Problem je što Lucić nema karizmu među časnicima GSOS RH, nije uspostavio vojnički stručni autoritet, a prije svega, visoki su časnici svjesni činjenice da general Lucić ne zadovoljava ni postavljene kriterije profesionalnog razvoja na mjestu kojPrije nego što se sa sigurnošću znalo tko će biti predsjednik RH tijekom sljedećih pet godina, za ovaj tjedan zakazan je sastanak najužeg državnog vrha Republike Hrvatske s čelnim ljudima Ministarstva obrane i Glavnog stožera oružanih snaga. Na inicijativu ministra obrane Berislava Rončevića, predsjednik Vlade Ivo Sanader pokrenut će postupak za smjenom načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske generala Josipa Lucića, doznaje Nacional. Potpuno nepovjerenje i gubitak svake komunikacije između čelnih ljudi Glavnog stožera i Ministarstva obrane Republike Hrvatske te višemjesečni sukobi na relaciji Ured predsjednika ? MORH, posljednjom su aferom oko nabave vojnih kamiona kulminirali i dosegnuli točku kad je nužno učiniti konkretne korake i akcije. Svako daljnje odgađanje susreta najužeg državnog vrha s čelnim osobama MORH-a i GSOS-a RH te nepoduzimanje konkretnih akcija odgodit će sve reforme oružanih snaga, koje su ionako već dulje zamrznute zbog narušenih međuljudskih odnosa. Prijedlog Hrvatske vlade za smjenu načelnika Glavnog stožera nagovještava situaciju vrlo sličnu smjeni bivšeg ravnatelja POA-e Joška Podbevšeka.

Lucić privatno tuži MORH za neisplaćene plaće i dodatke od 1998. i potražuje pola mil. kuna Lucić nema karizmu i vojnički autoritet a ne zadovoljava ni profesionalne kriterije jer nema završene Ratne škole Mesić je ishitreno i bez argumenata optužio MORH da je protuzakoniti odradio posao nabavke vojnih kamionaUzmu li se u obzir i posljednje izjave predsjednika Mesića oko supotpisa, odnosno da ga je potrebno primijeniti čim je jedan od nositelja izvršne vlasti, bilo premijer ili predsjednik, nezadovoljan radom određenog državnog dužnosnika, general Lucić vjerojatno broji posljednje tjedne u Glavnom stožeru.

Premda u slučaju razrješenja načelnika Glavnog stožera nije riječ o supotpisu predsjednika i premijera, ipak je riječ o vrlo sličnoj proceduri, pa je teško povjerovati, s obzirom na jačinu argumenata kojima raspolažu predsjednik Republike s jedne i premijer s druge strane, da bi Lucić i ove godine mogao biti na čelu oružanih snaga. Osobni sukobi čelnih ljudi MORH-a i Glavnog stožera ne mogu se više promatrati kao sukobi koncepcija ili stručnih razilaženja u nekim pitanjima, kao što se to htjelo pokazivati prošlih godina.

General Josip Lucić podnio je protiv MORH-a privatnu tužbu, doznao je Nacional ovih dana. Lucić na ime plaća, dodataka i drugih stavki od 1998. potražuje od MORH-a pola milijuna kuna. Teško je povjerovati da bi bilo tko, a pogotovo prvi čovjek oružanih snaga, nezadovoljan svojim osobnim statusom i primanjima kvalitetno mogao odrađivati povjereni posao i voditi konstruktivne razgovore s institucijom protiv koje je podigao privatnu tužbu.

Kako bi uzvratili, u MORH-u već neko vrijeme razmišljaju o podizanju prijave protiv generala Lucića, jer je protivno odluci MORH-a da se osječku vojarnu “Drava” ustupi civilnim strukturama, Lucić počeo izgradnju kontejnerskog naselja čime se oglušio na spomenutu odluku. Sukob između Lucića i Rončevića nije od jučer. Počeo je još početkom prošle godine kada je Rončević najavio ukidanje projekta razvoja hrvatskog tenka “Degman”, što se Luciću osobito nije svidjelo jer, uz činjenicu da je bio vatreni zagovornik projekta hrvatskog tenka i jedan od najzaslužnijih što se “Degman” na brzinu sklopio i predstavio svjetskoj javnosti na međunarodnoj vojnoj izložbi u Turskoj, Lucić je bio i član Nadzornog odbora u tvrtki Đuro Đaković – specijalna vozila, zaduženoj za projekt izrade hrvatskog tenka.

