Tony Cascarino je u Hrvatsku stigao u ljeto 1991. U to vrijeme u Hrvatsku su iz svih dijelova svijeta pristizali avanturisti željni borbe.Irac Tony Cascarino najveća je obmana britanskih paraobavještajnih službi koje na sve načine pokušavaju diskreditirati odbjeglog generala Antu Gotovinu. Putem nekih hrvatskih te uz pomoć rijetkih stranih medija, poput škotskog lista Sunday Herald, više od godinu i pol dana traje sustavna propaganda o navodnom irskom plaćeniku Toniju Cascarinu, njegovim vezama s Antom Gotovinom, talijanskoj mafiji i irskim teroristima, a sve bez ijednog dokaza. U nekim se medijima Cascarino, premda je u trenutku kad je stigao u Hrvatsku imao samo 19 godina, često karakterizira kao iskusni komandos s vezama u talijanskoj mafiji, a prenapuhane priče o njemu tvrdile su i da je upravo on prije nekoliko godina zoljom gađao zgradu MI6 u Londonu te da je izravno umiješan u ubojstvo Željka Ražnjatovića Arkana.

Ako je točno da je Cascarino bio u britanskoj vojsci, tada policiji ne bi trebao biti problem utvrditi njegov pravi identitet T.K. o Cascarinu 'Bio premlad za ikakvo ratničko iskustvo, a već smo tada primijetili da je sklon alkoholu i da nema dobrih vojnih znanja' G.P. o Cascarinu 'Cascarino je u Vrapču proveo jedva dva tjedna, premda po opisima u njegovom rukopisu ispada kao da se radilo o mjesecima' A priča o velikom hrvatskom ratnom heroju Toniju Cascarinu, za kojeg najveći broj građana Hrvatske nikad nije čuo, a kamoli ga slavio kao heroja, počela je ujesen 2003. Tjednik Globus je na svojoj naslovnici 26. rujna te godine objavio da se odbjegli general Gotovina skriva na Siciliji, što mu je omogućila talijanska mafija i njegov navodni veliki prijatelj i suborac Tony Cascarino.

U proljeće 2003. internetskoj stranici www.tonycascarino.com pojavio se rukopis pod nazivom “Milenijsko sjećanje” u kojem stanoviti Tony Cascarino opisuje svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu u Hrvatskoj 1991. Na šezdesetak stranica Cascarino opisuje svoj dolazak u Hrvatsku, sudjelovanje u nekim postrojbama tadašnjeg Zbora narodne garde, određen period koji je proveo u HOS-u Dobroslava Parage, a početak i kraj rukopisa začinjen je više-manje točnim opisom Domovinskog rata i nastajanjem hrvatske države. U samom rukopisu odbjegli general Ante Gotovina spominje se samo nekoliko puta, a iz konteksta je vidljivo da njih dvojica jedva da su se i poznavali, pa o velikom prijateljstvu, o kojem često pišu neki hrvatski mediji, nema ni govora.

Na njegovim stranicama, ali i u nekim medijima koji su istraživali fenomen Tonija Cascarina, otprilike je rekonstruiran njegov životopis do 1991. Tako mediji navode da je, premda je Irac i unuk legendarnog IRA-ina zapovjednika Donnchandae MacNiallaisa, Cascarino već sa 16 godina proveo specijalnu obuku u britanskoj vojsci, a već je godinu nakon toga primljen u redovnu vojnu službu te je prebačen u jednu od britanskih vojnih baza u Zapadnoj Njemačkoj. Međutim, kako to i sam Cascarino na jednom mjestu opisuje u rukopisu, u Njemačkoj ga je jedne noći pokušao silovati stariji kaplar, otprije poznat po zlostavljanju mlađih vojnika. Cascarino je trebao biti glavni svjedok optužbe na suđenju zlostavljaču, no kaplarovi kolege i prijatelji pokušavali su na sve moguće načine spriječiti Cascarinovo svjedočenje. Tijekom suđenja su ga zlostavljali i tukli pa je, navodno, u nekoliko navrata s ozljedama glave i unutarnjih organa boravio u vojnoj bolnici u njemačkom gradu Munsteru. Ipak, kaplar je 1989. osuđen, a i Cascarino je zbog nasilničkog ponašanja neko vrijeme proveo u pritvoru vojnog zatvora Colhester. Na ovom mjestu valja se prisjetiti da britanske službe i neki mediji već dulje vrijeme spekuliraju o Cascarinovom pravom identitetu, nazivajući ga jednom Tony Cascarino, a potom The Striker (Napadač). Ako je Cascarino zaista doživio sve ove situacije, njegov bi se identitet, pravo ime i fotografija, uz pomoć britanskih vojnih vlasti, mogli utvrditi u samo nekoliko sati pa bi policija na temelju tih podataka, ako postoje indicije o Cascarinovim nedjelima, mogla izdati međunarodnu tjeralicu. Ako je, međutim, riječ o izmišljenim događajima, onda padaju u vodu sve tvrdnje o njegovoj vojnoj prošlosti i znanjima, kao i vjerodostojnost njegovih tvrdnji o vlastitim ratnim zaslugama i prijateljstvu s Antom Gotovinom.

Kako bi se utvrdila vjerodostojnost i općenita uloga Tonija Cascarina, za kojeg neki još uvijek sumnjaju da je zapravo izmišljena osoba, u Domovinskom ratu, Nacionalov novinar je proteklih deset dana kontaktirao velik broj hrvatskih branitelja, suboraca Ante Gotovine i sudionika ratnih zbivanja u Hrvatskoj, uz pomoć kojih je rekonstruiran boravak Tonija Cascarina u Hrvatskoj. Naime, premda rukopis “Milenijsko sjećanje” obiluje nekim točnim detaljima poput imena ulica, krajeva i nekih lokacija u Hrvatskoj, ali i nekih stvarnih osoba, indikativno je da u njemu nije naveden ni jedan datum, a pogotovo nema informacija o tome kad je Cascarino stigao u Hrvatsku, kao ni podatak kad je i u pod kojim okolnostima napustio zemlju. Sam je rukopis mješavina različitih vojnih akcija i događaja koji nisu kronološki poredani, a uloga Tonija Cascarina preuveličana je do krajnih granica. Ako je Tony Cascarino toliko relevantan za najrazličitije intrige oko odbjeglog generala Ante Gotovine, hrvatske policijske službe i POA već su odavna trebale ispitati Cascarinovu ulogu u Domovinskom ratu i razgovarati sa svjedocima iz tog vremena. Budući da to, iz nejasnih razloga, nikad nije učinjeno, Nacional se potrudio istražiti lik i djelo kontroverznog Irca.

Tony Cascarino je u Hrvatsku stigao u ljeto 1991. U to vrijeme u Hrvatsku su iz svih dijelova svijeta pristizali avanturisti željni borbe, a hrvatskoj vojsci, tada u povojima, koristio je svaki muškarac koji je mogao ili čak znao nositi pušku. Tako je i Tony Cascarino po dolasku u Zagreb, zajedno s grupom stranaca, poslan na zagrebačko Sljeme, gdje su se u to doba nalazili svojevrsni centri za obuku Zbora narodne garde, prethodnice Hrvatske vojske. Zapovjednik jednog od centara na Sljemenu bio je i Ante Gotovina. Nekoliko Gotovininih suboraca prisjeća se da je među skupinom stranaca bio i mladić koji se od prvog dana predstavljao kao Tony Cascarino: “Bio je jako mlad, možda dvadesetak godina, izgledao je kao prosječni nogometni navijač, huligan. Svi smo pretpostavljali da je iz Britanije pobjegao zbog nekih problema sa zakonom, ali on o svojoj prošlosti nije želio govoriti. U to doba pristizali su razni tipovi, bilo je i problematičnih, za koje nismo znali što bismo s njima: nisu imali nikakvih vojnih znanja i iskustava osim odgledanih filmova o Rambu. Takve bismo nakon kratke obuke slali u borbu”, objasnio je Ž. M. (podaci poznati uredništvu Nacionala), jedan od boraca sa Sljemena, danas umirovljeni hrvatski branitelj iz Zagreba. Slično je izgledao i Tony Cascarino o kojem umirovljeni hrvatski branitelj T.K. (podaci poznati uredništvu Nacionala) kaže: “Cascarino je očito bio premlad za ikakvo ratničko iskustvo, a već smo tada primjetili da je sklon alkoholu i da nema dobrih vojnih znanja, premda se na Sljemenu pojavio u odori britanske inžinjerske regimente, a pokazivao je i nekakav vojni bodež britanskih marinaca. Smiješni su dijelovi njegove knjige u kojima on piše da je na Sljemenu bio instruktor. Cascarino nije bio nikakav instruktor. Da je ondje imao ikakvu funkciju, sigurno bi za njega znalo puno ljudi, a činjenica je da ga se tek neki od nas nejasno sjećaju, i to kao najobičnijeg mladića bez ikakvog iskustva.” Ante Gotovina je, kao jedan od iskusnijih vojnika, bio zadužen za filtriranje takvih došljaka, u koje nije imao povjerenja i koje nije želio zadržati u svojoj jedinici pa bi ih nakon samo nekoliko dana slao u 1. gardijsku brigadu čije je sjedište bilo na Senjaku, u zagrebačkoj četvrti Vrapče, u bivšoj vojarni JNA, odnosno vojarni “Alfred Hill” u kojoj se danas nalaze pripadnici Interventne policije. Većina Gotovininih suboraca oštro demantira navodno veliko prijateljstvo Gotovine i Cascarina, dopuštajući tek mogućnost da su se na Sljemenu slučajno susreli i upoznali: “Osim što u takve ljude nije imao povjerenja, upitno je i kako su uopće mogli komunicirati, budući da se u to vrijeme Gotovina tek bio vratio u Hrvatsku, a zbog dugog boravka u inozemstvu hrvatski je gotovo i zaboravio te je čak i zapovjedi izdavao na francuskom jeziku, dok je Cascarino znao samo svoj materinji jezik ? engleski”, kaže I. M., jedan od Gotovininih suboraca.

Svoj premještaj u vojarnu na Senjaku u Vapču u rukopisu opisuje i sam Cascarino, koji često navodi da mu je ondje nadređeni bio izvjesni “captain Pavkovic”. Nacionalov novinar proteklog je tjedna uspio pronaći ondašnjeg satnika Hrvatske vojske, zagrepčanina G. P. (podaci poznati uredništvu Nacionala), koji danas radi u jednoj zagrebačkoj tvrtki. “Cascarino, kako je sam sebe nazivao, pojavio se jedne večeri na ogradi vojarne na Senjaku. Odmah sam ocijenio da je riječ o mladiću koji je najvjerojatnije pobjegao od kuće i došao ovdje napraviti od sebe heroja. Smjestili smo ga u jednu sobu u vojarni i bio je dodijeljen meni jer sam jedini govorio engleski jezik. Cascarino je u Vrapču proveo jedva dva tjedna, premda po opisima u njegovom rukopisu ispada kao da se radilo o mjesecima. U tom kratkom periodu pokazao se kao vrlo problematičan mladić koji je očito imao problema s alkoholom, a možda i psihičkih problema. Jednom se jako napio u obližnjem kafiću, u kojem je zapravo i provodio većinu večeri, i vratio se u vojarnu preskačući ogradu, a pritom je i ozlijedio ruku. Kad smo ga donijeli do njegove sobe, bio je pijan, depresivan, gotovo rastrojen, počeo je govoriti da će se ubiti, vadio je nekakav bodež, mahao njime i slično, a drugo jutro se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Uskoro je, u listopadu 1991., zajedno s drugim strancima u sastavu Prve bojne 1. brigade otišao na teren u Novsku i tamo je bio sveukupno možda dva tjedna. Nakon toga je jednog dana samo nestao”, kazao je G. P.

Gotovinini suborci demantiraju i navod iz knjige u kojem Cascarino opisuje stožer Ante Gotovine u Lipovljanima. Kako ističu, Gotovinin stožer bio je tada smješten u Novskoj, a u Lipovljanima je bio smješten stožer 1. brigade. Priznaju, doduše, da je Gotovina jednom tjedno navraćao u Lipovljane na kratke sastanke sa zapovjednicima 1. brigade, ali sasvim sigurno nije bilo mjesta ni vremena za tobožnje prijateljevanje s mladićem Cascarinom.

Cascarino u svojem rukopisu dalje navodi da je otišao u HOS Dobroslava Parage, što potvrđuje i Paraga: “K nama su u to vrijeme dolazili razni dragovoljci, bilo je i stranaca. Tako se jednog dana pojavio i Tony Cascarino. S nama je proveo nekoliko tjedana, od toga je neko vrijeme bio u Vinkovcima, a nakon pada Vukovara vratio se u Zagreb i radio na osiguravanju zgrade HOS-a na zagrebačkom Starčevićevu trgu. Posljednji put smo se susreli početkom prosinca u Zagrebu, a onda je jednostavno nestao i nikad ga više nisam vidio.”

U svojem rukopisu Cascarino navodi da je sudjelovao i u obrani Vukovara, što očevici ratnih događanja demantiraju: “Po njegovim opisima, izgleda da je on došao u Vukovar u vrijeme kad je grad već bio pod opsadom i kad se iz Vukovara nije moglo izići. Ako to nije pošlo za rukom Hrvatima koji su poznavali jezik, teren i situaciju, kako je moguće da bi to uspio dvadesetogodišnji mladić koji ne poznaje ni riječ hrvatskog jezika? Cascarino očito Vukovar nije ni vidio, a kamoli se borio u njemu. Neke bitke koje navodi u svojoj knjizi, uopće se nisu dogodile ili se nisu događale na način kako ih je on opisivao. Jedino se sjećam da sam tog mladića par puta vidio u Vinkovcima, nosio je odoru HOS-a i uopće nije razumio što se oko njega događa”, ističe D. M. (podaci poznati uredništvu Nacionala), preživjeli vukovarski borac.

Po vlastitom priznanju, Cascarino je iz Hrvatske otišao već sredinom prosinca 1991. Osim što je nejasno zašto je tako brzo napustio Hrvatsku usred rata, ispada da je taj tobožnji veliki borac i dragovoljac u Hrvatskoj proveo svega nekoliko mjeseci ? od srpnja ili kolovoza do prosinca 1991. Isto tako, nejasno je zašto se Cascarino nikad nije pridružio Prvom internacionalnom vodu pri 160. osječkoj brigadi koja je upravo i bila sastavljena od stranaca. Neki od njih tijekom rata su poginuli, a preživjeli su potkraj rata zbog zasluga dobili hrvatsko državljanstvo pa neki od njih i danas žive i rade u Hrvatskoj. O tome da je Tony Cascarino vrlo kontroverzna osoba, koja zapravo i nije veliki ratni heroj, svjedoči i zanimljiva priča nekadašnjeg satnika G. P.-a, koji je Cascarinu bio nadređeni u 1. brigadi: “Godine 1995. Cascarino mi je pisao pisma i povremeno bi me nazvao, pozivajući se na naše poznanstvo iz rata. Objašnjavao mi je da negdje u Engleskoj radi ili da je radio u skladištu tvrtke UMBRO, proizvođača nogometnih dresova, i molio me da mu pošaljem fotografije iz vremena kad je bio u Hrvatskoj. Budući da ih nisam imao, počeo me moliti da mu pošaljem nekakvu potvrdu da je bio ratni dobrovoljac u Hrvatskoj. Tvrdio je da mu to sve treba jer namjerava napisati nekakvu knjigu o svojim ratnim iskustvima, a meni se nekako činilo da mu takva potvrda treba kao alibi, zvučao mi je kao da ga policija tereti za nešto, pa da on sad pokušava dokazati da je u Hrvatskoj proveo mnogo više vremena nego što doista i je. Budući da ja više nisam bio u vojsci, uputio sam ga da se obrati Ministarstvu obrane, da netko iz 1. brigade utvrdi otkad i dokad je služio kao vojnik, pa neka mu napišu potvrdu. Nakon toga se naljutio, pa mi je preko telefona nešto opsovao i više se nikad nismo čuli.”

Svi sudionici Domovinskog rata koji su pročitali izvatke iz rukopisa “Milenijsko sjećanje”, koji se može downloadati s internetske stranice www.tonycascarino.com, ističu da je riječ o vrlo sumnjivu materijalu: dok neke podsjeća na knjige Andya McNaba i Chrisa Ryana, bivših pripadnika britanskog SAS-a, koje su se pojavile nakon Pustinjske oluje 1991., drugi, koji su upoznali Cascarina, ističu da osoba poput njega ne bi mogla napisati knjigu: “Vidjelo se da je slabo obrazovan, sklon alkoholu, nikad ništa nije zapisivao i djelovao je kao najobičniji mladi nogometni huligan, nikako osoba koja je bila nekakav ratni heroj ili koja bi mogla napisati tri proširene rečenice.” Sudionici Domovinskog rata također ističu da vojni arsenal koji su hrvatske snage tada imale nimalo ne odgovara Cascarinovim opisima, kao ni brojni drugi detalji. Osim toga, osobe koje Cascarino na nekim mjestima spominje u rukopisu jesu stvarne, ali poriču veliko poznanstvo i prijateljstvo s Cascarinom: Nacionalov novinar proteklih je dana razgovarao s nekolicinom preživjelih boraca koji su, vidjevši Cascarinovu fotografiju, priznali da su krajem 1991. sretali mladića koji se zvao Tony Cascarino, ali se s njim nisu družili: “Bio je tek jedan od brojnih stranaca koji su tada došli u Hrvatsku. Čim bi došli, raspitivali bi se za plaću i vikali kako žele ići na teren i boriti se, pucati. Tony Cascarino svakako nije bio osoba kakvom se prikazuje u svojoj knjizi”, ističe A.S. (podaci poznati uredništvu Nacionala), dragovoljac Domovinskog rata koji je tijekom rata stradao i ostao invalid. Sve u svemu, čini se da je kontroverzni Tony Cascarino tek jedna od lažnih misterija koje neki britanski obavještajni krugovi, uz pomoć nekih hrvatskih novinara lansiraju kako bi bez ijednog dokaza diskreditirali odbjeglog generala Antu Gotovinu.

Tony Cascarino o Anti Gotovini

Nakon nedavne velike pljačke banke u Belfastu, u kojoj je skupina nepoznatih osoba, otevši dva djelatnika podružnice Northern Bank, pobjegla s više od 26 milijuna funti, u škotskom Sunday Heraldu objavljen je članak u kojem se navodi da je jedan od osumnjičenih tzv. The Striker (Napadač), odnosno Tony Cascarino ? strani plaćenik koji je tijekom 1991. boravio u Hrvatskoj i za kojeg postoje indicije da je prijatelj odbjeglog generala Gotovine. U članku se, među ostalim, navodi da je stanoviti Tony Cascarino veliki hrvatski nacionalni junak kojeg većina građana Hrvatske obožava zbog njegovih herojskih zasluga tijekom Domovinskog rata, a neosporna je činjenica da građani Hrvatske, ali i većina sudionika Domovinskog rata, nema pojma o čovjeku kojeg, prema riječima škotskog novinara Neila Mackaya, obožavaju i doživljavaju kao ratnog heroja. Bez obzira na upitnu vjerodostojnost članka škotskih novina, Jutarnji list je 11. siječnja na naslovnici objavio lažnu vijest o “Gotovininu jataku koji je opljačkao banku u Belfastu”, potom je o Cascarinu pisao i Globus, a Jutarnji list je u nedjelju 23. siječnja objavio veliki članak u kojem se tvrdi da je odbjegli general Gotovina naoružavao Pravu IRA-u te se ponovno spominje kontroverzni Tony Casacarino. Iz današnje perspektive, u cijeloj priči oko Tonija Cascarina nejasna je jedino neprofesionalnost hrvatske policije i Protuobavještajne agencije koje su, umjesto pomne istrage novinarskih navoda, potonje uzeli zdravo za gotovo, o čemu svjedoči i izvještaj POA-e iz listopada 2003., objavljen upravo godinu dana kasnije, 1. listopada 2004. u velikom Globusovu dossieru o Anti Gotovini: tako ispada, gotovo kao logička šala, da tjednik Globus svoje tekstove o Anti Gotovini temelji na izvješćima POA-e koja svoja službena izvješća temelji na pisanju Globusa.