Objavljeno u Nacionalu br. 818, 2011-07-19

Autor: Nina Ožegović

PORTRETIST GLAZBENIH VELIKANA

Stav začuđena djeteta otvorio mi je svijet jazza

Novinar Davor Hrvoj godinama je nakon koncerata dočekivao svjetske jazz glazbenike, pridobio njihovo povjerenje i naveo ih da otkriju brojne zanimljivosti iz svojih života

STRAST PREMA JAZZ GLAZBI
Davor Hrvoj pokazao je u trima knjigama razgovora koje su ilustrirane i njegovim
fotografijama jazz glazbenikaSTRAST PREMA JAZZ GLAZBI Davor Hrvoj pokazao je u trima knjigama razgovora koje su ilustrirane i njegovim fotografijama jazz glazbenikaProšlog tjedna promovirana je treća knjiga Davora Hrvoja, najpoznatijeg hrvatskog jazz novinara, publicista i velikog ljubitelja jazza “Jazz Vibrations” u kojoj je objavio šezdesetak intervjua s nekima od najvećih svjetskih jazz glazbenika, kao što su bubnjar Billy Cobham, vibrafonist Gary Burton i saksofonist Sonny Rollins. Knjiga je objavljena u izdanju MenArta, ima više od 500 stranica i ilustrirana je Hrvojevim portretima jazz velikana koje je snimio na njihovim koncertima. U tim intervjuima Hrvoj nije podastro samo informacije o jazz glazbenicima i njihovim muzičkim stilovima nego je u maniri, kako kaže, znatiželjnog djeteta, pridobio njihovo povjerenje i naveo ih da čitateljima otkriju i mnoštvo zanimljivosti iz svojih života. Ta treća Hrvojeva knjiga zapravo je nastavak knjige intervjua s jazz glazbenicima “Jazz Connections”, koja je objavljena prošle jeseni kod istog izdavača. Naime, Hrvoj je prije gotovo godinu dana predao Branku Komljenoviću, direktoru MenArta, rukopis od tisuću i više stranica s oko 120 intervjua, a on mu je sugerirao da zbog opsežnosti teksta objavi dvije knjige. Hrvoj kod istog izdavača namjerava objaviti i biografiju nedavno preminulog Boška Petrovića, legendarnog hrvatskog jazz glazbenika, vibrafonista, jazz promotora, pedagoga i urednika, koju će promovirati 18. veljače iduće godine na umjetnikov rođendan.


“TO NEĆE BITI knjiga intervjua, nego prava biografija, zapravo autobiografija, jer je teme birao on, a ja sam samo snimao naše razgovore”, objasnio je Davor Hrvoj, dodavši da su njegovi počeci kao slušatelja jazza vezani uz Boška Petrovića, umjetnika zaluđenog jazzom, koji je u Lapidariju na Gornjem gradu svirao sa svojim sastavom pozivajući u goste svjetske zvijezde jazza. Biografiju je počeo pripremati zajedno s Petrovićem prošlog ljeta u Grožnjanju, gdje je umjetnik vodio ljetnu jazz školu Hrvatske glazbene mladeži i festival Jazz is Back, trenutačno završava "skidanje" intervjua i uobličavanje zaključaka, a nakon toga će kritičar Ivica Župan, u skladu sa željom Boška Petrovića, napisati uvod i vjerojatno epilog. Davor Hrvoj je intervjue s jazz glazbenicima najčešće radio osobno, nakon koncerta “što je najbolje jer se može razgovarati i o nekim nepredviđenim, ali najuzbudljivijim dijelovima koncerta, koje skladbu odvedu u sasvim drugom smjeru”. No s nekima je razgovarao telefonski ili e-mailom. Otkrio nam je da su svjetski velikani jazza uglavnom vrlo jednostavne osobe i kada nađu dobrog sugovornika, rado će s njim podijeliti svoje najdublje osjećaje. Jednom je tako u predvorju hotela, zajedno s ostalim novinarima i glazbenicima, puna tri sata čekao Herbiea Hancocka, jednog od najvećih svjetskih jazz glazbenika. Kad je on konačno stigao, njegov menadžer je odmah s vrata viknuo ‘Danas nema intervjua, Herbie Hancock je umoran i odmah ide spavati!’, te krenuo prema recepciji. "Kako smo se znali otprije, počeli smo razgovarati i u jednom trenutku Hancock mi je rekao ‘Davore, zašto ne uključiš svoj diktafon i to ne zabilježiš?’”, prisjeća se Hrvoj.

DRUGI SLUČAJ odnosi se na Paula Motiana, jednog od najvećih bubnjara današnjice, koji je svirao sa slavnim pijanistima Billom Evansom i Keithom Jarretom, te je vodio svoje sastave i odgojio mnoge današnje glazbenike, no ne voli davati intervjue. Kako je već u godinama, više ne dolazi u Europu, nastavlja, pa je s njim dogovorio telefonski intervju preko izdavača, koji mu je istaknuo da ništa ne garantiraju. Kad je nazvao Motiana u dogovoreno vrijeme, rekao mu je: “Joj, ipak si nazvao!”. “Nakon sat vremena telefonskog razgovora na relaciji Zagreb - New York, htio je da mu još jednom ponovim svoje ime jer mi želi napisati pjesmu”. HRVOJ NAM JE ispričao da se s intervjuiranim jazz glazbenicima često viđa više puta, a oni traže da im prevodi i čita svoje članke i intervjue, čak ga ponekad pitaju i za mišljenje o svojim koncertima. Jednom ga je saksofonist Charles Lloyd, kaže, velika svjetska zvijezda i jedan od najsuptilnijih jazz glazbenika, nakon koncerta upitao je li bio zadovoljan njegovim novim sastavom. “Sve je bilo odlično, no bilo bi još bolje da je s vama svirao bubnjar Billy Hart”, odgovorio mu je Hrvoj. Lloyd se s time tada nije složio, ali mu je na sljedećem albumu bubnjar bio Billy Hart, koji je nastavio s njima svirati. Charles Lloyd je bio i prvi jazz glazbenik kojeg je Hrvoj intervjuirao i to u konjušnici, jer se koncert održavao na hipodromu u Bleiburgu. Odmah se s njim i sprijateljio, a kada je prvi puta nastupao u Zagrebu, ugostio ga je u svom domu na vegetarijanskom ručku. Zatim su zbog rata u Hrvatskoj, te njegove selidbe iz Malibua u Santa Barbaru, izgubili kontakt, a kada su se pet godina kasnije ponovno sreli na nekom europskom jazz festivalu, Lloyd i njegova supruga s olakšanjem su ga upitali: “Ti si živ?”. Sreli su se i na festivalu u Saalfeldenu u austrijskim Alpama, gdje su s terase hotelske sobe gledali vrhove Alpa. “Tada mi je ispričao kako su on i Billy Higgins, njegov najbliži suradnik, 'letjeli' preko ovakvih planina želeći promijeniti svijet”, prisjetio se Hrvoj, dodavši da je Lloyd jako produhovljen i sklon istočnjačkoj filozofiji i glazbi. “A zatim mi je na i-podu ‘pustio’ skladbu koju je svirao na koncertu s indijskim sviračem table Zahirom Husainom. Ta je skladba poslije objavljena na CD-u koji je proglašen izdanjem godine.”

PRVI INTERVJU s Boškom Petrovićem objavio je u svojoj prvoj knjizi “Jazz Reflections”, S AMERIČKIM kontrabasistim Ronom CarteromS AMERIČKIM kontrabasistim Ronom Carteromobjavljenoj u izdanju Radija 101 početkom milenija. Ispričao nam je da se Petrović, inače svestran glazbenik - svirao je violinu, harmoniku i bubnjeve, te klavir, sasvim slučajno, odlučio za svoj “roštilj”. “Čim ga je vidio, odmah ga je počeo svirati i tako je postao vibrafonist”, kaže. Otkrio nam je da je taj naoko grub, a zapravo vrlo profinjen umjetnik, svojedobno bio jako dobar nogometaš, no u jednom trenutku je prevagnuo afinitet prema glazbi pa je napustio i nogomet i studij elektrotehnike, te se posvetio jazzu i vibrafonu. Na pitanje je li mu otkrio i neke manje poznate detalje iz svog života, Hrvoj je otkrio da je Petrovićev život bio usko vezan uz razne umjetnosti. Družio se s nekima od najvećih hrvatskih slikara, pisaca i fotografa, kaže, od Toše Dabca do Miroslava Šuteja, zatim s gospodarstvenicima poput Gorana Štroka, bivšeg vozača formule 1, te s Brankom Kraljem, predsjednikom Društva izumitelja i nekadašnjim golmanom Dinama, koji je imao veliki afinitet prema glazbi. “Ispričao mi je da se jednom, zajedno s pijanistom Davorom Kajfešom, našao na Picassovoj izložbi negdje u Europi gdje je za relativno pristupačnu cijenu mogao kupiti neke njegove slike. Boško je zamolio oca da ga sponzorira, a on mu je na ironičan način objasnio da ne može financirati kupnju Picassove slike, iako mu je uv ijek pomagao kad je u pitanju bio vibrafon.”

OTKRIO NAM JE I TO da je na Boška Petrovića najviše utjecao John Lewis, američki crni pijanist, vođa Modern Jazz Quarteta, jednog od naboljih sastava u povijesti jazza, koji je dolazio u Zagreb, u Boškov dom, gdje im je njegova majka pripremala razna jela. “Zagrebački Jazz Quartet nastao je iz Quarteta Boška Petrovića koji je počeo je svirati po uzoru na Modern Jazz Quartet", kaže dodavši da se radilo o istoj formaciji – vibrafon, klavir, bas i bubnjevi, što nije uobičajeno u svijetu jazza. Hrvoj je na kraju zaključio da je Boško Petrović "ostavio iza sebe mnogo predivnih jazz skladbi koje će postati standardi". Njegovim odlaskom nastala je praznina, osobito na području domaćih jazz skladbi - skladao je world music prije nego što je taj pojam saživio, spajajući istarsku glazbu s jazzom, dok je njegova najpoznatija skladba "With Pain I Was Born" inspirirana makedonskim melosom, skladao je i tzv. domoljubne pjesme, a neke je posvećivao osobama ("Valse for Jazz Mama") i raznim prigodama (“Green Lobster Dream”), no svi su spremni nastaviti “tamo gdje je on stao”. S radom će nastaviti i njegov poznati B.P. Club u središtu grada, jedino što njegov sin, koji je direktor njihove diskograsfke kuće Jazzete Records, prvo namjerava “raščistiti sve imovinsko-pravne odnose.

Vezane vijesti

Tržište je uništilo crnačku glazbu

Tržište je uništilo crnačku glazbu

"U jazzu se u žarištu zbivanja najčešće nalazi glas ili neki puhački instrument. Obično se ritam sekcija potisne u drugi plan, u pozadinsku ulogu, mi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika