Harazi, iranski šef diplomacije, kaže da Iran zna svoga neprijateljaSeymour Hersh, 68-godišnji suradnik tjednika The New Yorker, dobitnik Pulitzerove nagrade za novinarstvo i brojnih književnih nagrada za svoja publicistička djela, u članku “Predstojeći ratovi” (“The Coming Wars”) tvrdi da se SAD priprema za rat protiv Irana, da u američki specijalci već na iranskom teritoriju identificiraju ciljeve za zračne napade, koji će možda početi već ovog ljeta.

The New Yorker redovito objavljuje opširne, dokumentirane članke, a posebno pazi na vjerodostojnost svojih tvrdnji. Hershov članak doima se kao da je čvrsto potkrijepljen dokazima i svjedočanstvima. Tvrdi da su vodeći ljudi Pentagona dobili Bushovo odobrenje da vojne aktivnosti prošire na šire područje Srednjeg istoka, ne ograničavajući se samo na operacije u Iraku i Afganistanu, da je ministru obrane Donaldu Rumsfeldu odobreno da komandose šalje u tajne misije u razne zemlje tog područja i da je Iran trenutačno najvažnije poprište djelovanja tih snaga. One su prebačene u istočni Iran, gdje se nalaze tajna iranska nuklearna postrojenja, kako bi skupili o njima podatke koji će poslužiti za uništavanje tih ciljeva iz zraka. Dosad je identificirano 40 takvih ciljeva na temelju podataka pakistanske tajne službe.

Rumsfeld se odlučio za takve operacije jer je američka vlada zabrinuta zbog iranskog nuklearnog programa, jer Iran već 18 godina razvija svoj vojni nuklearni program, kojem je cilj ? tvrdi se u SAD-u ? izgradnja atomskog oružja. Američki politički vrh, tvrdi Hersh, zaključio je da SAD mora biti spreman da – ako Iran sam ne prekine taj program zbog međunarodnog pritiska – uništi iranska nuklearna postrojenja, pa makar to značilo i američki vojni sukob ? nakon Afganistana i Iraka ? i s trećom državom iz tog dijela svijeta. Hersh je citirao visokog američkog obavještajnog funkcionara: “Ne smije se smetnuti s uma da je SAD u globalnom ratu protiv terorizma, a Irak je samo jedna vojna kampanja u tom ratu. Bushova administracija cijelo područje islamskih zemalja smatra širokim ratnim poprištem, a sljedeća vojna kampanja bit će Iran.”

Hersh otkriva da se specijalne operacije ne obavljaju samo u Iranu, nego i u drugim zemljama, ali s drukčijom svrhom i ciljevima. Tako je Bush ovlastio Pentagon da “jednostrano djeluje u zemljama za koje se zna da su očita teroristička prijetnja, od kojih su neke prijateljske prema SAD-u, njegovi značajni trgovinski partneri i američki saveznici u borbi protiv terorizma”. To su Alžir, Sudan, Jemen, Sirija, Malezija i Tunis. Hersh tvrdi da američke obavještajne službe u raznim zemljama regrutiraju paravojne snage da djeluju protiv antiameričkih terorističkih ćelija i pripremaju ih da prerastu u eskadrone smrti.

Hersh zapravo oslikava američku vojnu aktivnost u svijetu koja se bitno razlikuje od onoga što je opće prihvaćena percepcija po kojoj je SAD završio rat u Afganistanu, a sada ratuje u Iraku i tu će stati, jer je naišao na opasnog protivnika i osudu međunarodne zajednice, pa neće ostvariti plan o promjenama režima i u drugim islamskim zemljama. Hersh tvrdi da SAD ne samo da nije odustao od tog plana nego ga već provodi.

U Pentagonu, naravno, tvrde da je Hersh na temelju niza netočnih činjenica došao do pogrešnih zaključaka. Ali da SAD priprema vojne operacije protiv Irana, potvrđeno je zapravo samo nekoliko dana nakon objavljivanja Hershova članka s najvišeg službenog mjesta u SAD-u. Bush je početkom prošlog tjedna dao intervju Davidu Gregoryju s televizije NBC, koji mu je postavio pitanje: “Isključujete li vojnu akciju bude li Iran i dalje odbijao suradnju s međunarodnom zajednicom u vezi sa svojim programom nuklearnog oružja?” Bush je odgovorio: “Nadam se da ćemo to riješiti diplomatski, ali ne isključujem ni druge opcije.”