Međutim, Lucić nije samo u sukobu s dužnosnicima MORH-a već i s vlastitim podređenim časnicima. Načelnici uprava Glavnog stožera nedavno su od Lucića dobili pismenu zapovijed da moraju prisustvovati njegovim kolegijima, jer su do sada, zbog često iscrpljujućih i dugotrajnih sastanaka, monologa i nezanimljivih rasprava s načelnikom Glavnog stožera, slali svoje zamjenike ili druge ovlaštene časnike. To znači da Lucića ne poštuju ni najodgovorniji podređeni časnici Glavnog stožera, jer bi u suprotnom na kolegije dolazili bez pogovora ili bilo kakve pisane zapovijedi.

Problem je što Lucić nema karizmu među časnicima GSOS RH, nije uspostavio vojnički stručni autoritet, a prije svega visoki su časnici svjesni činjenice da general Lucić ne zadovoljava ni postavljene kriterije profesionalnog razvoja na mjestu koje obnaša, jer nema završenu Ratnu školu. Profesionalni razvoj časnika i dočasnika te zadovoljavanje personalnih standarda prema NATO kriterijima, zaseban je problem hrvatskih oružanih snaga. Stanje je posljednjih godinu dana dramatičnije, jer su školovanja hrvatskih časnika u SAD-u prekinuta zbog američkog ukidanja vojne pomoći Hrvatskoj. Nije samo problem neispunjavanje kriterija sadašnjeg načelnika Glavnog stožera već je isti problem sa zapovjednicima korpusa Hrvatske vojske, brigadnim generalom Josipom Stojkovićem u 1. Korpusu ili primjerice brigadnim generalom Zvonkom Peternelom u 3. Korpusu kopnene vojske. Razočaran cjelokupnom situacijom i nepovjerenjem prema institucijama MORH-a, Lucić je nedavno potaknuo aferu oko nabave vojnih kamiona. Ponajviše štete nanio je sebi i vrhovnom zapovjedniku predsjedniku države Stjepanu Mesiću, jer su se sve optužbe na račun MORH-a pokazale neutemeljenima.

“Predsjednik Stjepan Mesić i ministar obrane Berislav Rončević moraju pronaći jasan model i način kako komunicirati i rješavati sva otvorena pitanja oko oružanih snaga. Ne vjerujem da se svakog mjeseca ne može organizirati barem jedan sastanak na kojem bi predsjednik od ministra Rončevića doznao najnovije informacije o oružanim snagama i procesima reformi. Nitko ne dvoji o pravu predsjednika da ga načelnik glavnog stožera izvješćuje o stanju u oružanim snagama i svim problemima koja se tiču oružanih snaga, no isto tako, predsjednik bi trebao uvesti praksu češćih susreta s ministrom obrane, to više jer MORH uopće nema nikakvih saznanja o čemu načelnik Glavnog stožera razgovara s predsjednikom države i prenosi li točno sve zaključke i dogovore između MORH-a i GSOS RH. Ministar će se svaki put odazvati predsjednikovu pozivu, jer nije u ovlasti ministra da se sam poziva. Da je takva praksa uvedena prije, ne bi bilo ni afere oko nabave vojnih kamiona ili Memoranduma s američkom stranom”, ovih je dana komentirajući otvoreni sukob MORH-a i Ureda predsjednika Nacionalu izjavio visoki dužnosnik HDZ-a.

Ugovor o nabavi vojnih kamiona za potrebe oružanih snaga pokrenuo je lavinu međusobnih optužbi i teških riječi između ministra Rončevića i predsjednika Mesića, pretvorio se u veliku aferu, a to ni po čemu nije trebao biti. Predsjednik Mesić je vrlo ishitreno i bez valjanih argumenata teško optužio MORH da je protuzakonito odradio posao nabave vojnih kamiona. Utvrđivanje protuzakonitosti ipak nije na predsjedniku već na državnoj reviziji, Vladinu uredu za nabavu i pravosudnim tijelima.

Ni jedna od njegovih konstatacija nije se pokazala ispravnom, očito ne njegovom krivicom već krivicom najužeg tima savjetnika i generala Lucića. S druge strane, potpuno neprimjereno je reagirao i ministar obrane Berislav Rončević kada je Mesića nazvao komedijaškim predsjedničkim kandidatom. Unatoč tomu što je bio isprovociran predsjednikovim optužbama, Rončević nije smio na takav način reagirati. Izostanak javnog natječaja, nedostatak offset programa, odnosno programa uključivanja domaćih kapaciteta u dijelu proizvodnje vojnih kamiona, te krajnje sumnjivo sklapanje poslova na kraju proračunske godine, bili su glavna argumentacija predsjednika za napad na MORH.

