Mikšić nije bio iskren prema hrvatskoj javnosti predstavljajući svoj poslovni i privatni život, prikrivajući svoju neuravnoteženost, koja se uvelike mogla nazrijeti i u njegovim prošlotjednim aktivnostima.Boris Mikšić, američki poduzetnik hrvatskog podrijetla i najveće iznenađenje nedavnog prvog kruga predsjedničkih izbora, prošlog je tjedna nastavio svojim istupima izazivati pozornost javnosti, ali i sve veću nevjericu nekih njemu nekoć bliskih osoba. Bivši Mikšićevi prijatelji, isprovocirani njegovim proturječnim medijskim istupima, otkrili su za Nacional neke detalje iz Mikšićeve prošlosti koji bi mu mogli biti velik teret ako osnuje političku stranku i kandidira se za zagrebačkog gradonačelnika.

MALTRETIRANJE KĆERI Bijesan na kćer što je posjetila roditelje njegove bivše žene, Mikšić ju je izbacio iz auta na zagrebačkom aerodromu i otputovao sam u SAD ŠKRT PREMA SVOJIMA Mikšić djeci nije plaćao školovanje, a umjesto da sinu plati svadbu darovao mu je potrošački bon od 500 USD Mikšić je prošlog tjedna u američkom lokalnom listu St. Paul Pioneer Press sebi pripisao zasluge za ostavku ministra Žužula PRVI SUKOB Prva velika svađa u obitelji Mikšić izbila je 1974. kad je tražio od supruge u devetom mjesecu trudnoće da mu ulašti cipelePrema njihovim tvrdnjama, Mikšić nije bio iskren prema hrvatskoj javnosti predstavljajući svoj poslovni i privatni život, prikrivajući svoju neuravnoteženost, koja se uvelike mogla nazrijeti i u njegovim prošlotjednim aktivnostima. U srijedu, 5. siječnja 2005., u St. Paul Pioneer Pressu, lokalnom listu geografskog ishodišta Mikšićeva američkog sna, novinarka Mary Bauer objavila je članak o tome da Mikšić osporava ishod predsjedničkih izbora. U tom članku sebi je pripisao zasluge za ostavku koju je podnio Miomir Žužul. Mikšić je lokalnim novinama u St. Paulu rekao da tu ostavku pripisuje svojoj predizbornoj platformi koja se bazira na ekonomskim reformama i borbi protiv korupcije.

Bivši Mikšićevi bliski prijatelji tvrde da su neistine i neuravnoteženost jedine konstante u njegovoj biografiji. U autobiografskoj knjizi “Američki san dečka s Trešnjevke” Mikšić tvrdi da je bježeći od služenja JNA, otputovao u SAD u veljači 1974. s prvom suprugom Olgom, Slavonkom kojom se oženio dvije godine prije. Prema njegovom svjedočanstvu, prvo su vlakom otišli u Austriju kako se ne bi odmah uočilo da je otputovao. Supruga mu je bila trudna, a na put su navodno krenuli s 37 dolara u džepu, iako njegovi prijatelji tvrde da je imao nekoliko tisuća dolara u džepu.

Nikad se neće pouzdano doznati s kolikom se neizvjesnošću mladi Mikšić zapravo susreo u SAD-u. Odmah po dolasku javio se Dicku Singeru i njegovoj supruzi Margie, koji su mu prije puta poslali jamstveno pismo. Njih je upoznao kad su ga u svom ferrariju kao autostopera povezli u Zagreb iz Samobora, zajedno s tadašnjom djevojkom, iako u ferrari zbog njegove naglašeno sportske konstrukcije teško mogu stati i tri, a kamoli četiri osobe. Mikšić se navodno prilično svidio imućnom američkom bračnom paru koji mu je ostavio svoju adresu. Osim jamstvenog pisma, kojim su imigracijskom uredu obećali da će oni preuzeti sve troškove koje bi mladi bračni par mogao napraviti, a ne bi ih mogao podmiriti, Mikšićima su osigurali i prvi smještaj u New Yorku.

Oni su jamčili za poštenje Borisa Mikšića i u tvrtki Northern Instruments iz Minneapolisa, koju je zastupala tvrtka Singerova oca. Mikšić je u tom poduzeću koje se uglavnom bavilo proizvodnjom inhibitora korozije (zaštite od korozije) dobio prvi posao u Americi. Ta im je tvrtka odmah osigurala i smještaj u apartmanu sa spavaćom sobom i dnevnim boravkom. U znak dobrodošlice napunili su im i hladnjak, a novi mu je poslodavac, zahvaljujući Singerovoj preporuci, omogućio potpisivanje povoljnog ugovora, bez uobičajene zaštitne klauzule o tome da nakon napuštanja poduzeća ne smije raditi u istoj struci niti koristiti zaštićena tehnološka saznanja i formule.

Bivši zaposlenik Corteca, Mikšićeve tvrtke koju je osnovao napustivši Northern Instruments, tvrdi da je on od samoga početka planirao osamostaljivanje na štetu tvrtke i njezina vlasnika Johna Skilduma. Mikšić u svojoj apologetskoj knjizi tvrdi da je ta tvrtka poslovala čudno, da se vodilo računa samo o Skildumovu profitu i da je on “jedini htio raditi pošteno”. Mikšićevo isticanje vlastita poštenja postalo je jedno od njegovih zaštitnih znakova, a čitajući njegovu knjigu postaje jasno da ga je koristio dugi niz godina i prije kampanje.

Mikšić podrobno opisuje večere s prostitutkama, šmrkanje kokaina i slične nerazumnosti njegova tadašnjeg šefa. Nije otkrio jesu li mu te informacije poznate iz prve ruke. Mikšićev prijatelj iz tog vremena tvrdi da je on tada razmišljao samo o tomu kako se domoći dragocjenih formula Northern Instrumentsa za proizvodnju inhibitora korozije koje nisu bile patentirane, kao i dijela njihovih kupaca kojima je ponudio niže nabavne cijene antikorozivnih prašaka. Na kraju je to i učinio. Uzeo je formule pa ga je Northern Instruments tužio za krađu patenata, angažirajući moćnu odvjetničku kuću. Mikšić tvrdi da je dobio taj sudski spor i osnovao Cortec.

Već u toj prvoj fazi Mikšićeva američkog sna brak mu je dospio u krizu. Bio je često bezrazložno ljubomoran. Prvi put se ozbiljno posvađao s Borisom Boncom, tada 15-godišnjim bratom svoje prve supruge, netom prije nego što će ona u rujnu 1974. roditi njihovu kćer Evonne. Iako je bila u devetom mjesecu trudnoće, tik pred porodom, Mikšić je od svoje supruge ultimativnim glasom tražio da mu očisti cipele, dok je on ležao na kauču. Ona je teškom mukom počela čistiti njegove prljave cipele, na što je njen brat oštro prigovorio Mikšiću upitavši ga kakav je on to čovjek. Umalo su se potukli, a sukob je spriječila Olga, ispriječivši se uplakana između njih dvojice.

Mikšić se nije korektno odnosio prema obitelji svoje prve supruge. Pomoću čudnim načinom stečenih formula, počeo je proizvoditi vlastite inhibitore korozije. Posao opasnog miješanja tih kancerogenih kemikalija prepustio je supruzi i njezinu ocu, dok se on sam štitio od toga. Njegovi bivši prijatelji tvrde da su prve spojeve miješali u garaži i podrumu svoje kuće, koja je bila spojena s drugim kućama u nizu, čime je Mikšić doveo u opasnost svoju obitelj, ali i susjede, jer se radilo ne samo o kancerogenim, već i o eksplozivnim tvarima. Na Mikšića je pala sumnja da je upravo zbog blizine opasnih kemikalija plinskom bojleru, u njihovoj garaži došlo do eksplozije plina i požara u kojem im je izgorjela kuća. Kćeri Evonne od šoka su zatajili bubrezi i jedva je preživjela. No Mikšić je od osiguranja uspio iskamčiti pozamašnu svotu kojom je tada osnovao tvrtku. Ipak, ostao je trag sumnje jer je Mikšić osiguranju tvrdio da nije bilo nikakvih kemikalija u garaži, već da se kuća zapalila zbog neispravnog bojlera.

Cortec, njegova tvrtka za proizvodnju inhibitora korozije, isprva se dobro razvijala, ali je uskoro upala u probleme i Mikšić ju je nekako uspio prodati tvrtki Sealed Air, što je detaljno opisao u svojoj knjizi. Tvrtka Sealed Air bavila se proizvodnjom ambalaže za pakiranje, imali su odjel za koroziju, ali i druge grane djelatnosti, dosta novca i interkontinentalnu distribucijsku mrežu.

Njegovi bivši prijatelji tvrde da je u Mikšićevoj blizini jako teško raditi, da ljude iskorištava do maksimuma, a onda ih beskrupulozno odbacuje. Tvrde i da bi o pravom licu Borisa Mikšića zanimljivo viđenje mogla dati obitelj invalida Alana Allgarda, američkog farmera kojega je Mikšić navodno doveo do bankrota. Allgard je potpunom očaju počinio samoubojstvo ? sačmaricom si je pucao u glavu.

Nacional je doznao da je Mikšić najmanje jednog svog nekoć bliskog prijatelja (podaci poznati redakciji; op. a.) pokušao prevariti. Naoko mu je htio pomoći, pa je zamolio svog odvjetnika da mu pomogne registrirati vlastitu kompaniju. Prije no što je ta osoba počela raditi, išla je provjeriti status netom registrirane tvrtke. Kada je izvadio registar tvrtke sa suda, vidio je da je on samo formalno postavljen za direktora tvrtke, dok je kao vlasnik bio upisan Mikšićev odvjetnik.

Novac zarađen od prodaje Corteca, oko milijun dolara, Mikšić je počeo ulagati u dionice. U svojoj knjizi tvrdi da je s vremenom shvatio da Sealed Air loše vodi poslovanje Corteca, da su se često svađali te da je bio u nemilosti njihovih šefova, s kojima se prepucavao oko međusobnih prava i obveza. U jeku najžešćih sukoba, iznenada je u Sealed Air upao je FBI i otkrio da je tvrtka prodavala kemikalije Libiji u vrijeme kad je američki predsjednik Ronald Reagan uveo embargo. Bio je to nacionalni američki skandal. Tvrtka se pokušala braniti jer su joj neke okolnosti donekle išle u prilog, ali je priznala krivnju nakon što je Mikšić svjedočio u uredu javnog tužitelja Minnesote. Zanimljivo je da Mikšić nije bio na udaru istražitelja, da mu tijekom brojnih detaljnih premetačina nisu zapisali ni ime te da on igrom slučaja nije bio u tvrtki kad su carinski dužnosnici i FBI helikopterima i automobilima blokirali tvrtku te izvršili prvi upad u kancelarije i skladišta. Mikšić u svojoj knjizi nagađa tko je dojavio državnim vlastima kršenje embarga prema Libiji i sugerira da je to mogla učiniti radnica koja je netom prije toga dala otkaz.

Neposredno nakon izbijanja tog skandala, Mikšić je ponovo kupio Cortec koji je uslijed svega toga znatno izgubio na cijeni. Uskoro je Mikšić uspio preuzeti i multinacionalnu distributersku mrežu Sealed Aira. Njegovi bivši prijatelji tvrde da je tek nakon te operacije počeo njegov američki san. Počeo je razvijati tvrtku i danas mu se bogatstvo procjenjuje na 50-ak milijuna dolara.

Kada je kupio svoj prvi ferrari i dovezao ga pred prostorije svoje tvrtke, cijela je proizvodnja zaustavljena i svi su radnici morali izići kako bi vidjeli njegov novi automobil. Bivši Mikšićevi zaposlenici često prepričavaju i kako je Mikšić, za vrijeme protupožarne vježbe u tvrtki, ispred svih, žestoko se gurajući, istrčao iz zgrade misleći da se radi o pravom požaru.

Usporedo s poslovnim razvojem, Mikšiću se počeo raspadati prvi brak, unatoč rođenju drugog djeteta, sina Paula. Bilo je u Mikšićevu prvom braku dosta lijepih i ugodnih trenutaka. Znao je biti šarmantan, duhovit i opušten, ali njegova posesivna ljubomora uskoro je u njihovu obitelj unijela trajnu napetost. Razilazili su im se i ukusi. Primjerice, Olga je voljela slušati glazbu Leonarda Cohena, ali bi Boris Mikšić po dolasku s posla često isključivao glazbu jer je htio svoj mir. Njegovi bivši prijatelji tvrde da je to činio samo zbog posesivne ljubomore jer nije mogao podnijeti da mu supruga voli bilo koga ili bilo što, što bi njega bacilo u drugi plan.

Sa suprugom se sve češće svađao i bio grub pa je ona morala s dvoje male djece usred noći bježati prijateljicama. U jednoj svađi Mikšić je nasrnuo na suprugu te je pogodio telefonom posred lica i slomio joj nos. Taj se ožiljak i danas vidi. Svojoj je obitelji Olga nekoliko godina tvrdila da se ozlijedila u prometnoj nesreći. Boris i Olga godinama su se rastajali, a to je, prema tvrdnjama Mikšićevih bivših prijatelja, teško traumatiziralo njegovu djecu. Za to vrijeme njegov Cortec sve se više razvijao. Pod kraj braka, Mikšić je već počeo vezu sa svojom današnjom suprugom Anne.

Njegovi bivši prijatelji tvrde da je dobar dio poslova u prošlom desetljeću realizirao i zahvaljujući spretnom koketiranju s politikom, odnosno zahvaljujući iznenadnom oživljavanju prijateljstva sa Stjepanom Tuđmanom, čija je tvrtka Domovina holding bila distributer njegovih proizvoda u regiji. Političko zaleđe obitelji Tuđman donijelo mu je titulu počasnog konzula u Minnesoti, kojeg se je na pritisak predsjednika Mesića morao odreći prije nekoliko dana. Status počasnog konzula mu je 1996. dao osobno Franjo Tuđman, zaobišavši tadašnjeg ministra vanjskih poslova Matu Granića.

Pravi lideri hrvatske političke emigracije u Minnesoti nikada nisu bili odveć bliski sa Mikšićem. Franjo Petrović, pokojni liječnik koji je napustio Hrvatsku 1971., i Joe Rukavina, Amerikanac hrvatskog podrijetla, inače američki vojnik u Drugom svjetskom ratu i sudionik bitke za Iwo Jimu, koji je organizirao posjet Franje Tuđmana Minnesoti, prilično su zahladili odnose s Mikšićem, zbog njegove sebičnosti i koristoljublja.

U emigrantskim krugovima Mikšiću posebno zamjeraju što je Hrvatskoj, zahvaljujući Stjepanu Tuđmanu, prodavao smjesu za konzerviranje oružja onda kada je Hrvatskoj oružje još trebalo na bojištu. Ipak, većinu tih poslova sklopio je poslije 1995. U tim krugovima tvrde da su se takvi proizvodi u SAD mogli i povoljnije kupiti. Preko tvrtke Stjepana Tuđmana Mikšić je u Hrvatskoj realizirao možda tri posla vrijedna 15-ak milijuna kuna, nakon što je MORH dvije godine testirao njegove proizvode. U pravilu se radilo o vrećama u koje se stavljalo oružje, a potom i antikorozivna smjesa. Posljednju pošiljku vrijednu 6 milijuna kuna Mikšić je povukao sa carinarnice u Rijeci jer je procijenio da nakon Tuđmanove smrti nije sigurno poslovati s Hrvatskom ni s Tuđmanovim sinom. Tvrtki Domovina holding poslao je 3. veljače 2000. kratko pismo u kojem prekida suradnju bez suvislog objašnjenja.

