U prvim reakcijama čule su se ocjene da je Negroponteova loša strana upravo to što nikada ne odbija ono što od njega predsjednici traže, čak i kada su to nemoralne stvariAmerički predsjednik George W. Bush napokon je imenovao čovjeka koji će preuzeti zahtjevan i neugodan novi položaj nacionalnog obavještajnog direktora, novostvorenu funkciju koordinatora 15 američkih obavještajnih službi. Taj čovjek sada će postati nadglednik cjelokupne američke obavještajne zajednice, kako među raznim obavještajnim službama ne bi više bilo rivalstava i sukoba koji su doveli do propusta zbog kojih američki obavještajci nisu spriječili teroristički napad 11. rujna 2001. na New York i Washington. Nakon što je nekoliko istaknutih stručnjaka za ovu oblast, među kojima je i bivši direktor CIA Robert Gates, odbilo ponuđenu funkciju, prihvatio ju je čovjek koji ne odbija ni najteže poslove i koji je služio sve predsjednike od Johna F. Kennedyja nadalje, ali posebno vjerno republikanske predsjednike, sadašnji američki ambasador u Iraku John Negroponte. Njegovo imenovanje odmah je izazvalo neke negativne reakcije i kontroverze.

U prvim reakcijama čule su se ocjene da je Negroponteova loša strana upravo to što nikada ne odbija ono što od njega predsjednici traže, čak i kada su to nemoralne stvari. Zato na tako važno mjesto neće doći nezavisna osoba, nego poslušnik raznih predsjednika, pa i ovog. Umjesto da nezavisno kontrolira tajne službe, te da njegova nezavisnost bude i njegova najveća snaga, sada će obavještajne službe kontrolirati osoba koja nije nezavisna i koja je, prema mišljenju njegovih kritičara, i osoba sumnjivih moralnih osobina.

Negroponte je imenovan u sklopu velike reorganizacije u američkoj obavještajnoj zajednici, do koje je došlo zbog pritiska američke javnosti da se bar nešto uradi kako bi američka obavještajna zajednica spriječila terorističke napade kakav je bio onaj od 11. rujna 2001.

Upravo je taj događaj potaknuo da se počne raditi na reorganizaciji, pa je osnovana nezavisna komisija koja je ispitala propuste obavještajne zajednice prije spomenutog napada i ustanovila njezine slabosti, osobito kad je riječ o koordinaciji između 15 različitih američkih obavještajnih službi, te predložila reforme. Najveću podršku njeni prijedlozi dobili su od obitelji žrtava terorističkog napada 11. rujna 2001., koje su oformile vrlo snažnu lobističku organizaciju i vrlo glasno tražile promjene. No ti su prijedlozi nailazili i na velike otpore kod onih koji su tvrdili da je američka obavještajna zajednica dobro organizirana i da je ne treba mijenjati.

Dosadašnja organizacija američke obavještajne zajednice nastala je spontano. Poznato je da su američke vlade sve do Drugog svjetskog rata pridavale minimalnu pozornost špijunaži i kontrašpijunaži i nisu imale ozbiljnije agencije koja bi se time bavila pa je, na primjer, najveći dio poslova u kontraobavještajnoj sferi obavljala američka federalna policija, FBI, usredotočena inače na borbu protiv kriminala, a u obavještajnoj sferi djelovali su samo neki neveliki vojni uredi. Jedan raniji šokantni događaj natjerao je Amerikance da se počnu ozbiljnije baviti špijunažom, a to je bio japanski zračni napad na američku flotu u luci Pearl Harbor na Havajima 7. prosinca 1941., nakon čega su SAD ušle u Drugi svjetski rat. Tijekom rata nastala je prva ozbiljnija američka obavještajna služba Ured strateških službi, OSS, s legendarnim pukovnikom Williamom Donovanom na čelu. Ta je služba odlukom američkog predsjednika Harryja Trumana 1947. pretvorena u Centralnu obavještajnu agenciju, CIA.

CIA je na početku, ako se izuzmu tadašnje male obavještajne službe pojedinih rodova vojske, bila jedina američka obavještajna agencija, a njezin direktor bio je šef i predstavnik cjelokupne američke obavještajne zajednice. On je to ostao i nakon što su sljedećih desetljeća počele bujati neke druge specijalizirane obavještajne agencije. CIA je do današnjeg dana ostala središnjom američkom obavještajnom organizacijom iako su se u međuvremenu razvile sasvim nove, od nje moćnije i veće špijunske agencije, kao što je na primjer Nacionalna sigurnosna agencija, NSA, koja se bavi elektronskom špijunažom i danas pokriva 75 posto svih obavještajnih podataka što ih skupi američka obavještajna agencija. Razvile su se i neke druge važne obavještajne aktivnosti te agencije koje ih kontroliraju, na primjer prikupljanje podataka uz pomoć satelita.

Američka država danas na obavještajnu zajednicu godišnje troši 40 milijardi dolara, ali CIA prima manji dio tog novca, a veći dio ide drugim agencijama. Ta raspodjela novca rječito govori i o promjeni važnosti pojedinih agencija, koju nije pratilo i unutrašnje restrukturiranje obavještajne zajednice. I dalje je direktor CIA-e bio ujedno i šef cjelokupne obavještajne zajednice pa je, u ime obavještajne zajednice, predsjedniku svakodnevno davao obavještajne izvještaje. Kad je došlo do napada 11. rujna 2001., tadašnji direktor CIA George Tenet, upravo zato jer je bio formalni šef cijele obavještajne zajednice, smatran je glavnim krivcem što taj napad nije spriječen.

Spomenuta nezavisna komisija koja je proučavala propuste obavještajne zajednice prije napada 11. rujna 2001., zaključila je da je loša koordinacija jedan od velikih problema te zajednice. Prema mišljenju članova komisije jedan od uzroka tomu je to što direktor CIA, kao direktor jedne od agencija, nije pogodna osoba da sve koordinira. Zato je komisija predložila da se stvori nova funkcija nacionalnog obavještajnog direktora koji bi bio šef cjelokupne obavještajne zajednice, formalno nadređen direktorima svih drugih obavještajnih agencija, pa i CIA-i. Njegov bi zadatak bio da koordinira sve te agencije, raspoređuje budžet predviđen za cjelokupnu obavještajnu zajednicu te određuje čime će se američki špijuni baviti.

No čim je komisija izašla s tim prijedlogom, pojavili su se žestoki otpori. Najviše je otpora dolazilo iz CIA-e, gdje su tvrdili da je nova funkcija sasvim nepotrebna te da čovjek na njoj neće moći mnogo korisnoga napraviti jer, prema tom prijedlogu, on neće imati operativnu kontrolu nad agencijama i njihovim operacijama pa neće znati što se točno radi, niti će moći koordinirati njihovu aktivnost. Protiv tog prijedloga pobunio se i Pentagon tvrdeći da će taj čovjek smetati vojsci da efikasno samostalno koristi svoje vojne obavještajne resurse u ratnim operacijama te su tražili da vojna obavještajna služba ostane pod kontrolom ministarstva obrane.

Iako je sam predsjednik Bush predložio ovakvu reorganizaciju obavještajne zajednice te je odgovarajući nacrt zakona iz Bijele kuće poslan u Kongres, tamo je njegov prijedlog naišao na toliko snažan otpor kongresmena i senatora iz njegove vlastite Republikanske stranke da je postojala opasnost da zakon neće proći. Posebno su protiv zakona bili senatori bliski Pentagonu. Morao je intervenirati sam Bush kako bi nagovorio svoje stranačke kolege da zakon ipak izglasaju, a oni su na to pristali kad je u njega unesen amandman kojim je američka vojska dobila prioritet u korištenju obavještajnih podataka.

Vojni establišment nije se na tome zaustavio. Prije nekoliko tjedana američki dnevni list The Washington Post objavio je vijest kako je američki ministar obrane Donald Rumsfeld potajno, bez znanja Kongresa, u sklopu svojeg ministarstva osnovao supertajnu vojnu obavještajnu službu Strategic Support Branch (Ogranak za stratešku podršku), SSB. Ta vijest govori da se rat između Pentagona i središnje američke obavještajne agencije CIA nastavio te da tvrdoglavi i moćni Rumsfeld, suprotno željama predsjednika Busha, radi na osamostaljenju vojske u obavještajnoj sferi.

Američki zakonodavci su prethodnih desetljeća donijeli zakone kojima su ograničavali područja djelovanja vojnih obavještajnih službi, svevši njihovu aktivnost uglavnom samo na dva sektora. Jedan je sektor, gdje su vojne obavještajne službe imale apsolutni monopol, bio prikupljanje podataka tehničkim sredstvima, vojnim špijunskim satelitima, prisluškivanjem telekomunikacijskog elektronskog prometa diljem svijeta, čime se bavi vojna elektronska tajna služba NSA, te snimanjem pojedinih dijelova svijeta iz zraka. Drugi je sektor vojnih obavještajnih aktivnosti bio prikupljanje podataka taktičke naravi na terenu i tu se planiraju neke vojne operacije američke vojske. Glavni dio klasične špijunske djelatnosti, a to je operiranje agenata na terenu, skupljanje informacija u neposrednom ljudskom kontaktu, u stranim zemljama, tzv. HUMINT, bio je prepušten uglavnom isključivo civilnoj američkoj obavještajnoj službi CIA-i. Vojnici se time nisu smjeli baviti pa se Pentagon morao u toj sferi oslanjati na ono što je dobivao od CIA-e.

Bilo je razdoblja kada su CIA i američke vojne obavještajne službe dobro surađivali, na primjer, tijekom Vijetnamskog rata ili prilikom operacije u Afganistanu kada je, ujesen 2001., srušen talibanski režim i kad su uništene baze Al Qaede u toj zemlji. Rumsfeld je, kako tvrde američki mediji, bio vrlo nezadovoljan što CIA potom nije dovoljno agresivno pratila njegove daljnje planove američkih operacija u drugim zemljama pa je tako, prema njegovu mišljenju, čak i sabotirala njegove planove. On je od CIA-e tražio da mu daje odgovarajuće informacije kako bi pripremio buduće operacije u Somaliji, Jemenu, Indoneziji, Filipinima i u Gruziji, a kada ih nije dobio u odgovarajućoj mjeri, odlučio se na tajno formiranje nove obavještajne službe (SSB) koja će se baviti klasičnom špijunažom, to jest, slanjem vlastitih agenata u područja od američkog vojno-političkog interesa te stvaranjem mreža suradnika na terenu, što je do sada bilo u isključivoj nadležnosti CIA-e. Da nitko ne bi ništa saznao o toj njegovoj odluci, on je potajno prenamijenio neke postojeće vojne fondove u te svrhe pa nije tražio dodatan novac iz budžeta, što bi morao obrazložiti.

Rumsfeld je vrlo odlučan i prgav čovjek kojem se ne sviđa kad mu se netko suprotstavi, bilo da je riječ o političarima, profesionalnim vojnicima, ili medijima. On je u politici ono što Amerikanci nazivaju “bully” -”nasilnik”. Prema tvrdnjama Washington Posta SSB djeluje na terenu već dvije godine. Iz Pentagona se neslužbeno tvrdi da će Rumsfeld lako opravdati ono što je napravio tvrdnjom da dosta labavi zakoni o obavještajnom djelovanju vojske dopuštaju ono što je uradio. Rumsfeldovi suradnici tvrde da nije istina kako je on želio stvoriti vlastitu supertajnu tajnu službu kako bi zaobišao CIA, već je samo želio unaprijediti operativne mogućnosti postojećih vojnih obavještajnih kapaciteta.

Ovaj sukob Rumsfelda s CIA-om i drugim dijelovima obavještajne zajednice, ali i njegovo prkošenje samom predsjedniku Bushu, navelo je Busha da dobro razmisli koga će staviti za glavnog koordinatora cjelokupne obavještajne zajednice, te se odlučio za Negropontea, ne zbog njegova iskustva u obavještajnoj sferi, za što on ipak nije poseban stručnjak, nego upravo zato što je diplomat, a za koordiniranje tih obavještajnih službi trebat će diplomat i netko tko mu je potpuno odan.