Međutim, istina je da nabava vojnih kamiona ne potpada pod javni natječaj jer je zakonski jasno precizirano da se u takvim slučajevima primjenjuju odredbe pozivnog natječaja, s obzirom na specifičnost i usko specijalizirano područje nabave. Uz to, MORH je uspio ishoditi offset program s dobavljačem u visini 15-20 posto cjelokupnog iznosa, što je posve dovoljno ako se zna da u Hrvatskoj ne postoji automobilska industrija ni kapaciteti gdje bi offset vojnih kamiona bio u većoj mjeri primjenjiv. To je potpuno suprotno optužbama Mesića da nije postignut offset s dobavljačem.

Podudarnost isteka 2004. s potpisom ugovora o nabavi kamiona 28. prosinca nemaju nikakve veze sa sumnjivim okolnostima, jer je upravo Glavni stožer na čelu s generalom Lucićem inzistirao na izravnoj pogodbi nakon neuspjelog natječaja u rujnu. Uz to, Glavni stožer je i krivac što praktički osam mjeseci nije znao kako definirati taktičko-tehničke karakteristike vojnih kamiona i proslijediti ih MORH-u. Otišlo se i korak dalje, pa su visoki časnici sami predlagali u dopisima marku i tipove vozila, na što nemaju pravo. Prema Zakonu o izvršenju državnog proračuna za 2004., potpuno je jasno da bi se 35 milijuna proračunskih kuna namijenjenih kamionima doista nepovratno izgubilo i da nije bilo moguće sredstva prebaciti u iduću godinu.

Tvrdnja predsjednika kako ministar obrane već godinu dana nije utemeljio Vojno-tehnički savjet, koji bi jasno davao smjernice nabave, u potpunosti je točna i Rončević bi morao ustrojiti jedno takvo tijelo. Međutim, Vojno-tehnički savjet nema kontrolnu, već samo savjetodavnu funkciju, a suvisli i transparentni planovi nabave teško se mogu uopće donijeti kada još uvijek ne postoji dugoročni plan razvoja oružanih snaga, što je trenutačno jedan od najvećih problema.

Dugoročnog plana razvoja hrvatskih oružanih snaga, koji usvaja Sabor, ne može biti bez donošenja hrvatskog Strategijskog pregleda obrane, ključnog dokumenta koji željno očekuju u NATO savezu i koji je hrvatsko obrambeno ministarstvo trebalo donijeti potkraj 2004. Nepostojanje komunikacije i otvorena netrpeljivost na svim razinama zapovijedanja glavni su uzroci nepostojanja Strategijskog pregleda obrane, a onda ni dugoročnog plana financiranja oružanih snaga na temelju tzv. PPBS programa (Planning-Programing-Budgeting System ), pomoću kojeg se rade analize troškova s obzirom na njihovu korist i učinkovitost.

Nepostojanje dugoročnog financijskog planiranja razvoja oružanih snaga dovelo je do situacije da zapovjednici grana oružanih snaga, i to general Marijan Mareković iz Kopnene vojske, viceadmiral Zdravko Kardum iz Ratne mornarice te general Viktor Koprivnjak iz Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, uvijek kreću od maksimalnih financijskih zahtjeva, jer svatko želi najveći dio kolača za sebe na račun drugog. To je posljedica nepostojanja koordinacije i komunikacije između najviših časnika, gdje autoritet i karizma načelnika Glavnog stožera moraju doći do izražaja. Načelnik Glavnog stožera je osoba koja će u takvim situacijama odrediti prioritete i prekinuti bilo kakvu raspravu.

Zapovjednik KoV-a general Marijan Mareković gotovo da i ne komunicira s načelnikom GSOS RH ili to čini samo kada mora zbog neke zapovijedi. Zbog cjelokupne situacije dobro mu je došla zapovjedna pozicija u Karlovcu, s koje osluškuje glasove o skorom preuzimanju mjesta načelnika Glavnog stožera umjesto Lucića. Doduše, vodit će tešku borbu s Lucićevim zamjenikom generalom Slavkom Barićem, kojeg protežira slavonski lobi Glavaš ? Šeks – Rončević. General Lucić vrlo dobro zna da Mareković ozbiljno računa na mjesto načelnika Glavnog stožera, pa je do sada pomno pratio i svaki kontakt dužnosnika MORH-a usmjeren prema Marekoviću. Primjerice, Lucić je panično reagirao kada je general Mareković umjesto njega bio određen da putuje s ministrom Rončevićem u službeni posjet Francuskoj. Smirio se tek kada je dobio objašnjenje da na put s ministrom nije trebao krenuti nitko od generala, pa ni general Mareković. Međutim, Mareković je izravno pozvan od strane jednog francuskog generala da iskoristi dolazak ministra Rončevića i da posjeti Francusku. Zapovjednik Hrvatske ratne mornarice kontraadmiral Zdravko Kardum neformalnim kanalima više je naslonjen na Ured predsjednika nego na načelnika Glavnog stožera. Stoga ne čude često netočne izjave predsjednika države o sjajnom stanju u Ratnoj mornarici dok za takve tvrdnje nema ni jednog elementa. Predsjednik se ni jednom riječju nije osvrnuo na potpuni tehnički slom brodovlja HRM-a, nerazumno i posve besmisleno trošenje financijskih sredstava na “kozmetičko” održavanje brodovlja, neupotrebljivost raketnih i drugih oružanih sustava na brodovima sustava te na odgovornost visokih časnika oružanih snaga za takvo stanje, ponajprije prvog čovjeka ratne mornarice, kontraadmirala Karduma. Plovila Hrvatske ratne mornarice u katastrofalnom su stanju, a Hrvatska je, premda pomorska, vjerojatno i jedina zemlja u Europi koja nema specijalizirano vojno brodogradilište za održavanje vojnih plovila. Hrvatska je potpuno nespremno dočekala proširenje ribolovne zone, odnosno proširenje njezina suvereniteta, jer se u proteklih godinu dana ništa nije učinilo da se plovila dovedu u tehničko ispravno stanje, što je ponajprije problem dugogodišnjeg nenamjenskog rasipanja sredstava za održavanje plovila.

U nedostatku vlastitih ideja i aktivnosti te nemogućnosti da se prilagode mirnodopskim okolnostima vojnog proračuna, iz Glavnog stožera se zbog ograničenih financija znalo uplivati i u političke vode. General Lucić je na govoru u povodu dana Hrvatske ratne mornarice izravno optužio Vladu za nedostatak financija u oružanim snagama, što je posve nespojivo s njegovom ulogom prvog časnika oružanih snaga. Točno je da se oružane snage financiraju iz Vladinih izvora, ali je isto tako točno da, ako doista postoji problem financiranja i ako je zbog malih iznosa novčanih sredstava ugrožen tijek reformi i ulazak u NATO, onda mora reagirati i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, odnosno predsjednik države. Ustavom i predsjedničkim ovlastima jasno je rečeno kako predsjednik može sazvati tematsku sjednicu Vlade i na njoj s ostalim članovima raspraviti probleme i pronaći rješenja.

S obzirom na to da je NATO strateški vanjskopolitički cilj Republike Hrvatske, a reforme oružanih snaga itekako vezane uz taj cilj, Mesić je s premijerom Sanaderom morao razgovarati o modelima poboljšanja financiranja oružanih snaga iz dodatnih izvora. Posve je jasno da dio problema leži i u predsjednikovu savjetniku za vojna pitanja Petru Stipetiću i savjetniku za nacionalnu sigurnost Imri Agotiću, koji zapravo i upravljaju Glavnim stožerom preko generala Lucića.

Predsjednik države je zahvaljujući spomenutoj trojci u nekoliko navrata potpuno netočno ustvrdio kako je preustroj oružanih snaga proveden i da je Hrvatska vojska u standardima NATO-a, premda se po tom pitanju ništa nije učinilo još od prošlogodišnjeg proljetnog sastanka najužeg državnog vrha, kada je Republika Hrvatska odlučila prijeći na ustroj oružanih snaga u sustavu kolektivne sigurnosti. Prije nekoliko mjeseci prilično se nespretno osvrnuo na predstavljanje godišnjeg izvješća o doista katastrofalnom stanju tehnike i sredstava u oružanim snagama, komentirajući da stanje u oružanim snagama nije loše, što je potpuna besmislica koju već dulje Mesiću servira njegov savjetnički tim.

Predsjednik Mesić je zaslugom Agotića i Stipetića ulogu vrhovnog zapovjednika shvatio kao ispunjavanje beznačajnih protokolarnih dužnosti poput obilježavanja obljetnica vojnih postrojbi i imenovanja generala na pojedine dužnosti u Glavnom stožeru, dok je njegova obaviještenost o stvarnom stupnju obrambenih reformi i organizacijskom preustroju oružanih snaga upitna, a sad je već posve jasno, i netočna te nepravodobna.

Zapovjednik KoV-a general Marijan Mareković gotovo da i ne komunicira s načelnikom GSOS RH ili to čini samo kada mora zbog neke zapovijedi. Zbog cjelokupne situacije dobro mu je došla zapovjedna pozicija u Karlovcu, s koje osluškuje glasove o skorom preuzimanju mjesta načelnika Glavnog stožera umjesto Lucića. Doduše, vodit će tešku borbu s Lucićevim zamjenikom generalom Slavkom Barićem, kojeg protežira slavonski lobi Glavaš – Šeks – Rončević. General Lucić vrlo dobro zna da Mareković ozbiljno računa na mjesto načelnika Glavnog stožera, pa je do sada pomno pratio i svaki kontakt dužnosnika MORH-a usmjeren prema Marekoviću. Primjerice, Lucić je panično reagirao kada je general Mareković umjesto njega bio određen da putuje s ministrom Rončevićem u službeni posjet Francuskoj. Smirio se tek kada je dobio objašnjenje da na put s ministrom nije trebao krenuti nitko od generala, pa ni general Mareković. Međutim, Mareković je izravno pozvan od jednog francuskog generala da iskoristi dolazak ministra Rončevića i posjeti Francusku.

General Josip Lucić podnio je protiv MORH-a privatnu tužbu, doznao je Nacional ovih dana. Lucić na ime plaća, dodataka i drugih stavki od 1998. potražuje od MORH-a pola milijuna kuna. Teško je za povjerovati da bi bilo tko, a pogotovo prvi čovjek oružanih snaga, nezadovoljan svojim osobnim statusom i primanjima, kvalitetno mogao odrađivati povjereni posao i voditi konstruktivne razgovore s institucijom protiv koje je podigao privatnu tužbu. U nedostatku vlastitih ideja i aktivnosti te nemogućnosti da se prilagodi mirnodopskim okolnostima vojnog proračuna, general Lucić je znao uplivati i u političke vode. U povodu dana Hrvatske ratne mornarice izravno je optužio Vladu Republike Hrvatske i MORH za nedostatak financija u oružanim snagama, što je posve nespojivo s njegovom ulogom vojnika i prvog časnika oružanih snaga koja ne podrazumijeva takve istupe u javnosti.

Sukob između Lucića i Rončevića nije od jučer. Započeo je još početkom prošle godine kada je Rončević najavio ukidanje projekta razvoja hrvatskog tenka “Degman”, što se Luciću osobito nije svidjelo, jer osim činjenice kako je bio vatreni zagovornik projekta hrvatskog tenka i jedan od najzaslužnijih što se “Degman” na brzinu sklopio i predstavio svjetskoj javnosti na međunarodnoj vojnoj izložbi u Turskoj, Lucić je bio i član Nadzornog odbora u tvrtki Đuro Đaković – specijalna vozila, zaduženoj za projekt izrade hrvatskog tenka. Rončević već neko vrijeme razmišlja o podizanju prijave protiv generala Lucića, jer je protivno odluci MORH-a da se osječka vojarna “Drava” ustupi civilnim strukturama, Lucić počeo izgradnju kontejnerskog naselja čime se oglušio na spomenutu odluku.

Lucić nije samo u sukobu s dužnosnicima MORH-a već i s vlastitim podređenim časnicima. Načelnici uprava Glavnog stožera nedavno su od Lucića dobili pismenu zapovijed da moraju prisustvovati njegovim kolegijima, jer su do sada, zbog često iscrpljujućih i dugotrajnih sastanaka, monologa i nezanimljivih rasprava s načelnikom Glavnog stožera, slali svoje zamjenike ili druge ovlaštene časnike. To znači da Lucića ne poštuju ni najodgovorniji podređeni časnici Glavnog stožera, jer bi u suprotnom na kolegije dolazili bez pogovora ili bilo kakve pisane zapovijedi.

Problem je što Lucić nema karizmu među časnicima GSOS RH, nije uspostavio vojnički stručni autoritet, a prije svega, visoki su časnici svjesni činjenice da general Lucić ne zadovoljava ni postavljene kriterije profesionalnog razvoja na mjestu koje obnaša, jer nema završenu Ratnu školu.