Objavljeno u Nacionalu br. 478, 2005-01-11

Autor: Paula Bobanović, Plamenko Cvitić

HRVATSKI EUROTIM

Najsimpatičnija ministrica uvest će Hrvatsku u EU

Kolinda Grabar Kitarović ovih je dana najizglednija kandidatkinja za nasljednicu ministra vanjskih poslova Miomira Žužula: osim kao osoba od povjerenja premijera Sanadera, poznata je i kao osoba koja uživa velike simpatije unutar HDZ-a i u oporbi

Kolinda Grabar-Kitarović najizglednija je nasljednica Miomira Žužula u vođenju Ministarstva vanjskih poslova.Kolinda Grabar-Kitarović najizglednija je nasljednica Miomira Žužula u vođenju Ministarstva vanjskih poslova.Između nekoliko mogućih kandidata, o čijim imenima hrvatski mediji spekuliraju već danima, Kolinda Grabar-Kitarović najizglednija je nasljednica Miomira Žužula u vođenju Ministarstva vanjskih poslova, a nedavno njezino imenovanje na funkciju voditeljice državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji samo je dodatno priznanje jednoj od ključnih osoba koje će Hrvatsku uvesti u zajednicu europskih zemalja.

Tridesetisedmogodišnja Riječanka svojim je radom u samo godinu dana u relativnoj anonimnosti postala jedna od najcjenjenijih i najsimpatičnijih ministara Sanaderove vlade. Riječi pohvale na njezin račun mogu se čuti s različitih strana, a veliku potporu ima i unutar svoje stranke. Naslijedivši Nevena Mimicu na čelu Ministarstva europskih integracija, nastavila je vrlo operativno i kvalitetno provoditi sve dodijeljene joj zadatke, često otvoreno ističući velike zasluge svog prethodnika, što joj je priskrbilo imidž osobe neopterećene stranačkim razlikama. Uz njezin rad i osobu vezuju se sve odlike koje bi, po Sanaderovu mišljenju, trebao imati novi ministar vanjskih poslova.

Najizglednija nasljednica ministra Žužula rođena je 29. travnja 1968. u Rijeci. Djetinjstvo je provela u Grobniku, gradiću u riječkom zaleđu, otkuda je svaki dan putovala petnaestak kilometara do škole. Danas život vodi između Rijeke i Zagreba, gdje živi u podstanarskom stanu sa svojom četveročlanom obitelji.

“Prije desetak godina kupila sam manji stan u Zagrebu, no on je u međuvremenu postao premalen za moju četveročlanu obitelj, a kad sam stupila na ministarsku funkciju, nisam imala pravo na tzv. dužnosnički stan pa sam s obitelji u Zagrebu danas podstanar. Moj suprug Jakov radi kao profesor na Pomorskom fakultetu u Rijeci, a tamo su nam i roditelji, pa smo neprekidno na putu između ta dva grada”, izjavila je Kolinda Grabar-Kitarović krajem prosinca.

Na podstanarstvo se naviknula još za vrijeme studija, a u Zagreb se zaljubila još u djetinjstvu čitajući Mariju Jurić Zagorku. Već u najranijoj mladosti, uz jezike ju je zanimala i povijest. Ipak, priznaje da nije bila sasvim mirno i dobro dijete jer je u mjestu nedaleko Grobnika, gdje je odrastala, bila jedina djevojčica među vršnjacima, pa su joj omiljene igre bile nogomet, kopanje zemunica i ratničke igre u kojima je ravnopravno sudjelovala s ostalim dječacima. Katkada bi, kaže, imala potrebu primiriti se u nekom kutku s knjigom u ruci i maštati o starom Zagrebu uz Zagorkine romane. “U tome su me podržavali i otac i majka. Ona me naučila vrijednosti školovanja i uvijek me poticala da učim, a otac me pak učio da se u životu sve može postići samo poštenim radom.”