Nacional je već opisao kako je Mikšić Stjepanu Tuđmanu, svom poslovnom partneru i najboljem prijatelju, beskrupulozno okrenuo leđa odmah nakon smrti Franje Tuđmana, što se pogubno odrazilo na poslovanje Domovina holdinga. Zbog načina kako mu je okrenuo leđa, Stjepan Tuđman se javno odrekao Mikšića kao krsnog kuma njegove mlađe kćeri Ane Marije. U obitelji Tuđman danas se vjerojatno sa žaljenjem sjećaju i trenutka kada je pokojni Franjo Tuđman intervenirao kad je tijekom 1998. Borisa Mikšića na Floridi zaustavila policija, oduzela mu vozačku dozvolu i odvela ga u kratkotrajni pritvor zbog vožnje u teško alkoholiziranom stanju. Mikšić je policajcima mahao pred nosom diplomatskom putovnicom, no to ih nije impresioniralo. Da bi ga izvadio iz zatvora, Tuđman je tada alarmirao dio hrvatskih diplomata u SAD-u kako bi se skandal zataškao i da bi sve prošlo bez negativnog medijskog odjeka.

Mikšićevi bivši prijatelji tvrde da nipošto nije slučajno to što mu djeca nisu dala otvorenu podršku tijekom izborne kampanje, kao i da nije posve istinita sljedeća rečenica iz njegove knjige:”...No mnogo važnija od svih tih sitnih zadovoljstava za mene je spoznaja da moja djeca ne moraju brinuti za svoju budućnost, da moji roditelji mogu imati mirnu starost, da se nitko od njih nikada zbog mene neće morati postidjeti.”

Kako se odnosi prema vlastitoj djeci možda najbolje pokazuje događaj od prije godinu dana, kad se Mikšić kandidirao kao nezavisni kandidat na izborima 23. studenog 2003. Tada je s njim doputovala i njegova kćer Evonne. Kćer je prije povratka u SAD posjetila djeda i baku, roditelje svoje majke Olge. Kod njih je provela jedan dan i prespavala. Mikšić je zbog toga poludio od bijesa, pa joj je neposredno prije odlaska na Zagrebački aerodrom izbacio prtljagu iz automobila i ostavio je nasred ceste. Boris Mikšić je u SAD otputovao sam i namjerno ponio avionsku kartu svoje kćeri. Iako joj se otac predstavlja kao milijunaš, ona nije imala dovoljno novca da si kupi novu avionsku kartu, već joj je novac za put dala obitelj njezine majke.

Mikšićevi bivši prijatelji tvrde da on svojoj djeci nije plaćao školovanje, niti im omogućio da normalno rade i napreduju u njegovoj tvrtki, kao što je to običaj gotovo u svim poduzetničkim obiteljima koje žele poslovanje prenositi na mlađe naraštaje.

Koliko Mikšić drži do svoje djece pokazao je i na svadbi svoga sina Paula koja se poklopila s početkom njegove predsjedničke kampanje. Iako je za svoju kampanju potrošio milijunske iznose i ponosno isticao da sam plaća svoje troškove, Mikšić nije htio platiti troškove svadbe svoga sina. Svadbeni poklon također mu je bio znakovit. Milijunaš Mikšić je mladencima darovao poklon bon od obližnje trgovine u vrijednosti 500 dolara!

Nacional je Mikšića zamolio da komentira sve informacije koje su o njemu ispričali njegovi bivši prijatelji, ali on o tim temama nije htio razgovarati. Vjerojatno je procijenio da su njegovi glasači odveć inteligentni da bi im morao objašnjavati bilo kakve detalje iz svog privatnog života koje nije uključio u svoju romansiranu biografiju koju je uoči izbora ponovo tiskao i dijelio biračima.