John Negroponte je, često zato što je slušao predsjednike, tijekom svojeg dugačkog profesionalnog života stvarao kontroverze, a odrazi jedne takve kontroverze s početka 80-ih prate ga sve do danas. Rodio se 1939. u Londonu, sin je velikog grčko-američkog brodovlasnika. Mladost je proveo u Novoj Engleskoj gdje se i školovao te diplomirao na sveučilištu Yale, na kojem je studirao i sadašnji predsjednik Bush. Zaposlio se u diplomaciji, ali je svoj posao od početka kombinirao s obavještajnim poslom. Počeo je karijeru početkom 60-ih kao konzularni službenik u Hongkongu, bio je na nižim položajima u odjelu za Afriku State Departmenta i kao konzul u grčkom gradu Solunu, potom je služio u Vijetnamu i postao stručnjak za tamošnje prilike pa ga je ondašnji savjetnik predsjednika Richarda Nixona za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger zaposlio početkom 70-ih u svojem timu te uključio u svoj pregovarački tim kad je sa Sjevernim Vijetnamom pregovarao o miru. Negroponte je mislio da je Kissinger sklopio po Amerikance slab sporazum te se s njim oko toga sporio, pa ga je ljuti Kissinger poslao u neke udaljene diplomatske misije.

Negroponte je nekoliko godina bio u nemilosti, neko je vrijeme radio kao pomoćnik ministra vanjskih poslova za probleme oceana i ribarstva, a velike promjene u njegovoj karijeri nastupile su dolaskom Ronalda Reagana u Bijelu kuću. On ga je 1981. imenovao za ambasadora u Hondurasu, gdje je ostao četiri godine. Upravo je to razdoblje Negroponteove diplomatske karijere sada najspornije. On je u Hondurasu bio američki ambasador u vrijeme kada je situacija u Srednjoj Americi bila vrlo napeta.

Godine 1979. u susjednoj Nikaragvi pobijedila je ljevičarska sandinistička revolucija, a Sjedinjene Države počele su pomagati antisandinističkim kontrarevolucionarima, tzv. contrasima, koji su svoju bazu imali u Hondurasu, odakle su preko granice ulazili u Nikaragvu. U to vrijeme ojačala je i ljevičarska gerila i u susjednom El Salvadoru, pa su Amerikanci pomagali i tamošnju prozapadnu vladu, također iz Hondurasa. Honduras je tako postao ključnom bazom za američke diplomatske, ali i tajne vojne operacije u Središnjoj Americi. Preko Hondurasa je išlo i naoružavanje contrasa američkim oružjem, financiranim prodajom američkog oružja Iranu, zbog čega je krajem osamdesetih izbila slavna afera “Irangate”, koja je jako uzdrmala Reaganovu administraciju, a u sklopu koje se spominjao i Negroponte.

No, iako je u Hondurasu bila čvrsta proamerička vlada, ni Honduras nije bio sasvim miran jer je i tamo počela jačati ljevičarska i sindikalna oporba, a pojavila se i ljevičarska gerila. No ondašnje honduraške vlasti brutalno su se obračunavale s političkim protivnicima, organizirajući oružane akcije, ne samo protiv gerilaca, nego i protiv svih ljevičara, od kojih su mnogi likvidirani, a drugi su nestali. U tome je posebnu ulogu imao elitni bataljun honduraške vlade, koji je nosio kodni naziv 3-16, a koji je dobio američku obuku. Njemu se na dušu stavlja nestanak i likvidacija 184 protivnika honduraškog režima.

Tijekom Negroponteova mandata u Hondurasu je bilo mnogo zločina protiv civila, kršenja ljudskih prava, teške represije, mnogo mračnih slučajeva ubojstava i nestanaka protivnika režima. Među ubijenim ili nestalima bili su i neki američki državljani koji su pomagali tamošnje ljevičarske pokrete ili su prosvjedovali protiv kršenja ljudskih prava. Kada je sve to u drugoj polovini 80-ih razotkriveno, Negroponteu se predbacivalo da kao ambasador nije dovoljno energično zbog toga intervenirao kod vlasti Hondurasa, niti je o tome promptno i dovoljno iscrpno izvještavao svoje pretpostavljene u State Departmentu, nego je prikrivao i zataškavao ono što se događalo jer nije želio destabilizirati ondašnju vladu Hondurasa.

Ta je afera loše djelovala na njegovu karijeru pa nije napredovao kako je očekivao. Kasnije je imao još dva ambasadorska mjesta, u Meksiku od 1989. do 1993., te na Filipinima od 1993. do 1996. Godine 1997. napustio je diplomatsku službu i postao jednim od direktora velike izdavačke kompanije McGraw-Hill, ali ga je, dolaskom Georgea W. Busha u Bijelu kuću 2001., odlučio reaktivirati tadašnji ministar vanjskih poslova Colin Powell. Powell ga je dobro upoznao početkom 80-ih godina, kad je Negroponte bio ambasador u Hondurasu, a Powell s njim kontaktirao sa svojeg tadašnjeg položaja u Savjetu za nacionalnu sigurnost predsjednika Ronalda Reagana. Powell je predložio Bushu da Negropontea imenuje na jedno od najvažnijih američkih diplomatskih položaja, na mjesto američkog ambasadora u UN-u. Bush je prihvatio njegovu sugestiju, potaknut i nekim drugim mišljenjima ljudi iz njegova kruga kako je Negroponte vrstan i efikasan diplomat, koji je uvijek bio lojalan predsjednicima te je pokazivao sklonost republikanskim viđenjima međunarodne uloge SAD, što je posebno bilo vidljivo dok je bio ambasador u Hondurasu.

Njegovo imenovanje za ambasadora u UN-u vrlo je teško prošlo u američkom Senatu koji mora potvrditi sva ambasadorska imenovanja. Senatori su pitali treba li čovjek koji je pokazao da nije dovoljno osjetljiv na probleme ljudskih prava biti američki ambasador u Ujedinjenim narodima, gdje je upravo problematika ljudskih prava u svijetu važna tema. Negroponte se tako našao u središtu velikih kontroverzi, ali su poznavatelji prilika u američkom Senatu dobro prognozirali da će Negroponte ipak biti potvrđen, što se nakon nekoliko mjeseci i dogodilo.

Negroponte je u UN-u obavio ono što je Bush od njega tražio, zaoštrio je američku politiku prema svjetskoj organizaciji, osobito nakon što su SAD promijenile svoju sveukupnu međunarodnu politiku nakon terorističkog napada 2001. godine. Jasno je u UN-u obznanio da će SAD od sada voditi politiku ne obazirući se mnogo na mišljenje UN-a, što se posebno vidjelo kada su SAD ušle u rat protiv Iraka. Bila je to neugodna diplomatska zadaća, ali ju je bezobzirni Negroponte po Bushovim željama obavio.

Sljedeći korak u njegovoj karijeri odveo ga je u Irak, gdje ga je u ljeto 2004. Bush imenovao za ambasadora. Negroponte je dobio zadatak da preuzme koordiniranje svih američkih političkih aktivnosti nakon što Amerikanci formalno ukinu svoju okupacijsku vlast te nakon što upravljanje zemljom formalno prenesu na privremene iračke organe. Negroponte je tada preuzeo mjesto prvog američkog čovjeka u Iraku od dotadašnjeg neuspješnog šefa američke okupacijske vlasti Paula Bremera. Iako više nije imao njegovu funkciju zapravo je ipak nastavio djelovati kao neka vrsta američkog gubernatora Iraka u sjeni te je Negroponte upravljao Irakom, a ne navodna privremena iračka vlada. No na tom položaju bio je samo nekoliko mjeseci jer ga Bush sada treba na važnijem mjestu, da koordinira cjelokupnu američku obavještajnu zajednicu.