Ambicija za novim iskustvima i znanjima već u srednjoj školi prvi ju je put odvela u Ameriku. “Dobila sam stipendiju da četvrti razred srednje škole završim u SAD-u što nisam željela propustiti. Sa 17 godina sama sam sredila vizu, avionske karte i obavila sve pripreme za put u Los Alamos u New Mexicu. Jedino sam strahovala kako će me primiti u obitelji u kojoj sam dobila smještaj jer su bili republikanci i pretpostavljala sam da imaju predrasude prema djevojci koja dolazi iz nesvrstane Jugoslavije. Međutim, prevarila sam se. Imali su kćer godinu dana mlađu od mene s kojom sam se odlično družila i prihvatili su me kao vlastito dijete. Inače Los Alamos nije tipičan američki grad jer je većina stanovnika zaposlena u obližnjem nuklearnom institutu, pa je to, rekla bih, pomalo umjetna sredina s visokim akademskim standardima i bez kriminala i nasilja kao što je slučaj u drugim gradovima”, prisjeća se Kolinda Grabar-Kitarović.

Svaki dan po završetku nastave bavila se i sportom, pa je tako u godini dana naučila kuglati, klizati, igrati bejzbol, košarku, a posebno joj se svidio hokej na parketu. Sa svojom “američkom obitelji” ostala je u prijateljskim odnosima i nakon što se vratila u Hrvatsku, pa ih je zadnji put posjetila prije dvije godine, a i oni su dolazili u Hrvatsku na odmor. Nakon povratka iz Sjedinjenih Država, upisala je studij engleskog i španjolskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U prvo vrijeme živjela je u studentskom domu, a nakon što je honorarno prevodila s engleskog, španjolskog i portugalskog jezika i predavala u nekoliko zagrebačkih privatnih škola stranih jezika, nekoliko godina bila je podstanarka. Bez obzira na honorarne poslove, studij nije zapostavljala, uvijek je imala prosjek ocjena 4,5.

“Bila sam prilično dobar student, završila sam s prosjekom ocjena 4,5, no oduljila sam studij jer bilo je ratno vrijeme, a ja sam po svaku cijenu nastojala dobiti posao u Zagrebu. Potkraj studija prevela sam knjigu “Optuženik Heidegger” profesora Željka Loparića iz Brazila jer sam fakultativno učila i portugalski, pa sam zahvaljujući tome došla u kontakt s tadašnjim ministrom znanosti i tehnologije Antom Čovićem. Samo mjesec dana nakon što sam preko student-servisa počela raditi u njegovu ministarstvu, u Ministarstvu vanjskih poslova osnovao se Međunarodni odjel. Bilo je to vrijeme kad se stvarala Hrvatska država i osnivala diplomatska služba, a meni je ostalo još šest ispita do kraja studija. Prijavila sam se na natječaj i sjećam se da noćima nisam spavala. Danju sam radila, a noću čitala literaturu i pripremala ispite dok konačno nisam diplomirala i dobila prvi posao kao savjetnica u Ministarstvu vanjskih poslova”, kazala je Kolinda Grabar-Kitaorivć. Danas kao problem ističe to što mnogi mladi i stručni ljudi bježe iz ministarstava u privatni sektor i prisjeća se svoje prve plaće u Ministarstvu znanosti, koja je iznosila samo 75 njemačkih maraka. Godine 1992. Ivo Sanader postao je ministar znanosti, i otada datira poznanstvo dvoje danas bliskih suradnika. Nakon što se Sanader 1993. kao zamjenik ministra seli u Ministarstvo vanjskih poslova, s njim na Zrinjevac odlaze i Kolinda Grabar te još jedan kolega. Tad počinje njezina uzlazna vanjskopolitička karijera: isprva savjetnica, potom viša savjetnica, 1995. postaje načelnica Odjela za Sjevernu Ameriku. Od kolovoza 1997. do prosinca 2000. bila je diplomatska savjetnica i ministar savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Ottawi u Kanadi. Tijekom profesionalne karijere nije zapostavila ni onu obrazovnu, pa je osim studijskih boravaka u Strasbourgu, Ženevi i Bruxellesu od rujna 1995. do lipnja 1996. bila u Beču na Diplomatskoj akademiji. Godine 2000. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu završila je magisterij s temom o američko-sovjetskim odnosima u doba Reaganove administracije i završetku hladnog rata. Kao dobitnica Fulbrightove stipendije od rujna 2002. do lipnja 2003. pohađala je prijedoktorski studij iz međunarodnih odnosa i sigurnosne politike na sveučilištu George Washington u Washingtonu. U ljeto 2003., samo tri tjedna nakon rođenja drugog djeteta i povratka u Hrvatsku, telefonski poziv Ive Sanadera zatekao ju je dok je ličila stan. Odmah je prihvatila angažirati se u predizbornoj kampanji HDZ-a, a njezini prijatelji će reći da joj ni tada, kao ni nekoliko mjeseci poslije, uopće nije padalo na pamet da bi je Ivo Sanader mogao imenovati ministricom. Međutim, pobjedom HDZ-a na parlamentarnim izborima u jesen 2003. i formiranjem Sanaderove vlade, to se ostvarilo. U godinu dana rada Vlade ministrica Grabar-Kitarović domaćoj se i međunarodnoj javnosti pokazala kao kvalitetna, marljiva, uspješna i pristupačna osoba, pa njezino najizglednije imenovanje za ministricu vanjskih poslova predstavlja jednu od najboljih i najlakših odluka Ive Sanadera.

Nakon što je u utorak, 4. siječnja, Žužul podnio neopozivu ostavku, domaći su mediji u samo nekoliko dana lansirali čak sedmero mogućih nasljednika Sanaderova kontroverzna ministra: Božu Biškupića, Gordana Jandrokovića, Hidu Biščevića, Ivana Mišetića, Nevena Juricu, Miroslava Kovačića i Kolindu Grabar-Kitarović.
Aktualni ministar kulture Božo Biškupić ima dug ministarski i doministarski staž, član je Predsjedništva HDZ-a i Sanader u njega ima puno povjerenja. Ipak, Biškupić uz izvrsno poznavanje njemačkog jezika slabije govori engleski.
Drugi kandidat je Goran Jandroković, 38-godišnji HDZ-ov saborski zastupnik, za kojega mnogi smatraju da je, s obzirom na svoje sposobnosti, premalo iskorišten. No unutar užeg vodstva HDZ-a prevladava mišljenje da bi u budućnosti on mogao biti izvrstan doministar.
Treći kandidat je Hido Biščević, državni tajnik MVP-a za politička pitanja. Nakon dugogodišnjeg novinarskog rada, Biščević je još 1992. započeo svoju diplomatsku karijeru, sredinom 90-ih iskazao se kao vrlo uspješan pregovarač, a nakon prestižnog veleposlaničkog mandata u Moskvi, 2003. vratio se na istaknutu poziciju u Ministarstvu vanjskih poslova.
U domaćim medijima kao četvrti kandidat spomenut je i glavni direktor Croatia airlinesa Ivan Mišetić. On ima dobre kontakte u europskim prijestolnicama, no Mišetićev nedostatak je predsjednikovanje kontroverznim Leadership forumom, udrugom koja je imala nejasne financijske transakcije s tvrtkom supruge Miomira Žužula.
Peti kandidat je Neven Jurica, aktualni hrvatski veleposlanik u Sjedinjenim Državama. Osoba je od iznimna Sanaderova povjerenja, a izvori u MVP-u ističu da se, na temelju izvješća koje šalje na zagrebački Zrinjevac, na novoj funkciji dobro snašao.
Šesti kandidat je Miroslav Kovačić, Sanaderov državni tajnik za e-Hrvatsku. Kovačić je jedan od najbližih i najvjernijih suradnika Ive Sanadera, zadužen za informatizaciju državne uprave. Na mnogim državnim projektima iskazao se kao marljiv, vješt i uspješan organizator, doduše s nedovoljno diplomatskog iskustva.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika