšića i tako sačuvati političku budućnost ne samo sebi nego i Sanaderovu HDZ-u.

Samo sedam posto glasača se opredijelilo za Mesića tijekom kampanje, što je znak da treba ljude koji znaju politički marketing HDZ će drugi krug iskoristiti za lokalne izbore jer će dva sljedeća tjedna kampanje iskoristiti i za napade na oporbu Mikšić teško može išta učiniti bez stranke, a borba za gradonačelnika Zagreba navlači mu na leđa Milana BandićaDa je Mikšić otišao u drugi krug, Mesić bi imao mnogo problema da objasni u samo dva tjedna da je Mikšić politički posve nekompetentna osoba dvojbenog morala, koje se odrekao i vlastiti kum Stjepan Tuđman, na čijoj je grbači zaradio mjesto počasnog konzula u Minnesoti i radio unosne poslove s MORH-om, sve dok je tata Franjo bio živ. Birači ništa o njemu nisu znali, a ipak su mu dali 17 posto glasova, što je primoralo Mesića na drugi krug, a Jadranku Kosor i HDZ na četiri najdulja sata u svim dosadašnjim izborima.

Zašto je gotovo 400.000 birača glasovalo za Mikšića, razloga ima nekoliko. Prvi je taj što su birači neinformirani i ne žele ulaziti u dubinu izbornih poruka. Mikšić im je dao jednostavna obećanja o boljem životu i zaštiti nacionalnih interesa, odnosno nesuradnji s Haagom. Malo je tko razmišljao i zaključio da je i jedno i drugo neostvarivo u dogledno vrijeme, te da Mikšić priča predizborne floskule. Uz to, velikom broju birača svi sadašnji političari idu na živce i tražili su novo lice, koje su dobili u Mikšićevu liku.

“Ako je znao pomoći sebi, znat će i nama”, bio je osnovni model razmišljanja biračkoga tijela kojeg se Mikšić dojmio tugaljivom pričom o ostvarenju svog američkog sna, koje je navodno počeo s 37 dolara u džepu. Sljedeći je razlog njegova uspjeha papagajsko ponavljanje da je on sam sebi financirao kampanju ili da će pola svoje predsjedničke plaće dati u dobrotvorne svrhe, jer njemu novac ne treba. Sve te populističke floskule očito je izgovarao po naputku svojih konzultanata iz inozemstva i one su pale na plodno tlo. A to znači da je njegova kampanja dobro vođena, jer on se kao autsajder umalo pojavio u drugom krugu, što bi bio golem uspjeh. Mnogo veći nego Mesićev 2000. jer je Mesić imao svoju političku pretpovijest i bio je poznat širem krugu ljudi koji su željeli promjene nakon Tuđmana.

Kao što su Mikšićevi ljudi dobro vodili kampanju, tako je Mesićeva vođena katastrofalno i to je glavni razlog što nije pobijedio u prvom krugu. Samo sedam posto glasača opredijelilo se za Mesića tijekom predizborne kampanje. To mu je jasan znak da hitno mora nešto promijeniti i oko sebe okupiti ljude upućene u politički marketing.