Potpredsjednik Dick Cheney otišao je u prošlotjednom intervjuu još dalje: “Pogledate li razne krizne točke, vidjet ćete da je Iran na samom vrhu. Intenzivno stvara nuklearno oružje. Mi ne želimo novi rat na Srednjem istoku, ako ga možemo izbjeći, pa ni rat s Iranom, jer bi za sve bilo bolje da se spor s Iranom riješi diplomatskim putem. No postoji opasnost da Izrael udari na ta iranska nuklearna postrojenja, ako procijeni da mu je Iran preopasan zbog najava da će uništiti židovsku državu.”

Posebno se pozorno očekivalo što će Bush reći u inauguracijskom govoru 20. siječnja. Prije četiri godine ušao je u Bijelu kuću dajući do znanja da će izvući SAD iz uloge svjetskog policajca, o međunarodnoj politici govoreći rječnikom američkih izolacionista između dva svjetska rata, a na početku drugog mandata najavio je da će biti jedan od najaktivnijih američkih predsjednika na međunarodnoj sceni u novijoj povijesti. Kad je 2001. Bush ulazio u Bijelu kuću, svijet ga nije odviše zanimao, a Bush taj svijet i nije osobito razumio. U svom drugom inauguracijskom govoru 20. siječnja govorio je gotovo samo o svjetskim prilikama i najavio znatan američki angažman na svjetskoj sceni, pa je sigurno zabrinuo antiamerički raspoložene prijestolnice kao što su Damask, Teheran i Pyongyang.

Razlog tog velikog obrata u Bushovoj politici jasno se može razabrati u ključnom dijelu njegova drugog inauguracijskog govora: “Opstanak slobode u našoj zemlji sve više ovisi o uspjehu slobode u drugim zemljama. Najveća nada za mir u našem svijetu je širenje slobode na cijeli svijet.”

Riječ je o vrlo jasnom stavu da će SAD svoju slobodu ? a pod tim Bush u prvom redu misli na američka sigurnost ? štititi tako da će u svijetu širiti ono što naziva područjem slobode. To bi se moglo nazvati širenjem prostora gdje vladaju zapadni politički i društveni standardi, širenjem broja zemalja koje spadaju u zapadni blok. Govoreći o tom širenju slobode on je izravno pozvao disidente i političke aktiviste u zemljama gdje vladaju represivni režimi da ustanu protiv njih: “Ako ustanete u borbi za svoju slobodu, mi ćemo biti s vama. Oni, koji se bilo gdje u svijetu bore za demokraciju, a prijeti im represija, zatvor ili egzil, neka znaju: Amerika vas vidi onakvima kakvi zaista jeste, budući vođe svojih slobodnih zemalja. Danas Amerika ponovno govori narodima svijeta: svi vi koji živite pod tiranijom u beznađu trebate znati da SAD neće ignorirati vaše teškoće i neće oprostiti vašim tlačiteljima.”

Iako Bush u svom govoru nije spomenuo Iran, kao ni jednu drugu zemlju, u Teheranu su taj govor morali smatrati prijetnjom, pa su odlučili odgovoriti. Sada iransko vodstvo tvrdi da će Iran oštro odgovoriti na bilo kakvu američku prijetnju. Prvi je reagirao iranski veleposlanik u Londonu Mohammed Hossein Adeli, koji je ponovio da je iranski nuklearni program u cijelosti mirnodopski. O američkim vojnim prijetnjama je rekao: “SAD bi morao izvući pouke iz svojih dosadašnjih grešaka, primijeniti mnogo umjereniji odnos i multilateralni prilaz svjetskim pitanjima. Vođenje rata protiv muslimana, nepoštovanje i zanemarivanje njihovih saveznika, uključujući i Europljane, samo je povećalo napetosti i nestabilnost, učinilo svijet nesigurnijim i stvorilo more nepovjerenja između SAD-a i ostatka svijeta. Ako nastavi ratovati protiv muslimanskog svijeta, to neće donijeti nikakva dobra Americi.”

Oglasio se i iranski ministar vanjskih poslova Kamal Harazi, koji je s iranskim predsjednikom Mohammedom Hatamijem na turneji po Africi. Kharazi je u ugandskom glavnom gradu Kampali je rekao: “Mi se ne bojimo prijetnji te zemlje. Mi znamo svog neprijatelja i njegove planove, a mi ćemo nastaviti ispunjavati svoje planove. Iako mi ne želimo sukob ni s kim, snažno ćemo braniti svoje nacionalne interese. Oni su počeli psihološku igru pokušavajući tako utjecati na nas. No mi imamo mnogo iskustva na tom području pa iranska nacija neće pokazati ni najmanje slabosti suočena s prijetnjama i obranit će se.” Na konferenciji za tisak u Kampali novinari su o američkoj prijetnji pitali i iranskog predsjednika Hatamija, koji je rekao: “Iran će snažno odgovoriti na bilo kakvu agresiju. Iran ne želi rat ili napetost s bilo kojom zemljom, uključujući i SAD, a napad na Iran nikomu ne bi donio koristi. Bolje bi bilo da SAD ugasi vatru koju je potpalio u Iraku.”

U Teheranu je bivši iranski predsjednik Ali Ahbar Hašemi Rafsandžani obznanio da se “Iran neće dati uplašiti od inozemnih neprijatelja, kojima je najbolje da ne planiraju nikakav napad. Mi se ne bojimo prijetnji i sankcija, a oni bi morali znati da u svojoj islamskoj povijesti Iran nikad nije dopustio da bude bio poprište tuđeg avanturizma.”

Iranski ministar za obavještajne službe Ali Junesi odbacio je pak Hershove tvrdnje da se pripadnici američkih specijalnih snaga već nalaze na iranskom teritoriju, rekavši da su “blesave”. Ali Agha Mohammadi, predstavnik za tisak iranskog Vrhovnog nacionalnog savjeta za sigurnost, odbacio je također Hershove tvrdnje: “Američki komandosi ne mogu tako lako ući u Iran kako bi špijunirali. Bilo bi prejednostavno prihvatiti takvu ideju. Ovdje je riječ o psihološkom ratu protiv Irana.”

Zanimljivo mišljenje o tome izrekao je i Reza Pahlavi, 44-godišnji sin posljednjeg iranskog šaha, koji sada živi u izgnanstvu i nastoji okupiti prozapadno, demokratski i sekularno usmjerene Irance, kako bi političkom akcijom promijenili sadašnji islamski režim u svojoj domovini. U Londonu je izjavio za Daily Telegraph: “Američka vojna intervencija u Iranu bila bi velika greška. Irancima nije stalo do slobode po svaku cijenu. Oni ne žele slobodu koju bi im donio neki američki general umarširavši u Teheran. To je pitanje nacionalnog ponosa. Nama ne treba američki vojnik da bi nas spasio. Iran se razlikuje od Iraka. Naše je društvo dinamičnije i sposobnije, imali smo drukčiju povijest, politiku, sasvim drukčiju sudbinu. Nama nisu potrebni nastavnici s američkih sveučilišta da nas podučavaju demokraciji. Američko bombardiranje iranskih nuklearnih postrojenja samo bi učvrstilo vlast iranskih mula. Neka nam pomognu podrškom iranskom narodu. Za Iran irački scenarij ne bi bio dobar. Čini mi se da je Iranu bliže ono što se dogodilo u Ukrajini.”

Hersh je u brojnim svojim člancima u svojoj gotovo pedesetogodišnjoj karijeri objavljivao informacije za koje se tvrdilo da su nevjerojatne, a pokazale su se točnima. Pulitzerovu nagradu dobio je 1969. za reportaže iz Vijetnama u kojima je otkrio američki pokolj civila u vijetnamskom selu My Lai. To su u Pentagonu uporno demantirali, ali su na kraju počinitelji zločina pred američkim sudovima osuđeni na duge zatvorske kazne. Hersh je razotkrio i da se u iračkom zatvoru Abu Ghraib muče, seksualno zlostavljaju i ponižavaju irački zatvorenici, zbog čega se sada sudi neposrednim počiniteljima tih zločina.