Objavljeno u Nacionalu br. 818, 2011-07-19

Autor: Dean Sinovčić

Interview

Saša Lošić - filmska priča pionira electro-sevdaha

Vođa grupe Plavi orkestar 80-ih je bio pop zvijezda: govori o premijeri dokumentarca o grupi, glazbi za kazalište i film, životu u Ljubljani i propuštenoj karijeri u Hollywoodu

Frontmenm sarajevske
grupe kaže da nije ponosan na svoje neprekidno pokretanje
karijere s Plavim orkestrom, ali i da se nikad nisu ni raspali nego da su 'samo pauzirali, sedam i
jedanaest godina'Frontmenm sarajevske grupe kaže da nije ponosan na svoje neprekidno pokretanje karijere s Plavim orkestrom, ali i da se nikad nisu ni raspali nego da su 'samo pauzirali, sedam i jedanaest godina'Saša Lošić bio je 80-ih sa svojom grupom Plavi orkestar iz Sarajeva jedan od najpopularnijih glazbenika u bivšoj Jugoslaviji, ali kako su u to doba postojale brojne odlične grupe, Lošić je bio kritiziran da je, iskorištavajući narodnjački melos, ponajprije u najvećem hitu "Suada", kriv za spoj popa i narodnjačke glazbe te je nezasluženo osvojio onoliku popularnost. Iste rasprave vode se i danas, nakon 25 godina, iako se Lošić u međuvremenu pokazao veoma zanimljivim glazbenikom. Početkom rata preselio se u Ljubljanu i počeo skladati glazbu za filmove, kazališne predstave i opere. Nakon obnove Plavog orkestra od 1998. do 2000. i dva studijska albuma ponovno se vratio filmskoj glazbi i osnovao Saša Lošić Film Orkestar. Prije nekoliko godina ponovno je obnovio Plavi orkestar, koji će uskoro objaviti novi album. Prvi singl, pjesma "(R)evolucija", objavljen je prošlog tjedna, a za tjedan dana na filmskom festivalu u Sarajevu bit će premijerno prikazan film "Orkestar", dokumentarac o grupi Plavi orkestar koji je režirao Pjer Žalica.


NACIONAL: Dokumentarni film i novi album Plavog orkestra trebali su biti objavljeni prije godinu i pol. Čemu toliko zakašnjenje? Priča se da vas je tada, na rasprodanim koncertima, netko prevario za novac pa ste sve morali odgoditi?

- To je uvijek tako na turnejama, uvijek ti netko nešto duguje, s tim se treba pomiriti. Ne bih ja zbog takvih stvari odugovlačio. Imam snažnu želju, možda i sindrom, da sve stvari moram posložiti u glavi do savršenstva. A kad pogledate film, znat ćete da nije mogao biti prije završen.

NACIONAL: Kad ste prije sedam godina osnovali Saša Lošić Film Orkestar, mislio sam da ćete ostatak karijere provesti poput Gorana Bregovića. Iz jedne iznimno uspješne grupe prešli ste u orkestar, kao i Bregović. Očekivao sam da vas nastupi u pop ili rock grupi više ne zanimaju. Osim toga, Bregović se zaljubio u Brač, vi u Hvar, i tu ste bliski.

- Nedavno sam bio na ručku s Bregovićem i rekao mu da smo svi mi iz moje generacije zapravo imitirali njega. Kad gledam videosnimke iz prošlosti, ja ih ne mogu gledati, jer vidim pretencioznog mladog čovjeka koji ima, kako to Branko Đurić i ja zovemo, "ispečene hljepčiće". To je ono kad imaš gotove, već pripremljene, rečenice za intervjue. Imao sam 19 godina i to mi je stajalo kao piletu sise, na jednu pametnu rečenicu dolazila je druga u kojoj je iz mene izlijetao tinejdžer. Iskreno, umorio sam se, posljednjih godina sam radio na teškim filmskim i kazališnim dramama, radio sam na seriji "Vratit će se rode", u Trstu sam radio operu na starogrčkom jeziku s 15 opernih pjevača, a glavna glumica vitla krvavom glavom. Treba to preživjeti. A onda sam poželio otići k baki i djedu na selo, da ponovno radim pop glazbu, to osvježava. Kako bi rekao John Lennon, napisati trominutnu pop pjesmu je umjetnost. Po mom mišljenju, to nije devalvacija. Osim toga, moja znatiželja je velika poput oceana, meni je inspiracija sve što je na Internetu.

NACIONAL: Kako je izgledalo ponovno okupljanje grupe?

- Moju neambicioznost ilustriraju pauze od sedam i jedanaest godina. Tu ambicije nema. Nema čak ni ekonomskog aspekta, jer da postoji, svake bismo dvije godine objavljivali album. Znate kako smo se mi našli? Uvijek je pokretač bubnjar Admir Ćeramida, koji jednostavno kaže: "Buraz, trebali bismo napraviti nešto." A ja na to kažem: "Ma, ne da mi se, ne znam!" Onda basist Samir Ćeramida kaže: "A što kažeš da iznajmimo neku kuću na Bjelašnici? Ajde, pa ću nazvati Sašu Zalepugina, gitarista!" Onda ga nazovemo, a Zalepugin kaže: "Ali ja sam prodao gitare, ja se bavim burzom." Ali ajde, probat ćemo, valjda ima neku akustičnu gitaru. Pa onda iznajmimo kuću na Bjelašnici, počnemo, pa nam se svidi. I tako je uvijek bilo, ni od čega, kao da se okupila grupa građana, slučajni prolaznici. Počnemo svirati, svidi nam se, a onda shvatimo da se nešto izvanredno događa kad nas novinski fotografi počnu fotografirati kroz mutna stakla te planinske kuće. A nama se to sviđa jer shvaćamo da smo još uvijek "igrači". Radio sam glazbu za više od 50 filmova i kazališnih predstava, videospotova za CNN, ne vodim evidenciju, a na kraju ispada da sam navučen na rock glazbu. Mislim da su filmski skladatelji malo frustrirani, postaneš skladatelj-papučar pa pitaš ženu: "Kako ti se sviđa ovo?"

NACIONAL: Jesu li tako neobavezno pjesme nastajale i 80-ih?

- Znaš li kako smo napisali pjesmu "Suada"? Napisali smo je gitarist Mladen Pavičić Pava i ja, bili smo pankeri, da ne povjeruješ, ja sam bio prva generacija sarajevskog punka. Bez kape, s onom frizurom, s bedževima i zihericama. Imali smo svoj standardni punk repertoar, The Clash, Sex Pistols, klasika, i time smo dosađivali raji koja je bila malo konzervativna. A onda su nam rekli: "Ajde, nemojte nas više daviti, ovo je pravo dosadno, daje nešto za raju." Odemo Pava i ja u drugu sobu i ja kažem: "Ajmo mi napraviti narodnjak." Uzmemo klasičan ritam sevdalinke i kažem: si meni sve, ti mi daješ sve", a Pava doda: "I kad tebe ne ima, teško mi je." I tako ja jednu, on jednu, i nastade "Suada". Vratimo se na scenu, raja podnapita, viče daj još jednom onu "Suadu". Do kraja večeri svirali smo je 20 puta. A onda smo shvatili da ne bi bilo loše da to sviramo na koncertima.

NACIONAL: Vi često citirate Miljenka Jergovića koji je rekao da je "Suada" bila incident u početnoj fazi pop punk grupe. No niste htjeli pobjeći od tog incidenta i reći da to niste vi, ipak vam se svidio komercijalni uspjeh pjesme.

- U pravu ste. Ali ja sam bio student Likovne akademije u Sarajevu, odsjek industrijski dizajn. Ja sam, kao i čitava naša scena, bio čovjek koji se uživljavao u likove, glumio nekoga tko nije. Postojao je umjetnički zanos i mi smo se ufurali u likove "new primitives" benda, a zatim je krenula popularnost. Mi smo prodali pola milijuna prvog albuma "Soldatski bal" 1985. godine, ali željeli smo biti konceptualan bend. Ne znam kako nikom nije bilo jasno da, ako je na albumu, uz pjesmu "Suada", i pjesma "Goodbye Teens", tu nešto nije u redu. Ma ne, vi ste papci, vi ste seljaci, to su nam govorili.

NACIONAL: Vi ste u intervjuima govorili da je "Suada" camp odnosno "vrhunski kič", ali kako ste mogli misliti da bi u Bosni, pa i Jugoslaviji sredinom 80-ih publika mogla shvatiti da se vi zafrkavate?

- Neću bježati od toga, u pravu ste, uspjeh nam je počeo goditi. Odjednom pune dvorane, gdje ćeš onda ljudima početi objašnjavati da smo se zezali. Želim nešto istaknuti. Žao mi je, jer sam tada pisao pjesme potpuno neopterećen. To je bilo kao da otkineš komad gline i baciš je u vodu. Svejedno mi je bilo kakve su pjesme, a te su pjesme danas još uvijek slušane. Što si stariji, više uključuješ razum, poliraš se. Razmišljaš u stilu „ovo ne bi smio, ovo zvuči jeftino, ovo je banalno“ i postaješ sve dosadniji. Kako smo bili sve popularniji, tako smo doživljavali konceptualni poraz. Mi smo opasno otklizali u sladunjavu zonu, za što mi nismo bili krivi. Jedan glazbeni magazin nas je tada nazvao tinejdžerskim bendom, što mi nikada nismo bili, mi smo bili samo bend. I taj tinejdžerski križ i dan-danas stoji, što je groteskno. Zamislite mene, ja pjevam „Goodbye Teens“ s 50 godina, to je stvarno grozno.

NACIONAL: Ozbiljniju težinu 80-ih dao vam je napad ratnih veterana na vas zbog pjesme "Bolje biti pijan nego star".

- Savez penzionera Vojvodine u toj je pjesmi našao nešto uvredljivo te je poslao javnom BOSANSKI REDATELJ
Pjer Žalica režirat će
dokumentarac 'Orkestar', čija će premijera biti za tjedan dana na filmskom festivalu u SarajevuBOSANSKI REDATELJ Pjer Žalica režirat će dokumentarac 'Orkestar', čija će premijera biti za tjedan dana na filmskom festivalu u Sarajevutužitelju dopis sa zahtjevom da se grupa zabrani, čak i ukine. Ali ja sam tada bio lud i hrabar, sad će nas zabraniti penzioneri, to smo htjeli, da. Da me sada netko želi zabraniti, doživio bih velik stres, zatvorio bih se u sobu i navukao rolete. Međutim, tužitelj je imao minimum razuma, pa da ne čačka mečku, zabranio je ime turneje koja se tada zvala "Bolje biti pijan nego star". Mi smo tada bili u Zagrebu koji je bio oblijepljen plakatima na kojima je pisalo "Plavi Orkestar – Bolje biti pijan nego star". Da se ne skidaju ti i ne štampaju novi plakati, naša koncertna direkcija odlučila je bijelom vrpcom prekriti naslov "Bolje biti pijan nego star".

NACIONAL: Zašto se Plavi orkestar raspao?

- Nikad se nismo raspali nego smo pauzirali. Prvi put se to dogodilo nakon najstresnijeg razdoblja u mojoj karijeri, a to je bio drugi album "Smrt fašizmu", nakon tog albuma smo se razbježali jedan od drugoga. Bez ijedne jedine riječi, nismo se čuli godinu i pol. Ne zato što je došlo do svađe, nego smo se zasitili i Plavog orkestra i svega što se događalo. To su bili strahoviti lomovi za mladog čovjeka. Bili smo omiljeni u svakom domu, majke su željele dati kćeri za članove Plavog orkestra, momci su zatvarali avlije kad smo mi dolazili u grad, tri godine nismo dodirivali asfalt. Odjednom smo od superprivilegiranog i popularnog benda došli do potpune omraženosti, nakon čega smo se razbježali.

NACIONAL: Jeste li u to vrijeme bili frustrirani time što vas ni kritika ni publika nisu svrstavale u "new primitives" pokret, koji je tada imao privilegiran status i zbog glazbe i zbog serije "Top lista nadrealista".

- Vjerojatno je tada "primitivesima" smetala naša golema popularnost. Uvijek sam to osjećao, ali nikad se nismo uzajamno pljuvali. I nama je bilo krivo kad nas nisu razumjeli, jer su oni u to vrijeme imali ezoteričan kritičarski status, a mi smo bili popularni. Svatko je dobio što je želio, iako ne mislim da je ono što je popularno automatski i loše.

NACIONAL: Kad ste se počeli zanimati za samostalne projekte poput filmske i kazališne glazbe?

- Nakon posljednja dva albuma i turneja 1998. i 2000. naš je tadašnji producent vidio kako sam znao prekriti lice rukama pred izlazak na binu pa je rekao: "Gotovo je, prekidamo, ovo nema smisla, ovdje se nitko ne treba mučiti." Nekoliko sljedećih godina samo sam stanovao i bio u začaranom krugu informacija, od Interneta do antikvarijata u cijeloj regiji. Mogao si me pronaći kako tražim originalna izdanja knjiga koje sam volio. Bio sam zapušten, s bradom, odjeven u trenirku. Nikad nisam želio solo-karijeru nego sam se terapeutski prihvatio posla stvaranja glazbe za film s prijateljima redateljima. Počelo je s filmom "Outsider", pa s nekim kratkim filmovima, pa "Gori vatra" Pjera Žalice, "Kajmak i marmelada", i onda je krenulo, onda su ljudi povjerovali da ja to znam raditi.

NACIONAL: Je li istina da su vam tada ponudili da skladate glazbu i za američke filmove?

- Poslije filma "Gori vatra" kompanija Warner Bros. 2004. godine ponudila mi je ugovor, imao je 200 stranica, da radim glazbu za film. Radilo se o komediji, ne mogu se sjetiti imena, ali vjerojatno bi me smjestili u neki stan od 40 četvornih metara, na periferiji Los Angelesa, 50 km od centra i pet godina bi prošlo, a da ne znam ni kako ni zašto. Novac mi nije bio bitan, ja sam čovjek ovih prostora, jedino razumijem redatelje s ovih prostora i volim raditi s njima. U Americi, postao bih samo jedan od 200 kompozitora filmske glazbe. I onda mi je jedan agent rekao: "Ali to je velika prilika za vas." Odgovorio sam: "Ja sam poznat po propuštanju velikih prilika. Evo, producenti stalno žele okupiti Plavi orkestar, pa ja i to propuštam, kao i novac koji bih time zaradio." On je na to rekao: "A vi imate bend?" Ja mu objasnim koliko je Plavi orkestar bio popularan, na što će on: "Ne razumijem vas. Biti filmski skladatelj u Americi je ipak korak unatrag. Zašto to radite?" Kod nas je obratno.

NACIONAL: Kad ste se odselili iz Sarajeva u Ljubljanu?

- Bilo je to 1992. godine, nekoliko mjeseci nakon početka rata. Dočekao me na aerodromu u Ljubljani prijatelj, menadžer Šeki, došao sam s jednom vrećicom u kojoj je bila knjiga J. D. Salingera, dokumenti i, što je nevjerojatno, cipele za nastup. U stan me primio stari frend i njegova djevojka, živio sam u sobici u staroj Ljubljani i bilo mi je neukusno davati izjave. Nisam želio lamentirati nad sudbinom svog grada dok traje rat. Mogao sam naći milijun razloga za odlazak, ali jedini je bio taj što to nisam mogao izdržati. Znam da to nije opravdanje, da i drugi nisu mogli izdržati, ali nekad čovjek napravi neki potez kao u filmu.

NACIONAL: Jeste li znali što ćete raditi u Ljubljani?

- Znao sam samo jedno, a to je da ne smijem otići preko oceana jer ljudi koji odu odrežu sve za sobom.