Apsolutno je neshvatljivo da Mesić nije imao ni jedan veliki predizborni skup, gdje bi demonstrirao svoju snagu. Spot na televiziji bio mu je staromodan, blijed i bezidejan. Nije imao jasne i koncizne izjave u medijima, što pokazuje da unutar svog stožera nije imao nijednog analitičara koji bi promptno reagirao. Nitko mu nije rekao da i u zadnjih 15 dana prije izbore mora vući državničke poteze i imati državnički stav. Sve je ostalo na njegovim leđima, za što je najviše sam kriv jer je oko sebe okupio nekompetentne ljude. Također je neshvatljivo da njegov stožer nije mogao u pet godina Mesićeva predsjednikovanja skupiti dovoljno novaca da u izbornu trku uđe ravnopravno s HDZ-om. Nitko mu nije rekao da krene u totalni napad zadnja tri dana kampanje te da do krajnjih granica angažira sve resurse stranaka koje ga podržavaju na izborima. Trebao je pronaći formulu kako privući glasače da izađu na izbore. A to mu unutar stožera nitko nije znao reći. A upravo u postotku izlaska na izbore krije se tajna prvoga kruga. Da je izišlo pet posto glasača više, Mesić bi pobijedio u prvom krugu. Zbog slabog odaziva i ankete su pokazale pogrešne rezultate, zato jer je unutar njih broj apstinenata bio mnogo manji nego što se na kraju pokazalo.
Iako je znao da će na njega biti usmjerena prljava kampanja u kojoj će se pucati iz svih oružja, mnoge su ga izjave njegovih protivnika zatekle nespremnog, što se nije smjelo dogoditi. U pitanju Haaga i obrane hrvatskih nacionalnih interesa upravo se on imao čime pohvaliti: pomogao je Stipetiću da ne ode u Haag, Ademiju da se vrati kući, Blaškiću i Čerkezu da se oslobode, Markaču da se pripremi. Upravo je Mesić naredio da se pronađu oslobađajući dokumenti za generalu Gotovinu, na osnovi kojih je odbačen najteži dio optužnice protiv njega, no zato je predsjednik bio izvrgnut neviđenom medijskom linču. Mikšić danas priča o zaštiti nacionalnih interesa, a nitko iz Mesićeva stožera ne reagira. Inicijative u gospodarstvu koje je pokrenuo Mesić nitko iz njegova stožera ne spominje, kao ni to da je zaista čovjek koji je otvorio Hrvatsku svijetu. I umjesto da u izbornoj strategiji nemetnu ono što je on učinio u pet godina i što planira u budućnosti, Mesićev stožer dopustio je da budu u defanzivi a za to nisu imali ni jedan razlog. Sve u svemu, drugi krug je za Mesića, a u prvom redu za njegov stožer, velik neuspjeh. Mesić će na kraju pobijediti, jer je razlika između njega i Jadranke Kosor gotovo 30 posto, ali to mu je velika opomena da si više nikad ne smije dopustiti da mu prijatelji i rodbina kroje kadrovsku politiku, ni u stožeru ni u uredu.

Kod Jadranke Kosor razlozi za relativno slab uspjeh su drukčiji. Ona je na kraju postigla ono što je šef kampanje Ratko Maček i planirao – ulazak u drugi krug i direktna borba protiv Mesića. Tu borbu Jadranka Kosor teško može dobiti, no HDZ je u svakom pogledu na dobitku. U drugom krugu Jadranka Kosor, a samim tim i HDZ, imat će sigurno bolji rezultat nego što ga je stranka postigla na prošlim izborima (35 posto). HDZ je u zadnjem trenutku od najvećeg gubitnika postao dobitnikom na ovim izborima. HDZ će taj prolazak u drugi krug dobro kapitalizirati na lokalnim izborima jer će iskoristiti sljedeća dva tjedna kampanje da uz udare na Mesića dobro udari i po opoziciji, što je Sanader u nedjelju navečer i najavio.

U sljedeća dva tjedna kampanja će sigurno postati zanimljivija i kvalitetnija, jer više neće biti folklornih desetak kandidata koji su ozbiljnim kandidatima oduzimali medijski prostor i vrijeme. Mesić ne bi smio izgubiti živce zbog toga što nije pobjedio u prvom krugu, kao što se ni Jadranka Kosor ne bi smjela dati isprovocirati štosevima poput onoga s paštetom. Mesić mora natjerati lidere stranaka koje su ga podržale da potpuno stanu iza njega, iako je upitno je li mu bio dobar potez što nije išao u utrku kao kandidat građana nego kao kandidat oporbenih stranaka. Pitanje je koliko je time Mesić dobio a koliko izgubio. Također je pitanje koliko su bile istinite tvrdnje da Đapić ne daje podršku Jadranki Kosor, nego da simpatizerima i članovima HSP-a poručuje da glasuju prema savjesti.

Boris Mikšić teško može išta učiniti u hvatskoj politici bez stranke i potrebne infrastrukture. Sada, kad je dospio u središte pažnje, počet će mu se otkrivati mnoge stvari iz prošlosti na koje je on pokušao zaboraviti te će se u očima običnih ljudi pokazati da je isti kao i “ostali političari” koji im idu već na živce. Izlazak na lokalne izbore i borba za gradonačelnika Zagreba navlače mu na leđa Milana Bandića, koji je poznat po tome što ništa ne želi propustiti slučaju.

Na kraju citirajmo pouku iz omiljene Mesićeve knjige, Machiavellijeva “Vladara”: “Mnogo je lakše osvojiti nego zadržati vlast.” Ostaje mu još manje od dva tjedna da je provede u djelo. A osobito bi je trebali proučiti njegovi suradnici.

Stipe Mesić (48,92%) Vrlo vjerojatno ukupni pobjednik, ali ulazak u drugi krug ostavio je traga na imidžu
Jadranka Kosor (20,31%) Samo prst sudbine pomogao joj je da nadvlada Mikšića, spasila je time HDZ, ali i Mesića
Boris Mikšić (17,79%) Potvrdio da su publici dosadila poznata lica, ali sreća ga nije pratila do kraja
Đurđa Adlešić (2,69%) Iza sebe ostavila Slavena Leticu i zauvijek ga eliminirala iz ozbiljne politike
Slaven Letica (2,59%) Izgubio vjerodostojnost i kao predsjednički kandidat i kao saborski zastupnik, a priličnu štetu nanio i HSP-u
Ljubo Ćesić Rojs (1,85%) Već je sama njegova promocija u kandidata kulturno-politički skandal bez premca
Ivić Pašalić (1,82%) Kandidirao se samo radi vlastite repolitizacije i medijske dekriminalizacije, ali nije u tome uspio
Anto Kovačević (0,86%) I na izborima ispao posve beznačajan, kakav je u svom cjelokupnom političkom angažmanu
Miroslav Blažević (0,80%) Kao kandidat uspio je čak osvojiti izvjesne simpatije, nova medijska promocija mu je uspjela
Miroslav Rajh (0,66) Pokušao je izići iz potpune anonimnosti i u tome nije uspio pa nudi svoje usluge Mikšiću
Doris Košta (0,37) Potpuno nepotreban politički izlet koji ni njoj ni njenoj odvjetničkoj kancelariji nije donio koristi
Mladen Kešer (0,32) Za njega se nije znalo ni prije kandidature a neće se znati ni nakon nje, politički ekshibicionist
Tomislav Petrak (0,12%) Htio je afirmirati jednu virtualnu stranku i u tome, na Merčepovu žalost, doživio potpuni krah

Nakon pada socijalizma u zemljama istočne i srednje Europe zabilježeno je nekoliko slučajeva da su ljudi iz emigracije uspjeli u svojim starim domovinama doći na vlast. Ti su slučajevi prilično različiti, a govore o jednom neobičnom fenomenu – da su birači u nekim zemljama, kad su nezadovoljni domaćim političarima, skloni bez veće provjere svoje povjerenje pokloniti osobama koje iz daleka dođu da im vode državu, dajući im neki put velika, često demagoška i populistička obećanja. U nekim slučajevima to je dobro, u drugima nije.
Prvi slučaj “mesije iz inozemstva” koji je došao kao spasitelj u svoju zemlju bio je onaj bogatog Srbina iz Kalifornije Milana Panića, koji se u ondašnjoj SR Jugoslaviji pojavio 1992. Panić je napustio Srbiju 1955. i došao u Kaliforniju bez novaca. Tamo se dobro snašao, polako napredovao u businessu te kao vlasnik velike farmaceutske tvrtke ICN postao milijunaš. Kad je u jednom trenutku poželio popraviti svoje odnose sa SAD-om, ondašnji srbijanski vožd Slobodan Milošević ponudio mu je mjesto premijera, procjenjujući da će ga moći u potpunosti kontrolirati. Ubrzo je među njima došlo do sukoba kad je hiroviti, tvrdoglavi, slikoviti ali naivni Panić pokušao smijeniti Miloševića. Milošević je smijenio njega, ali se Panić potkraj 1992. na predsjedničkim izborima pojavio kao Miloševićev protukandidat. Bilo je to doba kad je u Srbiji još vladala nacionalistička euforija pa je Milošević pobijedio sa 56 posto glasova. No i Panić je, s obzirom na to da je u Srbiji bio samo nekoliko mjeseci, dobio jako puno glasova, čak 31 posto. Nakon tog poraza bio je prisiljen napustiti Srbiju.
I u Litvi se – kad je već duboko zašla u tranzicijski proces – pojavio Amerikanac litvanskog podrijetla s ambicijom da preuzme vodstvo nad zemljom. Valdas Adamkus rodio se 1926. u Litvi u kojoj je nakon Drugog svjetskog rata bio u partizanima i borio se protiv sovjetskih snaga. Kad litvanski ustanak nije uspio, pobjegao je prvo u Njemačku a zatim emigrirao u SAD. Tamo je završio fakultet, zaposlio se u američkoj državnoj službi, uznapredovao i postao utjecajni član američke administracije i šef državne agencije za zaštitu okoliša. Na tom je položaju bio 17 godina, do 1997. kad se vratio u Litvu te se, na opće iznenađenje, 1998. kandidirao na predsjedničkim izborima.
Iako su ga smatrali autsajderom, kao drugi kandidat po broju glasova, ušao je u drugi krug, u prvom redu stoga što se prikazao kao čovjek čiste prošlosti, koju nije mogao uprljati u lokalnoj politici kada i nije bio u Litvi. U drugom krugu porazio je svog vrlo mladog rivala i postao predsjednikom Litve. Po isteku prvog mandata ponovno se 2002. kandidirao za predsjednika, ali ga je na opće iznenađenje pobijedio populistički kandidat Roland Paksas. Taj bivši sovjetski vojni pilot akrobat u svojoj je predizbornoj kampanji javnost zabavljao leteći avionom ispod litvanskih mostova, a na predsjedničkom položaju bio je samo godinu dana. Pokazalo se da je bio upetljan u sumnjive poslove pa je 2003. smijenjen zbog skandala. Raspisani su izbori na kojima je Adamkus ponovno pobijedio te je i sada litvanski predsjednik u drugome mandatu.
Treći “mesija iz inozemstva” bio je posljednji bugarski car Simeon, pripadnik dinastije Saxe-Coburg Gotha. Rodio se 1937. u Sofiji i kao dijete bio bugarski vladar od 1943. do 1946., kad je po dolasku sovjetskih trupa svrgnut. S obitelji je emigrirao u Španjolsku gdje je završio studij poslovne administracije i postao uspješan poslovni čovjek. Nakon pada komunizma pažljivo je pratio kaotične prilike u Bugarskoj, ali se u njih uključio tek 2001. kada se i vratio.
Osnovao je svoju stranku te, kao bivši car, smjesta stekao veliku popularnosti. Bugarskim se biračima prikazao kao pošten čovjek koji je u inozemstvu na zakonit način stekao imovinu pa je bio alternativa korumpiranim i kompromitiranim domaćim političarima. S parolama o raskidu s korumpiranom prošlošću i otvaranju prema Europi izašao je na parlamentarne izbore i osvojio pola mjesta u parlamentu. Uz pomoć koalicijskih partnera formirao je vladu koja je pokrenula proeuropske reforme i izborila za Bugarsku status kandidata za punopravno članstvo u EU. No istodobno je vladi znatno pala popularnost kad su birači shvatili da se Simeonova populistička obećanja ne ostvaruju. Zanimljivo je da se Simeon nikad nije odrekao pretenzija na bugarsko carsko prijestolje.
Četvrti istočnoeuropski političar koji se nakon boravka u inozemstvu vratio u domovinu, da bi potom osvojio vlast, sadašnji je mladi gruzijski predsjednik Mikhail Saakashvili. Rodio se u Gruziji, tu završio studij i otišao na poslijediplomski studij u SAD. Ondje je živio nekoliko godina, oženio se, zaposlio u velikoj financijskoj tvrtki i planirao ostati u emigraciji. No njegovi prijatelji iz mladosti prenijeli su mu poziv ondašnjeg predsjednika Edvarda Shevardnadzea da se vrati i uključi u djelovanje vlade, što je on i učinio. Ali ubrzo se sa Shevardnadzeom razišao i postao vođa demokratske oporbe. Imao je veliku podršku Zapada ali i gruzijskih birača koji su cijenili njegove uspjehe i činjenicu da nije bio upetljan u domaće političke skandale. Potkraj 2003. u tzv. revoluciji ruža uspio je sa svojim pristašama natjerati Shevardnadzea da podnese ostavku i prepusti mu predsjednički položaj.