Objavljeno u Nacionalu br. 818, 2011-07-19

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Hoće li Hebrang razveseliti HDZ odlaskom u penziju?

Vladu i HDZ dužnosnik Hebrang napao je zbog “vođenja države u krivom smjeru”. Napisao je pored toga kako je “tragedija da bolesnog junaka šaljemo u zatvor”, i time je de facto režim okrivio za Brodarčevu smrt, a sve dokaze protiv njega proglasio lažnima. Hebrang je jedan od rijetkih koji zna – ako zna – kako se to, i gdje, gubernator Brodarac pokazao kao “junak”, no može se pretpostaviti da su mu realne činjenice i na zadanome primjeru neusporedivo manje važne od emisije prigodnih ideoloških poruka

Srećko JurdanaSrećko JurdanaS izuzetkom simboličke povijesne postrojbe iz Karlovca, čijim je počasnim građaninom Otto von Habsburg proglašen 1994. godine, nitko iz hrvatske državne sfere nije se pojavio na njegovu pogrebu u Beču. Bili su tu šefovi država, Europske unije, mnogi pripadnici visokih političkih ešalona iz raznih podneblja, ali iz Hrvatske nigdje nikoga. Podatak začuđuje, s obzirom na ulogu koju je pokojni Otto – živahni starčić u potpunosti svjestan historijskih dimenzija svoga prezimena – odigrao u stvaranju Europske unije, i borbenome isticanju Hrvatske kao zemlje koja joj mora pripadati. Začuđuje i s obzirom na njegovo hrvatsko državljanstvo, na etičko suprotstavljanje nacizmu i komunizmu (Hitler ga je osudio na smrt), ili naprosto činjenicu da je bio dinastički predstavnik Austro-Ugarske Monarhije, neponovljivoga carstva kojem Hrvatska duguje najveći dio svoga kulturnoga naslijeđa.


Kako vidimo, stiglo je takvo vrijeme da se u Hrvatskoj zaslužne stare ikone guraju u zaborav i tretiraju kao protokolarno irelevantne, kako bi ostavile slobodan duhovni prostor za idolatriju tuđmanovskih kultova kakvi su se razvili u međuvremenu. Nema više nikakve političke potrebe za likovima koji su Hrvatsku – staromodno iluzionistički, može se zaključiti iz aspekta suvremene hrvatske uljudbe – pokušavali predstaviti kroz stil, kulturu, toleranciju, eleganciju.

OSJEČKO-GOSPIĆKI OBRAZAC U SISKU

Praksa pokazuje da bi časni Otto s hrvatske strane protokolarno znatno bolje prošao da je slučajno bio nekakav osumnjičeni ratni zločinac, netko koga je država – zbog europskih pritisaka – morala uhapsiti na temelju njegove ratne biografije, premda ga u srcu doživljava kao nacionalnoga junaka. Sprovod Đure Brodarca, na primjer, Tuđmanova provincijskog klona iz 1991. godine, pretvoren je u nešto poput nacionalno-političkoga događaja, na kojem je i hadezeovski multifacijalni totem Andrija Hebrang odlučio riskirati otvoreni sukob s “generalnom linijom” svoje partije, posthumno se ispričavajući Brodarcu zbog tretmana kojem ga je država podvrgnula. Kao što je poznato, Brodarac je nedavno bio uhićen pod sumnjom da je u Sisku svojedobno štitio ratne zločince, da bi nakon nekoliko dana umro u zatvoru zbog niza kroničnih bolesti (povezanih s nezdravim životnim i prehrambenim navikama). Uglavnom, nije dočekao priliku da se pred sudom izjasni o brojnim likvidacijama Srba u Sisku tijekom svoje gubernatorske vlasti. Ondje se – u znatno većoj mjeri, kako potvrđuju vjerodostojni podaci – ponavljao obrazac poznat iz Osijeka i Gospića: provedba organizirane retorzije nad Srbima koji se nisu uključili u pobunu, nego su odlučili ostati na području pod hrvatskim nadzorom. Brodarčev standardizirani problem nije bilo ponašanje na bojištu – generalna publika nema previše informacija o njegovu sudjelovanju u bitkama – nego ponašanje prema civilima koji su bili prepušteni milosti i nemilosti njegove uprave. Čovjek je umro, no iza njega i dalje ostaju nerazjašnjeni zločini koji su ga opterećivali. U povodu njegova uhićenja zadnjih dana ponovno su se u medijima pojavili svjedoci koji su godinama periodički ukazivali na Brodarčevu nesvakidašnju bešćutnost.

OKRUTNI BRODARČEV CINIZAM

Susjeda Srpkinja – poznavali su se godinama – molila ga je u više navrata da joj pomogne u pronalaženju dvojice nestalih sinova, još gotovo dječaka; odgovorio joj je u jednom trenutku da ih “potraži u mrtvačnici ako joj nedostaju, jer njemu ne nedostaju”. Devetnaestgodišnja Ljubica Solar ubijena je 1991. godine snajperskim metkom u stanu u Sisku, stotinjak metara udaljenom od Brodarčeve policijske stanice. Brodarcu je, zajedno s pripadnicima tadašnjih sisačkih formacija, vojskom i paravojskom, zdrugovima, patrolama i tajnim odredima, pouzdano bilo vrlo dobro poznato tko u Sisku snajperom bez povoda ubija ljude, ali nije mu bilo ni nakraj pameti da prokaže te likove, i da pokuša mobilizirati policiju da se tom barbarstvu stane na kraj. Navedeni primjeri samo su djelić tragičnoga sisačkoga niza. U svome ciničnome zataškavanju zločina nad civilima – obliku ponašanja koje se doživljavalo kao ratna norma i manifestacija visokoga patriotizma – uživao je svu moguću podršku tadašnjeg hrvatskog bijednog pravosudnog sustava. Bio je istaknuti član galerije likova koji su u Hrvatskoj uspostavljali i štitili patološke kriterije “domoljublja”, i nikada za to ne bi bio podvrgnut nikakvim sankcijama da se u hrvatskoj politici nije pojavila glad za bezuvjetnim ulaskom u Europsku uniju. Spoznaja da je gospodin Brodarac – reprezentant tuđmanovske kulture grabežljivosti i “domoljubnih” zločina – za neke društvene skupine ostao vrhunska patriotska ikona, pripada fenomenologiji hrvatskih mentaliteta koja se značajnim dijelom može tretirati kao neistraženo znanstveno područje. Slučaj Hebrang, međutim, u okviru spomenute fenomenologije predstavlja specifičan analitički segment. Ruku koja mu osigurava njegov kruh s putrom, tj. Vladu i HDZ, dužnosnik Hebrang je – u povodu Brodarčeve nagle smrti – otvoreno napao zbog “vođenja države u krivom smjeru”. Napisao je pored toga u knjizi žalosti kako je “tragedija da bolesnog junaka šaljemo u zatvor”, i time je de facto režim okrivio za njegovu smrt, a sve indicije, dokaze i optužbe protiv Brodarca implicitno proglasio lažnima. Hebrang je jedan od rijetkih koji zna – ako zna – kako se to, i gdje, guverner Brodarac pokazao kao “junak”, no može se pretpostaviti da su mu realne činjenice i na zadanome primjeru neusporedivo manje važne od emisije prigodnih ideoloških poruka. Kao funkcionalni populist, Hebrang se u HDZ-u voli igrati “čuvara tradicije” koji će s vremena na vrijeme šokantno retrogradnim izjavama politički neutralizirati okretanje vrha stranke prema Europi, i sugerirati simpatizerima da se taktika mijenja, ali temelji ostaju. Politiku otvoreno doživljava kao institucionaliziranu laž. U jednom trenutku iracionalno će veličati Maksa Luburića, u drugom se prikazivati kao genetski antifašist (s obzirom na to da mu je majka Židovka). Netko bi to nazvao izraženom krizom identiteta, no kad je riječ o gospodinu Hebrangu, psihoanalitičke pretenzije ove kolumne razmjerno su ograničenog dometa (zbog galopirajućeg pada njegove političke relevantnosti). Sklonost utilitarnome laganju, koja se manifestirala na nizu primjera, drastično je smanjila njegov javni kredibilitet. Premda uglavnom nastupa kao ekstremni nacionalistički desničar, u jednom trenutku – kad mu je to taktički konveniralo – potrudio se da pronađe točku osobne ideološke ravnoteže, izjavivši kako su mu “dio obitelji pobili fašisti, a dio komunisti”.

OTVORENI NAPAD NA STRANKU, DRŽAVU, PRAVOSUDNU REFORMU, EUROPU

Doza tragike detektira se u Hebrangovim laviranjima i balansiranjima. S razlogom je ljut na povijest. Otac mu je vjerojatno likvidiran u Brozovu zatvoru, možda i zato što je Staljin preko njega pokušavao igrati na “hrvatsku kartu” u podrivanju Brozova režima. I majka je prošla višegodišnju kalvariju u Brozovim logorima. Do jedanaeste godine odgajala ga je teta, čiji je muž također bio ekspediran na Goli otok. Majka je, po završetku zatvorske torture, promijenila prezime da bi mogla pronaći posao. Konflikti razvijeni u djetinjstvu mogu se uočiti u današnjim Hebrangovim nastupima, obilježenima na jednoj strani ciničnim odnosom prema činjenicama, posredno i politici kao takvoj, i na drugoj izraženim nacioekstremizmom koji ga baca u stanja nekontroliranoga veličanja opskurnih tuđmanovskih figura poput Šuška ili Brodarca, koje su miljama daleko od njegove akademske razine. Najavio je da se sprema za mirovinu (čime bi njegov politički put završio komplementarno s putem Luke Bebića). Može ostati u medicini, jer pripada akademskoj skupini kojoj je novim propisom navodno dopušteno da radi do sedamdesete. Što se tiče HDZ-a, a s njim i mlade hrvatske demokracije, Hebrangov odlazak iz politike bio bi čist profit. S izjavama o Brodarcu otvoreno je napao i stranku, i državu, i pravosudnu reformu Jadranke Kosor, i Europu, i ako mu nakon toga i dalje dopuste da se mota po sferama vlasti, pokazat će da su jednaki iracionalni hipokriti kao i on.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

registracija
12/1/11

siziff, 19.07.11. 17:52

BRAVO JURDANA!
Šteta šta nemogu pročitati članak u cjelosti.


registracija
6/7/11

tomilovr, 19.07.11. 22:47

odličan članak, svaki put ste bolji i bolji


registracija
6/7/11

mariandr, 22.07.11. 04:19

nemogu vjerovat . ipak malo bolje nego onaj nezaboravan hvalospjev Bandiću. + 2


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika