Objavljeno u Nacionalu br. 818, 2011-07-19

Autor: Erol Avdović

Od Južnog Sudana do Zapadnog Balkana

Dok je afrička država vrlo brzo priznata od UN-a, Kosovo, koje je neovisnost proglasilo u veljači 2009., još će pričekati

SALVA KIIR, južnosudanski predsjednik (lijevo) i sudanski predsjednik Omar Hassan al-Bashir u šetnji JubomSALVA KIIR, južnosudanski predsjednik (lijevo) i sudanski predsjednik Omar Hassan al-Bashir u šetnji JubomS neviđenom ekspeditivnošću i samo nešto više od 100 sati nakon što je 9. srpnja u Jubi, prijestolnici Južnog Sudana, proglašena državna neovisnost, u New Yorku je, ispred zgrade Ujedinjenih naroda podignuta zastava najmlađe države na svijetu, 193. članice te organizacije. Tako ekspresnog prijema ne sjećaju se ni najbolji znalci UN-a. Abdukader Abady, bivši UN-ov direktor za Afriku, kaže da je Južni Sudan vjerojatno „rekorder u tom brzom preskakanju prepona“. Druge će se države, poput Kosova koje je svoju neovisnost proglasilo u veljači 2009., načekati da postanu članice UN-a: “Da ne govorimo o Palestini, koja se još 1988. proglasila neovisnom i koju je dosad priznalo više od 120 država“, dodaje Abady.


PRIMJER JUŽNOG SUDANA pokazuje šta znači imati moćne prijatelje u svijetu koji vam pomognu kad je najvažnije, a uza sve to još obilujete prirodnim bogatstvima. Ali splet okolnosti koje su pridonijele brzom priznavanju Južnog Sudana od Generalne skupštine UN-a doista je poseban. Na stranu to što se nitko od svih 192 zemalja članica UN-a s pravom glasa u Generalnoj skupštini nije - a mogao se - principijelno suprotstavio, nego je južnosudanska neovisnost potvrđena aplauzom, bez dovođenja u vezu s namjernim odugovlačenjem oko priznavanja Palestine.

SAMO NEMOJTE, u nedostatku vlastite principijelnosti, kriviti za sve Ameriku i “globalnu urotu” - upozoreni su, odmah nakog glasanja u Generalnoj skupštini UN-a, uglavnom arapski predstavnici iz 57 zemalja okupljenih oko Organizacije islamske konferencije (OIC) koji su pridonijeli da se Južnom Sudanu u UN-u aplaudira prije nego Palestini: “Neuvjerljivo je zato djelovala najava Arapske lige, sa svim 22 zemljama članicama, čiji birokrati od osnutka te organizacije (1945.) – kad je utemeljen i UN – nisu u stanju složno podržati osnivanje palestinske države i spasiti milijune Palestinaca od produžene patnje i egzila, da će u rujnu podržati zahtjev da se Generalna skupština UN-a izjasni u korist palestinske države”, kaže mi u svojoj kratkoj analizi Dogan Uluç, poznati turski kolumnist i stalni dopisnik istanbulskog dnevnika Hürriyet. “Da su to obećali bilo kojega drugog dana, nego kad je munjevito proglašeno članstvo Južnog Sudana u UN-u, više bih im vjerovao”, dodaje moj sugovornik. Mnogo uvjerljivije od “braće muslimana” zvučao je predsjednik 65. redovnog zasjedanja Opće skupštine UN-a, Švicarac Joseph Deiss. Odgovarajući na pitanje je li mu žao što se do kraja njegova mandata, koji istječe ove godine, vjerojatno neće zavijoriti zastave Palestine i Kosova, on kaže da to doista ovisi o zemljama članicama UN-a.

“Što se mene tiče, ja sam spreman, i mi u Generalnoj skupštini UN-a smo spremni da istom brzi nom primimo sve nove članice UN-a”, gotovo iznuđujući pomisao: ali nisu spremni Arapi! Ne treba, međutim, zaboraviti da je brzo članstvo Južnog Sudana u UN-u rezultat i nekih (ne)očekivanih preokreta. Obraćajući se prisutnima na platou ispred zgrade UN-a, koja je sva u skelama zbog renoviranja, glavni tajnik Ban Ki-moon pohvalio je pragmatizam sudanskog predsjednika Omara al Basheera. Sudanski vlastodržac, predsjednik još od 1989., iako optužen za genocid nad civilnim stanovništvom Darfura, pristao je ne samo da uvaži rezultate referenduma iz sječnja, kojim se stari Sudan praktično raspao, nego je i prvi priznao novonastalu državu Južni Sudan.

„NISMO SE NI U snu nadali da će nas Basheer priznati i da neće praviti probleme, jer rat je bjesnio predugo između juga i sjevera. Ipak, prevladalo je njegovo trezveno razmišljanje“, kaže mi Ezekiel Lol Gatkuoth, šef Misije Južnog Sudana u Washingtonu, koja je u američkom glavnom gradu otvorena još u siječnju 2007. „Imamo sve, nafta je 80 posto u našim rukama, a tu su i zlato, bakar i drugi metali i minerali... Ima nas 15 milijuna, a imamo i dijasporu od oko 150 tisuća, ovdje u Americi. Imamo i moćne prijatelje na Zapadu“, objašnjava vjerojatno prvi veleposlanik Republike Južni Sudan u UN-u, nudeći posjetnicu s adresom u Washingtonu. Gatkouh, korpulentan poput igrača američke profesionalne košarkaške lige, tijekom podizanja zastave svoje zemlje na jarbol ispred UN-a priredio je pravi show: zaplesao je bez glazbe neki tradiocionalni afrički ples. Za razliku od muslimanskog sjevera, Južni Sudan je gotovo potpuno kršćanska zemlja.

NO PITANJE JE dokad će trajati pragmatičnost bivšeg dominantnog sjevera. Nafta iz Južnog Sudana i dalje mora prolaziti kroz naftovode koje kontrolira vlada u Khartoumu; Južni Sudan nema ni jednu vlastitu rafineriju, a zemlja ima samo nekoliko desetaka kilometara popločenih, ne i asfaltiranih cesta. Iskre mogućih sukoba oko interesa ili ideologije još su posvuda u zraku, jer radi se o iznimno nestabilnom Rogu Afrike u trokutu izmedju Konga, Somalije i Etiopije. Basheerava odluka je bez presedana. Odlučio se da čak i pod pritiskom optužnice za ratne zločine, koju je protiv njega podnio Međunarodni kazneni sud (ICC), nastavi suradnju sa Zapadom. Prema neslužbenim tvrdnjama nekih diplomata u UN-u, to mu “ipak može osigurati mirniju budućnost”. Kako to, da nitko od srbijanskih dužnosnika, ne pristaje priznati Kosovo, makar iz sasvim praktičnih razloga, shvaćajući da je ono odavno izgubljeno? Svakako, razlika izmedju Balkana i (Južnog) Sudana je očita, iako usporedba nije sasvim neočekivana.

Kad već nije uspio biti balkanski Willy Brandt, srbijanski predsjednik Boris Tadić valjda bi trebao uzeti k znanju da je gorka pilula realpolitike manje gorka od mitomanskog opsjenarstva o ekskluzivnom “pravu” Beograda da gazduje nad tako normalnim (višestoljetnim) regionalnim kretanjima ljudi, ideja, kapitala i raznih interesa. Jer ona se ne mogu uvjek staviti pod nacionalnu kapu. Što prije gentleman Tadić uzme u obzir primjer “elegantnog” odlaska Južnog Sudana, bit će mu, zbog općeg dobra, lakše preboljeti Kosovo. Svaku praktičnu gestu vole ne samo Amerikanci, nego i „braća“ Rusi, i to odavno. Ili, kao što kažu: bolje je da se podijelimo kao ljudi nego kao braća.

Vezane vijesti

Kosovo: U sukobu na prijelazu Merdare više od 40 ozlijeđenih

Kosovo: U sukobu na prijelazu Merdare više od 40 ozlijeđenih

Više od 40 ljudi, među kojima više od 20 pripadnika kosovske policije, ozlijeđeno je u četvrtak ujutru u sukobu skupine srbijanskih građana i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika