Objavljeno u Nacionalu br. 480, 2005-01-25

Autor: Željko Rogošić

POLITIČKO - NAUTIČKI RAT

Počela borba HDZ-a i SDP-a za kontrolu privatizacije ACI-ja

Nadzorni odbor ACI Cluba, sustava koji upravlja 21 nautičkom marinom na Jadranu, prošli je tjedan uz sadašnjeg direktora Nikšu Marušića, u uži krug izbora za novog predsjednika uprave propustio HDZ-ova kandidata Vladimira Krkleca i esdepeovca Damira Mandekića

Kandidat HDZ-a Vladimir Krklec u utrci za čelnu poziciju u ACI-ju ima potporu dalmatinskog HDZ-a; uz pomoć iste političke strukture svojedobno je postavljen na mjesto šefa podružnice Privredne banke Zagreb u SplituKandidat HDZ-a Vladimir Krklec u utrci za čelnu poziciju u ACI-ju ima potporu dalmatinskog HDZ-a; uz pomoć iste političke strukture svojedobno je postavljen na mjesto šefa podružnice Privredne banke Zagreb u SplituBorba za kontrolu i prevlast u sustavu nautičkih marina ACI između interesnih lobija bliskih HDZ-u i SDP-u u punom je jeku. Na red je došao izbor nove uprave najjačeg, i u svijetu najeksponiranijeg, hrvatskog branda – Adriatic Croatia International Cluba. Nadzorni odbor tvrtke, na čelu s državnim tajnikom za pomorstvo Brankom Bačićem, prošlog je petka kanalizirao jedanaest ponuda pristiglih na natječaj za predsjednika Uprave ACI-ja, čiji je temeljni kapital 328 milijuna kuna, a ostvareni prošlogodišnji promet oko 25 milijuna eura. U skladu s interesima političkih i financijskih lobija, u daljnju proceduru propuštena su tri kandidata, jedan SDP-ov, jedan HDZ-ov i jedan neovisni, aktualni direktor ACI-ja Nikša Marušić. Mnogi žele kontrolirati “zlatnu koku” hrvatskog nautičkog turizma, koja raspolaže s 21 najboljom jadranskom marinom, posebice u vremenu u kojem će se odlučivati o smjeru privatizacije i daljnjeg razvoja ACI-ja.

U utrci za prvog čovjeka ACI-ja dalmatinskom HDZ-u suprotstavio se istarski HDZ, koji lobira preko državnog tajnika Nevia Štetića Utrka za čelnu poziciju u ACI-ju zapravo je borba između skupina koje zagovaraju dva različita modela privatizacijeDanas na hrvatskoj jadranskoj obali posluje 60 luka nautičkog turizma i 40 marina, ali samo ACI marine, s oko 400 zaposlenih, imaju prepoznat razvojni potencijal. Od Umaga, Rovinja, Pule, Cresa, Opatije, Kornata, preko Vodica, Trogira, Splita, do Palmižane i Dubrovnika, ACI raspolaže s 5240 vezova u moru i još 953 na kopnu, a pod koncesijom ima 380 tisuća četvornih metara teritorija i 840 tisuća četvornih metara akvatorija. ACI-jev temeljni kapital podijeljen je u 106 tisuća dionica, a svaka u nominalnom iznosu vrijedi 3600 kuna. Većinski udio u temeljnom kapitalu kontrolira država, 82,32 posto, preko Hrvatskog fonda za privatizaciju, a udjele još imaju slavonski PIF 5,25 posto, mali dioničari 10,79 posto i ostali s 1,63 posto.

Čelno mjesto u ACI-ju omogućuje utjecaj na značajne financijske, gospodarske i političke tijekove. No ovaj put izbor čelnih ljudi ACI-ja mogao bi se pretvoriti u još jednu aferu, koja će pokazati kolika je trenutačna snaga premijera Ive Sanadera. Može li Sanader državnoj tvrtki i trenutačno najjačem hrvatskom brandu, unatoč lobiranju dviju najjačih političkih stranaka, osigurati kompetentno i stručno vodstvo, ili će izbor pasti na politički podobne ljude, koji se nemaju snage oduprijeti onima koji ih uz jasne interese i dovode na tu dužnost. Zanimljivo je da se za ravnatelja ACI-ja uglavnom žele progurati ljudi bez iskustva, umjesto onih koji su se iskazali kao vodeći stručnjaci u poslovanju, industriji, turizmu, i koji dobro znaju strane jezike.

Nadzorni odbor ACI-ja u kojem su, uz Branka Bačića, splitski novinar Edo Pezzi, profesor splitskog FESB-a Petar Slapničar i državni tajnik za turizam Zdenko Mičić imao je, naizgled, vrlo složen zadatak. Nijedan od kandidata nije toliko uspješan i poznat da bi odskakao od ostalih.

Nikša Marušić uspješno je upravljao ACI-jevim marinama. Magistar ekonomskih znanosti i stručnjak za marketing, koji je do 1995. bio sudac Županijskog suda u Rijeci, ne pripada ni jednoj stranci ni lobiju. To mu je prednost, ali i nedostatak. Diplomiranog inženjera elektrotehnike i informatičara Franka Bertoša, vlasnika privatne tvrtke s 20 zaposlenih, podržava istarski HDZ, na čelu s Neviom Štetićem, državnim tajnikom u Ministarstvu prosvjete. Istarski HDZ smatra da novi čelnik ACI-ja mora biti iz Istre, te da Bertoš, kao iskusan privrednik, ima sve potrebne predispozicije. Tako ne misli splitsko-dalmatinski HDZ. Uz potporu saborskog zastupnika i predsjednika županijskog HDZ-a Živka Nenadića, dalmatinski HDZ za glavnog direktora ACI-ja predlaže Vladimira Krkleca, vrsnog bankara. Krklec, podrijetlom iz Hrvatskog zagorja, od 1993. do 1999. bio je direktor podružnice Privredne banke Zagreb u Splitu. Uz pomoć HDZ-a, Krklec je postao direktor jedne od najznačajnijih podružnica PBZ-a. U tom razdoblju Krklec je ostvario izvanredne rezultate i afirmirao se kao uspješan bankar. Ali tako nije mislio i bivši ministar financija Borislav Škegro. Škegro je preko glavnog direktora PBZ-a Božidara Prke 1999. smijenio Krkleca kako bi na mjesto direktora splitske podružnice doveo svoga zamjenika Miju Jukića. Jukić nije imao ni približne kvalitete iskusnog bankara Krkleca, kojega je tako HDZ sklonio u stranu. Ali je zato Jukić uspio bespravno podići veliku obiteljsku kuću u Rogoznici pokraj Šibenika. Krklec je u PBZ-u radio još nekoliko godina, potom je prije nekoliko godina postao sudski vještak za financije, a zatim i direktor jedne splitske tvrtke za proizvodnju, preradu i izvoz meda.

Kandidat s velikim izgledima da postane ravnatelj ACI-ja jest i Damir Mandekić, rukovoditelj ACI marine na Cresu. Mandekić je izvan sustava ACI-ja sasvim nepoznato ime, ali ga podržava SDP, odnosno naftni lobi okupljen oko jednog od najmoćnijih SDP-ovaca, Slavka Linića, te vlasnika DIOKI-ja Roberta Ježića, ujedno i predsjednika NK Rijeka. Iako se zna da Mandekić nije dovoljno stručan da bi mogao uspješno obavljati dužnost glavnog direktora državne tvrtke i vizionara hrvatskog nautičkog turizma, čini se da je Linićev i SDP-ov politički utjecaj dovoljan da Mandekića učini ozbiljnim pretendentom. Mandekić je u ACI stigao 1994. na poziv tadašnjeg prvog čovjeka ACI-ja Thomasa Gozdeckyja. Mandekić je prvotno Gozdeckyju bio zaštitar, a potom ga je direktor postavio za svoga pomoćnika za financije. Kada je Gozdecky morao otići s dužnosti, nakon što je protiv njega podnesena kaznena prijava za nesavjesno poslovanje i štete načinjene ACI-ju u iznosu od oko 7 milijuna maraka, Mandekić je 1996. postavljen za ravnatelja ACI marine Cres, i na toj se dužnosti zadržao do danas. Mandekić je bio glavni organizator SDP-ovih skupova na Cresu. Sasvim je sigurno da će lobi okupljen oko Linića i Ježića pokušati onemogućiti kandidaturu i izbor Marinka Došena za prvog čovjeka ACI-ja. Diplomirani inženjer Došen jedan je od najuspješnijih mlađih stručnjaka i direktora iz Inine Petrokemije. Došenova kandidatura, uspješna karijera i stručnost izravna su prijetnja Mandekiću, jer je upravo Ježić, nakon što je postao vlasnikom DIOKI-ja, otpustio sve stručnjake koji su proces restrukturiranja DIOKI-ja uspješno priveli kraju. Naravno, i Došena. Došen je bio izvršni direktor DIOKI-ja u vrijeme restrukturiranja najzahtjevnijih pogona hrvatske petrokemijske industrije, potom glavni izvršni direktor za cijelu proizvodnju i glavni direktor svih pogona na Krku. Nakon raspada vinilskog lanca i prerade sirovine namijenjene Zadru i Splitu, besprijekorno je proveo sanaciju i zatvaranje pogona VCM na Krku, te tvrtku uspješno restrukturirao tehnički, financijski i socijalno. Došen ne pripada ni jednoj političkoj stranci, nema neposrednog radnog iskustva u nautičkom turizmu, ali je vrlo stručan. Iza njega ne stoji ni jedan politički lobi, a protiv njega je moćni naftni lobi.

Svoju priliku za mjesto direktora ACI-ja vidi još nekoliko kandidata. Prije svih bivši direktor, nekadašnji veslački reprezentativac i olimpijac Duško Mrduljaš iz Splita, čije šanse nisu velike. Svoju ponudu dostavili su i Krunoslav Dragičević iz Rijeke te Hrvoje Pende, jedan od rukovoditelja ACI-ja Rijeka.

Na sjednici 21. siječnja Nadzorni odbor je postupio u skladu s političkim očekivanjima. Nadzorni odbor i Branko Bačić propustili su u drugi krug tri kandidata, ako se ne uplete još netko od političkih čimbenika, s kojima će se razgovarati te onda Vladi predložiti kandidat za ravnatelja ACI-ja. Kandidati su Marušić, Krklec i Mandekić, kako se očekivalo. Uspješni poslovni ljudi i poduzetnici, poput Došena i Bertoša, dakle, kompetentni stručnjaci, nisu dobili potporu Nadzornog odbora.

Uprava ACI-ja svojedobno je izradila prijedlog dugoročne orijentacije glede vlasništva nad društvom, što je ujedno bila i osnovica državi, odnosno Hrvatskom fondu za privatizaciju, za promišljanje o budućnosti ACI-ja i nautičkog turizma kao glavnog promotora ukupnog hrvatskog turizma. Došlo je vrijeme da se usvojeni koncept privatizacije provede u djelo. Sva politička elita pokušavala je uspostaviti model privatizacije koji bi joj najviše odgovarao. Naspram ideje privatizacije po kojoj bi se vrijednost temeljnog kapitala smanjila na pola i u dokapitalizaciji kupila tvrtka, odnosno gubitak u poslovanju “ispeglao” smanjenjem temeljnog kapitala ili vrijednosti ACI-ja, što bi, navodno, omogućilo lakšu kupnju ACI-ja kao cjeline, razvio se model ograničene privatizacije koju kontrolira država. Prema njemu ACI ostaje holding, a svaka od 21 marine pretvorit će se u d.o.o. u kojem će država imati svoje udjele, jer raspolaže i koncesijama. Upravo taj prijedlog državne strategije privatizacije ACI-ja podržao je osnivač ACI-ja Veljko Barbieri. Potencijalni kupci bi u privatizaciji kupovali poslovne udjele, koji će biti aktivni onoliko koliko traje pravo na koncesiju. Dakle, ulagači imaju udjele, ali nisu vlasnici dotične marine. Država je kontrolor cijelog procesa. Dio zarađenog novca ostaje u marini, dio se mora uložiti u ekološke projekte, a dio u nove razvojne projekte. Takvim modelom privatizacije uspostavio bi se sustav jedinstvenih standarda za sve marine, od politike cijena i marketinga, jer ACI se tako prodaje kao holding sustav, do jedinstvenog praćenja financijskih rezultata. Model suprotan tome zagovara privatizaciju ACI-ja, prodajom na burzi ili natječajem Hrvatskog fonda za privatizaciju, na koji se javljaju zainteresirani kupci i kupuju onaj dio udjela čiju je prodaju država i oglasila. Hrvatska država tako gubi ulogu glavnog nositelja strategije razvoja nautičkog turizma. Drugi model privatizacije izravno zagovara tržno načelo, ali ni ovaj prvi ne znači njegovo negiranje ili otklanjanje. Tržna načela sačuvana su i u prvoj varijanti poticane prodaje udjela u svakoj uspješnoj marini. U tom modelu država ima svoj interes, jer nema nikakvu obvezu subvencioniranja ACI sustava. Posljednjih godina država nije subvencionirala ni jedan gubitak. Nacrt razvojnog programa ACI-ja ističe: “Bitan preduvjet da bi ovakva privatizacija ACI-ja uspjela i da bi se pokrenuo novi razvojni ciklus jest da hrvatska Vlada u cjelini i na dugi rok riješi pitanje koncesije za sve ACI marine, bez obzira na broj vezova koje neke od njih imaju. To znači da hrvatska Vlada treba potpisati s ACI d.d. jedinstveni ugovor o koncesiji na pomorsko dobro za sve ACI marine, kojim će vladajućem društvu koncerna dodijeliti koncesiju na npr. 50 godina za sve marine, s pravom prijenosa potkoncesije na pojedina društva koncerna za pojedinačne marine na rok od npr. 30 godina.”

Upravo je hrvatski poslovni i nacionalni interes odabrati najbolju strategiju privatizacije, ali i stručnu i profesionalnu ekipu koja će moći odgovoriti izazovima nužne privatizacije ACI-ja. Pri čemu, Vladi i premijeru Sanaderu ne bi smjelo biti svejedno prevladavaju li u izboru najodgovornijih ljudi ACI-ja stranački, politički i lobistički kriteriji i interesi, a ne profesionalne kvalitete kandidata. Kako stvari stoje, najbliži fotelji direktora ACI-ja je Damir Mandekić. Takva odluka ima ne samo poslovne, financijske, nego i političke posljedice i poruke.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika