Marko BiočinaTaktika obrane od optužbi objavljivanjem plaćenog oglasa naslovljenog “Istina u Hrvatskoj” ima dugu i neslavnu povijest. Njome su se poslužili mnogi, od Milana Bandića, koji je zbog takvog oglasa bio kazneno gonjen, do Ivana Rajkovića, vlasnika zloglasne Poliklinike Medikol, ali rijetki se sjećaju da je pionir tog modela korporativnog komuniciranja haaški uznik Slobodan Praljak, koji je prije desetak godina centar Zagreba oblijepio velikim bijelim plakatima pokušavajući objasniti kako je sasvim legalno kao član Nadzornog odbora zagrebačkog Chromosa od te tvrtke otkupio golemo zemljište na atraktivnoj lokaciji..

TEŠKO JE STOGA SHVATITI motiv čelnih ljudi mađarske naftne kompanije MOL koji su prošlog utorka takve oglase pod naslovom “Prava istina” objavili u hrvatskim novinama, no MOL-ov oglas vjerojatno će ostati zabilježen kao nova bizarna epizoda u travestiji zvanoj privatizacija hrvatske nacionalne naftne kompanije. To je prvi put da je netko javno priznao kako su godinama prije nego što je MOL preuzeo kontrolu nad Inom povlašteni pojedinci sklapali nepoštene ugovore s Inom i na tome zarađivali bogatstvo. Mnogi kroničari Inina poslovanja upozoravali su da je analizu MOL-ova preuzimanja kontrole nad Inom nemoguće provesti bez uvida u kompanijino poslovanje prije 2009., dok je glavnu riječ u tvrtki još vodila hrvatska vlada. To se u prvom redu odnosi na 2008. godinu kad je Ina, u nikad razjašnjenim okolnostima, u samo tri mjeseca izgubila 1,5 milijardi kuna. Kontrolu nad takvom, financijski urušenom kompanijom MOL je preuzeo šest mjeseci kasnije. Iako je poprilično jasno da je takvo stanje u Ini moralo biti važan faktor u pregovorima o novom dioničarskom ugovoru, svi koji su htjeli istražiti uzroke golemih gubitaka susreli su se s korporativnom urotom šutnje.

TAJ ZAVJET ŠUTNJE bio je i logičan. Bez obzira na to što su do početka lipnja 2009. glavnu riječ u Ini vodili Hrvati, valja se prisjetiti da je MOL još od 2003. držao niz važnih funkcija u kompaniji, među kojima i poziciju financijskog direktora i čelnog čovjek sektora nabave. Kroz te funkcije mađarska kompanija imala je kontrolu nad financijskim poslovanjem hrvatske tvrtke, a pridoda li se tomu da su od 2003. do 2010. vjerojatno sve ključne poslovne odluke u kompaniji donošene jednoglasnom odlukom Uprave, konsezusom hrvatskih i mađarskih članova, postaje jasno da za Inino poslovanje u proteklom desetljeću podjednaku odgovornost snose i hrvatska vlada i mađarska kompanija. Tu činjenicu danas i jedni i drugi žele zaboraviti, pa se uzajamno optužuju, nesvjesni da pritom inkriminiraju i sebe. Mađari tvrde da su, prije nego što su preuzeli kontrolu, povlašteni pojedinci kupovali jahte novcem izvučenim iz Ine preko nepoštenih ugovora. Čije su to jahte i koji ugovori, pritom ne otkrivaju, vjerojatno svjesni da bi se identifikacijom prijestupnika vrlo brzo otvorilo pitanje njihove vlastite odgovornosti, odnosno tražio razlog zašto su takve ugovore amenovali i zašto ta saznanja, ako ih imaju, nisu već prijavili. Oba djela, primijetit ćete, imaju naznake kaznenog djela, ali valja zabilježiti da u hrvatskom Kaznenom zakonu postoji i kazneno djelo širenja lažnih i uznemirujućih glasina. Može li se tako okarakterizirati iznošenje tvrdnji o masovnim pronevjerama u nekoj kompaniji, a da se pritom ne iznesu bilo kakvi dokazi? Ipak, na iznošenju tih dokaza hrvatska vlada, vlasnik 44 posto dionica sporne kompanije, neće inzistirati. Puno radije će zato inzistirati na tome kako MOL želi ugasiti Rafineriju Sisak, zaboravljajući pritom da su baš njihovi predstavnici u Upravi svojedobno glasali za prijedlog Inina Plana kapitalnih investicija kojim je planirani opseg ulaganja u modernizaciju te rafinerije smanjen, a tek nešto kasnije i na isplati dividende iz tvrtke kojom je njen investicijski potencijal kompanije smanjen.

U MOL-u SE PAK ne libe hvaliti se Ininim poslovnim rezulatima u prva tri mjeseca 2011., prešućujući pritom da gotovo 80 posto profita kompanije u tom razdoblju posljedica nalazišta u Siriji, čija je koncesija potpisana još 999., te kraja I faze modernizacije rafinerije Rijeka, projekta koji je bio spreman za realizaciju još 2000. Dakako, nad tužnom sudbinom Ine zdvajat će i današnji oporbenjaci, zaboravljajući da su u njihovu mandatu sva ključna ulaganja u kompaniji stopirana i započet gubitak tržišnog udjela. Taj trend još traje pa je, prema neslužbenim informacijama, u posljednjih godinu dana količina derivata koje Ina prodaje u veleprodaji pala za milijun tona. Te podatke nemoguće je naći u izvještajima o poslovanju kompanije, kao što se u MOL-ovu oglasu među tvrdnjama o uspješnom poslovanju Ine nigdje ne objašnjava kako je moguće da ozbiljna i uspješna kompanija izgubi na javnom natječaju za posao od 600 milijuna kuna, jer je ponudu podnijela tri minute prekasno.

DAKAKO, NI U VLADI danas ne objašnjavaju kako je moguće da u sedam godina, koliko su njihovi predstavnici sjedili u Upravi i Nadzornom odboru kompanije, praktički nije obnovljena ni jedna kompanijina benzinska postaja, nego se to radi tek danas, 11 godina nakon što je izrađena prva studija o modernizaciji tvrtkine maloprodajne mreže. Ina je danas metafora i posljedica licemjernog hrvatskog društvenog sustava, gdje moćnici u razdoblju prosperiteta dijele profit, a kad nastupi kriza, prebacuju odgovornost na druge. Pritom se po običaju zaboravlja najveća vrijednost Ine i svake druge kompanije – ljudi. Preciznije, radi se o otprilike 14.000 Ininih zaposlenika, koji bi uz kvalitetnije vodstvo i normalnije odnose među vlasnicima vjerojatno tu kompaniju opet učinili regionalnim liderom, što je ne tako davno i bila. U MOL-u bi, žele li dugorčno i uspješno upravljati tvrtkom, tu činjenicu trebali respektirati, umjesto da objavljuju bizarne plaćene oglase gdje Inu prikazuju kao ruiniranu korumpiranu kompaniju koja bi bez tuđe pomoći završila u stečaju, a sebe kao galantne spasioce koji su radnicima isplaćivali plaće i kupovali naftu. Inini zaposlenici, tisuće njih zahvaljujući čijem znanju i radu su realizirani profitabilni projekti, čiju zaradu danas ubiru Vlada i MOL, zaslužuju pošteniji odnos.