NACIONAL: Kao što je to učinio Mladen Pavičić nakon što je otišao u Toronto.

- S Pavom nisam nikada o tome razgovarao. On živi normalan, obiteljski život na kojem mu zavidim, živi život kakav sam možda i ja trebao živjeti. On je inženjer zvuka u jednom popularnom televizijskom studiju u Torontu. Kad sam ga pitao bi li se vratio zbog nekoliko koncerata ili jednog albuma, rekao mi je: "Ja više nisam u tom folu, nemoj me pogrešno razumjeti." Zavidim mu zato što je odolio, jedino su Pava i Johnny Štulić odoljeli povratku. Ja nisam ponosan na svoje vraćanje, ali, eto…

NACIONAL: Jeste li se po dolasku u Ljubljanu, imali ste tada 28 godina, ipak osjećali jadno, da ste još do jučer bili zvijezda, a sada ste ostali bez svega?

'Nisam želio solo-karijeru
nego sam se terapijski
prihvatio skladanja filmske glazbe s prijateljima redateljima''Nisam želio solo-karijeru nego sam se terapijski prihvatio skladanja filmske glazbe s prijateljima redateljima'- To je bilo čudnije drugima nego meni. Sjećam se jednog književnog časopisa koji je objavio priču o tome da su me vidjeli s pivom u ruci, kako tronut sjedim, da su mi sve lađe potonule, te su na mom primjeru objasnili kako je demontiran svijet kakav smo nekoć poznavali. Ne mogu lagati, pogodilo me to, zašto je sve to moralo tako ispasti?! Kako bi to bila sretna situacija da smo se mogli rastati kao Česi i Slovaci. Ja tada nisam želio nastupati. Doslovno sam umirao od gladi, ne želim potencirati svoju tešku sudbinu jer moja je patnja beznačajna u usporedbi s drugima. Riječ je o tome da je moj posao bio povezan s time da uveseljavam ljude, a nisam mogao jer je trajao rat. S prvim znacima mira počeo sam stidljivo nastupati i sjećam se nastupa kraj Postojne. Nije bilo bine, popeo sam se na stol na terasi restorana, a četiri pijanca su vikala: “Dej še enkrat tisto 'Bolje biti pijan nego star'". Dobio sam 300 maraka, a menadžer mi je uzeo 100 maraka.

NACIONAL: Kako ste se izvukli iz financijskih problema?

- Počeo sam raditi marketinške kampanje, imao sam iskustva radeći za agenciju "Saatchi & Saatchi", napravio sam glazbu za 400 jingleova, bio je to dobar novac. Počinjem živjeti super životom u Ljubljani, djevojka i ja imamo pentagramski stan na Prešernovu trgu, došao je mir, ali ja prekidam stvari kad sam najzadovoljniji, kad mi ide. U jednom trenutku sam skladao glazbu za neku reklamu za kreme za sunčanje. Redatelj se zamislio, ozbiljno me pogledao i rekao: "Ovo nije dobro!" Tog sam trena rekao: "Ja se ovim više neću baviti!" I tada se odlučim vratiti Plavom orkestru kako bih radio ono što najbolje znam.

NACIONAL: Tko je predložio da se snimi film o Plavom orkestru? Vi ili redatelj Pjer Žalica?

- Ja sam tada uživao u zavjetrini. Žalica je rekao: "Ajmo sjesti u plavi vlak i krenuti putovima djetinjstva", kako bismo razgovarali s ljudima koji su utjecali na naš duhovni kod, da objasnimo zašto smo takvi kakvi jesmo. Film nije posveta nama, jer su takvi filmovi najdosadniji, kada se sve preuveličava, ovaj film je nešto drugo. Mi smo kao trojanski konj koji provlači priču o određenom vremenu.

Vezane vijesti

Plavi orkestar starim hitovima oduševio Zagrepčane

Plavi orkestar starim hitovima oduševio Zagrepčane

Premda zagrebačka Arena nije bila dupkom puna, nitko od onih koji su kupili ulaznice za koncert legendarnog sarajevskog benda Plavi orkestar, nije… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika